Pogledajmo na brzinu što je sve u proteklih mjesec i pol poduzeo premijer Andrej Plenković, zajedno s mnogim vjernim HDZ-ovcima i još odanijim koalicijskim partnerima, da bi se pažnja javnosti i političkih aktera odvratila s HDZ-ove odgovornosti za činjenicu da u krugu propalog PPK Velebit u Gospiću leži nataknutih više od 40 tisuća tona opasnog i neopasnog otpada, najvećim dijelom izmiješanog i zakopanog pod zemljom, pri čemu najviše državne institucije najmanje dvije godine znaju za postojanje tog ilegalnog deponija.
Nazvao je histerijom zabrinutost građana zbog službenih podataka o zagađenju tla, odnosno zamjerio je građanima što su podlegli histeriji koju je proizvela neodgovorna opozicija da bi politički profitirala, bez obzira na to kakve će biti posljedice za turizam na sjevernom Jadranu te za ličke poljoprivrednike i proizvođače hrane.
Izuzme li se izbacivanje iz upotrebe riječi histerija, to je nit koja se – uz inzistiranje na tome da je voda u Gospiću ispravna za piće – provlači kroz sve premijerove istupe na ovu temu.
Cijelo vrijeme odnekud izranjaju stručnjaci i “stručnjaci” koji su nastojali minorizirati problem otpada u Gospiću kad je riječ o opasnosti za zdravlje stanovništva, što je kulminiralo nedavnim osnivanjem Vladina znanstvenog savjeta na čelu sa Stjepanom Lakušićem, rektorom Sveučilišta u Zagrebu, koji nije ekspert ni za zbrinjavanje otpada ni za bilo koji aspekt gospićkog problema, ali jest veoma blizak HDZ-u, kao i Krunoslav Capak, drugi čovjek rečenog savjeta.
Vladi bliski stručnjaci u funkciji su dedramatizacije kao jedne od tri glavne poluge Plenkovićeva izvlačenja iz političke krize koju je od početka do kraja proizvela njegova vlast. Toj taktici priklonili su se i HDZ-ovi zastupnici u Europskom parlamentu. “Nikom nije ništa, a problem će riješiti naša vlada, ne oporba”, ponavlja premijer.
Druga je poluga protuudar na političke suparnike, pri čemu je najviše na meti Možemo!, s tim da se i prije izbijanja gospićke afere glavnina HDZ-ovih napada na opoziciju ticala stranke koju vode Sandra Benčić i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Siniša Hajdaš Dončić, predsjednik SDP-a, spominjan je samo u kontekstu navodnih nečasnih poslova s otpadom kojima se bavio njegov tast.
HDZ-ovci i sateliti ustrajavaju na političkoj odgovornosti gradske vlasti u Zagrebu, dakle platforme Možemo!, za neriješeni problem odlagališta na Jakuševcu i brojnih ilegalnih odlagališta u glavnom gradu.
Istovremeno, Plenković panično odbacuje svaku pomisao o svojoj političkoj odgovornosti kad je riječ o Gospiću i svu krivnju svaljuje na Josipa Šinceka i druge osumnjičenike protiv kojih tužiteljstvo i dalje vodi istražni postupak.
Jakuševac, za razliku od Gospića, nije kriminal; pogotovo nije kriminal uz pokroviteljstvo vlasti: vjerojatno jest neodlučnost i neozbiljnost, ali nije kriminal. Nisu, naravno, izostale ni invektive na račun nedovoljnog hrvatstva licemjerne ljevice.
Prosvjed u Zagrebu sistematski se htjelo ozloglasiti kao jugokomunističku ujdurmu protiv političke stabilnosti u Hrvatskoj, a ta stabilnost drugi je naziv za Plenkovićevu tendenciju prema samovoljnoj vladavini neometanoj Ustavom, kritikama i prozivkama.
Najdalje je prošli tjedan otišao predsjednik Sabora Gordan Jandroković: “Učinit ću sve da ova nesposobna, manipulativna i u jednom dijelu anacionalna i porfirijevska ljevica ne dođe na vlast u Hrvatskoj.”
Treće: grčeviti pokušaji da se javni prostor zasiti temama koje bi potisnule ekološku katastrofu u Gospiću, i ne samo u Gospiću. Najnovije čega su se dosjetili u HDZ-u jest inzistiranje na izboru tri suca Ustavnog suda u omjeru dva prema jedan u korist HDZ-a, e da bi ta stranka opet uspostavila punu kontrolu nad spomenutom institucijom.
Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta, pomagao je potiskivanju Gospića u drugi plan povratkom u Drugi svjetski rat i ukazivanjem na srpsku prijetnju izvana i iznutra: na to se, uostalom, svodi sva politika te stranke u protekle dvije i pol godine na vlasti. Ne treba sumnjati da će se ova praksa nastaviti. Sindikalne najave štrajka u Zagrebačkom holdingu i u ZET-u mogle bi biti dio te priče.
Rezultat svega jest da su građani izgubili povjerenje u institucije i u poštenje svakoga tko govori o gospodarenju otpadom s pozicije vlasti. Svakome je jasno da je državni sustav od vrha do dna ponajprije fokusiran na to da zaštiti sebe, a premijer Plenković na čelu je tog sustava.
On je uspostavio norme ponašanja te visoko postavio letvicu bezdušnosti i arogancije. On je zatro ideju objektivne političke odgovornosti čak i u tako kardinalnim zastranjenjima vlasti kao što je gospićko, i kao što je postupanje s otpadom općenito: radi se o organiziranom kriminalu koji je trajao godinama i koji nije bilo moguće organizirati mimo aktivnog i pasivnog učešća vlasti na svim razinama.
Odgovornost za takvu devastaciju okoliša i za desetke milijuna eura koji će biti potrošeni na sanaciju ne može biti samo na onima koje će goniti Državno odvjetništvo pod vodstvom Ivana Turudića, no moral i demokratska kultura nisu kategorije koje premijer uzima u obzir. Šteta koju pritom čini hrvatskom društvu neusporedivo je šira i dublja čak i od onoga što je učinjeno Gospiću.
