Neobični slučaj ministra Tomislava Tolušića zapravo je predstava vlasti u kojoj je od svega najintrigantnija spoznaja da proaktivno i preventivno djelovanje u zaštiti istaknutih nosilaca vlasti postaje praksa Sigurnosno-obavještajne agencije. A to je put prema suspenziji političkog sukobljavanja i demokratskih sloboda
Sigurnosno-obavještajna agencija, civilna tajna služba, u posljednje je vrijeme sve prisutnija u političkom životu Hrvatske, a to je pouzdan znak da je nešto trulo u aktualnoj vlasti i da SOA više nego obično i više nego što je prihvatljivo služi interesima trenutne vladajuće garniture, umjesto zakonima te interesima građana i države. SOA je, sva je prilika, neizbježan segment ambiciozne političke operacije premijera Andreja Plenkovića koja se sastoji u proizvodnji izvanrednog stanja, odnosno stanja ‘velikog udara na Vladu’, kako je sadašnji politički trenutak dramatično opisao Robert Kopal, premijerov savjetnik za nacionalnu sigurnost i jedan od dvojice ključnih Plenkovićevih stratega za kreiranje ambijenta ugrožene nacionalne sigurnosti. Kopal je bivši analitičar u SOA-i i MUP-u. Drugi je Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova i međunarodni tajnik HDZ-a, koji je u protekle dvije godine, čak i formalno, akumulirao ogromnu moć unutar aparata vlasti. Daniel Markić, ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije, igra sporednu, ali nezaobilaznu ulogu, a sve to odvija se pod egidom koja je toliko genijalna da je se nije dosjetio nitko prije Plenkovićevih sigurnosnih majstora: političko djelovanje protiv pojedinih funkcionara Vlade, makar i fotomontažama koje imaju funkciju ozbiljne kompromitacije, makar i krivotvorinama koje žele nanijeti javnu štetu, po SOA-i i njezinim nalogodavcima, nije djelovanje protiv tih konkretnih osoba, nego se radi o kriminalnom udaru na ‘instituciju’, a onda i o napadu na kompletnu vlast, na političku stabilnost i na sigurnosne prilike u državi.
Neobični slučaj Tomislava Tolušića, potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede, doveo je do pune mobilizacije represivnih tijela u pogledu alarmiranja javnosti zbog ugroze što se nadvila nad ‘državne institucije’, ugroze što stiže iz zasad nepoznatih kriminalno-paraobavještajnih krugova, čiji su konkretni motivi, također, zasad potpuno misteriozni. Evo sažeto. Tjednik Nacional objavio je početkom prošlog tjedna fotografiju na kojoj prilično razgolićena žena zamućenog lica sjedi u krilu muškarca zamućenog lica koji pritom šmrče bijeli prah. Tjednik tvrdi da je iza muškog skrivenog lica Tomislav Tolušić, dok je iza ženskog navodna prostitutka čiji identitet nije otkriven, ali da fotografija nije autentična jer je Tolušićeva glava montirana na tuđi ostatak tijela. Do tog zaključka došli su i Nacional i SOA, a Nacional je svejedno na naslovnoj stranici objavio fotografije za koje tvrdi da su fotomontaže e da bi upoznao javnost s podmetanjima kojima je izložen potpredsjednik Vlade, iako se ne zna ni tko mu podmeće, ni zašto. Sam Tolušić, doduše, odmah je požurio izjaviti da zna tko ga i zašto želi politički uništiti, ali na tom mjestu dolazimo do serije nelogičnosti i kontradiktornosti. Ako je bio suočen s nečijim neprimjerenim pokušajima ostvarivanja utjecaja na odluke svog ministarstva, a to proizlazi iz Tolušićevih riječi da zna na čijoj je meti, nije bilo potrebno da počnu kružiti fotomontaže da bi prijavio nadležnim tijelima što mu se događa i čemu je izvrgnut. A on to nije učinio. Ako pak nije bilo interesnih pritisaka na Tolušića i ako nije bilo pokušaja da ga se natjera na to da poduzme nešto nezakonito ili po sebe kompromitantno, što se – osim pokušaja javnog sramoćenja ili nečeg sličnog – može staviti na teret onima koji su izradili fotomontažu i nastojali je pustiti u javni optjecaj, čak i pod pretpostavkom da se pouzdano utvrdi tko su ti ljudi? Za što ih se može optužiti, i zašto se slučajem bavi USKOK, ako fotomontaža nije bila osveta zbog Tolušićeve nepopustljivosti pred pritiscima i ucjenama pripadnika ‘poljoprivredne mafije’, a rekosmo da dotični nikad nikome nije prijavio bilo kakav oblik ucjene ili prijetnje javnim sramoćenjem?
