Policija u Rijeci pasivno je promatrala, i navodno snimala, kako ustaška omladina (ili vam je draže pročitati: nacistička mladež), uz izvikivanje parola Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na demonstrante protiv fašizma u Hrvatskoj baca eksplozivna sredstva, vjerojatno topovske udare, kako ih fizički napada (starijoj građanki izbija mobitel iz ruke), i kako na kraju na njih baca baklju. Policajci nisu učinili ništa da zaštite nenaoružane ljude, koje je, dakle, napadala naoružana gomila. Nisu učinili ništa da zaštite roditelje s djecom, koji su također bili u antifašističkoj skupini. Dan kasnije, policija je u Rijeci priopćila da je privela devet osoba, navodno iz organizirane skupine nacističke mladeži (ili je, možda, ipak bolje reći ustaške omladine). Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u izjavi za medije rekao je da se uglavnom radi o maloljetnim osobama. Prema prethodnim iskustvima lako je zaključiti da će privedeni biti pušteni na slobodu, da se protiv njih neće voditi nikakav postupak, ili će postupak, kao nakon napada jednako organiziranih i zamaskiranih nacista u Splitu, biti pokazno-dekorativnog karaktera. Nakon što je od odgovornosti abolirao dobro organiziranu skupinu riječke ustaške omladine, naglasivši da su malodobni, te time ograničeno odgovorni, ministar Božinović rekao je da policija pri svakom događaju bira “taktiku” u svom postupanju.
Pa hajde onda da podrobno i pažljivo opišemo taktiku u postupanju riječke policije. Omogućili su da se dobro organizirana i zamaskirana skupina riječima, parolama, povicima i pjesmom do kraja legitimira. Ponovimo: kao ustaška omladina ili kao nacistička mladež. I da na taj način njezin neprijavljeni protudemonstracijski skup bude politički i ideološki do kraja manifestiran. Time je riječka policija javnosti i građanima stavila do znanja da ustaški i nacistički ideološki sadržaj smatra barem onoliko društveno relevantnim i prihvatljivim kao prijavljeni antifašistički skup koji su trebali zaštititi, a nisu.
No, to je samo polovica njihovog taktičkog nastupanja. Drugu polovicu čini ovo: organiziranoj i zamaskiranoj skupini omogućili su da među mirne i nenaoružane građane i građanke, te majke i očeve s djecom, pobacaju sve topovske udare koje su sa sobom ponijeli. Kako je topovski udar ilegalno eksplozivno sredstvo, koje vojska koristi u vježbama i manevrima, s vrlo snažnim psihološkim efektom, opasno za zdravlje i potencijalno opasno po život, možemo reći da je taktičko nastupanje riječke policije podrazumijevalo dopuštenje da se ugrozi zdravlje, a možda i život građana okupljenih na prijavljenom skupu, kao i njihove djece. Pritom, dopustili su i nešto što, koliko nam je poznato, nije dio taktike nijedne policije na svijetu, a što je Hrvatska policija već u Splitu i Zagrebu postavila kao svoj standard. Napadačima koje pasivno tretiraju dopušteno je da svoj napad do kraja izvrše uredno zaštićeni maskama. Nijedna policija na svijetu, kao i nijedna zaštitarska služba na svijetu, neće vam dopustiti da uđete u nadzirani ili štićeni prostor skrivenog lica. Iz istog razloga iz kojeg vam neće dopustiti ulazak u nadzirani ili štićeni prostor s istaknutim osobnim naoružanjem, s revolverom u šaci, bio on prijavljen ili ne. U vrijeme proklamirane međunarodne borbe protiv terorizma postalo je još manje zamislivo da bi u nazočnosti policije maskirana lica mogla ostati do kraja zamaskirana. Osim u jednom slučaju, koji nije, međutim, zamisliv u iole demokratskoj zemlji, te ga možemo prispodobiti samo u nekoj latinoameričkoj diktaturi, u Lukašenkovoj Bjelorusiji ili u kakvoj sličnoj nedemokratskoj državi, ali u Europskoj Uniji takvo što definitivno nije zabilježeno. Sve dok nije postalo standard policijskog postupanja. Dakle, policija će tolerirati da joj pred nosom operira organizirana skupina zamaskiranih osoba samo u slučaju da policija pouzdano zna tko su te osobe, da je njihovo maskiranje nadgledala i/ili da ima zadatak da zaštiti anonimnost maskiranih osoba pred građanima. Od koga je riječka policija dobila zadatak da zaštiti zamaskirane pripadnike ustaške omladine (ili nacističke mladeži) od građana okupljenih na prijavljenom antifašističkom skupu? Zacijelo je takav zadatak mogla dobiti samo od svojih šefova, koji su unaprijed određivali taktiku nastupanja.
