Nakon nekoliko nedavnih sudskih presuda, čini se da se ipak približava pravda za dužnike kredita s valutnom klauzulom. Duga borba za povrat preplaćenih kredita morala je uključivati i razotkrivanje bankovnih praksi koje su godinama nazivane “legitimnim tržišnim ponašanjem”.
Posljednjih mjesec dana izuzetno je uzbudljivo razdoblje za nas “švicarce”. Zapravo, uzbudljivo nam je već otprilike 15 godina, koliko je prošlo otkako su toksični krediti s valutnom klauzulom u švicarskim francima plasirani (i) na hrvatsko tržište, ali događaji se povremeno, kao ovog proljeća, dodatno zgušnjavaju. Jer Vrhovni je sud napokon donio dugoočekivanu odluku – zauzeo je stav da i oko 55.000 građana koji su izvršili konverziju kredita u švicarskim francima ima pravo na sudsko obeštećenje.
Najprije je sredinom ožujka objavljena presuda Suda Europske unije kojom je utvrđeno da valutna klauzula čini glavni predmet ugovora, a znamo da ukoliko je glavni predmet ugovora ništetan, kao što je to valutna klauzula u švicarskom franku, onda je ništetan i cijeli ugovor. Presudom je također utvrđeno da je ključan interes potrošača, koji je iznad interesa nepoštenog trgovca odnosno banke, i to na način da potrošač ima pravo birati želi li ostanak u ugovoru ili želi da ugovor bude ništetan. Dodajmo da u ugovorima koje su banke sklapale u Hrvatskoj nije ništetan samo glavni predmet, nego i cijena kredita, odnosno kamatne stope koje su banke jednostrano mijenjale. Ukratko, Sud EU-a je zauzeo stav da konverzija kredita u švicarskim francima nije prepreka utvrđenju ništetnosti i punom obeštećenju potrošača.
A onda je početkom travnja i Vrhovni sud RH napokon donio presudu kojom je utvrdio da zaduženi u švicarskim francima, koji su svoje kredite prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015., tzv. Lalovčevom zakonu, konvertirali u euro, imaju pravo na tužbe protiv banaka i pravo na povrat novca koji su im banke nezakonito oduzele, što će se dokazati vještačenjem na općinskim sudovima. Sud je zauzeo stav da svi oni koji su imali ugovorene kredite u švicarskim francima i koji su ih sukladno tzv. Zakonu o konverziji konvertirali u eurske kredite, bez obzira na to jesu li ti krediti još u otplati ili su zatvoreni, imaju pravo tražiti sudsko utvrđenje ništetnosti kako bi na temelju toga tražili povrat novca.
Stručnjaci iz nužde
Kako je u povodu ove važne presude istaknula Udruga Franak – koja je stalno dokazivala da su konverzijom potrošači dobili svega oko 50 posto onoga što bi dobili presudom za ništetne ugovorne odredbe – ona je “rezultat ustrajnog rada i niza aktivnosti koje je Udruga poduzela kako bi dokazala da baš svi korisnici kredita u švicarskim francima, otplaćeni, neotplaćeni, konvertirani, imaju pravo na sudsko obeštećenje i pravo na povrat svega nezakonito stečenog novca od strane banaka”. Ujedno su pozvani svi dužnici, njih oko 125.000, da hitno potraže odvjetnike i tuže banke jer zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupa već 13. lipnja, dok za potraživanje preplaćenog tečaja nastupa tek 2023. godine.
