Tradicionalno suprotstavljene svjetske velesile ne odustaju od pokazivanja mišića ne bi li jedna drugoj „nešto dokazale“, iako bi morale znati da ni u jednom ratu nikad nema pobjednika.
Radio Mileva je ekskluzivno iz Moskve javio kako je prošlog vikenda zavladala u Kremlju strašna panika, u ruskoj armadi u Ukrajini potpuno rasulo, a nedavno opet izabrano uvjerljivo potvrđen ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin iznenada šporkao donje rublje prolom-dijarejom kad je saznao da je, je li, trećemandatni CRO premijer Andrej Plenković – uz još 79 proameričkih od 93 predstavnika zemalja na summitu u švicarskom Bürgenstocku – supotpisao Deklaraciju o miru u Ukrajini. Budući da organizatori dvodnevnog skupa i švicarski domaćini nisu željeli pozvati Rusiju na svoj skup – a nikakvog mira ne može biti bez dovođenja za zeleni stol obiju sukobljenih strana – da se neke važne pozvane zemlje nisu ni odazvale (npr. moćna/utjecajna Kina) te da je 13 nazočnih lidera odbilo potpisati zajednički dokument (sve članice BRICS-a, šest članica skupine G-20: Brazil, Meksiko, Saudijska Arabija, Južna Afrika, Indija i Indonezija), Deklaracija o miru bezvrijedan je papir.
Nije istina da svi okupljeni na konferenciji u Švicarskoj „nisu u ratu s Rusijom“. Samo neki nisu, a svi ostali jesuNisu ju podržali ni Armenija, Bahrein, Tajland, Libija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kolombija niti Vatikan. Netom uoči okupljanja proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada u Bürgenstocku i pokušaja nešto šireg proturuskog zahvata u svijet i međunarodne institucije – što baš ne pije vodu budući da je cijela ideja o ukrajinskom ratu i megakorporativnom pokoravanju tzv. najunosnije nekretnine na Kugli (dr. sc. Slavko Kulić) bila unaprijed bila promašena stvar – Vladimir Putin je objavio ruske uvjete za prekid rata: osvojena plus još neka ukrajinska područja (p)ostaju dio Rusije i Ukrajina nikad ne smije uči u NATO. U protivnom, rat se nastavlja.
Jest da je to ultimatum koji podrazumijeva bezuvjetnu ukrajinsku predaju i gubitak velikog dijela državnog teritorija, kako je to još s proljeća 2022. godine bio procijenio kao najvjerojatniji ratni ishod ugledni američki bivši visoki dužnosnik Henry Alfred Kissinger, a razvojem lošeg stanja na bojišnicama prihvatili i neki drugi analitičari. Rat u Ukrajini istodobno je podijelio svijet i izazvao globolnu ekonomsku krizu. Vidi glasanja u UN-u i sastav/učinke sada konferencije u Švicarskoj, gdje je ukrajinski lider Volodimir Zelenski (bez potvrde predsjedničkog mandata, jer je izbjegao redovne izbore) bio formalna maskota. SAD/EU/NATO-ove procjene o nadmoći zapadnog oružja i globalnog utjecaja, ratne strategije i taktike su se pokazale falšima: tzv. navaljnizacija Ruske Federacije nije uspjela.
Ukrajina jest globalno pitanje zbog posljedica po cijeli svijet, ali su ga globalnim učinili akteri programiranim, izazivačkim i vrlo provocirajućim uzrocima„Događanje ruskog naroda“ se izjalovilo. Putin nije oboren s vlasti, nije ubijen ni podlegao „neizlječivoj bolesti“. Ruski gubitak na eurounijskom tržištu energenata i hrane višestruko je nadoknađen u Aziji, Africi, pa čak zaobilazno i na tzv. kolektivnom Zapadu, uključivo SAD i Veliku Britaniju. Moćna ruska industrija, ekonomija i politika prebacili su se na ratni režim funkcioniranja i nema šanse da će popustiti pritiscima proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada, koji već primjetno trokira u punjenu bankomata za tzv. pomaganje napadnutoj Ukrajini. Istodobno, dvije godine i kusur mjeseci razaranja Ukrajine 24 sata na dan, ubijanja i ranjavanja na objema stranama, sustavnog trovanja poljoprivrednih površina, flore i faune bojnim agensima ne odaje dojam da su Rusi fizički i moralno na koljenima. Da će „pobjednički“ optimizam Zelenskoga dati mirotvornog ploda. Ne na način da se nekakvom švicarskom deklaracijom odgovara ultimatumom na ultimatum: predajte se, Rusi, istaknite bijelu zastavu i smjesta napustiti Ukrajinu! Naravno, platit ćete ratnu odštetu!