Policija je ustaškoj omladini (nacističkoj mladeži) omogućila da svoj nastup dovrši tako što će na kavansku terasu na kojoj je, kako su procijenili (Tko: mladi nacisti ili policija?), sjedila skupina antifašista, baciti zapaljenu baklju. Tek kada su na takav način dovršili svoj napad, jer ipak nisu uza se ponijeli bombe, kame i strojnice, policija je tobože preuzela nadzor nad prostorom. Smisao preuzimanja je, vjerojatno, bio u tome da reagiraju ukoliko im netko od okupljenih antifašista bude psovao majku ili na neki sličan način vrijeđao i ponižavao Hrvatsku policiju. Nitko, međutim, to nije učinio. Jer da jest, saznavali bismo to od riječke gradonačelnice Rinčić, ministra Božinovića, premijera Plenkovića ili možda splitskog kunsthistoričara Opare Krstulovića. A na kraju krajeva, da je itko od roditelja djece pod čijim su nogama detonirani topovski udari policiji opsovao majku, ta ista bi ga policija istog časa privela. Kao što su, za propalestinskih demonstracija, priveli mirnog građanina, prorektora riječkog sveučilišta, jer je uza se imao palestinsku zastavu. To je taktika, da citiramo ministra Davora Božinovića.
Ali što je ideološka i politička pozadina, a što operativni smisao takve taktike? Šef riječke policije, možda, privatno doista ne dijeli ustaška i nacistička uvjerenja s onima protiv kojih ljudi pod njegovom komandom ne postupaju. Kao što privatno, možda, takvih uvjerenja nije ni ministar unutarnjih poslova u Vladi Andreja Plenkovića. Međutim, sam je Plenković, na stranačkoj konferenciji sazvanoj naknadno, sa ciljem da se ozloglase antifašistički marševi i da se njihove sudionike optuži za stvaranje “balkanske federacije”, za “obnovu Jugoslavije” i za koješta drugo, te da se kaže “građani su mogli vidjeti”, gdje je premijer proveo inverziju u smislu i sadržaju, čime je i zamaskiranu ustašku omladinu (mlade naciste) sveo među građane koji su nešto mogli vidjeti, dok je sudionike prijavljenih antifašističkih demonstracija pretvorio u izgrednike, na toj je, dakle, konferenciji Andrej Plenković doslovno rekao kako njegova vlast osuđuje zazivanje NDH, kojeg po njegovim riječima gotovo da i nema ili je minorno, “ali još više” osuđuje obnovu Jugoslavije i komunizma, kojeg su se, veli nam Andrejuška, poduhvatili sudionici demonstracija. Dakle, osuđujemo NDH, premda ne vidimo da o njezinoj obnovi itko snuje, “ali još više” osuđujemo SFRJ. Time su, dakle, definirani ideološki i politički smjerovi i prioriteti HDZ-ova režima, kao i njegov odnos prema važećem Ustavu Republike Hrvatske, u čijim Izvorišnim osnovama piše nešto što je upravo obrnuto. U tom dokumentu, koji je, prema legendi, sastavljao sam HDZ-ov otac Franjo Tuđman, “ali još više” prilično je nedvosmisleno usmjereno protiv Plenkovićeve NDH.
Što u konkretnom životu i u postupanju policije u Rijeci zapravo znači “ali još više”? Kako to izgleda kada se stvari prenesu na taktiku u nastupanju policije i koji je smisao te taktike? Smisao je u tome da je policija u Rijeci dopuštajući organiziranoj nacističkoj mladeži, ili ustaškoj omladini čijim se ustrojem, lako je to pretpostaviti, bavi neka od legalnih institucija političkog režima u Hrvatskoj, jer da nije tako, policija bi njezinim pripadnicima skidala maske, ustvari kani građanima Rijeke, a onda i cijele Republike Hrvatske, utuviti u glavu Plenkovićevo “ali još više”, i kani im stvoriti osjećaj, ili neotklonjivo preduvjerenje, kako je, sa stanovišta hrvatske svakodnevice, prihvatljivije, legalnije i legitimnije pod ustaškim i nacističkim parolama bacati topovske udare na antifašiste, nego marširati na prijavljenim antifašističkim demonstracijama. Smisao taktike policije, o kojoj ministar Davor Božinović govori, i koja je u gotovo neizmijenjenom obliku demonstrirana u Splitu u vrijeme ustaškog napada na folklornu manifestaciju srpske zajednice, u Zagrebu u vrijeme ustaškog napada na kulturnu manifestaciju iste zajednice, te sada u Rijeci, u tome je da građane Republike Hrvatske odvrati od sudjelovanja na antifašističkim skupovima, od slobode mišljenja i govora kako su je prethodno zamišljali, i od protivljenja pjevanju ustaških pjesama, podizanju ruke na nacistički pozdrav i svemu drugom što HDZ i Plenković osuđuju, “ali još više” osuđuju protivljenje svemu tome.
