Prsti su na okidaču. Rat na Indopacifiku može početi? Čim Biden izmisli formulu – terorizam ili autokratizam globalno se više ne nose – za uvući i NATO protiv Kine?
Američki „pospani Joe“, kako je predsjednički luzer Twitteraš predizborno ironizirao konkurenta Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr., neodgovorno vuče mačka za rep i samozadovoljno izigrava globalnog tzv. šampiona demokracije, a vjerski i ljudski heretičkom izjavom urbi et orbi kako je na balkonu tzv. sigurne kuće u Afganistanu dao ubiti Aymana al-Zawahirija, navodno teriristički mozak Al-Quaide ubijenoga u Pakistanu Osame bin Ladena, još je jedna upečatljiva potvrda jezive sigurnosne činjenice koja osobito bode u oči u okolnostima SAD/EU/NETO-ovog i „partnera“ rata u Ukrajini protiv Ruske Federacije i praktično predratnog stanja u Europi, u Iranu, na Tajvanu (odmetnutom kineskom otoku Formozi), zaoštravanja između Turske i Grčke te gdjegdje po afričkom kontinentu… Naime, Joe Biden: „Pravda je izvršena, tog terorističkog vođe više nema. Nastavit ćemo borbu protiv terorizma i prijetnji američkom narodu svake vrsti, bez obzira iz kojeg dijela svijeta one dolazile“. Doda li se izjava s virtualnog „Summita za demokraciju“ iz prosinca 2021. (pozvani su samo političari SAD-u pokornih, „demokratskih“ država – „demokraciji u svijetu potrebni su šampioni kako bi se suprotstavili velikim i zabrinjavajućim izazovima“ – zastrašujuća je Bidenova poruka: SAD je šampion demokracije u svijetu kojemu se svi imaju pokoriti; SAD je taj globalni arbitar neupitno pozvan odrediti koja zemlja/lider jest ili nije demokratska/i, što jest, a što nije tzv. prijetnja američom narodu; SAD ima pravo nekažnjeno ubijati u to ime bilo koga, bilo gdje, bilo kada i bilo kako u cijelom svijetu, jer je „prijetnja amričkom narodu“. Sic transit.
Povijest koju pišu „autoriteti“ Pirovih pobjeda nije povijest što ostaje istinskom poviješću za sva vremena. Što toliko ne valja u ljudskoj psihi, svijesti i savjesti da svijet na rubu pameti čeka Godota?A „američki narod“ – zakrabuljen u marince naoružane i preko zuba, lude proijektile, dronove, pentagonske jastrebove i samoga „pospanog Joea“, s vojnim proračunom blizu bilijuna dolara godišnje i javnim dugom što je premašio 30 bilijuna dolara (30.000 milijardâ zelembaća, heeej!) – je li, nije prijetnja Rusima, Kinezima, Irancima, Sirijcima i tolikim „autokratima“ po globusu koji svi zajedno nemaju vojne proračune blizu američkog, ni prezadužene države kao SAD niti svoje vojske na svim kontinentima. I sad, takav SAD s takvim predsjednikom Bidenom – čija se imperijalna i hegemonistička vanjska politika, strategija i taktika ne razikuju bitno od onih prethodnih administracija, ancila megakorporativnog kapitalizma koji trese kriza zbog zastrašujućih klimatskih promjena i rastuće multipolarne konfiguracije tzv. svjetskog poretka – imaju obraza docirati urbi et orbi o nekakvom svom „pravu“ na političko, ekonomsko, vojno, geostrateško i svako ino gospodarenje planetom!? America First! – svi ostali Second!? Tko ne pristaje na doktrinu tzv. američkoga 21. stoljeća, „neprijatelj je američkog naroda“, „autokrat“, „terorist“, „opasan je za demokratski svijet i naš način života“, treba ga/ih privesti pameti ognjem i mačem, laserski upravljanim dronom ubiti čim promoli nos na balkon ili prozor svog doma.
