Plan Zapada možda i nije bio loš, ali bi dao rezultat da je Rusija kapitulirala u prva dva do tri mjeseca kampanje u Ukrajini. Sada i liberalno-globalistički megafon Bloomberg priznaje da Putin dobiva bitku. Ranije je pisao kako je pad ekonomskih aktivnosti na početku kampanje sada obuzdan i situacija se popravlja iz mjeseca u mjesec, a inflacija pada od svibnja ove godine, dok zarada od energenata raste.
Sve u svemu, Kremlj je dobro izračunao da je bolje boriti se na duge staze, što Zapad neće izdržati. Sada se jedna od ključnih bitaka vodi za zadavanje teškog udarca dolaru. Borba Rusije i Kine u tom smislu traje od 2014., ali se sada intenzivirala i želi se zadati udarac od kojeg se dolar neće oporaviti.
Proces raspada sustava Bretton Woods ušao je u svoju kulminirajuću fazu. Ako je prije, od krize 2008.-2009., to bio trom, pomalo prirodan proces, koji su u isto vrijeme kočili globalisti, onda se od 2022. događaji razvijaju nevjerojatnom brzinom, iako ne čudi što su protivnici globalističkog svjetskog poretka, prije svega Rusija, Kina, Indija, Iran, čak i Arapi, te niz drugih zemalja, odlučili što brže doći do finala.
Strategija će se definirati na forumima koje će uskoro održati Šangajska organizacija za suradnju i BRICS.
Predsjednik Erdogan spreman je sudjelovati na summitu SCO u Samarkandu, piše turski Dik Gazete. Autor članka uvjeren je da će integracija Turske u SCO i BRICS pripremiti Tursku za nadolazeće restrukturiranje svjetskog gospodarstva i pomoći joj da zauzme mjesto koje joj pripada u globalnoj podjeli rada.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nedavno je najavio da planira prisustvovati summitu Šangajske organizacije za suradnju koji će se u rujnu održati u uzbekistanskom gradu Samarkandu.
Takav prijedlog šefu Turske Republike dao je predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin tijekom susreta dvojice čelnika u Sočiju.
Predsjednik Turske, prema vlastitim riječima, spreman je sudjelovati na summitu i detaljno razgovarati o očekivanjima.
Važne su sljedeće riječi Erdogana: “Kažemo da ćemo biti zajedno s članicama Šangajske petorke i onima koji će joj se pridružiti kao promatrači ili partneri u dijalogu. Recimo, doći će Kina, s druge strane doći će Saudijci, doći će Katar. Trudimo se biti uz njih."
Šangajska organizacija za suradnju (SCO) vrlo je važna međunarodna organizacija koja uključuje Kinu, Rusiju, Kazahstan, Tadžikistan, Kirgistan, Uzbekistan, Indiju i Pakistan.
U rujnu ove godine punopravni član organizacije trebao bi postati i Iran. SCO čini više od 50% svjetskog stanovništva i 32% svjetskog BDP-a.
A nedavno se dogodio još jedan zanimljiv događaj. Postalo je poznato da Ankara razmatra mogućnost pridruživanja BRICS-u.
Predsjednica Međunarodnog foruma BRICS-a Purnima Anand rekla je da bi na summitu organizacije 2023. godine mogla biti donesena odluka o pristupanju država poput Turske, Egipta i Saudijske Arabije.
Nema dima bez vatre. U kuloarima kažu da se o ovom pitanju razgovaralo i na summitu u Sočiju.
Danas zemlje BRICS-a čine 42% svjetskog stanovništva, 27% svjetskog BDP-a i 26% svjetske površine. Nova razvojna banka BRICS, međunarodna financijska institucija s kapitalom od 100 milijardi dolara, stvorena je za financiranje infrastrukturnih i projekata održivog razvoja.
Organizacija uključuje Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnoafričku Republiku. Iran i Argentina će se uskoro pridružiti ovim zemljama.
