Mahnito je vrijeme došlo, a za ubijanje vremena nema ničega boljeg od dobre zagonetke. Evo jedne: kakva je to vijest koju gotovo svakog tjedna objave svi svjetski mediji, a u koju ne povjeruje baš nijedan jedini čitatelj, i nijedan jedini od svih osam milijardi ljudi na kugli zemaljskoj?
Kao po nekakvom bizarnom novinarskom običaju, svakog tjedna – a ponekad i dan za danom – svi svjetski portali, novine i televizije mrtvi ozbiljni objave po jedan takav “breaking news”, iako savršeno dobro znaju da nitko živ u to neće povjerovati. I ne samo da ne vjeruju ni čitatelji ni gledatelji, ni urednik ni televizijski spiker, nego nijednoj vlastitoj riječi ne vjeruje ni sam novinar. Svejedno se, međutim, takve vijesti najurednije objavljuju, i svejedno se nitko pretjerano ne uzbuđuje. Čitatelji samo odmahnu rukom, ponekad se i sarkastično nasmiju, pa nastave čitati novine, sve do sljedeće takve vijesti za tjedan dana.
Ili već za dva-tri dana.
Bude, ne kažem, takvih nevjerojatnih vijesti – sad i vi kopate po plitkoj memoriji – ali čak i najnevjerojatnije od njih imaju čitatelje koji im bezrezervno vjeruju. Amerikanci nemaju veze s miniranjem Sjevernog toka? Andrej Plenković nema veze s korumpiranim ministrima? Sotonistička kabala u podzemnim masonskim hramovima jede djecu iz Konga? Djevice čekaju EuroJackpot jer su im Jupiter i Saturn u napetim aspektima s Uranom iz devete kuće? Ne postoje vijesti koje neće naći budale što će im bezrezervno povjerovati.
Osim ovih. Vijestima iz ove zagonetke, naime, ne vjeruju čak ni čitatelji dnevno.hr.
Dobro, sad vas već malo i nerviram odugovlačeći s odgovorom, pa evo umjesto odgonetke samo jedna od posljednjih takvih “breaking news”, vijest koju su nedavno objavili svi svjetski mediji, a u koju nije povjerovao ni novinar koji ju je napisao, ni dopisnik BBC-a koji ju je prenio, ni urednik koji ju je pustio, niti itko živ koji ju je pročitao. Provjerite sami. Dakle.
“Šezdesetpetogodišnji ruski tajkun Pavel Antov, utemeljitelj Vladmirsky Standarta i poslanik Zakonodavne skupštine Vladimirske oblasti, najbogatiji ruski zastupnik i glasni kritičar rata u Ukrajini, pronađen je mrtav nakon što je nesretno pao kroz prozor sobe na trećem katu hotela Sai International u indijskoj Rayagadi. Dogodilo se to samo dva dana nakon što je u istom hotelu iznenada od infarkta umro njegov suradnik, biznismen Vladimir Bidenov.”
Što sam vam rekao? Niti nekim potpuno neistraženim kutkom svog mozga, niti u jednom trenutku ni izdaleka niste pomislili kako bi vijest o iznenadnom infarktu ruskog biznismena i još iznenadnijem padu kroz prozor njegova poslovnog partnera mogla biti istinita.
Nije li to zanimljivo? Sve otkako su prvi put na svojoj labavoj nastambi podigli kat, punih pet hiljada godina ljudi padaju neoprezno se penjući stepenicama ili vireći kroz prozore, ništa novog ni neobičnog u povijesti našeg neopreznog roda, pa ipak nitko živ nije ni zagrizao, a kamoli progutao vijest da je Putinov kritičar zaista slučajno pao kroz prozor hotela u Rayagadi, očaran valjda pokušavajući snimiti selfie s odsjajima indijskog sunca u rijeci Nagavali.