Takva nakaradna i nadasve globalno opasna vanjska politika svjetske supersile – za koju politički slijepac u ulozi riječkog dopisnika Nove TV Marko Balen tvrdi da je „svjetski uzor demokracije“, sic transit – svakako je remetilački čimbenik u međunarodnim odnosima, koji kritično dovodi u pitanje svjetski mir i sigurnost, ekonomsku i političku stabilnost, suradnju na dobrobit ne isključivo povlaštenih enklava, nego cijelog čovječanstva. Netom što je najavljen, Bidenov je „Summit o demokraciji“ što ga je vodio iz Ovalnog ureda okružen propagandnim panoima o demokraciji i logom u plavoj, narančastoj i bijeloj boji popraćen podsmijehom u svijetu budući da je „zaboravio“ pozvati predstavnike Rusije, Kine, Mađarske, BiH i još nekih zemalja, naknadno je pozvao Srbiju i Kosovo, ali nije bio izostavio zemlje poput Filipina i Konga. koje su evidentno na „vi“ s demokracijom. SAD se, kao „šampion demokracije“ (sic transit), tvrdi Biden, „neprestano mora boriti kako bi ostao na visini svojih demokratskih ideala“ te se i sve „demokratske zemlje moraju zajedno sa SAD-om, zajedničkim snagama, oduprijeti autokratima koji svoje represivne politike i prakse opravdavaju kao najučinkovitije sredstvo za suprotstavljanje izazovima u danom trenutku, čime siju sjeme sumnje u kapacitete demokratskih država, u njihovu učinkovitost u brizi za svoje građane“. Američka je „demokracija“ evidentna u nekoliko globalno znanih i, je li, iz druge galaksije vidljivih činjenica. Devedeset i više posto zatvorenika u tamošnjim kazamatima su tzv. obojeni, Afroamerikanci i Latinosi, čak maloljetnici i žene.
Policija nekažnjeno terorizira/ubija čak i nenaoružane Afroamerikance bilo na ulici, bilo u prometu ili u njihovim domovima, bez razlike. Gotovo se dnevno bez razloga puca, ubija i ranjava na javnim mjestima, bilo po trgovačkim centrima, bilo po školama, restoranima, etc. Svaka i psihički bolesna šuša ima ustavnu „slobodu/pravo“ kupiti vatreno oružje baš kao žvakaću gumu ili litru mlijeka, a kad ju pukne žuta minuta… Ksenofobija i rasizam su sine qua non vrlo živoga supremističkog mentaliteta Amera s dna bjelačke kace. Da se ne govori o genocidnoj krivnji, je li, „američkog naroda“ prema starosjedilačkim narodima koji su gotovo istrijebljeni sa svojih milenijskih ognjišta, opljačkani, obespravljeni i danas, zatvoreni u tzv. rezervate, prepušteni siromaštvu, nezaposlenosti, drogama i lošem alkoholu… U zemlji koja glumata tzv. šampiona demokracije i kojoj se, je li, izvjesni novinarski slijepac divi kao „svjetskom uzoru demokracije“. Sic transit. I čiji predsjednik – koji pada s bicikla, sapliće se na stepeništu Air Force Onea, nadohvat tv-oka spava na javnom skupu, ne zna čitati s blesimetra, ne poznaje elementarne zemljopisne pojmove i brka imena zemalja, etc. – prijeti cijelom svijetu, skupno i pojedinačno, da se nitko tko „ugrožava američki narod“ neće imati gdje sakriti, jer će ga SAD naći kao što je nakon tolikih godina i uzalud 25 milijuna dolara ucijenjene alive or dead glave našao Aymama al-Zawahirija na kabulskom baklonu sigurne kuće u Afganistanu.
„Mani se ćoravog posla, Bidenu!“ – poručuju Vladimir Vladimirovič Putin iz Moskve i Xi Jinping iz Pekinga budući da dvije svjetske supersile ni po koju cijenu ne žele da im Washington gazduje u tzv. međunarodnim odnosima i kvarnom apotekarskom vagom mjeri jesu li demokratske ili autokratske, pa ih sankcionira, izopćuje iz ekonomske konkurencije, itsl. Baš kao što na Bidenovu politiku arogantnog žandarenja globusom ne pristaju ni službeni Teheran i Pjongjang, potencijalno nuklearne zemlje. Ili prisni ruski saveznik Minsk, koji je dopustio razmještaj Putinova oružja sudnjeg dana u Bjelorusiji. SAD/NATO pak otvara desetak vojnih baza u Grčkoj, što Turska smatra provokacijom te prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti i teritorijalnoj cjelovitosti u uvjetima napetosti zbog graničnih nesporazuma dviju NATO-ovih država u Egejskomu moru i na Cipru. I Turci i Grci jačaju vojnu pripravnost, pa nije isključena Ukrajina u Grčkoj. I što će SAD/NATO u slučaju izbijanja rata: hoće li i protiv koga aktivirati tzv. samoobrambeni čl. 5. zapdne vojne alijanse kojim se napad na jednu državu članicu NATO-a smatra napadom na cijeli taj vojni savez?