Članstvo Turske u BRICS-u će bez sumnje podržati Rusija. Kina je također zainteresirana za ulazak tako utjecajnog igrača u blok. Kineski čelnik Xi Jinping rekao je u svom govoru da bi zemlje sudionice trebale ubrzati proces uključivanja novih istomišljenika u savez, napomenuvši: "Naravno, nove članice će udahnuti svježu krv u suradnju BRICS-a, što će povećati njegovu zastupljenost i autoritet."
U tom kontekstu zapadne zemlje izražavaju zabrinutost da Turska pokazuje interes za ujedinjenje zemalja, proces u kojem vodeću ulogu imaju Kina i Rusija.
Kako piše Financial Times, pozivajući se na zapadne izvore, zapadni političari bili su iznenađeni izjavama predsjednika Erdogana.
Prema publikaciji, Europa pokušava prenijeti svoju zabrinutost Ankari. Izvor lista je dodao da pitanje mogućih sankcija protiv Turske još nije službeno razmatrano u Bruxellesu.
U kontekstu rastućih napetosti oko Tajvana i Južnog kineskog mora u odnosima između Washingtona i Pekinga, Sjedinjene Države sve više promiču svoje regionalne gospodarske i političke blokove u azijsko-pacifičkoj regiji, što je također vrlo važno.
U tu su svrhu Sjedinjene Države uspostavile gospodarske projekte poput Indo-pacifičkog ekonomskog okvira i Globalnog partnerstva za infrastrukturu i ulaganja, uz sudjelovanje Japana, Južne Koreje, Indije, Australije i nekoliko drugih zemalja.
Paralelno s tim, SAD razvijaju obrambene saveze s tim državama, kao što su AUKUS i QUAD. Washington ne skriva da mu je cilj izolirati Kinu.
Ne treba zaboraviti da Turska ima povoljan geografski položaj između Europe i Azije.
„Osim razvoja turskog prometnog potencijala, možemo preuzeti ekonomske i političke preferencije i postati gospodarski most između europskih tržišta i azijsko-pacifičke regije koja će, prema procjenama stručnjaka, do 2030. godine činiti 70% svjetskog BDP-a. Naša zemlja treba aktivno povećavati svoju gospodarsku prisutnost na ovom tržištu i razvijati trgovinske i logističke veze sa zemljama regije. Da bi to postigla, Ankara mora sudjelovati na najvećim gospodarskim forumima u Aziji, kao što su Azijski forum na otoku Hainan u Kini i Istočni ekonomski forum u Vladivostoku u Rusiji. Analiza događanja u svijetu omogućuje nam zaključiti da će Peking postati pobjednik u ekonomskom ratu između Sjedinjenih Država i Narodne Republike Kine, čime će ojačati svoju poziciju najvećeg svjetskog gospodarstva. Turska mora biti spremna za nadolazeće restrukturiranje svjetskog gospodarstva i ne propustiti priliku da zauzme mjesto koje joj pripada u globalnoj podjeli rada. U tom kontekstu, put predsjednika Erdogana prema integraciji s takvim asocijacijama kao što su SCO i BRICS može se smatrati ispravnim i dalekovidnim“, zaključuje turski list.
EU i dalje srlja u ponor
S druge strane, Europska unija, kao najveća žrtva rata protiv Rusije, do sada se odrekla ruskog plina, nafte, gnojiva, a sada i turista. Pa što će od nje ostati?
Odmarališta u Europi su bez ruskog tržišta, jer su snove Zelenskog o zabrani izdavanja viza Rusima za Europu, o vraćanju emigranata u Rusku Federaciju, kako bi Rusi “živjeli u svom svijetu dok ne promijene filozofiju”, podržali i neki europski političari. Na primjer, estonska premijerka Kaja Kallas, koja je rekla: “Posjet Europi je privilegija, a ne ljudsko pravo”; finska premijerka Sanna Marin, koja je zahtijevala ograničavanje turizma za Ruse: “Pogrešno je i nepravedno da građani Rusije mogu živjeti normalnim životom i putovati Europom kao turisti, tijekom sukoba u Ukrajini“.
Ali i bez ovog koraka, samo zatvaranje neba za ruske avione je bilo kobno, a kako to izgleda možemo vidjeti na sezoni u Crnoj Gori, koja je ove godine katastrofalna.