Dalje, čudnovata je koincidencija da su fotomontaže otprilike u isto vrijeme došle i do Nacionala i do SOA-e. ‘Ne mogu i ne želim javno otkriti trenutak kad je SOA došla do tih fotomontaža, jer bih time otkrivao informacije koje su u segmentu SOA-e. Trenutak kad i kako je ona došla do tih informacija je pitanje SOA-e’, izjavio je Robert Kopal u intervjuu za N1 televiziju. Inzistirao je na tome da su Nacional i SOA odvojeno i bez međusobnog dosluha došli do fotomontaža, ali je rekao i to da je Vlada za postojanje tih materijala saznala od Nacionala otprilike tjedan dana prije objavljivanja, što znači da je SOA saznala nakon Nacionala, jer da je znala prije valjda bi o tome obavijestila Vladu, a ne bi se dogodilo da Vlada to dozna od glavnog urednika zagrebačkog tjednika. Tajna služba evidentno se uključila poslije alarma iz Nacionala i zatim ekspresno ustanovila da je riječ o falsifikatu. A da i ne govorimo o tome da je Tolušić čitavu stvar prijavio policiji tek pošto je izišao taj broj Nacionala, premda je sa svime bio upoznat nekoliko dana ranije i premda je, nakon što je priča postala javna, želio ostaviti dojam da pouzdano zna tko mu i zašto smješta. Ispada da je fotografije, makar i retuširane, trebalo objaviti zato da bi se moglo govoriti o udaru na Vladu i da bi se stvorio okvir za Vladin represivni odgovor misterioznim kriminalno-političkim grupama zavjereničke provenijencije, a vjerojatno usput nije bilo zgoreg dodatno pacificirati Tolušića i totalno ga odvojiti od utjecaja Milijana Brkića, koji je dobrano primiren aferom SMS i za kojeg se vjerojatno tek priprema završni čin unutarstranačkog obračuna. Utoliko je besramno i licemjerno zgražanje HDZ-ovih glavešina i njihovo javno sažalijevanje Tolušićeve obitelji – ‘zamislite da vama netko napravi nešto takvo’ – jer u javnoj sferi ne bi bilo ničega neugodnog za Tolušića i njegovu obitelj da Nacional nije objavio ono što je objavio, na čemu je premijer, inače, javno zahvalio rečenom tjedniku.
Naravno da čitava ova tzv. afera nema nikakve veze s Vladinom borbom protiv opasnih krivotvorina i dubokih laži koje građane mogu dovesti u zabludu. Zašto se SOA i ostatak represivnog sistema nisu ovako uznemirili u povodu filmova Jakova Sedlara i knjige Igora Vukića o Jasenovcu? Tolušićeva fotomontaža dječja je igra u usporedbi s količinom njihovih tendencioznih falsifikata direktno suprotstavljenih ustavnom poretku i brojnim zakonima, no Božinović, Kopal, Markić i ostali vodeći sigurnosni umovi u tome ne pronalaze razlog za ikakvo djelovanje, a kamoli za stvaranje atmosfere izvanrednog stanja. Širenje laži u funkciji trovanja društva međuetničkom mržnjom podmukliji je i maligniji udar na nacionalnu sigurnost, i na sigurnost hrvatskih građana, od pokušaja kompromitacije bilo kojeg državnog dužnosnika, ali takav poredak prioriteta ne može se očekivati od vlasti kojoj je oportunost osnovna strategija i kojoj je vlastiti interes održanja na vlasti, pri čemu najveća prijetnja dolazi iz vlastitih redova, miljama ispred interesa građana, transparentnosti i odgovornog razumijevanja svog posla.
Neobični slučaj Tomislava Tolušića, zapravo, pirotehnička je predstava vlasti u kojoj je od svega najintrigantnija spoznaja da proaktivno i preventivno djelovanje u zaštiti istaknutih nosilaca vlasti postaje praksa Sigurnosno-obavještajne agencije, što je put prema suspenziji političkog sukobljavanja i demokratskih sloboda. Prije Tolušića, naime, bio je slučaj Mate Radeljića, donedavnog savjetnika za unutarnju politiku u Uredu predsjednice Republike. Dok se, prošlog prosinca, od Radeljića očekivalo da ispravno shvati glasine i da podnese ostavku, s njime se sastao šef kabineta ravnatelja SOA-e i dao mu do znanja da bi mu bilo mudrije da se suzdrži od osvete Kolindi Grabar-Kitarović, koja ga mora otpustiti da bi izgladila odnose s Andrejom Plenkovićem. Bilo je to klasično zastrašivanje, premda je SOA saopćila da su se samo bavili svojim poslom, odnosno protuobavještajnom zaštitom ključnih državnih institucija. Kao ni u slučaju Tolušić, nisu objasnili gdje završava zaštita konkretne osobe, recimo gospođe Grabar-Kitarović, a počinje zaštita institucije Ureda predsjednice i predsjedničke funkcije. Nisu objasnili zato što im ta nedefiniranost omogućuje da odrađuju poslove za aktualne vlastodršce pod firmom brige za stabilnost i funkcionalnost centara političkog odlučivanja te za nacionalnu sigurnost.
Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, na čelu sa SDP-ovcem Rankom Ostojićem, nije, međutim, našao ništa problematično u postupku SOA-e prema Mati Radeljiću, što je izazvalo negodovanje i u SDP-ovom parlamentarnom klubu. Ostojić je podlegao ličnom animozitetu spram Radeljića, nesvjestan da takav način političkog rezoniranja vodi relativizaciji svake vladajuće opačine i da uništava ionako devastiranu SDP-ovu opozicijsku vjerodostojnost. A devastiranost SDP-a, uostalom, jedan je od suštinskih razloga HDZ-ovog olakog uprezanja državnih mehanizama u Plenkovićeve bitke u HDZ-u i na desnom političkom spektru.
Milijan Brkić, zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora, već više od tri mjeseca nema nikakvog utjecaja na stranačku i državnu politiku, niti ima ikakvih ozbiljnijih kontakata s Plenkovićem, ali šutke podnosi svoju marginaliziranost i nebitnost. Zna da šef stranke jedva čeka neki njegov krivi korak, a Brkiću ne pada na pamet da svojom voljom napusti HDZ. Osim toga, čeka rasplet afere SMS: njegov kum Blaž Curić i prijatelj Franjo Varga i dalje su u istražnom zatvoru. Ali kako god se rasplele stvari u tom slučaju, Brkić ne može računati da će vratiti svoju moć sve dok je Plenković prvi čovjek. Može li se pomiriti s time?
portalnovosti
Sigurnosno-obavještajna agencija, civilna tajna služba, u posljednje je vrijeme sve prisutnija u političkom životu Hrvatske, a to je pouzdan znak da je nešto trulo u aktualnoj vlasti i da SOA više nego obično i više nego što je prihvatljivo služi interesima trenutne vladajuće garniture, umjesto zakonima te interesima građana i države. SOA je, sva je prilika, neizbježan segment ambiciozne političke operacije premijera Andreja Plenkovića koja se sastoji u proizvodnji izvanrednog stanja, odnosno stanja ‘velikog udara na Vladu’, kako je sadašnji politički trenutak dramatično opisao Robert Kopal, premijerov savjetnik za nacionalnu sigurnost i jedan od dvojice ključnih Plenkovićevih stratega za kreiranje ambijenta ugrožene nacionalne sigurnosti. Kopal je bivši analitičar u SOA-i i MUP-u. Drugi je Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova i međunarodni tajnik HDZ-a, koji je u protekle dvije godine, čak i formalno, akumulirao ogromnu moć unutar aparata vlasti. Daniel Markić, ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije, igra sporednu, ali nezaobilaznu ulogu, a sve to odvija se pod egidom koja je toliko genijalna da je se nije dosjetio nitko prije Plenkovićevih sigurnosnih majstora: političko djelovanje protiv pojedinih funkcionara Vlade, makar i fotomontažama koje imaju funkciju ozbiljne kompromitacije, makar i krivotvorinama koje žele nanijeti javnu štetu, po SOA-i i njezinim nalogodavcima, nije djelovanje protiv tih konkretnih osoba, nego se radi o kriminalnom udaru na ‘instituciju’, a onda i o napadu na kompletnu vlast, na političku stabilnost i na sigurnosne prilike u državi.