Postoji li, međutim, i ta mogućnost? Naravno da postoji. Nespretni Rusi, kako znamo, svakodnevno padaju kroz prozore. Evo lijepog historijskog primjera: prije devedeset godina, nakon što je napisao slavni epigram o Staljinu, pjesnika Osipa Emiljeviča Mandeljštama pronašli su polomljenog na ulici kraj bolnice u Čerdinu, a ruske su vlasti službenim pečatom ovjerile kako je pao kroz bolnički prozor. Pa ipak, iako je preživio – iznenada je od tifusa umro tek u radnom logoru u Vladivostoku – nitko živ u Rusiji ni dan danas ne vjeruje da je Mandeljštam sam pao kroz prozor.
Na koncu, eto, ispalo da su od tankoćutnih ruskih pjesnika nespretniji još samo tankoćutni ruski znanstvenici, generali, bankari, direktori i tajkuni.
Nekoliko dana prije Pavela Antova, recimo, ruski tajkun Dmitrij Zelenov, suosnivač investicijskog diva Don-Stroja, preminuo je nakon što je pao niz stepenice u svojoj vili u francuskom Antibesu. Samo dva dana ranije Grigorij Kočenov, vlasnik IT kompanije Agima, pao je s balkona svoje vile u Nižnjem Novgorodu. Prije njega, recimo, znanstvenik i bivši načelnik moskovskog Zrakoplovnog instituta Anatalij Geraščenko preminuo je nakon što se poskliznuo i pao niz stepenice u zgradi Instituta.
Prije njega u moru ispred Vladivostoka iz svoje je jahte ispao i utopio se Ivan Pečorin, direktor avijacije u državnoj Korporaciji za razvoj dalekog istoka i Arktika. Prije njega kroz prozor na šestom katu Centralne kliničke bolnice u Moskvi pao je direktor ruske naftne kompanije Lukoil Ravil Maganov. Prije njega s krova svoje kuće u Washingtonu pao je Dan Rapoporto, latvijski bankar u egzilu i žestoki kritičar Vladimira Putina, a prije njega sa zidina tvrđave Ačipsin u Sočiju pao je i Andrej Krukovski, generalni direktor Gazpromova skijaškog resorta Krasnaja Poljana.
I to sve samo u proteklih nekoliko mjeseci, otkako je Vladimir Putin pokrenuo onu svoju, kako se zove, specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini. Padaju, propadaju i ispadaju ruski oligarsi i menadžeri, opasnije im je izaći na balkon nego na demonstracije, riskantnije je Rusima gledati kroz prozor stana nego kroz okno tenka zaglavljenog u ukrajinskom blatu. Više je ljudi zbog nepoštivanja građevinskih standarda izgubilo život u Putinovoj Rusiji nego u potresu razorenoj Turskoj.
I da je samo hodanje stepenicama ili stajanje uz prozor, ni po muke: nisu Rusi sigurni ni dok sjede.
Prije nekoliko dana, recimo, iznenada je pod čudnim okolnostima umro Dmitri Pavočka, bivši menadžer Lukoila i Suhoja, još jedan kritičar Putinove avanture u Ukrajini. Pavočka je dobro znao koliko je opasno živjeti na šesnaestom katu i iz svog luksuznog stana u moskovskoj Lenjingradskoj aveniji nikad nije izašao zapaliti ni na prozor ni na balkon, pa su ruske vlasti službenim pečatom ovjerile da je s upaljenom cigaretom zaspao u naslonjaču.
Postoji li i ta mogućnost? Naravno da postoji. Osim što svakodnevno iznenada padaju kroz prozore, Rusi iznenada umiru pod raznim drugim čudnim okolnostima. Prije stotinu godina – kad smo već kod velikih ruskih pjesnika – u lenjingradskom hotelu Angletar pronađen je mrtav Sergej Aleksandrovič Jesenjin, a ruske su vlasti službenim pečatom ovjerile kako je iznenada umro zadavivši se vlastitim kaišem. Pa ipak, iz nekog razloga nitko živ u Rusiji ni dan danas ne vjeruje da se Jesenjin sam objesio o radijator.
Na koncu, eto, ispalo da su od tankoćutnih ruskih pjesnika rastrojeniji i bolećiviji još samo tankoćutni ruski znanstvenici, generali, bankari, tajkuni i direktori.