Zelenski sanja, ali u Bruxellesu se ne žuri slijediti njegov san. Ovdje Kaja Kallas smatra da je za Ruse vidjeti Estoniju s njenim estonskim "Mladim Europljanima" "privilegija, a ne pravo". Ali velikani u turističkom biznisu misle drugačije, prizemnije. Istraživanje Europske udruge turističkih agenata i turoperatora pokazuje da europski turizam danas propada. U pozadini rastućih visokih cijena, troškovi putovanja su porasli, a sukladno tome broj rezervacija za ljeto u Njemačkoj, Francuskoj, istočnoj Europi i baltičkim zemljama u ožujku je pao za 15-20%.
Inozemni turizam iz Rusije još se više smanjuje. Da, putovanja su poskupjela, ali postoji još jedan razlog: poznate europske usluge su svakim mjesecom sve tanje. Mora se štedjeti. Nedostatak vode, plina, struje, rusofobija, nagli rast cijena, klimatski poremećaji, politička nestabilnost, od svih tih je dovoljan jedan razlog da pokvari ostalo. Ali ovdje EU ih imamo sve odjednom. Lakše je provući se između kapi kiše nego izbjeći takve probleme, jer Rusi bez ikakvih problema mogu otići na odmor u Tursku ili čak u Soči ili na Krim, za ogromnu većinu njih to nije nikakva tragedija.
Ali brojke imaju i drugu stranu i svi znaju da su Rusi isplativi turisti. Španjolski institut za turizam izračunao je da prosječni Rus dnevno na odmoru potroši 175 eura. To je puno više od, primjerice, Nijemaca, koji troše 138 eura dnevno, i Francuza s troškom od 99 eura.
“Vlasnik jednog objekta jednom mi je rekao da Europljani imaju budžet koji izdvajaju za odmor i ne prelaze ga. A Rusi troše sve”, kaže šef turističke tvrtke u Budvi.
Neposredno prije nego što je Sanna Marin bila ogorčena što ruski građani još uvijek mogu živjeti normalnim životom, vlasnici malih lokala u pograničnom pojasu s Finskom radovali su se ukidanju covid restrikcija i pripremili se za priljev turista iz Rusije.
“To je najbolja vijest u posljednje dvije i pol godine. Otvorene granice su za nas vitalne. Naš posao u potpunosti ovisi o ruskim turistima, kao i cijela Južna Karelija i njezino blagostanje”, dijeli svoju radost vlasnik trgovine u Lappeenranti.
Finska granična služba restrukturirala je svoj rad očekujući ruske turiste. A onda je Sanni Marin sinulo: “Nije u redu i nepravedno je da građani Rusije žive normalan život!“ Inače, Sanna Marin je ona popularna premijerka, mlada i lijepa, koja navečer obuče „kožnjak“ i „starke“ i ide na punk i rock koncerte. Istina, kod Milanovića je došla u haljinici kao Alisa u zemlji čudesa, ali dobro. Zaista „kvalitetne osobine“ za premijerku. Tko se ne bi složio? Svi, ali samo u naciji debila.
Sanna Marin, finska premijerka
A evo i prognoze Svjetske turističke organizacije: zbog antiruskog vala koji su podigli zapadni političari, svjetski turizam mogao bi izgubiti najmanje 14 milijardi dolara. Samo 2022. Europi će nedostajati 5 do 10 milijuna ruskih turista koji su prošle godine na odmoru potrošili više od 21 milijarde eura. Rusija je glavno tržište za nekoliko turističkih zemalja odjednom (Grčka, Cipar, Španjolska i Italija, vjerojatno i Crna Gora).
U nekim odmaralištima, kao što je francuski Cape d'Antibes, ruski turisti činili su 98% gostiju u iznajmljenim kućama za sezonu, a glavni klijenti ovdje bili su roditelji s djecom. Sada male skupine Europljana zamjenjuju ruske obitelji. Novca je sve manje.
Die Welt piše da je Baden-Baden prazan bez putnika iz Rusije, koji se u ovom mjestu redovito odmaraju već 200 godina.