Uistinu, velika je to pobjeda svih koji su se, na različite načine i u različitim fazama borbe koja intenzivno traje još od 2011. godine, angažirali oko rješavanja slučaja franak. A ona se vodila na tri fronte – aktivističkoj, pravosudnoj i političkoj (Goran Aleksić kao zastupnik stranke Snaga u Saboru). Djelovanje na ta tri područja – a ono, kako proizlazi iz onoga što se dalo vidjeti u medijima, nije uvijek bilo rezultat tako postavljene strategije, nego i nekih razilaženje među samim akterima, među kojima su veliku ulogu imali i pojedini pravnici, i ekonomisti, i brojni aktivisti-frankeri poput Denisa Smaje i mnogih drugih – dovelo je do konkretnih rezultata. Većina “baze”, dužnika u švicarskim francima, postala je u međuvremenu pravi stručnjak za franak – inače, danas teško možete funkcionirati a da niste menadžer, pravnik i financijski stručnjak u jednom – pa se tako na društvenim mrežama vode upućene rasprave o tome za što točno tužiti, kako najbolje napraviti izračun preplate, što se dalje može očekivati i još o hiljadu stvari koje su bitne za sve koji namjeravaju podići ili su već podigli tužbe. Uglavnom, riječ je o snažno povezanoj, vrlo motiviranoj, solidarnoj i u problematiku itekako upućenoj grupi.
Premda se danas ovakav pravosudni ishod čini gotovo očekivanim, valja podsjetiti da je borba Udruge Franak započela u atmosferi koju najbolje ilustrira izjava Vesne Pusić, tadašnje saborske zastupnice i kandidatkinje Kukuriku koalicije za ministricu vanjskih poslova, iz listopada 2011., koju bi potpisao bilo koji od portala “za slobodne ljude i slobodno tržište”: “Što se tiče štediša, onima s kreditima u francima treba pomoći tako da im se krediti vežu uz euro. Međutim, nešto od činjenice da se na početku plaćali niže kamate i tako profitirali danas treba nadoknaditi. To vas štiti od neke moguće buduće eksplozije tečaja franka, ali vas ne može potpuno osloboditi rizika koji ste imali kad ste uzeli tu vrstu kredita. Da završimo, država ne može biti vaša mama i ne može preuzimati odgovornost za vaše odluke.”
Kancerogeni kredit
U to vrijeme u javnosti su dominirali ovakvi i slični stavovi: u takvom se ozračju trebalo upustiti u stvaranje legitimacijskog okvira za kolektivnu tužbu protiv banaka, u čemu su sudjelovali i pojedini autori iz akademske zajednice. Petra Rodik i Mislav Žitko tako pišu o trendu rasta zaduženosti kućanstava i nedorađenoj stambenoj politici u postsocijalističkim zemljama, o tome da su “kućanstva zadužena u švicarskom franku bila vođena istim složenim skupom društveno uvjetovanih dispozitiva kao i druga kućanstva koja su svoje stambeno pitanje riješila ranije ili na drugi način. Ključnu razliku čini samo historijska lociranost – u razdoblju između 2001. i 2008. konkurencija će navesti pojedine banke da u borbi za što veći tržišni udio plasiraju prividno povoljne, ali rizične kredite u švicarskim francima”, skidajući time stigmu s kreditnih dužnika kao pohlepnih špekulanata.
