Ennio Morricone je upravo ovih dana nominiran za WSA (World Soundtrack Awards), godišnju nagradu koju dodjeljuje World Soundtrack Academy.
Na ovogodišnjoj dodjeli nagrada američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, Morricone, za mnoge najveći skladatelje filmske glazbe svih vremena, je u 87. godini života dobio svog prvog Oscara za najbolju originalnu glazbu iz filma, za svoju glazbu iz vesterna Quentina Tarantina "Mrska osmorka".
Morricone je prije toga imao čak pet nepotvrđenih nominacija (i nagradu za životno djelo iz 2007.). Tako to ide s nagradama, nisu uvijek pravedne, no što bi tek rekao pokojni skladatelj Alex North koji je imao čak 14 nepotvrđenih nominacija, ili Thomas Newman koji i nakon 12 nominacija još čeka svoju nagradu. Također, Lalo Schifrin i Danny Elfman, dvojac koje će mnogi svrstati uz bok Morriconeu kao najveće filmske skladatelje, također još nisu osvojili svog prvog Oscara. Morricone je svog Oscara na koncu ipak dobio, za razliku od Alfreda Hitchcocka, koji je pet puta bio nominiran za najboljeg redatelja, no nagradu nikad nije dobio premda i njega mnogi smatraju najboljim svih vremena.
Za razliku od Oscara, WSA nagrade se ne dodjeljuju samo za jedan film, već za rad tijekom čitave godine, pa je Morricone tako nominiran ne samo zbog "Mrske osmorke", već i za svoj prošlogodišnji rad na dva europska filma: "En mai fais ce qu’il te plaît" francuskog redatelja Christiana Cariona, te "La Corrispondenza" poznatog talijanskog redatelja Giuseppea Tornatorea, kojem Morricone već tridesetak godina radi glazbu za filmove kao što su "Kino Paradiso" i "Malena".
Fascinira maestrova produktivnost i kvaliteta u poodmaklim godinama, a to su prepoznali i u slavnoj diskografskoj kući Decca, s kojom je Morricone, također ovih dana, potpisao novi veliki ugovor. Prvi produkt te suradnje bit će album "Morricone 60", koji će izaći početkom listopada i koji će slaviti 60 godina Morriconeove karijere. Na njemu će se naći najbolje od maestra, po njegovom vlastitom izboru i u izvedbi Češkog nacionalnog simfonijskog orkestra, koji je svirao i na spomenutom nagrađenom soundtracku za Tarantinov film.
Tarantino također još nije dobio Oscara za najboljeg redatelja, premda je dvaput nominiran i premda je, slično kao i Hitchcock, najveća redateljska zvijezda svoga doba, čovjek čije je ime dovoljno da i publiku i kritiku natjera u kina. Tarantino doduše ima dva Oscara za najbolje originalne scenarije iz filmova "Pulp Fiction" i "Django Unchained".
No, osim "Mrske osmorke", nijedan drugi Tarantinov film nije bio nominiran u kategoriji filmske glazbe, premda Tarantina s pravom zovu 'kraljem soundtracka' i premda su soundtrackovi iz njegovih filmova među najprodavanijim svih vremena.
Razlog za to je jasan. Nagrade Oscar se naime dodjeljuju samo za originalnu glazbu, ne postoji nešto kao 'najbolji adaptirani soundtrack', kao što recimo postoje nagrade za najbolji originalni i adaptirani scenarij. Tarantino je sa svojim stilom soundtracka, slično kao i sa svojim redateljskim stilom, devedesetih napravio pravu revoluciju i potaknuo horde imitatora. Oba stila su se temeljila na postmodernističkom slaganju kolaža sastavljenog od već postojećih dijelova popularne kulture, odnosno na konstantnom referenciranju Quentinovih omiljenih filmova i glazbe. Tarantinovi filmovi se tako najčešće ne odvijaju u stvarnom svijetu, već se odvijaju u svijetu filmova, odnosno u sobi mladoga Quentina, u njegovoj kolekciji VHS kazeta i vinila.
"Mrska osmorka" je prvi Tarantinov film u kojem je glazba (skoro) potpuno originalna, skladana baš za tu prigodu. Tarantino je prije tog filma u razgovorima isticao kako ga ne zanima uvrštavanje originalne glazbe u film, kako način na koji on koristi omiljenu, ranije snimljenu glazbu puno bolje može naglasiti emocije i dramatičnost scena u njegovim filmovima, nego da za taj posao angažira nekog skladatelja koji će umjesto toga napisati muziku, koja će zvučati isto kao i muzika iz bezbrojnih drugih filmova. No u slučaju "Mrske osmorke" je promijenio mišljenje, naravno zato jer je za taj posao uspio privoljeti svog omiljenog skladatelja Morriconea.