S početkom sankcijskog rata protiv Rusije promijenila se financijska dobrobit grada, Rusi su prestali dolaziti: “Ne možete protiv činjenica: trgovine na Sophienstrasse, trgovačkoj ulici s najskupljim buticima, već su prazne. Pješačka zona izgleda još gore.”
Prema časopisu L'Espresso, kada se Cipar pridružio antiruskim sankcijama, protok turista iz Ruske Federacije na otoku se smanjio za više od 40%. Prethodno je 1,5 milijuna Rusa svake godine dolazilo u Grčku, oko 500 tisuća na Cipar (udio ruskih turista na Cipru bio je 25-30%). Sada se Ciprani spremaju izgubiti preko 600 milijuna eura. Haris Theocharous, predsjednik Vijeća hotelijera Limassola, rekao je da "mali otok plaća neproporcionalnu cijenu" za zapadne sankcije u usporedbi s drugim europskim državama.
A kako ste htjeli? Sa svojim vladarima, ovako ćete i platiti - neproporcionalno.
Talijani su u lošoj situaciji, jer ove će godine “vječni grad” Rim izgubiti oko 150 milijuna eura. Slična je situacija i u Španjolskoj. Prethodno je zemlja primala više od 1,3 milijuna ruskih turista godišnje. Teško je reći koliko će putnika stići u zemlju 2022. godine, no izvjesno je da će njihov broj padati. U Institutu za turizam sugerirali su da bi gubitak bio najmanje 1,4 milijarde eura.
Sankcijski rat kolektivnog Zapada pogodio je i Češku. U “predpandemijskoj” godini Češku je posjetilo preko 560 000 Rusa, a Česi su se nadali da će im turisti donijeti još više novca 2022. godine. Ali ne! Zbog čeških vlasti ne samo da su se prestale izdavati vize građanima Rusije, već zapravo žele pokazati da turisti iz Rusije nisu dobrodošli u istočnoj Europi.
Spojimo sve zajedno. Kad Europa izgubi ruski plin, naftu, gnojiva, a sada i turiste, što će od nje ostati? Ništa. Ali to ne govore ruski stručnjaci, već David Stockman, koji piše o ekonomskom samoubojstvu Europe
Trio „Sanction War“, „Green Energy Crusade“ i „Virus Patrol“ predstavlja smrtonosnu prijetnju kapitalističkom prosperitetu. To je već vidljivo u eurozoni, gdje su ove političke bolesti najprisutnije i gdje je realni rast BDP-a pao za 74% u odnosu na razine prije 2008. godine.
Realni rast u zemljama E19 iznosio je samo 0,67% godišnje tijekom 14 godina od Q1 2008 do Q1 2022, što je usporedivo s 2,29% godišnje za isto razdoblje od 1995. do 2008.
Sukladno tome, Europa ide prema brzoj stagflaciji, iako je ljestvica monetarne politike još uvijek postavljena na ultralaku. Odnosno, diskontna stopa koju nudi ECB je još uvijek 0,25%, stvarajući tako veliki jaz u odnosu na diskontnu stopu koju ima FED, koja trenutno iznosi +1,58% i kreće se prema gore.
Naravno, obje ove brojke potpuno su iracionalne u svjetlu inflacije od 8% na godišnjoj razini, ali kratkoročno gledano, trenutni i budući jaz toliko je očigledan da će doslovno srušiti tečaj eura. Sada koketira s paritetom, što znači da je vrijednost valute u odnosu na dolar pala 15% samo u prošloj godini, a više od 58% od svog vrhunca sredinom 2008. godine.
Suvišno je reći da je kolaps tečaja klasičan recept za skok uvozne inflacije.
To, naravno, znači da će ECB biti prisiljena naglo stisnuti kočnicu, jer inflacija energije koju je sama uzrokovala raste, a ukupni indeks potrošačkih cijena u Europi se približava 10%. Istodobno će realni rast BDP-a ponovno pasti u negativno područje, ali središnja banka neće moći uvesti poticajne mjere. Zapravo, brutalna stagflacija koja je pred nama ostavit će ECB paraliziranom.