„Ovaj veliki summit u Švicarskoj je posvećen mirotvornom procesu u Ukrajini“, pametovao je Plenković u povodu svog potpisivanja Deklaracije u ime tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, a da se prethodno opet nije dogovorio s ustavnim sukreatorom državne vanjske politike Zoranom Milanovićem treba li uopće netko ići na tako defektnu konferenciju i što (ni)je službeno državno stajalište RH o toj temi. „Zainteresirani smo za mir i prestanak rata, prestanak ruske agresije na Ukrajinu, što je prvi korak u pokretanju mirovnog procesa i poštivanju međunarodnog prava. Želimo da to čuju u Moskvi (pa zašto onda nije pozvana u Bürgenstock!? – op. a.). Važno je da međunarodna zajednica i dalje drži fokus na prijateljskoj Ukrajini. Ova inicijativa je dobra potvrda želje za provedbom mirovne formule predsjednika Zelenskog.
Na proameričkom tzv. kolektivnom Zapadu i dalje odjekuju ratni bubnjevi u napetim okolnostima kada većina ratnohuškačkih lidera strepi od ishoda skorih izbora u svojim zemljamaTo podrazumijeva povlačenje ruskih trupa iz Ukrajine i korištenje brojnih mehanizama međunarodne zajednice i međunarodnog prava prema onomu što je u Hrvatskoj bilo jako dobro iskustvo s UN-om i prijelaznom administracijom u istočnoj Slavoniji. Poanta je vratiti se postavkama međunarodnog prava i Povelji UN-a, poštovanju susjednih zemalja, njihova integriteta i teritorijalne cjelovitosti.“ Sve je to, dakako, O.K., ali ne ide pa ne ide bez pre/razgovora sa suprotnom, zaraćenom stranom koja također ima svoje argumente i „argumente“ o kojima se mora voditi računa, a rješenje je opet u – kompromisu. Ne može biti da su jedni sasvim u pravu, a drugi uopće nisu, odnosno da nije važno otvoreno i jasno staviti na stol ključne razloge zbog kojih je izbio ukrajinski rat. A to su, očito, razlozi o kojima se moraju dogovoriti/sporazumjeti isključivo SAD i Ruska Federacija, Washington i Kremlj; Zelenski i Kijev su manje ili uopće nisu važni budući da američko-ruski antagonizam ne traje od jučer i budući da neće prestati kakvim-takvim završetkom rata u Ukrajini.
Uopće nije slučajno i uopće nije nevažno za sudbinu Ukrajine, Europe i ostatka svijeta to da Rusija nije pozvana na „mirotvornu“ konferenciju 93 zemlje u Švicarskoj, da se pozvana Kina nije odazvala te da su zemlje BIRCS-a (koji se širi po Africi i Latinskoj Americi) , dio skupine G-20 te ostatak svijeta (vidi tko, kako i za/protiv koga glasa u UN-u), ali i velik dio europske političke u usponu tzv. krajnje desnice nisu suglasni s onim šro su i zašto potpisali u Bürgenstocku Andrej Plenković i 79 proturuskih mu kolega. Ako im je uistinu stalo do mira u Ukrajini (i ne samo u toj najvećoj europskoj zemlji!) – a nije – Zelenski i švicarski mu navodno apologete nisu smjeli ni pomisliti razgovarati o miru i ponovnoj izgradnji Ukrajine – bez Rusije. Tim više, jer njezina vojska napreduje na bojišnicama, a SAD i njegov tzv. kolektivni Zapad dozlaboga cicijaški cijede svoje porezne obveznike što obilno plaćaju bildanje tragedije tuđih ljudi u tuđoj zemlji.