Nekoliko dana prije Dmitrija Pavočka, recimo – istog onog dana kad je kroz prozor indijskog hotela pao biznismen Pavel Antov – bez ikakvog službenog objašnjenja iznenada je umro Aleksandar Buzakov, generalni direktor Admiralskog brodogradilišta u Sankt Peterburgu, a u vojnoj bolnici Burdenko u Moskvi pod čudnim je okolnostima iznenada umro i bivši zapovjednik kopnenih snaga Ruske vojske, armijski general Aleksej Maslov.
Prije njih iznenada je u Roščinu umro glavni i odgovorni urednik Komsomolskaje Pravde Vladimir Sungorkin. Prije njega u moskovskom je zatvoru Lefortovo, zatvoren zbog veleizdaje, iznenada umro Dmitrij Kolker, šef laboratorija za kvantne optičke tehnologije na Novosibirskom sveučilištu. Prije njega, pod još čudnijim okolnostima – na medicinskom tretmanu kod nekog šamana u Mitiščiju – iznenada je umro izvršni direktor Lukoila Aleksandar Subotin. Prije njega, u garaži svoje luksuzne kuće u Moskvi iznenada je umro zamjenik direktora Gazproma Aleksandar Tjulakov, a prije njega iznenada je u svojoj dači kraj Sankt Peterburga umro i Leonid Šulman, direktor transporta Gazprom Investa.
I to sve samo otkako je Putin krenuo na Ukrajinu. Iznenada umiru ruski oligarsi i menadžeri, opasnije je danas sjediti u upravi neke ruske kompanije nego kraj prozora. Veća je u Rusiji stopa iznenadnog mortaliteta za Putinova mandata nego u Drugom svjetskom ratu.
I da samo iz čista mira iznenada umiru, ni po muke: ako je koji bogatiji i viđeniji Rus slučajno i zdrav, na kraju se – sve čekajući da pod čudnim okolnostima iznenada padne kroz prozor – sam ubije revolverom.
Prije koji tjedan, recimo, u svom je domu pronađen mrtav pukovnik Vadim Bojko, zamjenik načelnika Pacifičke više mornaričke škole Makarov u Vladivostoku. Iako su istražitelji otkrili da je pukovnik Bojko ustrijeljen s pet metaka u grudi, a pored tijela pronašli čak četiri pištolja, ruske vlasti službenim su pečatom ovjerile da je riječ, jasno, o samoubojstvu.
Postoji li i ta mogućnost? Naravno da postoji. Baš kao što svakodnevno iznenada umiru pod prozorima, balkonima i ostalim čudnim okolnostima, Rusi se svakodnevno ubijaju i pištoljima. Prije više od devedeset godina – ostanimo kod velikih ruskih pjesnika – u svom stanu u Moskvi mrtav je pronađen Vladimir Vladimirovič Majakovski, a ruske su vlasti službenim pečatom ovjerile kako se ubio pucajući sebi u prsi. Pa ipak, iz nekog razloga nitko živ u Rusiji ni dan danas ne vjeruje da se Majakovski sam ubio.
Na koncu, eto, ispalo da su od tankoćutnih ruskih pjesnika na obaraču lakši još samo tankoćutni ruski znanstvenici, bankari, tajkuni, pukovnici, generali i generalni direktori.
Samo koji tjedan prije pukovnika Bojkova, recimo, na balkonu svog apartmana u Moskvi – nestrpljivo valjda čekajući da slučajno padne preko ograde – hicem iz pištolja ubio se Pavel Pčelnikov, generalni direktor podružnice Ruskih željeznica za digitalnu logistiku. Prije njega, u bazenu svoje vile u bogataškom predgrađu Sankt Peterburga hicem iz pištolja ubio se Jurij Voronov, predsjednik uprave Astra Shippinga, logističke tvrtke s unosnim ugovorima za Gazprom.
Prije njega bivši je potpredsjednik plinskog giganta Novatek, Sergej Protosenja, u svojoj španjolskoj vili vatrenim oružjem ubio suprugu i kćerku, pa sebe. Prije njega, samo dan ranije, jednako je suprugu, kćerku i sebe u svom stanu u Moskvi ubio Vladislav Avajev, bivši potpredsjednik Gazprombanka, a prije njega u Nižnjem Novgorodu – nakon što je, sve po kanonu žanra, pobio i suprugu i dvojicu maloljetnih sinova – ustrijelio se i milijarder Vasilij Melnikov, predsjednik uprave ruskog MedStoma.