Danas na međunarodnoj političkoj sceni više nema autoriteta kao što su bili Tito, Nehru, Naser, Sukarno, Nkrumah i istomišljenici za potkresati krila jastrebovima ratova i destrukcija, neokolonijalne otimačine i svakovrsnih ucjenaNakon pak nedavnog Bidenova posjeta Izraelu i Saudijskoj Arabiji, gdje je izravno zaprijetio Iranu vojnom agresijom zbog, je li, navlas izmišljenih „ničim izazvanih“ antiruskih razloga iranske „prijetnje američkom narodu i zapadnim interesima na Bliskom istoku“, sasvim je moguća i Ukrajina u Iranu. U toj naftom i plinom prebogatoj zemlji, odavna balvanu u SAD-ovu oku, Biden je u kompi s Izraelom dao ubiti u blizini Teherana znanog iranskoga nuklearnog znanstvenika Mohsena Fakhrizadeha, kojega drže glavnim u tajnoj izradi iranske atomske bombe. Od Irana kao nuklearne sile najviše strijepi Izrael, ali i Saudijska Arabija i još neki saveznici SAD-a u regiji. Ukrajina prijeti i dogoditi se u Kini, koja je Uncle Samu još veći balvan u oku i od Rusije i Irana, jer ekonomski, tehnološki i utjecajem u široj tzv. međunarodnoj zajednici, čak u Svemiru, šiša SAD i „partnere“ na ćelavo. I bez konkurencije. Ostvaruje enormne gospodarske profite i proračunske suficite da to SAD-u jednostavno nije jasno, pa udara Kini sankciju za sankcijom – „Peking ne poštuje međunarodna pravila“, sic transit – te ju je na nedavnom NATO-ovom summitu u Madridu prvi put zapisao kao „neprijateljsku zemlju“. Uz Rusku Federaciju, koju je iz tzv. strateškog partnera sada u završnom dokumentu također preimenovao u NATO-ovog neprijatelja.
Američka bitka SAD-a i saveznika (uključivo Australiju) s Kinom, Rusijom i saveznicima za Indopacifik poprima na žestini. Više ne iz mjeseca u mjesec ili iz tjedna u tjedan, nego već iz dana u dan. Možda doskora i iz sata u sat, jer odmetnuti i međunarodno nepriznati kao država kineski otok Tajvan ima sve uvjete za učiniti Kinu „ničim izazvanom“ (sic transit) Ukrajinom. Američka pomorsko-vojna sila prkosno plovi tim akvatorijem i okuplja saveznike iz regije i Australije na vojne vježbe, provokativno je i iznenada doletjela na Tajvan šefica Predstavničkog doma američkoga Kongresa Nency Pelosi i održala nekoliko zapaljivo-ratobornih govora u znak vojne i svake ine potpore SAD-a tajvanskim proameričkim vlastima. Kina je istodobno počela također velike vojne vježbe s bojevim gađanjem u blizini Tajvana te poslala borbene zrakoplove nadlijetati to područje. I prijetnje su razmijenjene: Peking Washingtonu da prestane provocirati sukob („ničim izazvan“, sic transit; poznato iz ukrajinskog rata, kojemu se još ne vidi kraj?), a Washington Pekingu da se okani svake pomisli vojno vratiti Tajvan pod svoju vlast. Napetost raste. Kao što je Kina podržala Ruse u Ukrajini, pa energetski siromašna najmnogoljudnija zemlja na svijetu povoljnije kupuje ruske anergente, i Rusija je sada podržala Kinu u bujajućoj izazivačkoj agresiji SAD-a.
