„Ubijam, kradem na veliko i malo
Čitav svoj život, sve što krast se dalo
To poneki znaju, al’ ne smiju reć
Jer čim bi rekli strpa bi ih u peć“
Aleksandar Antić
Hrvatska je zemlja svetinja. Samo što naše svetinje imaju tvorničku grešku, gotovo svaka prije ili kasnije dobije svoju kesu. Sportsku, braniteljsku, stranačku, kulturnu, znanstvenu, domoljubnu. Dok se u tu kesu ne pogleda, sve je dostojanstveno i važno. No kad netko pita tko je puni, a tko prazni, kreće drama. Jer kad se upali svjetlo, nacionalna svetinja često se pokaže kao utvara. I prevara.
Sportske afere koje se otvaraju nisu, zato, priča samo o sportu. Tako ćemo promašiti metu. Sport je tek pozornica društvenog života, mjesto na kojem se domoljublje, medalje, zastave, državne potpore, sponzorstva javnih poduzeća i privatni interesi stapaju, tu gdje javni novac prestaje biti javni. I postaje njihov. Stara je to hrvatska vještina jer svetinja nije moralna kategorija, već financijska. Simbol za naplatu. Mi im se klanjamo. A oni se naplaćuju.
Za ovu su priču o savezima važni Ivan Pandžić i Viktor Šimunić. Ne zato što su sveci druge vrste, već zato što rade nešto važno. Pitaju. Kao što je to nekad radila ekipa iz Ferala. Ili kako to čine novinari Nacionala, izlažući se prozivanjima ili prijetnjama moćnih. (Neću, naravno, hvaliti Nacional u Nacionalu, no razotkrivanje afera bez spomena Nacionala ne daje sliku o našem medijskom prostoru.) Otvaraju afere, prate put novca, razdvajaju frazu od činjenice, prokazuju obrasce ondje gdje se vlast i njeni sateliti pretvaraju da je riječ samo o izoliranim nesporazumima. U sportskim savezima ne nazire se samo pojedinačni incident, već katalog modela. Kartice, posrednici, prijatelji, obitelji, sponzorstva, povrat novca, troškovi koji se čine sitnima dok se ne zbroje. Novinarsko istraživanje i korištenje prava na pristup informacijama rade posao koji bi morale raditi institucije.
Tema je ozbiljna. Hrvatska nije zemlja bez institucija. To bi bilo prejednostavno i netočno. Imamo institucije, zakone, nadzorna tijela, revizije, ministarstva, povjerenstva, skupštine, zapisnike. No bit problema je u tome što institucije i procedure prečesto služe tome da odgovornost postane nevidljiva. Kad treba dijeliti novac, svi su nadležni. Kad treba objasniti na što je utrošen, svi šute. A tu se pojavljuju ljudi koji pale svjetlo. Zviždači, novinari, lokalni politički čudaci, pisci, satiričari, manjinski mediji, ljudi s previše upornosti i premalo obzira prema ugodnoj šutnji. Neka vrsta civilne obavještajne službe u državi koja informacije skriva.
Ankica Lepej bila je jedna od prvih figura javne hrabrosti pojedinca. Pokazala je ono što se nije smjelo, da domoljublje ima cijenu, a državnička retorika može imati bankovni račun, da se iza velikih riječi o Hrvatskoj mogu skrivati sasvim konkretni financijski interesi. Potom je uslijedila kazna. Gubitak posla, izopćenje, egzistencijalno lomljenje, moralno discipliniranje. U Hrvatskoj nije najopasnije skrivati istinu; opasno je pustiti je u javnost.
Pada mi na pamet i neumorno razotkrivanje afera u obrazovanju i znanosti silno važno među onima koji se skrivaju iza velikih titula i hinjene izvrsnosti. Korupcija se ne otkriva općim zgražanjem, već poznavanjem procedura. Zakoni, pravilnici, ugovori, aneksi, projekti, fakture, natječaji, putni nalozi i europski fondovi, to je teren na kojem se raspadaju svečane laži. Posebno u onom što se često samo pretvara da je znanost, obrazovanje ili kultura. Hrvatska se ne razgrađuje samo velikim govorima. Ona često propada u fusnotama, skrivena pod klasama, urbrojevima, prilozima ugovora i troškovima reprezentacije.
Kad treba dijeliti novac, svi su nadležni. Kad treba objasniti na što je utrošen, svi šute. Tu se pojavljuju ljudi koji pale svjetlo. Zviždači, novinari…
Čitao sam neki dan Jergovićev tekst o „svetoj obitelji“. Važni su oni koji razobličuju mitove. Nacionalne mitove, često običnu „cloacu maximu“ s domoljubnom rešetkom, koja bi valjda trebala bolje mirisati zato što je „hrvatska“. Naša malograđanska imaginacija obožava svetinje, svete sportaše, pjevače, branitelje, simbole. Pa se svako pitanje o tome koliko nas koja svetinja košta, koliko se simbol naplatio, tko je peglao karticu, vozio službeni auto ili koristio povlasticu, proglašava napadom na Narod. S velikim slovom.
