Svi predsjednikovi neljudi

Nakon što je 2020. prilikom proslave Oluje za doprinos oslobođenju zemlje odlikovao niz postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, Zoran Milanović ove je godine istim povodom odlikovao HVO-ovu Vojnu policiju i Postrojbu za posebne namjene "Ludvig Pavlović". Predsjednik time nastavlja seriju moralno i politički promašenih te štetnih poteza kada je u pitanju odnos prema ratnim zločinima, prošlosti općenito i Bosni i Hercegovini. Prošle godine je među odlikovanima bila i Specijalna policija MUP-a Herceg Bosne, u čije ime je priznanje primio general Zlatan Mijo Jelić. Protiv ratnog zapovjednika Mostara Tužilaštvo BiH je 2015. podiglo optužnicu za ratne zločine nad zarobljenicima i civilima, uključujući etničko čišćenje, protupravno zatvaranje, prisilni rad zarobljenika i ubojstvo i ranjavanje najmanje 40 njih korištenih kao živi štit. Jelić je prije potvrđivanja optužnice pobjegao u Hrvatsku, a šef Hrvatskog generalskog zbora, Pavao Miljavac izjavio je da je Milanović sa svim faktima bio unaprijed upoznat, kao i da je Kolinda Grabar-Kitarović zbog navedenog oklijevala odlikovati navedenu postrojbu. Milanoviću se, rekao je Miljavac, za reakcije bosanske strane "fućkalo". Dva mjeseca potom, u listopadu prošle godine, protiv Jelića je istragu otvorilo i hrvatsko Državno odvjetništvo, kojem je BiH prepustila slučaj.

Odlikovanjem se šalje po meni neprihvatljiva poruka da su zločini počinjeni od strane nekih pripadnika i zapovjednika bili opravdani. Zato je važno reći: "Ne u moje ime!", govori Vesna Teršelič

Ovogodišnji izbor odlikovanih je, ukoliko je gradacija uopće moguća, još i gori. Međunarodni kazneni sud u Haagu je 2017. pravomoćno zbog teških ratnih zločina osudio šestoricu herceg-bosanskih funkcionera – Jadranka Prlića, Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka, Bruna Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Utvrđeno je i postojanje Udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH i uspostave hrvatskog entiteta, a kao sudionici UZP-a navedeni su i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. U okviru provedbe UZP-a vrlo važnu ulogu imala je upravo institucija Vojne policije HVO-a, a u presudi je detaljno opisan veliki broj zločina koje su počinili pripadnici te službe. VP-om su zapovijedali načelnik Odjela (kasnije Ministarstva) obrane HVO-a Stojić, osuđen na 20 godina zatvora, načelnik Uprave Vojne policije HVO-a od lipnja 1992. do studenog 1993. Ćorić, osuđen na 16 godina zatvora, i Pušić, visoki časnik VP-a zadužen i za upravljanje svim zatočeničkim centrima HVO-a, osuđen na desetogodišnju zatvorsku kaznu.