"Mrska osmorka" doduše nije bio prvi put da se Morriconeova ranije neobjavljena skladba našla u Tarantinovom filmu. Morriconevu skladbu "Ancora Qui" koju je otpjevala pjevačica Elisa Tarantino je iskoristio za "Django Unchained", a na soundtracku tog filma se nalaze i originalne pjesme Johna Legenda, Ricka Rossa, te Anthonya Hamiltona i Elayne Boynton.
No glazba za film "Mrska osmorka" je nešto drugo. Za taj je film Morricone napravio kompletnu glazbu u klasičnom smislu. Jedina ranije snimljena glazba uvrštena u film u Tarantinov stilu je, pomalo iznenađujuće za Tarantina koji obično preferira glazbu '60-ih i '70-ih, "Apple Blossom" The White Stripesa, te, ovaj put baš u Tarantinovom stilu, "Now You're All Alone", pjesma koju je u kultnom prvijencu majstora strave Wesa Cravena "The Last House on the Left" otpjevao glumac David Hess. "There Won't Be Many Coming Home" Roya Orbisona se pojavljuje tek na odjavnoj špici, a tu je još i "Jim Jones at Botany Bay", tradicionalna australska folk balada koju u jednoj sceni filma izvodi Jennifer Jason Leigh. Ostatak glazbe koju možete čuti u filmu i na pripadajućem soundtrack albumu u potpunosti je originalna Morriconeova glazba skladana za film.
Starom maestru se doduše nije dopao način na koji je Tarantino iskoristio njegovu glazbu u "Django Unchained". Morricone je 2013. rekao otprilike kako "Tarantino ubacuje glazbu u film bez ikakvog smisla". Čini se da je nesporazum nastao jer je Tarantino htio angažirati Morriconea kao skladatelja već za "Django Unchained", no ovaj ga je odbio zbog nedostatka vremena. Tarantino je onda samo opet kao i ranije iskoristio Morriconeovu staru glazbu. Neobični Tarantinovi odabiri glazbe koju koristi za svoje filmove, koji ponekad logično naglašavaju radnju na ekranu (npr. genijalna upotreba "Little Green Bag" u "Rezervarskim psima"), a ponekad imaju potpuno suprotan cilj i efekt stvaranja kontrasta i iznenađenja, kao što je na primjer korištenje Bowieve "Cat People" u klimaksu "Nemilosrdnih gadova", očito nisu po ukusu maestra koji dolazi iz stare škole.
No, Tarantino i Morricone su brzo izgladili nesporazume, pa je tako Tarantino "The Hateful 8" soundtrack u popratnoj bilješci nazvao 'činom ljubavi' , koji za njega osobno predstavlja "konačni rezultat sna koji je postao stvarnost", a Morriconea svojim najdražim skladateljem svih vremena. Morricone je s druge strane u bilješci ovaj put rekao kako je Tarantino dosad vrlo dobro koristio njegovu glazbu u svojim filmovima, te da je "Mrska osmorka" "veliki film".
Tarantino je glazbu za "Mrsku osmorku" nazvao još jednim velikim Morriconeovim špageti vestern soundtrackom, no Morricone nije kopirao zvuk svojih brojnih soundtracka za filmove Leonea, Corbuccija, Sollime i drugih talijanskih redatelja špageti vesterna. Premda ovaj put nema slavnog zvižduka i tremolo gitare, mnogi Morriconeovi zaštitni znaci su tu. Tu su gudači, oboa, truba (instrument na kojem je Morricone diplomirao) i perkusije.
Uvodna "L'ultima diligenza di Red Rock" je centralni komad glazbe u filmu, čiji se glavni motiv više puta ponavlja. Način na koji gudači i oboa grade zloguku tenziju je klasični Morricone. Tarantino uistinu može biti sretan, maestro mu je poklonio jednu od svojih vrhunskih skladbi. Klasični Morricone je i "Neve", dvanaest minuta cirkularne, manične tenzije.