Prsti su na okidaču. Rat na Indopacifiku može početi? Čim Biden izmisli formulu – terorizam ili autokratizam globalno se više ne nose – za uvući i NATO protiv Kine? Hrvatski mediji pod kontrolom HDZ/Plenkovićeve vlasti, na valu (pro)zapadnih/(pro)američkih, izvješćuju da „Kina smatra Tajvan svojim teritorijem i Gibraltarom Dalekog istoka“, pa budući da tajvanski Kinezi ne žele pod „komunistički režim Xi Jinpinga – iako im kapitalistički usustavljena samoprozvana Republika Kina, većim dijelom na otoku Tajvanu u istočnoj Aziji, naprednije demokracije od američke, nije međunarodno priznata država ni članica UN-a – samo je američko jataštvo drži koliko-toliko sigurnom od vojne invazije Pekinga. Međutim, Tajvan jest kineski teritorij i njegovi stanovnici jesu Kinezi, i tu nema tko i što „smatrati“. Kao što sjeverni i južni Korejci, jedni u komunističkoj sjevernoj državi Kim Jong-una, drugi u proameričkoj, kapitalističkoj južnoj – kojima je Nency Pelosi izravnim letom s Tajvana doletjela također izazivački pametovati u demilitariziranoj zoni, na 38. paraleli – jesu isti etnički Korejci, koji bi kao narod željeli živjeti u istoj državi. Baš kao južni i sjeverni Vijetnamci, isti etnički Vijetnamci, napokon svi u istoj državi što su je od 1964. do 1973. godine u neravnopravnoj borbi s više od 600.000 američkih okupacijskih vojnika i najsuvremenije borbene tehnike skupo platili. S tri milijuna žrtava, razorenom zemljom i napalmom spaljenim rižinim poljima i prašumama, zatrovanim rijekama…
Vijetnamci su pobijedili „nepobjedivu“ Ameriku i istjerali okupatora iz svoje zemlje kao što su to prethodno vrlo uvjerljivo učinili britanskim i francuskim okupatorima koji su, kao i Amerikanci, povijesno zapamćeni po nebrojenim, nekažnjenim ratnim i zločinima protiv čovječnosti. Koji su to „američki narod“, je li, u pasivnom kraju bogu iza nogu na Midwestu ili u samom New Yorku, Washingtonu, na Floridi… ugrožavali Vijetnamci da su mandatni stanari Bijele kuće imali moralnog razloga slati stotine tisuća „domoljubno“ prepariranih golobradih mladića ubijati tzv. žute – i ginuti, ostati doživotnim invalidima – u njihovoj zemlji, na drugom kraju svijeta!? Nema ni moralnog niti ikojeg drugoga opravdanog razloga za agresiju na tuđu zemlju, osobito jačega na slabijega koji se nije u stanju ravnopravno braniti, za nasilno rušenje legitimnih režima (u Iraku, Libiji, npr.), ubijanje žitelja i umnožavanje nesreće. SAD je, uključivo tzv. mirovne misije UN-a i NATO-a, izgubio sve svoje agresivne ratove po svijetu poslije Drugoga svjetskog rata – od Koreje do lani Sirije i Afganistana, uskoro u Ukrajini te zapali li se možebitno Ukrajina u Iranu i Kini – pa zloslutno zvuči opasna Bidenova prepotencija da će „nastaviti borbu protiv prijetnji američkom narodu svake vrsti, bez obzira iz kojeg dijela svijeta one dolazile“.
Američka bitka SAD-a i saveznika (uključivo Australiju) s Kinom, Rusijom i saveznicima za Indopacifik poprima na žestini. Više ne iz mjeseca u mjesec ili iz tjedna u tjedan, nego već iz dana u dan„Američki narod“ je tako daleko, dubokim oceanima i zračnim prostorima, pa i mentalitetom, tradicijama i životnim navikama udaljen od inog svijeta i tako malo zanima, recimo, Ruse, Kineze, Irance, SAD/EU/NATO-ovim ratnim destrukcijama totalno unesrećene Iračane, Libijce, Afganistance, ali i Afrikance i Latonoamerikance koji žele biti svoji na svomu da ugroze s tih i sličnih strana svijeta jednostavno nisu bile, nisu niti će biti moguće. Biden laže o tzv. ugrozi „američkog naroda“ od SAD-u ravnopravnih, ali i neusporedivo slabijih zemalja (geostrateški važnih ili bogatih prirodnim resursima), baš kao što u istom stilu laže mali mu od kužine Volodimir Zelenski kada uporno želi preplašiti žitelje Starog kontinenta tvrdnjom da je „Ukrajina samo poligon za rusku agresiju na zapadnu Europu“. A mulja kada ga Amnesty International optužuje da krši međunarodno pravo time što svjesno dovlači vojsku i ratnu tehniku u naseljena mjesta da bi potom optuživao Ruse da raketiraju civile. Al-Zawahirijevo ubojstvo – ma što tko mislio o njemu i Al-Quaidi, o američkoj/zapadnoj krivnji za nastanak i borbeni razvoj terorizma, ubojita islamskog fanatizma – znak je da SAD, bez obzira koga je megakorporativni kapitalizam instalirao u Bijelu kuću, uvijek s istim ciljem obrane njegova bildanja profita na tuđi račun i po svaku cijenu, ne odustaje od doktrine: svijet je naš feud.