Prema presudi, Vojna policija HVO-a je deložirala, hapsila i zatvarala Bošnjake u općinama Gornji Vakuf, Stolac, Čapljina i Mostar. Ista služba je uspostavila ili imala važnu ulogu u logorima u Ljubuškom, Dretelju, Gabeli, Vojnom i na mostarskom Heliodromu, gdje su zatočene, zlostavljane i premlaćivane tisuće ljudi, a mnogi su ubijeni. Iz bogatog kataloga strave izdvajamo tek nekoliko detalja: pripadnik VP-a i zapovjednik zatvora u Ljubuškom Ivica Kraljević barem jednog zatočenika podvrgavao je elektrošokovima. Ravnatelj zatvora u Vojnom Mario Mihalj premlaćivao je mentalnog bolesnika i, riječima samog Pušića, osobno ubio 18 zatočenika. Zapovjednik Dretelja je bio bivši pripadnik VP-a Tomo Šakota, a u logoru je bila stacionirana 3. satnija 3. Bojne VP-a, kasnije dodijeljena 5. bojni. Liječnica Aida Kapetanović je u listopadu 1993. sastavila izvještaj temeljem razgovora sa zatočenicima, bilježeći kao posljedice zlostavljanja kontuzije, frakture rebara i prijelome ruku; jednom mladiću se moralo amputirati nogu jer je "straža" u njega pucala, dok je drugi imao rasječeno spolovilo. Tamošnji pripadnici VP-a su pucajući po hangarima ubili trojicu zarobljenika. Zapovjednici Heliodroma bili su časnici Vojne policije Stanko Božić i Josip Praljak. U tom su logoru zatočenici bili u tolikom broju nagurani u hangare da su, kako bi mogli leći, spavali u smjenama. Vodu nisu dobivali, unatoč temperaturama od 45 stupnjeva te su pili vlastiti urin. Svjedok CU u samici je uslijed gladi jeo i vlastiti izmet. Mustafa Hadrović u samici je izgubio 47 kilograma, a nuždu je vršio u kutiju za kekse. Vojni su policajci jednog zarobljenika prinudili da poliže vlastitu krv kako "balijska krv ne bi ostala na hrvatskoj zemlji." Jeziva mučenja odvijala su se i u zgradi mostarskog Mašinskog fakulteta, gdje se prema svjedocima nalazilo zapovjedništvo 3. bojne Vojne policije. Zapovjednik je bio Željko Džidić, u čijem prisustvu se zatočenike premlaćivalo kundacima, kabelima i pendrecima. Vojnika Armije BiH Dževada Husića pripadnik HVO-a pitao je koje mu je uho draže, jedno mu odsjekao nožem, a potom ga ubio vatrenim oružjem.

Samorazumijevanje Vojne policije HVO-a možda najbolje opisuje rečenica iz izvještaja mostarske Vojne policije od 15. lipnja 1993. – "Danas nije bilo krivičnih djela, samo etničko čišćenje Muslimana"

Što se tiče zločina van logora, pripadnici VP često su silovali i seksualno zlostavljali žene i djevojčice. Svjedokinju CX u zapadnom Mostaru silovalo je devet pripadnika 1. lake jurišne bojne VP-a i Anti-terorističke grupe "Vinko Škrobo". U općini Prozor su muškarci prisiljavani na međusobni oralni seks, a prema izvještaju Luke Markešića, načelnika SIS-a u brigadi "Rama", Bošnjakinje su morale gole služiti pripadnike VP-a i HVO-a, skidane su pred svojim očevima, a neke i šišane "na ćelavo". Pripadnici VP-a su i krali vozila u vlasništvu Bošnjaka, a konačno, upravo su 4. bojna VP-a i njena podjedinica "Jokeri" u Ahmićima masakrirale 116 ljudi, uključujući i tromjesečnu bebu.

Zapovjednik postrojbe "Ludvig Pavlović" od kraja 1992. bio je general Dragan Ćurčić, protiv kojeg je u travnju 2014. Tužilaštvo BiH naredilo istragu zbog sumnji u zločine na području Čapljine. Slučaj nikada nije završio na sudu, a sam Ćurčić je umro 2019. Prema bosanskim medijima, jedinicu se dovodi u vezu sa zločinima u Doljanima i Sovićima kod Jablanice u travnju 1993., kada je ubijeno 18 Bošnjaka, cjelokupno civilno stanovništvo deportirano, a obje džamije i brojne kuće su uništene.