Sergio Leone je rekao kako je Morriconeova glazba u njegovim filmovima nadomještala dijaloge. Junaci njegovih filmova bili su vrlo šutljivi, pa je glazba bila tu umjesto riječi da naglasi scene. Kod Tarantina to naravno nije slučaj. Njegov vjerojatno glavni forte su brbljavi dijalozi. Isječci dijaloga se nalaze na svakom soundtracku njegovih filmova, a "The Hateful 8" nije iznimka, i tu možete čuti 'proste i mrzilačke' rečenice koje izgovaraju glumci u filmu.
Kod Tarantina glazba nikad nije slučajna. Odjava uz Orbisonovu "There Won't Be Many Coming Home" predstavlja iskupljenje cijelog filma, finalnu poantu o nasilju, mržnji i ratu. A uvrštavanje The White Stripesa na soundtrack možda ima veze za tim što je i Jack White ljubitelj špageti vestern soundtracka, barem ako je suditi po njegovom angažmanu na albumu "Rome", kvazi-soundtracku za nepostojeći špageti vestern koji su napravili Danger Mouse i Daniele Luppi.
Na tom su albumu sudjelovali i ključni Morriconeovi suradnici s kojima je radio svoje legendarne soundtracke '60-ih i '70-ih, Alessandro Alessandroni (njegovi su ONAJ zvižduk i ONA gitara) i Edda dell'Orso (ONAJ sopran). Danger Mouse je pak svjetsku slavu stekao kao član dua Gnarls Barkley hitom "Crazy", čiji je glavni hook sampliran iz soundtracka braće Reverberi za špageti vestern "Django, Prepare a Coffin" s Terrenceom Hillom u glavnoj ulozi.
Daniele Luppi je ranije napravio i album "An Italian Story", posvetu soundtracima talijanskih filmova '60-ih i '70-ih. Špageti vesterni naime nisu jedini talijanski filmovi toga doba koji su imali fantastične soundtracke. Jednako fascinantna je i glazba iz talijanskih giallo trilera ili akcijskih krimića zvanih poliziotteschi. Također, granica između 'visoke' i 'niske' umjetnosti je u to doba u Italiji bila prilično mutna, pa skladatelji nisu pravili razliku između jeftinih žanrovskih filmova i filmova s većim umjetničkim ambicijama.
Morricone je i u žanru gialla ostavio dubok trag, napravio je glazbu za brojne giallo filmove, uključujući prva tri filma najvažnijeg redatelja žanra Daria Argenta (koji je zajedno s Leoneom i Bernardom Bertoluccijem napravio priču za "Bilo jednom na Divljem zapadu"!). Tarantina trileri manje zanimaju, pa u njegovim filmovima i soundtrackovima ima malo referenci na giallo. Tarantina više zanima akcija, u obliku vesterna, ratnog ili kriminalističkog filma.
Tarantinov "Inglourious Basterds" tako direktno referencira ratni film (tzv. 'macaroni combat' žanr) Enza G. Castellarija, a "Pulp Fiction" poliziotteschi Fernanda di Lea "La mala ordina" (likovi koje igraju John Travolta i Samuel L. Jackson u "Pulp Fiction" su preslika likova koje u "La mala ordina" igraju kultni glumci Woody Strode i Henry Silva). Sudeći po broju filmova iz žanra za koje je radio glazbu, Morriconea poliziotteschi nisu toliko zanimali kao gialli i špageti vesterni, no i tu je Tarantino u svojim "Nemilosrdnim gadovima" iskoristio njegovu glazbu iz jednog od boljih filmova žanra "Revolver", redatelja Sergia Sollime s Oliverom Reedom i Fabiom Testijem u glavnim ulogama. Brojni su fantastični poliziotteschi soundtrackovi drugih skladatelja, a kao dvojicu koji su se najviše istaklu u žanru valja spomenuti Stelvia Ciprianija i Luisa Bacalova.
Uđete li u taj tajni svijet kultnih filmova i soundtracka, lako se navući i postati opsjednut talijanskim kompozitorima i otkrivanjem skrivenog blaga.
Tarantino je čovjek koji je najviše zaslužan za probuđeni interes u zadnjih par desetljeća za kultne i zaboravljene filmove, žanrove i skladatelje, a zahvaljujući Internetu taj svijet više i nije tako tajan. A što se tiče glazbe iz filma "Mrska osmorka", kao što sam Quentin kaže, riječ je o još jedno sjajnom Morriconeovom soundtracku koji fanovi mogu staviti na policu ravnopravno pokraj drugih legendarnih djela maestra, i soundtracku koji će se i sam još dugo referencirati, samplirati i slušati.
muzika
Na ovogodišnjoj dodjeli nagrada američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, Morricone, za mnoge najveći skladatelje filmske glazbe svih vremena, je u 87. godini života dobio svog prvog Oscara za najbolju originalnu glazbu iz filma, za svoju glazbu iz vesterna Quentina Tarantina "Mrska osmorka".