Neobični slučaj Tomislava Tolušića, potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede, doveo je do pune mobilizacije represivnih tijela u pogledu alarmiranja javnosti zbog ugroze što se nadvila nad ‘državne institucije’, ugroze što stiže iz zasad nepoznatih kriminalno-paraobavještajnih krugova, čiji su konkretni motivi, također, zasad potpuno misteriozni. Evo sažeto. Tjednik Nacional objavio je početkom prošlog tjedna fotografiju na kojoj prilično razgolićena žena zamućenog lica sjedi u krilu muškarca zamućenog lica koji pritom šmrče bijeli prah. Tjednik tvrdi da je iza muškog skrivenog lica Tomislav Tolušić, dok je iza ženskog navodna prostitutka čiji identitet nije otkriven, ali da fotografija nije autentična jer je Tolušićeva glava montirana na tuđi ostatak tijela. Do tog zaključka došli su i Nacional i SOA, a Nacional je svejedno na naslovnoj stranici objavio fotografije za koje tvrdi da su fotomontaže e da bi upoznao javnost s podmetanjima kojima je izložen potpredsjednik Vlade, iako se ne zna ni tko mu podmeće, ni zašto. Sam Tolušić, doduše, odmah je požurio izjaviti da zna tko ga i zašto želi politički uništiti, ali na tom mjestu dolazimo do serije nelogičnosti i kontradiktornosti. Ako je bio suočen s nečijim neprimjerenim pokušajima ostvarivanja utjecaja na odluke svog ministarstva, a to proizlazi iz Tolušićevih riječi da zna na čijoj je meti, nije bilo potrebno da počnu kružiti fotomontaže da bi prijavio nadležnim tijelima što mu se događa i čemu je izvrgnut. A on to nije učinio. Ako pak nije bilo interesnih pritisaka na Tolušića i ako nije bilo pokušaja da ga se natjera na to da poduzme nešto nezakonito ili po sebe kompromitantno, što se – osim pokušaja javnog sramoćenja ili nečeg sličnog – može staviti na teret onima koji su izradili fotomontažu i nastojali je pustiti u javni optjecaj, čak i pod pretpostavkom da se pouzdano utvrdi tko su ti ljudi? Za što ih se može optužiti, i zašto se slučajem bavi USKOK, ako fotomontaža nije bila osveta zbog Tolušićeve nepopustljivosti pred pritiscima i ucjenama pripadnika ‘poljoprivredne mafije’, a rekosmo da dotični nikad nikome nije prijavio bilo kakav oblik ucjene ili prijetnje javnim sramoćenjem?
SOA je neizbježan segment ambiciozne političke operacije premijera Andreja Plenkovića koja se sastoji u proizvodnji izvanrednog stanja, odnosno ‘velikog udara na Vladu’
Dalje, čudnovata je koincidencija da su fotomontaže otprilike u isto vrijeme došle i do Nacionala i do SOA-e. ‘Ne mogu i ne želim javno otkriti trenutak kad je SOA došla do tih fotomontaža, jer bih time otkrivao informacije koje su u segmentu SOA-e. Trenutak kad i kako je ona došla do tih informacija je pitanje SOA-e’, izjavio je Robert Kopal u intervjuu za N1 televiziju. Inzistirao je na tome da su Nacional i SOA odvojeno i bez međusobnog dosluha došli do fotomontaža, ali je rekao i to da je Vlada za postojanje tih materijala saznala od Nacionala otprilike tjedan dana prije objavljivanja, što znači da je SOA saznala nakon Nacionala, jer da je znala prije valjda bi o tome obavijestila Vladu, a ne bi se dogodilo da Vlada to dozna od glavnog urednika zagrebačkog tjednika. Tajna služba evidentno se uključila poslije alarma iz Nacionala i zatim ekspresno ustanovila da je riječ o falsifikatu. A da i ne govorimo o tome da je Tolušić čitavu stvar prijavio policiji tek pošto je izišao taj broj Nacionala, premda je sa svime bio upoznat nekoliko dana ranije i premda je, nakon što je priča postala javna, želio ostaviti dojam da pouzdano zna tko mu i zašto smješta. Ispada da je fotografije, makar i retuširane, trebalo objaviti zato da bi se moglo govoriti o udaru na Vladu i da bi se stvorio okvir za Vladin represivni odgovor misterioznim kriminalno-političkim grupama zavjereničke provenijencije, a vjerojatno usput nije bilo zgoreg dodatno pacificirati Tolušića i totalno ga odvojiti od utjecaja Milijana Brkića, koji je dobrano primiren aferom SMS i za kojeg se vjerojatno tek priprema završni čin unutarstranačkog obračuna. Utoliko je besramno i licemjerno zgražanje HDZ-ovih glavešina i njihovo javno sažalijevanje Tolušićeve obitelji – ‘zamislite da vama netko napravi nešto takvo’ – jer u javnoj sferi ne bi bilo ničega neugodnog za Tolušića i njegovu obitelj da Nacional nije objavio ono što je objavio, na čemu je premijer, inače, javno zahvalio rečenom tjedniku.