Tko se ne slaže, „neprijatelj je američkog naroda“, mora ga se prizvati pameti tzv. sankcijama svake vrsti, „legitimna je meta“ vojne invazije radi „obrane zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg način života“ (sic transit), „teroristička“ je ili „autoritarna“ država koju treba uništiti, „krši međunarodna pravila“, itsl. gluposti što siju smrt i globalno destabiliziraju svjetski mir i sigurnost. Čemu UN, ako SAD/EU/NATO i „partneri“ sami i bez da pitaju ikoju nadležnu međunarodnu asocijaciju odlučuju o životu i smrti žitelja Plavog planeta, o ratu i miru, o tomu tko jest, a tko baš nije (ne)prijatelj čovječanstva po nekima samovoljnim/separatnim kriterijima? Međunarodna je sramota da UN u ključnim globalnim problemima mira, sigurnosti i suradnje u svijetu, protivno osnivačkim aktima, ne obavlja uspješno svoju ulogu zbog koje postoji, da se dade manipulirati od SAD-a kao najizdašnijeg sufinancijera i nekolicine zapadnih mu tzv. partnera, da su mu Vijeće sigurnosti i Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu, je li, tigrovi od papira. Vijeće je jalovo/neučinkovito zbog instituta veta, a ICJ nema alate za osigurati poštivanje svojih formalno obvezujućih odluka u rješavanju sporova među državama. Recimo, Ukrajina je tužila Rusiju za vojnu invaziju i kobne posljedice, a predsjedavajuća, američka sutkinja Joan Donoghue nije kadra ničim primorati Ruse da se pojave na ročištu.
Ili, 43. američki predsjednik George W. Bush proglasi Afganistan leglom terorizma i glavnim krivcem što je navodno Bin Ladenova Al-Quaida (po nekim tzv. teorijama zavjere, to su tajno inscenirali sami Ameri) srušila newyorške „blizance“ dvama otetim civilnim zrakoplovima, jednim udarila u zid Pentagona, a četvrti se, navodno namijenjen udariti u Bijelu kuću, zbog pobune putnika srušio na nenaseljenom području SAD-a. Ni puni mjesec nakon kobnoga 11. rujna 2001., dana poslije američka se vojna sila „osvetnički“ sručila na Afganistan, a Biden danas tvrdi da je upravo smaknuti Ayman al-Zawahiri bio mozak tog i još nekoliko terorističkih napada na SAD i „američki narod“. Nedugo po okupaciji Afganistana, isti je Bush u kompi s britanskim premijerom, koji je izmislio kemijsko oružje Saddama Husseina za masovno uništenje žitelja na Zapadu, napao Irak, smaknuo legitimnog šefa države, poslije toga i Libiju, gdje je također bio mučki skratio za glavu legitimnog lidera Muammera al-Gaddafija, šefa suverene i naftom prebogate zemlje, etc. Ni u jednom slučaju SAD nije prethodno obavijestio UN o tim agresijama – pod izmišljenim „alibijima“ o obrani tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života (sic transit) niti je Vijeću sigurnosti i ICJ-u bilo išta sporno.
Nakon ubojstva glavnog tajnika UN-a, Šveđanina Daga Hammarskjölda, postumno nobelovca, 18. rujna 1961. rušenjem zrakoplova u prašumu nedaleko od Ndole (danas u Zambiji) glavom platio megakorporativnom kapitalu pokušaj da pregovorima s vođom resursima bogate Katange Mosesom Chombeom vrati mir i zakonitost u DR Kongo, ta se svjetska organizacija počela pretvarati u impotentnu međuratnu Ligu naroda. U globalu je hladnoratovska/blokovska politika kapitalizma i komunizma – SAD/NATO-a i SSSR/Varšavskog ugovora sa svojim saveznicima – bila uzavrela gotovo do nuklearnog uništenja čovječanstva u tzv. kubanskoj krizi 1962. godine. Ubijenoga je svjetskog mirotvorca, savjesna političara od formata i utjecaja Hammarskjölda naslijedio je ni približno uspješan i mirotvorno zauzet burmanski političar U Thant (1961.-1971.), pa se u nemoguću svjetsku politiku umiješao protublokovski/protuhladnoratovski Pokret nesvrstanih zemalja što su ga osnovali jugoslavenski šef države Josip Broz Tito, indijski premijer Jawaharlal Nehru te predsjednici Egipta Gamal Abdel Naser, Indonezije Sukarno i Gane Kwame Nkrumah. Prva službena konferencija Pokreta, gdje je utjecajan svjetski državnik Josip Broz izabran za glavnog tajnika, održana je rujna 1961. u glavnom gradu tadašnje SFR Jugoslavije Beogradu.