Morricone je prije toga imao čak pet nepotvrđenih nominacija (i nagradu za životno djelo iz 2007.). Tako to ide s nagradama, nisu uvijek pravedne, no što bi tek rekao pokojni skladatelj Alex North koji je imao čak 14 nepotvrđenih nominacija, ili Thomas Newman koji i nakon 12 nominacija još čeka svoju nagradu. Također, Lalo Schifrin i Danny Elfman, dvojac koje će mnogi svrstati uz bok Morriconeu kao najveće filmske skladatelje, također još nisu osvojili svog prvog Oscara. Morricone je svog Oscara na koncu ipak dobio, za razliku od Alfreda Hitchcocka, koji je pet puta bio nominiran za najboljeg redatelja, no nagradu nikad nije dobio premda i njega mnogi smatraju najboljim svih vremena.
Za razliku od Oscara, WSA nagrade se ne dodjeljuju samo za jedan film, već za rad tijekom čitave godine, pa je Morricone tako nominiran ne samo zbog "Mrske osmorke", već i za svoj prošlogodišnji rad na dva europska filma: "En mai fais ce qu’il te plaît" francuskog redatelja Christiana Cariona, te "La Corrispondenza" poznatog talijanskog redatelja Giuseppea Tornatorea, kojem Morricone već tridesetak godina radi glazbu za filmove kao što su "Kino Paradiso" i "Malena".
Fascinira maestrova produktivnost i kvaliteta u poodmaklim godinama, a to su prepoznali i u slavnoj diskografskoj kući Decca, s kojom je Morricone, također ovih dana, potpisao novi veliki ugovor. Prvi produkt te suradnje bit će album "Morricone 60", koji će izaći početkom listopada i koji će slaviti 60 godina Morriconeove karijere. Na njemu će se naći najbolje od maestra, po njegovom vlastitom izboru i u izvedbi Češkog nacionalnog simfonijskog orkestra, koji je svirao i na spomenutom nagrađenom soundtracku za Tarantinov film.
Tarantino također još nije dobio Oscara za najboljeg redatelja, premda je dvaput nominiran i premda je, slično kao i Hitchcock, najveća redateljska zvijezda svoga doba, čovjek čije je ime dovoljno da i publiku i kritiku natjera u kina. Tarantino doduše ima dva Oscara za najbolje originalne scenarije iz filmova "Pulp Fiction" i "Django Unchained".
No, osim "Mrske osmorke", nijedan drugi Tarantinov film nije bio nominiran u kategoriji filmske glazbe, premda Tarantina s pravom zovu 'kraljem soundtracka' i premda su soundtrackovi iz njegovih filmova među najprodavanijim svih vremena.
Razlog za to je jasan. Nagrade Oscar se naime dodjeljuju samo za originalnu glazbu, ne postoji nešto kao 'najbolji adaptirani soundtrack', kao što recimo postoje nagrade za najbolji originalni i adaptirani scenarij. Tarantino je sa svojim stilom soundtracka, slično kao i sa svojim redateljskim stilom, devedesetih napravio pravu revoluciju i potaknuo horde imitatora. Oba stila su se temeljila na postmodernističkom slaganju kolaža sastavljenog od već postojećih dijelova popularne kulture, odnosno na konstantnom referenciranju Quentinovih omiljenih filmova i glazbe. Tarantinovi filmovi se tako najčešće ne odvijaju u stvarnom svijetu, već se odvijaju u svijetu filmova, odnosno u sobi mladoga Quentina, u njegovoj kolekciji VHS kazeta i vinila.
"Mrska osmorka" je prvi Tarantinov film u kojem je glazba (skoro) potpuno originalna, skladana baš za tu prigodu. Tarantino je prije tog filma u razgovorima isticao kako ga ne zanima uvrštavanje originalne glazbe u film, kako način na koji on koristi omiljenu, ranije snimljenu glazbu puno bolje može naglasiti emocije i dramatičnost scena u njegovim filmovima, nego da za taj posao angažira nekog skladatelja koji će umjesto toga napisati muziku, koja će zvučati isto kao i muzika iz bezbrojnih drugih filmova. No u slučaju "Mrske osmorke" je promijenio mišljenje, naravno zato jer je za taj posao uspio privoljeti svog omiljenog skladatelja Morriconea.
