Postoji ozbiljan prijedlog da ulicu u Zagrebu dobije i general Janko Bobetko. Čemu se protivi ljevica koju smeta činjenica da je Bobetko bio haški optuženik. I samo to, iako je pokojni general bio i visoki časnik partizanske vojske koja je 1945. počinila strahote prema kojima je sve što piše u Bobetkovoj haškoj optužnici čisti kikiriki.
Hrvatskim svjetonazorskim ratovima kraja izgleda nema. Pa je tako jučer Milan Bandić otkrio bistu Ive Lole Ribara, nekadašnjeg visokog dužnosnika Komunističke partije Jugoslavije i bliskog suradnika Josipa Broza. Ribar je poginuo u dosta nejasnim okolnostima 1943. godine na Glamočkom polju. Jedna verzija kaže da ga je ubio njemački zrakoplov, a druga da je pao kao žrtva unutarnjih obračuna unutar vrhuške KPJ. Bez obzira na njegov kraj nije baš jasno zbog čega je Ribar zaslužio da mu se obnovi bista 2017. godine. U redu, antifašizam, ali je li to baš zaista dovoljno da netko s njegovim političkim programom u 21. stoljeću u zemlji članici EU-a bude doživljavan kao netko tko bi zaslužio imati ulicu ili barem bistu na javnom prostoru.
Naime, politički program stranke kojoj je Ribar bio na samom vrhu bio je definiran još 1919. godine, dakle prije Musolinijevog dolaska na vlast i daleko prije nego što je Ante Pavelić i pomišljao na osnivanje ustaškog pokreta. A taj je program bio u skladu s njihovim ruskim uzorom otprilike ovakav – KPJ je stranka profesionalnih revolucionara koja na vlast dolazi nasilnom revolucijom nakon koje se uspostavlja diktatura uz likvidaciju pa i fizičku političkih protivnika. Dakle ako Ribar i jest bio antifašist, on sigurno nije bio nikakav demokrat. Štoviše, bio je do smrti visokopozicioniran u staljniziranoj KPJ koja je u proljeće 1945. više nego temeljito ispunila svoj politički program te preko cijele ondašnje Jugoslavije u samo nekoliko mjeseci ostavila preko sto tisuća likvidiranih ratnih zarobljenika i civila.
Naravno da se ne može zaobići činjenica da je KPJ vodio borbu protiv fašizma – domaćeg i uvoznog – ali to je, zbog politike koju je ona zastupala, bio i jest ugrađeni defekt u cijeloj priči oko hrvatskog antifašizma. I zbog toga je ona apsolutno neraspetljiva, barem kada je u pitanju domaća dnevna politika.
Pokazuje to i bizaran slučaj koji se ovih dana vrti po zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Naime, postoji ozbiljan prijedlog da ulicu u Zagrebu dobije i general Janko Bobetko. Čemu se protivi ljevica koju smeta činjenica da je Bobetko bio haški optuženik. I samo to, iako je pokojni general bio i visoki časnik partizanske vojske koja je 1945. počinila strahote prema kojima je sve što piše u Bobetkovoj haškoj optužnici čisti kikiriki. Ili prijedlog koji je također u proceduri da ulicu ili bistu dobiju i famoznih sedam sekretara SKOJ-a. Iako su oni poginuli u sukobu sa snagama reda Kraljevine Jugoslavije koja ipak, ma što tvrdila krajnja hrvatska desnica, nije bila fašistička država.
Naravno da je u redu da hrvatska ljevica i sve ostale demokratske opcije reagiraju na svaki izlazak u javnost hrvatskog fašizma ma koliko ovaj bio kilav, slabašan i dezorijentiran. Zbog svega što se u Europi i u Hrvatskoj događalo za vrijeme Drugog svjetskog rata, čak i pretjerana panika oko nekakve revitalizacije ustaštva u Hrvatskoj ima smisla. Naprosto na neke stvari treba stalno podsjećati.
Ali gurati opskurnog Ribara i nekakve sekretare SKOJ-a kao alternativu ustašama i krajnjoj desnici jest pomalo bizarno. I što je još zanimljivije, potpuno kontraproduktivno za one koji žele upozoriti na pojavu fašizma u Hrvatskoj. Jer bili fašizam i komunizam identični kao što tvrde jedni ili različiti kao što kažu drugi, jedno im je ipak definitivno bilo zajedničko – mržnja i prezir prema parlamentarnoj demokraciji. A to je također nešto što se ne bi smjelo nikada zaboraviti.
novilist