Debaklu napadno proturuskoga, ne mirotvotnoga tzv. debatnog kluba u švicarskom Bürgenstocku prethodio je par dana ranije debakl sastanka lidera skupine G-7 u Italiji (sedam najbogatijih država na svijetu, družbe iz koje je isključena Ruska Federacija zbog „ničim izazvane“, sic transit, vojne invazije na Ukrajinu), gdje se dementni predsjednik SAD-a Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. (81) opet pogubio u prostoru i vremenu, pa ga je talijanska premijerka Giorgia Meloni morala uhvatiti podruku i vratiti u skupinu koja je gledala padobranske atrakcije. A taj dementan, je li, Joe Biden ne samo što je, uz Putina, gazda života i smrti u Ukrajini nego je i lik, čijoj je odgovornosti, hladnoj glavi i zdravom razumu povjeren „crveni gumb“ sudnjeg dana Plavog planeta aktiviranjem nuklearnog arsenala. I koji je, nakon neodgovorna za sudbinu Ukrajine Zelenskog, glavni krivac za to što rat eskalira – ne samo u Ukrajini i Palestini nego punio šire – i što eskalacija već prerasta u viši stupanj nuklearne prijetnje i (pro)ruskog Istoka i (pro)američkoga tzv. kolektivnog Zapada.
Doba tzv. ravnoteže straha iz koliko-toliko kontroliranog hladnoratovskog razdoblja – vidi tzv. kubansku krizu 1962. godine – danas je tempi passati i samo je još enigma nad enigmama: tko blefira, a tko misli ozbiljno, tko je manje blesav, a tko igra ruski rulet s praznim pištoljem? Razumno bi bilo vjerovati, a ne provjeravati, pa se ponašati odgovorno, ali… Stanje glede&unatoč Ukrajine upućuje na prostoseljačku spoznaju o tomu da se SAD/EU/NATO s tzv. saveznicima/partnerima sprema na globalni rat, kojem je Ukrajina samo smežuran smokvin list. Skupina G-7, je li, otima 50 milijardâ dolara kamata na zamrznutu na Zapadu rusku imovinu i daje ruski novac Ukrajini za kupnju zapadnog oružja, kojim će ubijati Ruse i duboko u Rusiji, a 80 proameričkih lidera od 93 na summitu u Švicarskoj navodno vape za prestankom rata u Ukrajini, mirom i međunarodnom pravdom, a ne želi Ruse za stolom, dogovaraju slanje još ubitačnijih sustava masovne smrti, zapadnih „savjetnika“ (čak vojske) te provociraju Moskvu svjesno neprihvatljivim ultimatumima!? Nema kruha od tog žita.
Prijedloga za okončanje rata i mir u Ukrajini ima više, pa i Kina je objavila svoje viđenje mirotvornog rješenja za prekid svih neprijateljstava, ali na proameričkom tzv. kolektivnom Zapadu i dalje odjekuju ratni bubnjevi u napetim okolnostima kada većina ratnohuškačkih lidera strepi od ishoda skorih izbora u svojim zemljama i vlastite političke sudbine. Na skupu G-7 u Italiji samo je Giorgia Meloni, izborna pobjednica, mogla bez političke nervoze raspravljati o „svjetskim temama“ sa šestoricom predizborno već ustrašenih gostiju. Kojima je mir u Ukrajini, ipak, zadnja briga u životu. Ni na skupu u Švicarskoj, usporedbe radi, proturuski se dio međunarodne zajednice nije iskazao uistinu mirotvornom željom i postupkom, pa…
„Trenutačni prekid vatre bez ozbiljnih pregovora (zašto švicarski summit nije iskorišten upravo za – ozbiljne pregovore, nego tek za tzv. mirotvorni larpurlartizam bez mogućega pozitivnog učinka? – op. a.), bez plana za pravedni i trajan mir, samo na temelju tzv. novih realnosti, na kraju bi samo dao legitimitet nezakonitomu ruskom otimanju tuđe zemlje“, kazao je njemački kancelar Olaf Scholz. Francuski predsjednik Emmanuel Macron smatra da je „važno ponoviti kako nitko u ovoj prostoriji nije u ratu s Rusijom, ali da svi žele održivi mir, kojim se poštuje međunarodno pravo i vraća Ukrajini njezin suverenitet. Ovaj rat je globalno pitanje“. Jest Ukrajina globalno pitanje zbog posljedica po cijeli svijet, ali su ga globalnim učinili akteri programiranim, izazivačkim i vrlo provocirajućim uzrocima. A ti što su ga izazvali, pa je svijet dobio to što ga sada vodi prema propasti, nemaju kritične pameti ni savjesti zaustaviti ga.