Pokret je okupio 55 posto siromašnih žitelja planeta, većinu vlada na svijetu i gotovo dvije trećine zemalja članica UN-a zauzetih za – piše u Havanskoj deklaraciji iz 1979. godine – nacionalnu neovisnost zemalja, suverenitet, teritorijalnu cjelovitost, sigurnost, borbu protiv imperijalizma, (neo)kolonijalizma, apartheida, rasizma, cionizma i svih oblika strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja u unutarnje stvari zemalja, hegemonije, blokovske podjele, itsl. Uključene su i nacionalne borbe za nacionalnu/državnu neovisnost, iskorjenjivanje siromaštva i suradnja radi bržega ekonomskog razvoja nerazvijenih ili manje razvijenih u uvjetima tzv. miroljubive koegzistencije, mira, sigurnosti i suradnje. Sve ono, što megakorporativni kapitalizam mrzi više od samog Sotone, a ne ide pod kapu ni inim svjetskim velesilama koje opet traže svoje mjesto na reljefu novoga, postblokovskoga i multipolarnog tzv. svjetskog poretka. Danas na međunarodnoj političkoj sceni više nema autoriteta kao što su bili Tito, Nehru, Naser, Sukarno, Nkrumah i istomišljenici za potkresati krila jastrebovima ratova i destrukcija, neokolonijalne otimačine i svakovrsnih ucjena, pa hladnoratovski neostvareni snovi o gazdovanju svijetom opet izbijaju svom žestinom novih kriza i sukoba kao zelene pupavke poslije kiše. Iako sada ideološke razlike više nisu u prvom planu niti su strane suprotstavljene po bivšim hladnoratovskim/blokovskim granicama.
Zvuči prepotentno, bahato, bezobrazno i neprihvatljivo u svakom smislu ono ratoborno „baš ne damo, nećemo dopustiti, pokazat ćemo vam tko je pravi gazda“… Pa Biden arogantno pokazuje mišiće Putinu u Ukrajini: „E, baš ću ti dovesti NATO na granice i u Ukrajini, i u Finskoj, i u Švdskoj, i u Gruziji i gdje mi god padne na um, milom ili silom“, odnosno Putin njemu: „E, baš nećeš, pa i po cijenu da cijeli planet nestane u nuklearnom ratu“. Pa opet Biden: „E, baš ne dam Iranu da napravi atomsku bombu i da trži svoju naftu u svijetu, a koja zemlja to ne bude poštovala, osjetit će svu snagu američkih sankcija. Ni Venezueli baš ne damo prodavati naftu, jer je neprijateljska SAD-u. Baš ne damo Kini da širi svoj utjecaj u Europi i drugdje po svijetu, jer je autokratska zemlja što drsko krši međunarodna pravila dampinškim cijenama i nelojalnom konkurencijom projektom tzv. Novog puta svile“. I tako Ameri desetljećima poslije Drugoga svjetskog rata nekomu nešto „ne daju, ne dopuštaju“, proglašavaju cijele suverene i nikom dužne države (npr. Irak, Siriju, Libiju…) „terorističkim“, „opasnim“, „autokratskim“, „neprijateljskim“, „toksičnima“ za zapadne demokratske vrijednosti i naš način života (sic transit), samozvano ureduju u globalnoj politici i izmišljenim „alibijima“ si uzurpiraju prava što im ne pripadaju.
Zlo je to i naopako što gura svijet u provaliju budući da pravo jačega nije legitimno pravo, kao što ni povijest koju pišu „autoriteti“ Pirovih pobjeda nije povijest što ostaje istinskom poviješću za sva vremena. Što toliko ne valja u ljudskoj psihi, svijesti i savjesti da svijet na rubu pameti, je li – čeka Godota?
