Protagonisti izbornog utrkivanja za položaj predsjednika Republike Hrvatske na nekoliko će mjeseci državu pretvoriti u glumački univerzum, u zbir karusel-pozornica, u centru i po provincijama, povezanih gravitacijom golih interesa glumačkih zvijezda i političkih stranaka-glumačkih ansambala. Njihovi nastupi organiziraju se sa svrhom uvjeravanja publike da su upravo oni zaslužili biti inkarnacije vlasti. A zapravo napori aktera iluzinističkih predstava svodit će se na grčevitu manipuliranje emocijama onih koji odlučuju, a da to i ne znaju, o onima koji će upravljati sredstvima odlučivanja za račun Internacionale kapitala. Publika koju scenaristi nazivaju narodom, frenetično će pljeskati svojim favoritima, ali i sebi na donešenim odlukama. Demokracija je privid u stvarnoj igri moći. U scenografiju distribucije vlasti uvučeni su i mediji kao podrška proceduri igre.
Od dva lica obraza biti ne može. Ova slikovita sentenca savršeno definira dvoličnost kao nedoličnost. Licemjerje je i kao izraz čovjekovog karaktera, i kao igra ili metoda njegove opstojnosti, dokaz o nepostojanju obraza odnosno otvorenosti i poštenja u odnosu na druge. Cinike navedeno mudro iskustvo automatski asocira na domaću političku arenu, na bestijarij u kome se političke zvijeri kreću slobodno, važno, komotno, hineći poštovanje prema teritoriju drugih zvijeri, prema internim, dogovorenim pravilima ponašanja, demonstrirajući dobre namjere prema onima koji ih sa strane hrane i bodre. Svi oni kao da se pridržavaju načina, sažetog u jednom Beaumarchaisovom naputku iz njegove Figarove ženidbe: glumi da ne znaš što ti je znano, i da znaš što ti nije dano; da razumiješ ono što ti nije jasno, da ne čuješ ono što ti kažu glasno i da možeš ono što do tebe ne stoji; pa to skrivaj kao vrlinu tajnu, nešto što ustvari uopće ne postoji.
Jasno je i ispodprosječnoj pameti zašto trgovačka i lihvarska kasta vlastodržaca želi vješto utržiti amorfnu maglu interesa i šarene politikantske laže. Isto tako nije teško razumijeti kako redovne mušterije u provjerenim dućanima kupuju pokvarenu robu u privlačnoj ambalaži. Ipak, nije lako shvatiti da narod u cijelini, u razdoblju od četiri ili pet godina ne nauči služiti se vlastitom pameću i iskustvom, to da ostaje duhovno maloljetan, bez volje i sposobnosti da prozre kadrovske ringišpile istorodnih skupina varalica. Nevjera, licemjerstvo, laž, prevara, izdaja, beščašće koje političke stranke prodaju nimalo ne smeta vjernim kupcima lagodnog podvrgavanja. Tragedija je u tome što oni, duhovno isprazni, misle da se radi o slobodi izbora.
Duhovna i psihološka bijeda tzv. narodnih masa, njihovo strahovanje i ljubav za svoje stranačke i nacionalne prvake osnova su za pojave autoritarizma i diktatura. Moć stranačkih lidera i svite političkih operacionalizatora njihovih zamisli i odluka, moć zastupnika i transmisija naroda, prilagođavajućeg broja obrtaja – u funkciji ostvarivanja partikularnih interesa, amortiziranja šteta od korupcije, zloporaba vlasti i propagandne mimikrije punog smisla manipulacije – počiva na državnom apratu za opresiju i na tlu pučkog neznanja, zatucanosti i povodljivosti.
Sav taj predstojeći reality show izbora predsjednika odvijat će se po pravilima pluralne demokracije, što kod nas znači, da će se izbor vršiti između dva pokvarena jaja, najviše četiri. Današnja situacija u kojoj imamo trapave političare s očinskim i majčinskim gardom da znanje je moć, nostalgični narod koji je naviknuo na praksu milog vođe da moja volja je znanje i moć – sve više počinje sličiti na kovencionalni rat: počelo se gađati iz svih marketinških oružja i oruđa. Na jednoj strani fronte su deziluzionirani pojedinci (i skupine) koji se rasterećuju smijehom i zaboravom kad im se spomenu kandidati harlekini, lijevi i desni, kao ozbiljni ljudi, a na drugoj strani su zajednice samoproglašenih karizmatika i mileranista koji padaju u navijačku ognjicu na spomen „naše stvari“, onih koji su pod utjecajem emocija, obnovljenih rituala, magije i nacionalnih mitova i hilijazma. Ove potonje kao da je portretirao La Bruyere u svojim Karakterima: Nema ničeg što bi bilo podlije i što više odgovara svjetini nego divno govoriti o onima o kojima nismo imali visoko mišljenje prije no što su se uzdigli.
Aktualna politička elita stacionirana u dva-tri ideološka tabora i u preko sto stranaka, još uvijek nije raščistila s prošlošću, pa kako će onda uči u koštac s budućnošću. I dok se kandidati za predsjednika države, bezvoljni agonisti, bave trivijalijama, sporednostima, vanjštinom, ugledom, dok licemjerno bezidejno brinu o socijali, demografiji, vojsci i gospodarstvu, na djelu je kriza, traju prelomne godine, a u pozadini se čuje cerek onih kojima je u proteklih dvadeset i tri godine u zajednički med upala ne žlica, nego domoljubna lopata, vlasništvo i kontrola nad medijima, čuje se i stentorski glas falsifikatora, netolerantnih, lažno solidarnih, a probije se i jecaj frustriranih, nezaposlenih, prevarenih, izigranih, obespravljenih. Na svakom koraku himba i odstupanje od vlastitosti u smislu podrške našim kandidatima
Neutralni dijagnostik bolesti društva može zaključiti da je Moliereov licemjer Tartuffe doselio u Hrvatsku i da je bio osnivačem svih političkih stranaka – glumačkih ansambala, jer ovde je idealno mjesto gdje se moralna tartiferija ne raskrinkava i gdje se štuje. A i zna se tko je Orgon, u predstavi koja traje.