"Mrska osmorka" doduše nije bio prvi put da se Morriconeova ranije neobjavljena skladba našla u Tarantinovom filmu. Morriconevu skladbu "Ancora Qui" koju je otpjevala pjevačica Elisa Tarantino je iskoristio za "Django Unchained", a na soundtracku tog filma se nalaze i originalne pjesme Johna Legenda, Ricka Rossa, te Anthonya Hamiltona i Elayne Boynton.
No glazba za film "Mrska osmorka" je nešto drugo. Za taj je film Morricone napravio kompletnu glazbu u klasičnom smislu. Jedina ranije snimljena glazba uvrštena u film u Tarantinov stilu je, pomalo iznenađujuće za Tarantina koji obično preferira glazbu '60-ih i '70-ih, "Apple Blossom" The White Stripesa, te, ovaj put baš u Tarantinovom stilu, "Now You're All Alone", pjesma koju je u kultnom prvijencu majstora strave Wesa Cravena "The Last House on the Left" otpjevao glumac David Hess. "There Won't Be Many Coming Home" Roya Orbisona se pojavljuje tek na odjavnoj špici, a tu je još i "Jim Jones at Botany Bay", tradicionalna australska folk balada koju u jednoj sceni filma izvodi Jennifer Jason Leigh. Ostatak glazbe koju možete čuti u filmu i na pripadajućem soundtrack albumu u potpunosti je originalna Morriconeova glazba skladana za film.
Starom maestru se doduše nije dopao način na koji je Tarantino iskoristio njegovu glazbu u "Django Unchained". Morricone je 2013. rekao otprilike kako "Tarantino ubacuje glazbu u film bez ikakvog smisla". Čini se da je nesporazum nastao jer je Tarantino htio angažirati Morriconea kao skladatelja već za "Django Unchained", no ovaj ga je odbio zbog nedostatka vremena. Tarantino je onda samo opet kao i ranije iskoristio Morriconeovu staru glazbu. Neobični Tarantinovi odabiri glazbe koju koristi za svoje filmove, koji ponekad logično naglašavaju radnju na ekranu (npr. genijalna upotreba "Little Green Bag" u "Rezervarskim psima"), a ponekad imaju potpuno suprotan cilj i efekt stvaranja kontrasta i iznenađenja, kao što je na primjer korištenje Bowieve "Cat People" u klimaksu "Nemilosrdnih gadova", očito nisu po ukusu maestra koji dolazi iz stare škole.
No, Tarantino i Morricone su brzo izgladili nesporazume, pa je tako Tarantino "The Hateful 8" soundtrack u popratnoj bilješci nazvao 'činom ljubavi' , koji za njega osobno predstavlja "konačni rezultat sna koji je postao stvarnost", a Morriconea svojim najdražim skladateljem svih vremena. Morricone je s druge strane u bilješci ovaj put rekao kako je Tarantino dosad vrlo dobro koristio njegovu glazbu u svojim filmovima, te da je "Mrska osmorka" "veliki film".
Tarantino je glazbu za "Mrsku osmorku" nazvao još jednim velikim Morriconeovim špageti vestern soundtrackom, no Morricone nije kopirao zvuk svojih brojnih soundtracka za filmove Leonea, Corbuccija, Sollime i drugih talijanskih redatelja špageti vesterna. Premda ovaj put nema slavnog zvižduka i tremolo gitare, mnogi Morriconeovi zaštitni znaci su tu. Tu su gudači, oboa, truba (instrument na kojem je Morricone diplomirao) i perkusije.
Uvodna "L'ultima diligenza di Red Rock" je centralni komad glazbe u filmu, čiji se glavni motiv više puta ponavlja. Način na koji gudači i oboa grade zloguku tenziju je klasični Morricone. Tarantino uistinu može biti sretan, maestro mu je poklonio jednu od svojih vrhunskih skladbi. Klasični Morricone je i "Neve", dvanaest minuta cirkularne, manične tenzije.