Tomić je ovaj vikend pisao o zastupniku Mlinariću. Nipošto ne negira ratnu patnju, to bi bilo netočno i moralno pogrešno. No napada pretvaranje stvarne patnje u trajno političko pravo. To je najosjetljivija, ali najnužnija granica. Žrtva zaslužuje poštovanje. No ne daje doživotno pravo na neodgovornost u javnom prostoru. Ratna biografija ne može biti imunitet od kritike, političkog pitanja i građanske ravnopravnosti. Ako je netko stradao, ne znači da ga nitko ne smije pitati što govori, radi, čime upravlja, koje privilegije uživa.
A Mlinarićeva reakcija školski je primjer obrane svetinje. Umjesto odgovora na satiričnu kritiku, pojavljuje se povratak u Jugoslaviju, branitelje, rat, „nas“ i „njih“. Poznat manevar, ne raspravlja se o temi, već se protivniku pripisuje krivnja. Ne odgovara se na pitanje, no se pitanje proglašava neprijateljstvom. Ne tretira se to kao kritika jedne javne osobe, već kao napad na Domovinski rat. Tako se javna osoba izvlači iz prostora političke kritike i postaje nedodirljiva nacionalna metafora. Tako se naša javnost stalno vraća u 1991., no ne u povijesnu traumu koju valja razumjeti, već u politički bankomat iz kojeg se, po potrebi, diže moralni kredit.
Tu leži bit problema. Hrvatska nije samo zemlja u kojoj se javni novac privatizira, ona je zemlja u kojoj se privatizira i prošlost. Onome tko jednom stekne status svetinje, heroja, nacionalne ikone, više se ne smije uputiti obično pitanje. Tko to plaća? Po kom pravu? Dokad zasluga traje?
Pretvorba zasluge u vječnu rentu simptom je bolesti hrvatskog društva. Sportska medalja postaje trajna propusnica. Ratna patnja politička legitimacija. Domoljublje služi knjigovodstvu nacionalne zahvalnosti. A na kraju svetinja dobije cijenu. I to nije iznimka, već modus operandi. Hrvatska politika zato ne boluje samo od vanjske infekcije korupcijom, prečesto je oblikovana kao mreža lojalnosti, usluga, alibija, straha i ucjena. U takvom sustavu nije važno tko je sposoban, već tko je naš. Nije presudno tko zna, već tko šuti. Institucija nije mjesto javne odgovornosti, već organizirani sustav međusobnog skretanja pogleda.
Zato su oni koji svjetlo upale toliko omraženi. Ne zato što su odmjereni, simpatični ili besprijekorni. Često i nisu. Neki su tašti, neki tvrdoglavi, politički neugodni, stilski pretjerani, čak privatno nesavršeni. No to nije važno. Njihova javna funkcija nije svetost, nego razotkrivanje. Od Pandžića se ne traži da bude duhovnik, već da objavi dokument. Od Šimunića se ne traži da bude nacionalni pedagog, nego da pita. Od Dore Kršul ne traži se da bude blaga prema akademskoj zajednici, no da pokaže gdje sustav smrdi. Mediji ne smiju biti dekor pluralizma. Zadaća im je pisati upravo o onom što politika preskače. Od Nacionala se ne traži da mazi nacionalne mitove, već da ih razotkrije dok se još pretvaraju da su sveti.
Takve ljude naše „svetinje“ ne napadaju argumentima, već identitetom. Jedan je jugonostalgičar, drugi mrzitelj Hrvatske. Treći plaćenik. Četvrta je neprijatelj branitelja. Peti radi za strane interese. Treba im ukinuti financiranje, poslati tužbu. U državi u kojoj pristojnost često znači šutnju o istini, istinoljubivi zaslužuju kaznu. Jer su nepristojni. Ironija je što se upravo oni koji o Hrvatskoj najglasnije govore, prema njoj ponašaju kao prema djedovini, vlasništvu. Hrvatska je za njih velika riječ. I kesa. Blagajna osobnih interesa. U svečanom govoru Domovina, u praksi žiro-račun. Oni, pak, koje se proglašava neprijateljima, često rade najpatriotskije djelo jer sprečavaju da se Domovina pretvori u plijen. Zato i nije presudno tko više voli Hrvatsku. To je pitanje za govornice, obljetnice i loše predizborne spotove. Ključno je tko je spreman pokazati račun, tko pita gdje je novac, tko se usuđuje reći da sport nije privatna blagajna, da rat ne znači imunitet. Da znanost nije projektna prevara, zdravstvo mreža sinekura. Da nacionalna svetinja nije oslobođena poreza, revizije, satire i razuma. Hrvatsku ne razaraju oni koji pitaju, već oni koji pitanje proglašavaju izdajom.
Ako za našu državu ima nade, tad ona nije u svetim obiteljima, počasnim ložama, upravnim odborima, besramnim ratnim monopolima. Ona je u onima koji riskiraju posao, mir, tužbe, prezir, egzistenciju da bi pokazali ono što bismo, da smo normalno društvo, morali znati i bez njih. Nisu savršeni. Ne moraju ni biti. Dovoljno je da pale svjetlo. Jer u zemlji svetinja s kesom već je to revolucionarno.