Drugo, nije istina da svi okupljeni na konferenciji u Švicarskoj „nisu u ratu s Rusijom“. Samo neki nisu, a svi ostali jesu. Recimo, nisu oni pozvani u Bürgenstock, a nisu željeli doći (npr. Kina), i nisu u ratu s Rusijom svi koji nisu željeli potpisati švicarsku Rezoluciju o miru u Ukrajini, donesenu bez konzultacija s ključnom zaraćenom stranom: Ruskom Federacijom. U ratu s Rusijom itekako su Francuska, Njemačka i ine države članice EU-a i NATO-a, uključivo izrazito agresivnu američku ancilu Veliku Britaniju, koje ne štede milijarde zdrave kešovine, kredita i arsenale najubojitijeg oružja za ubijanje Rusa: bili u Ukrajini ili u Rusiji. To je sudjelovanje u pravom ratu, a ne bezvezna video igrica. Neposredno sudjelovanje u ratu na proturuskoj strani – što Macron minimizira, sic transit – otvoreno je i vrlo jasno lani ilustrirao mutavi republikanski senator Južne Karoline Lindsey Graham (68) za posjeta Kijevu:
„Najvažnije je da Rusi umiru, i to je najbolje uložen američki novac!“ To je i Macronova, i Scholzova i logika Bruxellesa, većine lidera zemalja EU-a i NATO-a, Jensa Stoltenberga i tolikih još koji se busaju u prsa: „Naoružavat ćemo Ukrajinu koliko god bude trebalo i dokle bude trebalo!“ Koliko košta da košta, nek’ ljudi umiru!? A u tom paklu ne umiru samo Rusi, podjednako ili još više umiru i Ukrajinci, doživotno padaju u invalidska kolica, ruše im se domovi, komunalna infrastruktura, tvornice hrane, bolnice, škole, vrtići… Cijena rata je zastrašujuća. Plaćaju je milijuni nedužnih Ukrajinaca krivnjom Volodimira Zelenskog – jer se na (pro)američkom Zapadu dao nagovoriti da izazove ruskoga Golijata na tzv. denacifikaciju Ukrajine – ali i kvarnom voljom tih što sada krajnje neuvjerljivo muljaju da „nisu u ratu s Rusijom“.
A uveli su joj svakovrsne tzv. sankcije, prekinuli međunarodno validne odnose, povukli svoje kompanije iz Rusije, zabranili im prometovanje, obustavili trgovanje i financijske transakcije, zamrznuli im imovinu, etc., i šalju oružje Ukrajini, obavještajne podatke, osiguravaju poličku potporu… To se ne radi nekomu s kim nisi u ratu ili u kritičnom neprijateljstvu, ako su ti istodobno puna usta tzv. međunarodnog prava, Povelje UN-a, ako nemaš nečistu savjest zbog vlastite kriminalne kolonijalne prošlosti i ako ne prijetiš Rusiji slanjem „svoje i ‘europske’ vojske“ boriti se u Ukrajini (samo u Ukrajini!?) protiv ruske armade. Macron je prvi u EU spomenuo mogućnost slanja francuskih vojnika Zelenskom u pomoć, uz to su se smjesta prilijepili neki pribaltički, skandinavski i srednjoeuropski lideri, da bi iz Moskve dobili upozorenje da će biti njihove legitimne mete.
Ali i njihove matične zemelje mete oružja sudnjeg dana bude li Rusija isprovocirana na izravan sukob s NATO-om. Taktičke pripreme su već počele i s jedne i s druge strane Istoka i Zapada, pa… SAD i NATO strahuju da bi Putin – koji već neko vrijeme drži ruske nuklearne snage u visokom stupnju gotovosti – mogao sofisticiranim sustavima koji dosežu mete u SAD-u i svaku u europskim zemljama saveznicama naoružati i svoje saveznike, npr. Sjevernu Koreju, Bjelorusiju, zašto ne i „nekoga“ na Balkanu, možebitno svoju enklavu Kalinjingrad u trbuhu NATO-a, opet Kubu u „dvorištu“ SAD-a… Da stanje nije jednostavno, jer je uzavrela „ratnička“ krv dobrano zasjenila razum, potvrđuje izjava glavnog tajnika NATO-a na odlasku Jensa Stoltenberga britanskom The Telegraphu:
„NATO razgovara o raspoređivanju većeg broja nuklearnog oružja, vađenju naoružanja iz skladišta i stavljanju u stanje pripravnosti s obzirom na sve veću prijetnju Rusije i Kine. Zemlje članice Saveza se dogovaraju o korištenju veće transparentnosti korištenja svojih nuklearnih arsenala kao sredstva za odvraćanje. Neću govoriti o operativnim pojedinostima (Rusiji i Kini su ionako poznate, op. a.) i o tomu koliko bi trebalo nuklearnih bojnih glava staviti u funkciju, koje će biti pohranjene. O tomu se još konzultiramo. Ta transparentnost pomaže prenijeti poruku da je NATO nuklearni savez. Cilj je NATO-a svijet bez nuklearnog naoružanja, ali dok god postoji nuklearno oružje, mi ćemo ostati nuklearni savez, jer svijet u kojem Rusija, Kina i Sjeverna Koreja imaju nuklearno oružje, a NATO ne, opasniji je svijet“.