Inače, krediti s valutnom klauzulom u švicarskim francima bili su plasirani i u ostalim postsocijalističkim zemljama, od kojih su Hrvatska i Poljska među najpogođenijima. Zanimljivo je da u Srbiji, koja ima duplo više stanovnika od Hrvatske, ima samo 17.000 kredita u švicarcima i da tamošnja vlada sada najavljuje najskorije donošenje lex specialisa uz mogućnost otpisa glavnice kredita do 40 posto. Velik dio odgovornosti za pogođenost građana Hrvatske snosi i Hrvatska narodna banka: Boris Vujčić, kojeg je prije nekoliko mjeseci časopis “Bankar” proglasio najboljim svjetskim guvernerom u 2018., upozoravao je 2005. i 2006. kao viceguverner HNB-a na rizik porasta tečaja franka od deset do petnaest posto, da bi franak na kraju rastao i do 60 posto… O tome koliko je samo upozorenje bez povlačenja rizičnih kreditnih proizvoda bilo nedostatno svjedočila je svojedobno i jedna bivša zaposlenica Hypo banke, kasnije savjetnica u Udruzi Franak, koja je rekla: “To je kao da ministar zdravstva kaže da na tržištu postoji lijek za trenutačno ublažavanje glavobolje, ali će dugoročno izazvati karcinom. I onda, nakon što je to rekao, proizvod ostavlja na tržištu…”
Početkom 2012. godine Udruga Franak provela je istraživanje među zaduženima u švicarcima koje je pokazalo da najveći dio ove dužničke populacije čine mlade obitelji s približno prosječnim primanjima koje su u razdoblju prividnog prosperiteta pokušale riješiti svoje stambeno pitanje. Koliko je prosperitet bio prividan, pokazat će se ubrzo: oko trećine ispitanika izdvajalo je tada između 50 i 75 posto mjesečnih primanja na kredite, a jedna trećina njih i preko 75 posto mjesečnih primanja. Posebno je zabrinjavajući bio podatak da se kod više od trećine ispitanika dogodilo da im je iznos rate kredita bio veći od mjesečnih primanja. Dakle, većina korisnika tih kredita pogođena je tzv. stambenim stresom, za koji se uzima da ga kućanstva doživljavaju ako im na stambene troškove – ratu kredita ili plaćanje najma plus osnovne režijske troškove – otpada više od 30 posto mjesečnih primanja.
Prema pravdi?
Krajem iste godine Udruga je pak publicirala “Crnu knjigu” sa svjedočanstvima kreditnih dužnika: statistički podaci tako zadobivaju lica i formu ispovijedi o načinima na koji se ljudi nose s dužničkim problemom i sramom koji osjećaju zbog prevladavajuće slike da su “neodgovorni i financijski nepismeni”. (Usput, u argumentaciji Vesne Pusić nejasno je zašto bi nečija odluka da “plaća niže kamate i tako profitira” bila problematična, zar to nije vrhunac racionalnog ponašanja na slobodnom tržištu?)
Prva velika pravosudna pobjeda dogodila se kada je Udruga Franak inicirala a udruga Potrošač podigla kolektivnu tužbu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu protiv osam najvećih poslovnih banaka u Hrvatskoj, pa je sudac Radovan Dobronić u srpnju 2013. godine donio prvostupanjsku presudu da je svih osam tuženih banaka ugovaralo nepoštenu i zbog toga ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku te nepoštenu i zbog toga ništetnu odredbu o promjeni kamatne stope. Njegovu je presudu u ta dva bitna elementa, nakon niza pravosudnih peripetija, napokon 2018. potvrdio Visoki trgovački sud.
U drugoj polovici lipnja znat će se koliko je točno dužnika zaista pokrenulo tužbe protiv banaka, o čemu će ovisiti i njihova reakcija. U ovoj fazi borbe mogli bismo reći da je zaštita prava potrošača, koja je dužnicima otvorila mogućnost sudskog obeštećenja, uskočila na mjesto oslabljene druge generacije ljudskih prava, tj. gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, kod kojih se inače očekuje zaštita države. No ona se, kako su nam izvoljeli pojasniti, više ne postavlja “kao mama”, izuzev povremenih vatrogasnih mjera, kao što su u slučajevima izrazitog rasta tečaja franka bile zakonske intervencije dvojice ministara financija, Slavka Linića i Borisa Lalovca, kojima je zakratko poboljšan položaj kreditnih dužnika. Stoga nam preostaje sudska borba. Moja porodica, samo jedna od onih čije se iskustvo može upisati u neko buduće prošireno izdanje “Crne knjige”, i koja je po sili švicarskog franka i ostalih životnih okolnosti – višegodišnjeg rasta rata kredita i istovremenog pada prihoda od rada u medijima – u međuvremenu iz nuklearne prerasla u zadružni tip obitelji, nestrpljivo očekuje prvo ročište.
bilten