Nipošto nisu svi pripadnici odlikovanih postrojbi zločinci, niti je HVO moguće svesti isključivo na instrument zločinačke politike etničkog čišćenja i razbijanja BiH. On nesumnjivo jest bio i to, ali vojska bosanskih Hrvata odigrala je početkom i krajem rata smislenu i poštovanja vrijednu ulogu obrane i oslobađanja BiH, a operacijama na jugozapadu Bosne snažno je doprinijela oslobađanju Hrvatske. Međutim, odlikujući Vojnu policiju HVO-a i PPN "Ludvig Pavlović", Milanović legitimira i nagrađuje upravo postrojbe koje su činile brutalne zločine i kojima su rukovodili ratni zločinci, negira presude i sudski utvrđene činjenice, simbolički nastavlja ratnu politiku 1990-ih i krivotvori povijest. A mainstream javnost – oličena u Večernjem listu, koji je donio vijest o ovogodišnjim odlikovanjima – u tome sudjeluje. Zagrebački dnevnik u prvom tekstu piše da je VP "brinula za održavanje reda u vojnim strukturama, kontrolirala promet te bila zadužena za osiguranje visokih časnika". Ukratko, samo što nije sadila cvijeće.

Osnivačicu Documente – Centra za suočavanje s prošlošću Vesnu Teršelič zabrinjavaju potezi predsjednika države.

– Meni je strašna njegova nebriga za preživjele logoraše i logorašice te njihove drugove koji su preminuli zbog posljedica torture u logorima koje je kontrolirao HVO. Nisu ga pokolebale glasne reakcije javnosti u Hrvatskoj i BiH. Kao da pokazuje mišiće baš usprkos glasovima za uvažavanje žrtava. Po mom mišljenju priznavanje patnje žrtava mora imati prednost pred naglašavanjem borbenog doprinosa. Ne dvojim da je u odlikovanim postrojbama bilo časnih pripadnika. Nisu svi bili počinitelji ratnih zločina. No odlikovanjem šalje se po meni neprihvatljiva poruka da su zločini počinjeni od strane nekih pripadnika i zapovjednika bio opravdani. Zato je važno reći: "Ne u moje ime!" – kaže Teršelič za Novosti.



Vesna Teršelič (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

U Milanovićevim potezima nema ništa iznenađujuće, štoviše, on je posve dosljedan. Prošlog kolovoza je izjavio da "nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac", dodavši da je "zločinački pothvat koji su nam pokušali uvaliti glupa izmišljotina". U listopadu je žestoko napao Žarka Puhovskog, de facto ga zbog svjedočenja u Haagu o zločinima nakon Oluje optuživši za izdaju – konkretno, za "kolaboraciju" i za to da se "utalio s Haagom i poslužio da Hrvatskoj natovare najveću bijedu na vrat". U travnju ove godine primio je generala HVO-a Tihomira Blaškića, osuđenog u Haagu na devetogodišnju zatvorsku kaznu zbog nečovječnog i okrutnog postupanja. Za Milanovića je presuda Blaškiću "politička". Najavio je da će primiti i bivšeg načelnika glavnog stožera HVO-a Petkovića, osuđenog na 20 godina zatvora, "zato što on nije ratni zločinac". Početkom svibnja u Jasenovcu je relativizirao i revizionistički iskrivljavao ustaški genocid: rekao je da logor jest mjesto genocida koji se odvio i nad Srbima, apostrofirajući one iz Potkozarja kao najveće žrtve. No sugerirao je da su Židovi i Romi ubijani zato što se NDH dodvoravala nacistima, a Srbi zato što su "pružali otpor" i da se "neprijatelje" u ratu, u što je ubrojio Srbe, "ne ubija u logoru". Krajem svibnja vratio je odlikovanja Branimiru Glavašu, kojem se sudi za monstruozne zločine počinjene u ratu devedesetih.