Od dva lica obraza biti ne može. Ova slikovita sentenca savršeno definira dvoličnost kao nedoličnost. Licemjerje je i kao izraz čovjekovog karaktera, i kao igra ili metoda njegove opstojnosti, dokaz o nepostojanju obraza odnosno otvorenosti i poštenja u odnosu na druge. Cinike navedeno mudro iskustvo automatski asocira na domaću političku arenu, na bestijarij u kome se političke zvijeri kreću slobodno, važno, komotno, hineći poštovanje prema teritoriju drugih zvijeri, prema internim, dogovorenim pravilima ponašanja, demonstrirajući dobre namjere prema onima koji ih sa strane hrane i bodre. Svi oni kao da se pridržavaju načina, sažetog u jednom Beaumarchaisovom naputku iz njegove Figarove ženidbe: glumi da ne znaš što ti je znano, i da znaš što ti nije dano; da razumiješ ono što ti nije jasno, da ne čuješ ono što ti kažu glasno i da možeš ono što do tebe ne stoji; pa to skrivaj kao vrlinu tajnu, nešto što ustvari uopće ne postoji.
Jasno je i ispodprosječnoj pameti zašto trgovačka i lihvarska kasta vlastodržaca želi vješto utržiti amorfnu maglu interesa i šarene politikantske laže. Isto tako nije teško razumijeti kako redovne mušterije u provjerenim dućanima kupuju pokvarenu robu u privlačnoj ambalaži. Ipak, nije lako shvatiti da narod u cijelini, u razdoblju od četiri ili pet godina ne nauči služiti se vlastitom pameću i iskustvom, to da ostaje duhovno maloljetan, bez volje i sposobnosti da prozre kadrovske ringišpile istorodnih skupina varalica. Nevjera, licemjerstvo, laž, prevara, izdaja, beščašće koje političke stranke prodaju nimalo ne smeta vjernim kupcima lagodnog podvrgavanja. Tragedija je u tome što oni, duhovno isprazni, misle da se radi o slobodi izbora.
Duhovna i psihološka bijeda tzv. narodnih masa, njihovo strahovanje i ljubav za svoje stranačke i nacionalne prvake osnova su za pojave autoritarizma i diktatura. Moć stranačkih lidera i svite političkih operacionalizatora njihovih zamisli i odluka, moć zastupnika i transmisija naroda, prilagođavajućeg broja obrtaja – u funkciji ostvarivanja partikularnih interesa, amortiziranja šteta od korupcije, zloporaba vlasti i propagandne mimikrije punog smisla manipulacije – počiva na državnom apratu za opresiju i na tlu pučkog neznanja, zatucanosti i povodljivosti.
Sav taj predstojeći reality show izbora predsjednika odvijat će se po pravilima pluralne demokracije, što kod nas znači, da će se izbor vršiti između dva pokvarena jaja, najviše četiri. Današnja situacija u kojoj imamo trapave političare s očinskim i majčinskim gardom da znanje je moć, nostalgični narod koji je naviknuo na praksu milog vođe da moja volja je znanje i moć – sve više počinje sličiti na kovencionalni rat: počelo se gađati iz svih marketinških oružja i oruđa. Na jednoj strani fronte su deziluzionirani pojedinci (i skupine) koji se rasterećuju smijehom i zaboravom kad im se spomenu kandidati harlekini, lijevi i desni, kao ozbiljni ljudi, a na drugoj strani su zajednice samoproglašenih karizmatika i mileranista koji padaju u navijačku ognjicu na spomen „naše stvari“, onih koji su pod utjecajem emocija, obnovljenih rituala, magije i nacionalnih mitova i hilijazma. Ove potonje kao da je portretirao La Bruyere u svojim Karakterima: Nema ničeg što bi bilo podlije i što više odgovara svjetini nego divno govoriti o onima o kojima nismo imali visoko mišljenje prije no što su se uzdigli.
Aktualna politička elita stacionirana u dva-tri ideološka tabora i u preko sto stranaka, još uvijek nije raščistila s prošlošću, pa kako će onda uči u koštac s budućnošću. I dok se kandidati za predsjednika države, bezvoljni agonisti, bave trivijalijama, sporednostima, vanjštinom, ugledom, dok licemjerno bezidejno brinu o socijali, demografiji, vojsci i gospodarstvu, na djelu je kriza, traju prelomne godine, a u pozadini se čuje cerek onih kojima je u proteklih dvadeset i tri godine u zajednički med upala ne žlica, nego domoljubna lopata, vlasništvo i kontrola nad medijima, čuje se i stentorski glas falsifikatora, netolerantnih, lažno solidarnih, a probije se i jecaj frustriranih, nezaposlenih, prevarenih, izigranih, obespravljenih. Na svakom koraku himba i odstupanje od vlastitosti u smislu podrške našim kandidatima
Neutralni dijagnostik bolesti društva može zaključiti da je Moliereov licemjer Tartuffe doselio u Hrvatsku i da je bio osnivačem svih političkih stranaka – glumačkih ansambala, jer ovde je idealno mjesto gdje se moralna tartiferija ne raskrinkava i gdje se štuje. A i zna se tko je Orgon, u predstavi koja traje.