I to sve samo otkako je onaj, kako se zove, krenuo na Ukrajinu. Više oružja pod jastucima imaju ruski oligarsi i menadžeri nego cijeli kalinjingradski Jedanaesti armijski korpus, veća je stopa suicida u Putinovoj Rusiji nego u zlatno doba Josifa Visarionoviča.
To s pištoljima, prozorima i ostalim iznenadnim i čudnim okolnostima, kako se čini, neka je njihova interna, posve ruska stvar. Još prije devedeset godina – samo još ovaj primjer – u priči “Iznenadna pijanka” Daniila Ivanoviča Harmsa građanka Antonina Aleksejevna iznenada je, iz čista mira, umlatila muža službenim pečatom. Zašto? “Đavo će znati”, napisao je tankoćutni Harms, pa zbog širenja defetizma završio na psihijatrijskom odjelu lenjingradskog zatvora Kresti. A ruske vlasti službenim pečatom ovjerile kako je pod čudnim okolnostima iznenada umro od gladi.
Đavo će, eto, znati. Nikad u zapisanoj povijesti nijedan se viđeniji Rus nije ubio ili pao kroz prozor, a da je u to itko živ povjerovao. Nema u zemlji Rusiji prirodne smrti, posljednji valjda viđeniji Rus što je umro od starosti bio je još prije četiri godine slavni Apaz Ilijev iz kavkaskog sela Guli. A i on je bio viđen i slavan samo zato što je sa stotinu dvadeset tri godine bio najstariji čovjek na svijetu.
Iako je Rusima i danas malo sumnjivo kako je starina Ilijev iznenada umro samo tri mjeseca nakon što je izašao u Guinnessovoj knjizi rekorda.
Tko onda ruske “unutarnje neprijatelje” baca kroz prozore i samoubija vatrenim oružjem? Mada često i ne znaju da je iznenada umrli uopće bio neprijatelj, niti išta više od onoga što je objavljeno, svi nekako znaju da golema stopa smrtnosti u Putinovoj Rusiji nosi, naravno, službeni pečat zloglasne Glavne uprave za borbu protiv ekstremizma pri Ministarstvu unutarnjih poslova Ruske Federacije.
Zato je, uostalom – nema što drugo biti – prije mjesec dana hitnim ukazom smijenjen zamjenik načelnika zloglasne Glavne uprave za borbu protiv ekstremizma, general-major Vladimir Makarov. Nakon čega se stari general zatvorio u svoju daču u selu Golikovu kraj Moskve i prošlog ponedjeljka, razumljivo, ubio hicem u sljepoočnicu.
Naravno da onda u njegovo samoubojstvo nisu povjerovali ni čitatelji ni gledatelji, ni urednici ni spikeri, ni ruski novinar koji je o tome javio, ni dopisnik Reutersa koji je vijest prenio. Svejedno je, međutim, vijest najurednije objavljena, i svejedno se nitko nije pretjerano uzbudio. Čitatelji su samo odmahnuli rukom, poneki se i sarkastično nasmijali, pa nastavili čitati novine, sve do sljedeće takve vijesti za tjedan dana.
Ili već za dva-tri dana.
I jasno, već za dva-tri dana, u četvrtak, svi su svjetski portali, novine i televizije s vidljivom dosadom u glasu objavile “breaking news” iz Sankt Peterburga.
“Marina Jankina, pedesetosmogodišnja voditeljica lokalnog ureda Odjela za financijsku pomoć Ministarstva obrane i ključna osoba u financiranju Putinove specijalne vojne operacije zadužena za Zapadnu vojnu oblast, pronađena je mrtva unakon što je nesretno pala kroz prozor na šesnaestom katu nebodera u četvrti Kalinjinski. Lokalna policija ne isključuje ni mogućnost samoubojstva.”
Prava, dobra zagonetka za ubijanje ovog mahnitog vremena stoga glasi: ako se ubio general Makarov, tko je onda ubio Marinu Jankinu?
Eh, tko. Kad bih vam to rekao, morao bih se ubiti.