I ovo nije kraj europskim olujama. Uz sankcije, prepreke čistoj energiji i monetarnu paralizu, možete dodati i fiskalnu neobuzdanost. Dug eurozone sada premašuje 100% BDP-a, što znači da je i prostor za fiskalne poticaje uvelike iscrpljen. To je osobito točno jer, ako se Njemačka izuzme iz jednadžbe, velik dio ostatka Europe, predvođen Mediteranskim klubom, ima udio javnog duga veći od 100% BDP-a.
Dakle, pitanje se ponavlja. Što nije u redu s ovim ljudima? Pokušavaju li namjerno uništiti društva, pa čak i minimalni životni standard?
Nepotrebno je reći da ova pitanja nisu samo retorička. Energija, hrana i drugi inflatorni faktori doslovno melju životni standard srednje klase.
Na primjer, prošlog su tjedna cijene električne energije u Njemačkoj porasle 19% na godišnjoj razini, a samo ove godine gotovo su se utrostručile, a porasle su više od 7 puta od početka 2021. Istodobno su porasle i cijene plina u Europi.
Zašto onda europske čelnike po pitanju Ukrajine vode neokonzervativci koji potiču rat iz Washingtona?
Naravno, oni su dovoljno pametni da vide da je ono što se događa u Ukrajini zapravo građanski rat u povijesnim ruskim zemljama i da je napredovanje NATO-a prema istoku bila kolosalna pogreška, te da Putin nema ni namjeru ni mogućnost ugroziti ostatak Europe.
Slično tome, teško je vjerovati da tobože odrasle osobe zadužene za nacionalnu i sigurnosnu politiku EU zapravo vjeruju u besmislice Washingtona o "obrani liberalnog međunarodnog poretka" i održavanju "teritorijalnog suvereniteta" nacionalnih država.
Uostalom, radi se o istim ljudima koji su pridonijeli rasparčavanju Jugoslavije i bombardirali Srbiju 71 dan uzastopno 1999. godine kako bi tu zemlju podijelili kako bi kosovski Albanci imali svoj suverenitet.
A kad je riječ o talibanima, Sadamu Huseinu i Moameru Gadafiju, kakve veze ima nepovredivost granica? Washington/NATO nije volio te režime i bilo je dovoljno premjestiti bombardere, krstareće rakete i tenkove preko granica koje su imale mnogo veću povijesnu vrijednost od granica moderne Ukrajine.
Dakle, zašto ne priznati neovisnost za stanovnike Donbasa, Krima i Novorosije koji u cjelini govore ruski? Zaboga, ove povijesne ruske teritorije Lenjin, Staljin i Hruščov su pod prijetnjom oružja pripojili današnjoj Ukrajini 1922., 1945., odnosno 1954., čisto zbog administrativne pogodnosti.
Doista, argumenti protiv uplitanja Europe u besmisleni sankcioni rat Washingtona protiv Rusije toliko su nadmoćni da je temeljnu istinu teško poreći.
Naime, politički lideri Europe zapali su u akutni mentalni slom – oblik grupnog mišljenja koji se potpuno odvojio od racionalnosti.
Naravno, radi se o istoj bolesti koja je uzrokovala pomamu zelene energije da zavlada udicom, strunom i tonilom. Europski birokrati bez mozga u biti su usvojili samodestruktivnu energetsku politiku koju diktira mrzovoljna skandinavska tinejdžerka i hrpa neindustrijaliziranih, mrskih njemačkih "zelenih".
Na primjer, kao dio svog plana za smanjenje emisija CO2 za 40% u odnosu na razine iz 1990. do 2030., EU još uvijek planira ograničiti onečišćenje u okviru Sheme trgovanja emisijama (ETS) za oko 12 milijardi tona od 2021. do 2030. sužavajući ukupan broj dopuštenih emisija svake godine.
Ta su ograničenja održana unatoč prosvjedima zemalja ovisnih o ugljenu poput Poljske, jer u europskom prozoru jednostavno nije bilo mjesta za dovođenje u pitanje svete tvrdnje da će neuspjeh u sprječavanju porasta globalne temperature od 1,5° C do 2050. dovesti do smrti planet Zemlja.
Ovo je potpuna besmislica. Istina je da je više od 90% vremena tijekom posljednjih 600 milijuna godina Zemljine nemilosrdne "klimatske promjene" prosječna temperatura bila znatno iznad trenutnih 15°C, ponekad čak i za 10°C.