Sergio Leone je rekao kako je Morriconeova glazba u njegovim filmovima nadomještala dijaloge. Junaci njegovih filmova bili su vrlo šutljivi, pa je glazba bila tu umjesto riječi da naglasi scene. Kod Tarantina to naravno nije slučaj. Njegov vjerojatno glavni forte su brbljavi dijalozi. Isječci dijaloga se nalaze na svakom soundtracku njegovih filmova, a "The Hateful 8" nije iznimka, i tu možete čuti 'proste i mrzilačke' rečenice koje izgovaraju glumci u filmu.
Kod Tarantina glazba nikad nije slučajna. Odjava uz Orbisonovu "There Won't Be Many Coming Home" predstavlja iskupljenje cijelog filma, finalnu poantu o nasilju, mržnji i ratu. A uvrštavanje The White Stripesa na soundtrack možda ima veze za tim što je i Jack White ljubitelj špageti vestern soundtracka, barem ako je suditi po njegovom angažmanu na albumu "Rome", kvazi-soundtracku za nepostojeći špageti vestern koji su napravili Danger Mouse i Daniele Luppi.
Na tom su albumu sudjelovali i ključni Morriconeovi suradnici s kojima je radio svoje legendarne soundtracke '60-ih i '70-ih, Alessandro Alessandroni (njegovi su ONAJ zvižduk i ONA gitara) i Edda dell'Orso (ONAJ sopran). Danger Mouse je pak svjetsku slavu stekao kao član dua Gnarls Barkley hitom "Crazy", čiji je glavni hook sampliran iz soundtracka braće Reverberi za špageti vestern "Django, Prepare a Coffin" s Terrenceom Hillom u glavnoj ulozi.
Daniele Luppi je ranije napravio i album "An Italian Story", posvetu soundtracima talijanskih filmova '60-ih i '70-ih. Špageti vesterni naime nisu jedini talijanski filmovi toga doba koji su imali fantastične soundtracke. Jednako fascinantna je i glazba iz talijanskih giallo trilera ili akcijskih krimića zvanih poliziotteschi. Također, granica između 'visoke' i 'niske' umjetnosti je u to doba u Italiji bila prilično mutna, pa skladatelji nisu pravili razliku između jeftinih žanrovskih filmova i filmova s većim umjetničkim ambicijama.
Morricone je i u žanru gialla ostavio dubok trag, napravio je glazbu za brojne giallo filmove, uključujući prva tri filma najvažnijeg redatelja žanra Daria Argenta (koji je zajedno s Leoneom i Bernardom Bertoluccijem napravio priču za "Bilo jednom na Divljem zapadu"!). Tarantina trileri manje zanimaju, pa u njegovim filmovima i soundtrackovima ima malo referenci na giallo. Tarantina više zanima akcija, u obliku vesterna, ratnog ili kriminalističkog filma.
Tarantinov "Inglourious Basterds" tako direktno referencira ratni film (tzv. 'macaroni combat' žanr) Enza G. Castellarija, a "Pulp Fiction" poliziotteschi Fernanda di Lea "La mala ordina" (likovi koje igraju John Travolta i Samuel L. Jackson u "Pulp Fiction" su preslika likova koje u "La mala ordina" igraju kultni glumci Woody Strode i Henry Silva). Sudeći po broju filmova iz žanra za koje je radio glazbu, Morriconea poliziotteschi nisu toliko zanimali kao gialli i špageti vesterni, no i tu je Tarantino u svojim "Nemilosrdnim gadovima" iskoristio njegovu glazbu iz jednog od boljih filmova žanra "Revolver", redatelja Sergia Sollime s Oliverom Reedom i Fabiom Testijem u glavnim ulogama. Brojni su fantastični poliziotteschi soundtrackovi drugih skladatelja, a kao dvojicu koji su se najviše istaklu u žanru valja spomenuti Stelvia Ciprianija i Luisa Bacalova.
Uđete li u taj tajni svijet kultnih filmova i soundtracka, lako se navući i postati opsjednut talijanskim kompozitorima i otkrivanjem skrivenog blaga.
Tarantino je čovjek koji je najviše zaslužan za probuđeni interes u zadnjih par desetljeća za kultne i zaboravljene filmove, žanrove i skladatelje, a zahvaljujući Internetu taj svijet više i nije tako tajan. A što se tiče glazbe iz filma "Mrska osmorka", kao što sam Quentin kaže, riječ je o još jedno sjajnom Morriconeovom soundtracku koji fanovi mogu staviti na policu ravnopravno pokraj drugih legendarnih djela maestra, i soundtracku koji će se i sam još dugo referencirati, samplirati i slušati.
muzika
