Nakon što su prenadobudni obožavatelji užasno protestirali i bili snažno nezadovoljni drugim dijelom treće trilogije slavne svemirske sage, naslovljenim Star Wars: Episode VIII – The Last Jedi (2017), Disney je odlučio da više neće eksperimentirati nego da će igrati na sigurno. Redatelj i scenarist prvoga dijela J. J. Abrams ekspresno se vratio u redateljsku stolicu jer se njegovo eksplicitno koketiranje s filmskom nostalgijom pokazalo kao dobitna karta. Pošto je Disney u međuvremenu pokupovao razna holivudska studija, više ga ništa neće moći zaustaviti da štanca nebrojene Avatare, a s Ratovima zvijezda nikako ne očekujte kraj jer djelo ima preveliki kulturni kapital da ga najgramziviji od holivudskih studija ne bi pokušao izmusti do kraja, odnosno do posljednjega centra i kreativnog daha. Kad netko kupi produkcijsku kuću poput Lucasfilma, koja jedino (komercijalno) vrijedno u ponudi ima Ratove zvijezda i Indianu Jonesa, nije teško pogoditi da gledatelje očekuju nebrojeni nastavci, spin offovi, rebootovi, prepravci, prequeli, uglavnom gomila nepotrebne reciklaže, zamorne toliko kolika neinventivnost vlada u suvremenom mainstream filmu.
Kada je krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća George Lucas snimio Novu nadu (Star Wars: Episode IV – A New Hope, 1977), a potom osamdesetih nadgledao stvaranje Imperij uzvraća udarac (Star Wars: Episode V – The Empire Strikes Back, 1980) i Povratak Jedija (Star Wars: Episode VI – Return of the Jedi, 1983) odnosno prve trilogije, naoko nije stvorio ništa osobito novo. Arhetipske obrasce likova, fabularnih sklopova i narativnih rješenja, napose baštinjenih iz viteških priča te modusa romanse, premjestio je u nepregledna svemirska prostranstva. S obzirom na vrela iz kojih je crpio, za očekivati je bila određena shematičnost i formulaičnost u koncepciji likova, njihovu rasporedu i konfliktima te obrascima zapleta. Nije bila problematična niti skrivana, no uspješno je nadomještena redateljevim pokušajima da maštovito izgradi novi, svemirski svijet. Posebice u situaciji kada su današnji specijalni efekti bili znanstvena fantastika. Stoga ne čudi da je Nova nada, zajedno sa Spielbergovim Raljam a(Jaws, 1975), označila veliki povratak filmskog eskapizma u američka kina nakon što su neko vrijeme tamošnjim kinodvoranama dominirali društveno osviješteni novoholivudski filmovi.
Čini se da je redatelj J. J. Abrams, koji je uz Chrisa Terria i suscenarist, odlučio ignorirati segmente priče Posljednjega Jedija Riana Johnsona, obožavateljima problematičnoga središnjega dijela nove trilogije, što je rezultiralo scenarističkim nedosljednostima. Cjelina međutim pokazuje vrlo plošnu i jednoličnu fabularnu kombinatoriku. Palpatine je oživljen te se boravi na skrivenom i kartama neucrtanom planetu Exegolu, na koji putem sitskoga putokaza dolazi Kylo Ren (Adam Driver) te saznaje za namjere First Ordera. Palpatine mu ujedno daje u zadatak da pronađe i ubije Rey (Daisy Ridley) te se time riješi jedijevske prijetnje. Poe (Oscar Isaac) i Finn (John Boyega) preko špijuna saznaju da se Palpatine skriva na Exegolu pa kreće potraga puna pustolovina za nepoznatim planetom kako bi se spriječio pokušaj First Ordera da svojom razornom flotom pokori galaksiju. Kao što se može primijetiti, zaplet je vrlo jednostavan i predvidljiv, sveden na arhetipske obrasce potrage, što je inače karakteristično za Ratove zvijezda, samo što su oni sada u potpunosti ogoljeni, do razine puke šablone. Stoga fabularna kombinatorika ostavlja dojam da je njezina isključiva svrha da likove i pustolovine održi u koliko-toliko koherentnoj cjelini, a to je čest slučaj u suvremenom Hollywoodu, gdje je naglasak na atraktivnosti a ne dramaturgiji. Autori su priče, a uz scenaristički dvojac to su Colin Trevorrow i Deren Conolly, trebali više pažnje posvetiti koncipiranju čvršćeg i suvislijeg zapleta. The Rise of Skywalker traje gotovo sto i četrdeset minuta, od kojih stotinjak zasigurno otpada na akcijske scene, što znači da ne postoji dovoljno fabularnog štofa za takvu minutažu. Spomenuto je rezultiralo i neujednačenim ritmom pripovijedanja, pa dramski segmenti djeluju odveć sporo.