I nikada ove više temperature nisu rezultirale neumoljivim ciklusom vrućine sudnjeg dana koji je spržio planet.
Naravno, čak su i europske pridošlice bile u nedoumici kako to da je Rusija zavrnula ventil prirodnog plina. I stvarno misle da je slavina zatvorena.
Već nekoliko tjedana niti jedna molekula Gazproma nije isporučena u Europu naftovodom Yamal kroz Poljsku. Kapacitet Sjevernog toka 1 kroz Baltičko more je od sredine lipnja bio 40%. Zatim je pao na nulu unutar deset dana od planiranog održavanja, a sada je samo 20%, što je očito previše za Europu.
Zbog toga je čak i koalicijska vlada u Njemačkoj u kojoj dominiraju Zeleni bila prisiljena povećati kapacitet svojih elektrana na ugljen, sve iz očajničkog straha da će skladište prirodnog plina biti nedovoljno popunjeno do jeseni, što znači da bi se Njemačka mogla suočiti s tmurnom zimom s gašenja industrija i smrzavanje kućanstava.
Tako su zadržali u pogonu 11 elektrana na ugljen koje su se trebale zatvoriti ove jeseni i ponovno su otvorili 17 elektrana na ugljen i naftu koje su već bile zatvorene.
Međutim, to nije ušutkalo Zelene, čiji je ministar gospodarstva predvodio panično prelazak na ugljen.
Jedan drekavac o klimatskim promjenama, zvani Sartor, je rekao: “Bez obzira na kratkoročno povećanje potrošnje ugljena na energetskom tržištu, ukupne emisije i dalje treba smanjiti kombinacijom energetske učinkovitosti, obnovljivih izvora energije i drugih mjera. U tome je ljepota jakih, pravno obvezujućih EU ograničenja emisija i snažnog sektorskog zakonodavstva Europske unije“.
Jednostavno, nikako da nauče. Što se tiče rata sa sankcijama, Europa se zapravo sada kreće u potpuno samoubilačkom smjeru, razmatrajući usvajanje odvratne sheme ograničenja cijena nafte koju promiče Janet Yellen.
Ovaj prijedlog sankcija zapravo proizlazi iz prethodnog paketa sankcija EU koji je uključivao embargo na uvoz ruske nafte i zabranu tvrtkama iz EU da osiguravaju offshore isporuke ruske nafte. Ovi koraci trebali bi započeti do kraja godine.
Međutim, budući da su mnoge ruske isporuke nafte u zemlje diljem svijeta osigurane u EU i Ujedinjenom Kraljevstvu, Yellen je više puta rekla da je zabrinuta da bi planovi EU mogli ukloniti rusku naftu sa svjetskog tržišta. Stoga je njezino rješenje skočiti s tave direktno u vatru.
To će se vjerojatno postići izuzećem od zabrane osiguranja. Promjena će omogućiti tvrtkama u EU, Ujedinjenom Kraljevstvu i drugdje da osiguraju i financiraju ruske isporuke nafte ako prodajna cijena padne ispod granice za koju se očekuje da će biti u rasponu od 40 do 60 dolara po barelu. Ali nafta se i dalje kreće oko 100 dolara za barel i nitko ne povećava proizvodnju. A jutros je Caracas poručio da EU više ne može računati na naftu za dug.
Vjerojatno će se Kina, Indija i druge zemlje u razvoju koje kupuju rusku sirovu naftu s popustom držati ove sheme dugo vremena i dobiti još veći popust.
To pretpostavlja da će Rusija pristati prodavati po ovim cijenama i da će se zemlje kojima je prijeko potrebna sirova nafta strogo pridržavati pravila Washingtona i NATO pakta. No, kako je nedavno istaknuo pronicljivi Ambrose Evans-Pritchard, šanse za to su male.