Naravno da čitava ova tzv. afera nema nikakve veze s Vladinom borbom protiv opasnih krivotvorina i dubokih laži koje građane mogu dovesti u zabludu. Zašto se SOA i ostatak represivnog sistema nisu ovako uznemirili u povodu filmova Jakova Sedlara i knjige Igora Vukića o Jasenovcu? Tolušićeva fotomontaža dječja je igra u usporedbi s količinom njihovih tendencioznih falsifikata direktno suprotstavljenih ustavnom poretku i brojnim zakonima, no Božinović, Kopal, Markić i ostali vodeći sigurnosni umovi u tome ne pronalaze razlog za ikakvo djelovanje, a kamoli za stvaranje atmosfere izvanrednog stanja. Širenje laži u funkciji trovanja društva međuetničkom mržnjom podmukliji je i maligniji udar na nacionalnu sigurnost, i na sigurnost hrvatskih građana, od pokušaja kompromitacije bilo kojeg državnog dužnosnika, ali takav poredak prioriteta ne može se očekivati od vlasti kojoj je oportunost osnovna strategija i kojoj je vlastiti interes održanja na vlasti, pri čemu najveća prijetnja dolazi iz vlastitih redova, miljama ispred interesa građana, transparentnosti i odgovornog razumijevanja svog posla.
Tolušićeva fotomontaža dječja je igra u usporedbi sa Sedlarovim i Vukićevim falsifikatima koji su direktno suprotstavljeni ustavnom poretku. No sigurnosni umovi u tome ne pronalaze razlog za djelovanje
Neobični slučaj Tomislava Tolušića, zapravo, pirotehnička je predstava vlasti u kojoj je od svega najintrigantnija spoznaja da proaktivno i preventivno djelovanje u zaštiti istaknutih nosilaca vlasti postaje praksa Sigurnosno-obavještajne agencije, što je put prema suspenziji političkog sukobljavanja i demokratskih sloboda. Prije Tolušića, naime, bio je slučaj Mate Radeljića, donedavnog savjetnika za unutarnju politiku u Uredu predsjednice Republike. Dok se, prošlog prosinca, od Radeljića očekivalo da ispravno shvati glasine i da podnese ostavku, s njime se sastao šef kabineta ravnatelja SOA-e i dao mu do znanja da bi mu bilo mudrije da se suzdrži od osvete Kolindi Grabar-Kitarović, koja ga mora otpustiti da bi izgladila odnose s Andrejom Plenkovićem. Bilo je to klasično zastrašivanje, premda je SOA saopćila da su se samo bavili svojim poslom, odnosno protuobavještajnom zaštitom ključnih državnih institucija. Kao ni u slučaju Tolušić, nisu objasnili gdje završava zaštita konkretne osobe, recimo gospođe Grabar-Kitarović, a počinje zaštita institucije Ureda predsjednice i predsjedničke funkcije. Nisu objasnili zato što im ta nedefiniranost omogućuje da odrađuju poslove za aktualne vlastodršce pod firmom brige za stabilnost i funkcionalnost centara političkog odlučivanja te za nacionalnu sigurnost.
Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, na čelu sa SDP-ovcem Rankom Ostojićem, nije, međutim, našao ništa problematično u postupku SOA-e prema Mati Radeljiću, što je izazvalo negodovanje i u SDP-ovom parlamentarnom klubu. Ostojić je podlegao ličnom animozitetu spram Radeljića, nesvjestan da takav način političkog rezoniranja vodi relativizaciji svake vladajuće opačine i da uništava ionako devastiranu SDP-ovu opozicijsku vjerodostojnost. A devastiranost SDP-a, uostalom, jedan je od suštinskih razloga HDZ-ovog olakog uprezanja državnih mehanizama u Plenkovićeve bitke u HDZ-u i na desnom političkom spektru.
Marginalizirani Brkić
Milijan Brkić, zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora, već više od tri mjeseca nema nikakvog utjecaja na stranačku i državnu politiku, niti ima ikakvih ozbiljnijih kontakata s Plenkovićem, ali šutke podnosi svoju marginaliziranost i nebitnost. Zna da šef stranke jedva čeka neki njegov krivi korak, a Brkiću ne pada na pamet da svojom voljom napusti HDZ. Osim toga, čeka rasplet afere SMS: njegov kum Blaž Curić i prijatelj Franjo Varga i dalje su u istražnom zatvoru. Ali kako god se rasplele stvari u tom slučaju, Brkić ne može računati da će vratiti svoju moć sve dok je Plenković prvi čovjek. Može li se pomiriti s time?
portalnovosti
