Nije sada bitno tko će naslijediti Martinu Dalić, hoće li do zadanog roka uspjeti nagodba, misli li DORH reagirati i idemo li uskoro na izvanredne izbore. Ono što plaši do beznađa je taj naš kolektivni portret Doriana Graya s kojim smo se suočili gledajući uspon i pad Agrokora. A tu Martina Dalić nije najveći i jedini grijeh, ona je tek žrtva figure u loše odigranom daminom gambitu Andreja Plenkovića koji je umjesto pješaka izgubio kraljicu.
Nisam zaljubljenik u Martinu Dalić poput kolege Gojka Drljače iz »Jutarnjeg«, ali ne veselim se njezinom odlasku.
Bilo je tužno gledati tu predstavu za javnost u kojoj je Andrej Plenković svojoj potpredsjednici i ministrici gospodarstva okačio posljednji orden nakon što je ona pristala uvaljati se u katran i perje ne bi li spasila šefovu kožu. Na koncu jednako je jadno kada novinari predlažu odlikovanja za političare, kao i kada od sebi podređene tražiš da prizna da je zla vještica i javno je spališ u ime svog ugroženog ega.
Nije to što sada o Hrvatskoj opet pišu i Reuters i AP i Bloomberg, koje opet prenosi sva sila svjetskih medija, samo poraz Andreja Plenkovića i Martine Dalić. Baš kao i »Agrokor«, ove su nam karmine zajedničke. Raduju se samo oni poput Ivice Todorića koji premijeru poručuje da je sada na njega red za ostavku, jer je kompaniju pretvorio u plijen privatnih interesa prekrstivši ga u Plijenković. I to će trajati samo dok se ne uvede linija Kensington – Remetinec.
Nije sada bitno tko će naslijediti Martinu Dalić, hoće li do zadanog roka uspjeti nagodba, misli li DORH reagirati i idemo li uskoro na izvanredne izbore. Ono što plaši do beznađa je taj naš kolektivni portret Doriana Graya s kojim smo se suočili gledajući uspon i pad Agrokora. A tu Martina Dalić nije najveći i jedini grijeh, ona je tek žrtva figure u loše odigranom daminom gambitu Andreja Plenkovića koji je umjesto pješaka izgubio kraljicu.
Nema u tom odrazu Hrvatske u zrcalu Agrokora nevinih, nitko u cijeloj priči nije ispao »good guy«, na prste jedne ruke mogu se izbrojiti pojedinci koji su govorili istinu i koje nitko nije na vrijeme htio čuti. Nisu Todorićeve žrtve bili ni oni mali dobavljači, ni oni veliki, ni banke, ni država koji su ga velikodušno financirali pristajući na njegova pravila igre iako su znali da to nije bilo nimalo poslovno, ponekad i izvan hrvatskih zakona, a najčešće u sukobu sa zdravim razumom. Naprosto vjerovali su da je Gazda gazda svima u Hrvatskoj i da se sve ovo nikada neće dogoditi, jer bi u tom slučaju propala i država.
Štogod pisalo u tim mailovima »grupe Borg«, što god napravila i zbog čega otišla, nije Martina Dalić kriva onima koji su svoje novce ostavili u Agrokoru već njihova lakomost. Šutjeli su godinama i desetljećima o Todoriću i načinu njegovog poslovanja, baš kao što su tiho bili svi zaposleni radnici sretni što će dobiti svoju mjesečnu plaćicu. Ne pamtimo da su sindikati u tvrtkama kompanije bilo kada organizirali neki protest ili štrajk, štoviše neki od sindikalnih vođa upravo su u »Agrokoru« našli svoje uhljebljenje. Baš kao i nekadašnji ministri, bivši ravnatelji policije, guverneri HNB-a, njihova djeca i rodbina.
Pomagali su Todoriću i lijevi i desni, i oni na vlasti i oni u oporbi, jer on je, uz malu pomoć prijatelja i veliku medija, bio stvarni vladar Hrvatske. Oni koji se danas prave kako za to nisu znali, mogli su sve doznati iz jedne knjige i jednog filma. Pogotovo se to odnosi na aktualnu oporbu koja se sada busa u prsa, zaziva DORH i traži izvanredne izbore, kao da su oni srušili Dalićku, a ne jedan portal kojem je neki naši Snowden ili paraobavještajni aparat izvan državne kontrole dostavio vruće mailove.
novilist