Europski čelnici razvijali su politiku u paralelnom svemiru, raspravljajući o neizvedivim shemama za ograničavanje izvozne cijene ruske sirove nafte za 40 do 60 dolara, vjerojatno uz izvanteritorijalnu pokrivenost azijskih tržišta. Lažna pretpostavka, oduzima dah sa svojim nevjerojatnim zabludama, prema kojima Kremlju treba novac i zato će slušati sve što smisli zapadna idiokracija.
Ali odmah su se ukazale rupe u shemi. Postoji nekoliko neriješenih pitanja koja se moraju riješiti u vezi s idejom ograničenja cijena. Oni uključuju smišljanje kako to točno provesti, uvjeriti druge zemlje da insistiraju na njoj i odrediti prodajne cijene po kojoj će zapadnim zemljama biti dopušteno kupovati rusku naftu. Nad ovim prijedlogom također se nadvija pretpostavka da će Rusija nastaviti prodavati naftu samo po cijeni koju određuju SAD i njegovi saveznici.
Poanta je da je Rusija već dokazala da nije zloglasni Nixonov patetični bespomoćni div kada je u pitanju upravljanje globalnim tržištima roba u ratu sankcija.
U prvih 100 dana kampanje u Ukrajini generirala je rekordnih 97 milijardi dolara prihoda od nafte, plina i ugljena, pametno ih prodajući uz skromne popuste u odnosu na vrtoglave svjetske cijene za nešto manje novca, ali ne previše.
Na primjer, u lipnju je ruski izvoz nafte pao na najnižu razinu od kolovoza 2021., ali su prihodi od izvoza nafte porasli za 700 milijuna dolara, ukupno na 20,4 milijarde dolara, što je 40% više od prosjeka 2021. godine.
Ruski suficit tekućeg računa skočio je na rekordnih 70 milijardi dolara u drugom kvartalu. U okruglim brojkama, to je četvrt trilijuna dolara godišnje u trgovinskom suficitu s ostatkom svijeta. Neke čudne sankcije…
Štoviše, dok se široko vjeruje da će se Putin povući pred Yelleninim ograničenjem cijena i prihvatiti diktaturu cijena Washingtona, jer su prihodi od uvoza nafte previsoki - 700 milijuna dolara dnevno, ova pretpostavka možda uopće nije točna. Pretpostavlja se da bi Rusija mogla smanjiti proizvodnju za više od 3 do 5 milijuna barela dnevno tijekom mnogo mjeseci, mnogo dulje nego što bi Azija i drugi potrošači mogli bez svoje nafte.
Na primjer, dvoje analitičara JPMorgana, Natasha Kaneva i Ted Hall, nedavno su ustvrdili da bi Rusija mogla privremeno prepoloviti svoju ukupnu proizvodnju i izgladniti svijet s pet milijuna barela dnevno, ili 5% globalne ponude, bez ikakve trajne štete na svojoj infrastrukturi za bušenje ili da iskusi nepodnošljiv ekonomski udarac.
Osim toga, procjenjuju da bi šok i zastrašujuće smanjenje ovih razmjera poguralo cijene do 380 dolara po barelu, razine koje bi naglo zaustavile globalno gospodarstvo. Kao što su ovi analitičari dalje primijetili, ne postoje izravna financijska ograničenja. Ruski fond nacionalnog bogatstva ima sa strane 116 milijardi dolara upotrebljivog novca. Saldo gotovine u trezoru iznosi još 85 milijardi dolara. Zajedno, to je dovoljno da pokrije ukupni gubitak prihoda od izvoza fosilnih goriva za gotovo godinu dana, možda dulje nego što udobna europska društva mogu podnijeti bol. Rusija će ionako trgovati manjim količinama za više cijene, tako da možda neće izgubiti toliko prihoda.
Uostalom, činjenice ne lažu. Rusija trenutno stvara više prihoda od fosilnih goriva nego što može podnijeti i nije u stanju sterilizirati suficit tekućeg računa od 20% BDP-a gomilanjem deviznih rezervi. Ukratko, previše i prebrzo zarađuje velike količine novca.
Posljedično, rublja je sada na najvišem nivou u 8 godina u odnosu na euro.
Dakle, jesu li politički aparatčici i političari EU na putu da unište ono što je ostalo od europskog kapitalističkog prosperiteta? Naravno, upravo tako i izgleda.