Zemlje sa SAD/EU/NATO-ove tzv. crne liste već godinama optužuju SAD i njegove europske saveznike da „guraju svijet na rub nuklearnog rata time što opskrbljuju Ukrajinu vrijednim milijarde dolara koje se koristi za napade na ruski teritorij“. „U ekstremnom slučaju“, tvrdi Putin, „upotrijebit ćemo i nuklearno oružje.“ Izazovna je činjenica kako je NATO preuzeo koordinaciju vojne pomoći Ukrajini, kako SAD ima raspoređene svoje nuklearne potencijale i u nekim europskim državama, ali i to da je rusko i kinesko, vjerojatno već i sjevernokorejsko oružje sudnjeg dana sposobno uništiti mete bilo gdje u SAD-u i Europi, pa… Kom’ pita, kom’ tepsija!?
I onda se dogodi uzbuna. Ne samo medijska. Britanski premijer Rishi Sunak hitno je odjurio neki dan na tajni sastanak budući da je početkom lipnja uočena u blizini obala Škotske ruska nuklearna podmornica Kazan klase Yasen, teška 13.800 tona, koju je borbeni avion RAF-a pratio na ruti od zapadnih obala Irske do Škotske. Golema podmornica je prošla nedaleko od britanske nuklearne mornaričke baze u Faslaneu, ali nije ušla u britanske teritorijalne vode i, navodno, nije nosila nuklearno oružje. Britanski premijer Sunak, ministar obrane Grant Shapps i vojni zapovjednici, objavio je Daily Mail, ozbiljno su se zbrinuli nije li Kazan tražio „ranjive točke“ oko Ujedinjenog Kraljevstva. Moćna podmornica je otplovila u Havanu na Kubi, gdje je zajedno s većim brojem ruskih ratnih brodova imala „uobičajenu, rutinsku vojnu vježbu“ na Karibima. „To je normalna praksa svih država, uključivo i tako veliku pomorsku silu kao što je Rusija, pa u ovom slučaju nema razloga za brigu“, komentirao je zapadnu uzbunu glasnogovornik Kremlja Dmitrij Sergejevič Peskov.
Kubansko pak ministarstvo vanjskih poslova je objavilo da ruska plovila nisu nosila nuklearno oružje, to je potvrdio i SAD, a neki su ruski mediji podjarivali rastuće napetosti između Rusije i Zapada tvrdnjom da Kazan, koji je sada prošao i cca 40 kilometara od obale SAD-a, je li, „uvijek ima navođene projektile dok prolazi uz američke obale“. Savjetnik je pak za nacionalnu sigurnost Bijele kuće Jacob „Jake“ Jeremiah Sullivan kazao da će i njegova zemlja, kao i Velika Britanija, „pojačati oprez“. Naime, prethodno je glasnogovornik britanske mornarice objavio da „Kraljevska mornarica rutinski nadzire naše teritorijalne vode i susjedna morska područja kako bi osigurala usklađenost s pomorskim zakonom, odvratila zlonamjerne aktivnosti i zaštitila britanske nacionalne interese“.
Tradicionalno suprotstavljene svjetske velesile, očito, ne odustaju od pokazivanja mišića ne bi li jedna drugoj „nešto dokazale“, iako bi morale znati – barem iz povijesnih iskustava – da ni u jednom ratu nikad nema pobjednika, da gube ljudi, čovječnost i mir. U prijetećem pak nuklearnom ratu definitivno i nepovratno gubi cijelo čovječanstvo, živi i mrtvi svijet. I nema povratka, više nema – nismo znali, ne bismo, pa mislili smo…
h-alter