Drugi problem predstavlja oblikovanje likova, koji su odveć statični i nedovoljno scenaristički razrađeni te se stječe dojam da su scenaristi posao radili u žurbi. Ben/Kylo Ren razapet je između želje da vlada galaksijom te svoje humane strane, a navedeno je dodatno otežano njegovom naklonošću prema Rey, koja je odveć stidljivo unesena u priču. Terrio i Abrams nisu znali kako bi zapleli i raspleli odnos Bena i Rey pa on završava nekom inačicom svemirskog Titanica. Relacija tiranije i humanosti koji se u liku prelamaju dodatno su pojačani ponovno ustaljenim motivima odnosa s roditeljima. Rey također muče roditeljske funkcije te je neprestano u potrazi za porijeklom, što se manifestira kroz nastojanje da sazna sudbinu roditelja. Poe i Finn najslabije su oblikovani likovi, čija je funkcija da dobro pilotiraju različitim letjelicama te priču opskrbljuju buddy-buddy klišejima. Mimo toga lišeni su konkretnijih karakternih osobina.
Abrams je trilogiju završnim dijelom doveo do stadija da djeluje kao da funkcionira na autopilotu. Kao što njegova nostalgija i pastiš predstavljaju određenu vrstu dodvoravanja publici, tako je i posezanje za formulama i rješenjima inače poznatima iz scenarističke kuhinje Ratova zvijezda ne samo postalo znak za sigurnost i statičnost, nego je i krajnje repetitivno te rezultira bezličnošću. Izgubilo je šarm i funkciju, a naspram toga postalo je rutinsko i zamorno. Stoga formulaičnost zapleta i likova vrlo ogoljeno dolazi do izražaja te sugerira nedostatak originalnosti i kreativne vizije. Star Wars: The Rise of Skywalker dvostruka je pritom žrtva - s jedne strane žanrovskih konvencija, a s druge strane i formule koju su Ratovi zvijezda sami stvorili. Navedeno je osobito evidentno u rasporedu akcijsko-pustolovnih, humornih i dramskih segmenata radnje, jer je posrijedi formula „za svakoga ponešto“, kao i neprestanog potenciranja humanih ideja zajedništva, prijateljstva, kolektivnog okupljanja i borbe.
U filmu postoji nesrazmjer između raskošnog vizualnog celofana u koji je ostvarenje zapakirano te sadržaja koji se ispod blještave površine nudi. The Rise of Skywalker je produkcijski besprijekorno izveden, a specijalni efekti vrhunski su odrađeni. Međutim, cjelina predstavlja konfuzan splet potjera i jurnjava, a između njih ubačeni su bezlični i beskrvni dramski dijelovi čija je funkcija opskrbljivanje priče emocionalnim nabojem te općeljudskim idealima, s likovima šablonski i papirnato scenaristički odrađenima. Mislilo se na sve aspekte formule, no ona previše dominira da bi The Rise of Skywalker bio išta više od kalkulantskog korporacijskog proizvoda.