Svakog se dana sve točnijom doima lucidna opaska Puhovskog, koji je Milanovića okrstio "nezakonitim političkim sinom Franje Tuđmana". Predsjednik je još kao premijer usrdno hvalio Tuđmana i po njemu imenovao zagrebački aerodrom. Kao i Tuđman, i Milanović nagrađuje ratne zločince, negira činjenice i s visoka se odnosi prema susjednoj zemlji, o kojoj kontinuirano pogrdno govori – 2016. tamošnje je stanje opisao kao big shit i dodao da ona "nije država" – i omalovažava njene institucije. To se vidjelo i prilikom nedavnog posjeta, kada je obišao krajeve nekadašnje Herceg-Bosne, ali ne i Sarajevo. Dok je Tuđman dijelio i etnički čistio BiH, Milanović odlikuje instituciju koja je bila jedna od ključnih poluga tog projekta. Samorazumijevanje Vojne policije HVO-a možda najbolje opisuje rečenica iz izvještaja mostarske VP od 15. lipnja 1993. – "Danas nije bilo krivičnih djela, samo etničko čišćenje Muslimana". A baš kao što je Vrhovnik suzbijao HOS-ovce i istovremeno široko otvarao vrata neoustaškom revizionizmu, i Milanović zapjenjeno ratuje protiv pozdrava "Za dom spremni", istovremeno neprestano ruži Jugoslaviju, hvali se "dedom ustašom" i odlikuje postrojbu nazvanu po Ludvigu Pavloviću, najmlađem pripadniku Bugojanske skupine, koju je organiziralo terorističko i otvoreno neoustaško Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Kroz Milanovićeva usta progovora Tuđmanov duh, a u njegovoj osobi utjelovljen je Tuđmanov ideološki nemoguć špagat hrvatske pomirbe. A barem što se odnosa prema prošlosti tiče, izvjesno je da se aktualni predsjednik, nekada pogrešno viđen kao nekakva nada progresivne Hrvatske, upisao u mračnu stranu nacionalne prošlosti – i to kao otužna, moralno skučena figura neoriginalnog nacionalista, nalik sljedbenicima velikosrpske politike na vlasti u BiH i Srbiji.

Odlikovanjima Milanović šalje i opasne poruke Sarajevu, što je u javnosti susjedne zemlje primijećeno, a reagirale su i udruge logoraša. Nanosi i štetu Hrvatima u BiH – jer Bošnjaci sada sigurno neće biti otvoreniji za zahtjeve bosanskih Hrvata – i čitavoj susjednoj zemlji, baš kao što je to Tuđmanova politika radila 1990ih.

– Potezi kojima se favorizira samo ona strana BiH koju predstavlja predsjednik tamošnjeg HDZ-a Dragan Čović, sigurno nisu podrška susjednoj zemlji. Kao predsjednik Hrvatske, Milanović bi trebao voditi računa o činjenici da su za ratne zločine nad stanovnicima BiH krivi i počinitelji iz postrojbi koje će odlikovati, a suodgovorni političari koji su stvarali Herceg- Bosnu, sve do tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana – komentira Teršelič.

Milanovićevim potezima Hrvatska ulazi i u dodatan konflikt sa zakonodavstvom susjedne zemlje, ali i s međunarodnom zajednicom. Iako su žestoki sukobi povodom izmjena Kaznenog zakona, koje je nametnuo sada bivši Visoki predstavnik Valentin Inzko, vođeni uglavnom oko genocida i Srebrenice, tim se izmjenama kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kažnjava osoba koja "javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati" ne samo zločin genocida, nego i zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući i utvrđene presudama sudova u Haagu i BiH. Tu je i stavak 6, koji kaže da "tko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili bilo na koji način veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine." Naravno, Milanović nije državljanin BiH, niti je odlikovao konkretne osobe. Ipak, izgledno je da njegovi potezi predstavljaju kršenje duha, ako već ne i slova dopuna Krivičnog zakona.

– Tek će se pokazati kako će se primjenjivati dopuna Krivičnog zakona BiH. Vrijedi čuti mišljenje struke bi li odlikovanja postrojbama mogla biti razmatrana kao kazneno djelo počinjeno od strane osobe koja "javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin", za što je zapriječena kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora, kako je navedeno u dopuni člana 145a, stavak 3. No ovaj čas je najvažnije reći da su odluke o odlikovanjima sramotne i nepravedne prema žrtvama – zaključuje Teršelič.

portalnovosti