Neki dan sam se se toliko oduševila poljem makova koje je osvanulo na rubnom dijelu grada da sam sljedećeg dana dovela i djecu da im se dive. Nisu bili impresionirani crvenim poljem, ali zainteresirali su ih mravi i bubamare u jarku uz polje. Valjda je to razumljivo – da djecu zanima život koji se sada odvija, a ne tamo neki korov koji je niknuo na zaboravljenoj njivi. Korov koji će i nagodinu ponovno niknuti. To samo mi, tobože odrasli, tražimo ljepotu i u najružnijim pojavama – u korovu, u ratu, u bijegu, u smrti. Takva ljepota jest kratkotrajna, ali ponekad druge nemamo.
Da sam ja netko…
Možda se ne bih sjetila pjesme Mihovila Pavleka Miškine, koju su moji roditelji u školi naučili napamet (riječ je o prelijepoj pjesmi, unatoč tome što je tijekom povijesti zlorabljena), a ja je znam samo zahvaljujući slušanju Six Packa na tulumima, i možda se ne bih divila crvenim makovima da ne čitam knjigu „Svijet prije tebe” Zorana Pilića (Fraktura, 2020.). Knjigu o ljudima koji su odrastali u vremenu „kad se prema djeci susjeda postupalo kao prema vlastitoj”, kad se za lektiru čitao Arsen Diklić („Ne okreći se, sine!”), kad se radilo u halama tvornica, kad se jeo gulaš u radničkim restoranima, kad su se uniforme zaduživale i razduživale, pušila se Opatija, mamurluk se liječio kavom s limunom, a Mundijal se pratio s posebnom pozornošću.
Protagonist ovog romana ceste, kako ga nazivaju (iako bih se radije klonila asocijacija na Kerouaca kojeg nikad nisam voljela, kao ni glavni lik ove priče), mladi je Edi Nachbar koji odrasta sedamdesetih u malom slavonskom gradu (doista, je li svako ondašnje mjesto imalo kino koje se zvalo ‘Slavija’?) uz oca profesora koji pokušava konstruirati vremenski stroj i majku koja tiho tone u neku svoju vrstu ništavila. Oni zapravo i nisu njegovi roditelji, ali od njegovih pravih roditelja nije mu gotovo ništa ostalo, tek lica koja ne može razaznati. Prva zaljubljivanja, osnivanja benda i svijeta bivaju prekinuti 1991., a Edijeva mladost postaje zgarište, doslovno i figurativno. „Vratio se kroz vrijeme, njegov film najednom je skrenuo u drugi žanr.” Vrag i anđeo koji se u Ediju bore odvode ga od Nachbarovih, prate kroz putovanje kroz vrijeme i kroz Njemačku, Nizozemsku, sve do Amerike. Edi, kao i mnogi iz generacije ’69., uvijek „putuje iz nužde, u želji da se makne od nečega”, ali ne uspijeva se maknuti od emocionalnog zombija u kojeg se pretvorio. On „živi s mrtvima koji tumaraju hodnicima čekajući da se nešto promijeni.”
O roditeljima i njihovim romantiziranim verzijama
Volim ovakve knjige – izromantizirala sam generaciju koju je rat zatekao usred mladosti-ludosti kao što je ostatak svijeta izromantizirao Hemingwaya i njegovu ekipu, ali s razlogom – moji roditelji pripadaju toj generaciji. Svidjela bi im se ova knjiga, kao što se svidjela i meni, vječnoj tragačici za ljudima koji su moji roditelji bili prije mene, i koji su mogli biti. Zainteresira se čovjek za svoje roditelje, poželi ih upoznati, ali i učiti iz njihovih iskustava – sve u svoje vrijeme.
Možda tematski ova knjiga jest slična mnogim bildungsromanima hrvatske književnosti, ali ima ona nešto svoje, nešto posebno. Svidio mi se unutarnji svijet našeg lutalice Edija, svijet prije… te misteriozne osobe. U „Svijet prije tebe” posebno mi se svidjelo što upravni govor nije pisan po pravilima standarda (nalik stilu Sally Rooney u „Normalnim ljudima”) pa su dijalozi još tečniji, a priča uvjerljivija, grandioznija. Ova je knjiga dirljivija od duhovite „Kad su padali zidovi” Kristijana Vujičića, i tužnija od nostalgične „Drugi peron, četvrti kolosijek” Mirele Španjol Marković – čitatelj ne može ostati ravnodušan.
Svjetlo na mračnim mjestima
Ove stranice nose tu težinu, to crnilo u kojem često grcaju priče domaćih autora, ali čitanjem čitatelj preuzima na sebe teret crnila, i, na neki način, spašava Edija. Možda to zvuči zastrašujuće, ali čitajte „Svijet prije tebe” bez straha, jer, za razliku od Hemingwayeve izgubljene generacije, za koju nije bilo spasa, Zoran Pilić uspijeva srušiti zidove i pustiti svjetlo na mjesta koja ga dugo nisu vidjela. Uspijeva čak i u korovu, na kojeg se čovjek navikne, prepoznati nadu. Možda se svijet ne mijenja, ali još uvijek postoje stvari, i ljudi, vrijedni življenja. Još uvijek možemo pronaći ljepotu, ako se odvažimo potražiti ju.
„Normalan život je, u najkraćim crtama, kad odrasteš, a ne odbaciš snove, iluzije i sve ono na čemu si odrastao – jednako si prisutan i u stvarnosti i u fantazijama, jer sve to i čini život. Ljudi obično odbace snove vjerujući kako jedino tako mogu odrasti ili ostaju djeca nesposobna preuzeti odgovornost za bilo što izvan tog mjehura u kojem lepršaju dokle već ide. Možda ti negdje duboko u sebi i znaš da svijet neće postati bolji, jer da je htio – već bi to postao, ali ne želiš to prekrižiti. A i zašto bi? Sve dok postoji barem teoretska šansa da se nešto preokrene – netko treba govoriti o tome, naglas, barem to. Osim toga imaš djecu, a to nije mala zajebancija, pokreće te, htio – ne htio moraš u nešto vjerovati.”
