Tek uz policijsku asistenciju, izraelski dokumentaristi snimili su mjesto nekadašnjega ustaškog koncentracijskog logora u mjestu Metajna, na otoku Pagu.
Prije toga, grupa mještana otjerala je ekipu, tvrdeći da tamo nije bilo nikakvog logora. Istina je, međutim, da je prvih nekoliko mjeseci NDH u Metajni i nedalekoj uvali Slano bio logor u kojem je, pretpostavlja se, ubijeno oko 8.000 Židova, Srba i Hrvata, čija su tijela bačena u more i okolne kraške jame. Logor je zatvoren sredinom kolovoza 1941., kada su Talijani preuzeli kontrolu nad Pagom. Spomen-ploča na mjestu nekadašnjeg logora u uvali Slano, postavljena sredinom sedamdesetih, razbijena je početkom devedesetih, a ponovno je postavljana 2010. i 2013, te oba puta opet uništena. Dodajmo i da je sa snimateljima bio 69-godišnji američki Židov hrvatskih korijena Dani Novak, kojem su u logoru Slano ubijeni baka, tetka i još dvoje najbližih rođaka.Vijest, u vremenu galopirajuće klerofašizacije Lijepe naše, nimalo iznenađujuća, čak ni u svjetlu prividne endemičnosti, jer se cijelom Hrvatskom, od dunavskog pročelja do „eksteritorijalnoga" juga, rasprostrla pogubna opsesija brisanjem povijesti kakva se jest zbila i njenog zamagljivanja onom kakva je početkom devedesetih konstruirana u patološkoj mašti neoustaških somnambula, gusto naseljenih od kvazi-znanstvenih institucija na proračunskom koritu do samozvanih revizionista sa zlatnim križem pod zajapurenom gubicom. Koje li crne ironije: ustaški logor na Pagu zatvorili su okupatori, zgroženi divljaštvom kvislinških veleizdajnika – čiji potomci od 1990. raspiruju plamen zločinačke ideologije, iako bi, da je pobijedila njihova strana, danas njihova djeca (koja, po riječima jednog od pobješnjelih vigilanata, ne trebaju znati što se ondje zbilo!) ne bi znala ni riječi hrvatskog.
Nema tu neke velike zagonetke: sramotna epidemija namjenskog zaborava nije stvar fenomena u psihologiji poznatog kao optimizam pamćenja. Naime, u prirodi je ljudskoga bića da iz sjećanja potiskuje i briše ružno i bolno, neugodno i ono što ga tjera na introspekciju dramatičnu već stoga što neizbježno otvara pitanje „zar nisam mogao drugačije?" Ne, ovdje je riječ o duboko ideologiziranom prepravljanju povijesti, jer ne odgovara fantazmu skrojenom u kleronacionalističkim kuhinjama pseudo-historičara i mantijaša koji su se zdušno latili fabriciranja utilitarne laži, kao apaurina za svoje toksične savjesti. Jer – treba li uopće podsjetiti? – nikada u hrvatskoj povijesti nije se vlast incestuoznije slizala s klerom kao u one četiri godine fašističkog beščašća. Od notornog kardinala na Kaptolu do fratra koljača u Jasenovcu, „crkva u Hrvata" prilježno je služila izdajnicima i zločincima, pljačkašima i djecoubojicama, lativši se – uz beznačajan otpor nekolicine svećenika i redovnika – neponovljive prigode da uraste u ulogu opsjenara, koji će razorno neljudskom projektu pribaviti blagoslov samoga Neba.
A ta i takva „crkva", umjesto da je razdoblje od 1945. do 1990. doživjela i odradila kao vrijeme pokajanja, preispitivanja i povratka vjeri (koju nitko nije zabranio!), održavala je u tinjajućem stanju upravo ustašku ideologiju krvi i tla, metastazirajući u kancerogeni oblak nad državom i nacijom – prisvajajući je pod barjacima katotalibanizma.
Nema, od Rimokatoličke crkve, u ovom jadu od paradržavice institucije koja sustavnije omalovažava Republiku, prljavije nasrće na civilno društvo, podmuklije prodire u obrazovni sustav, javne ustanove i bračne postelje... a sve o trošku poreznih obveznika, nauštrb zdravstva, školstva i sustava socijalne skrbi. Kojeg li licemjerja: ovih dana Caritas dijeli školske torbe – kojim novcem kupljene, ako ne otetim iz proračuna?! Poraz je to cjelokupnoga hrvatskog društva, uistinu ključni dokaz da se o njemu, kao o organiziranoj zajednici građana ujedinjenih oko humanih vrijednosti, i ne može govoriti. Svedeno na puk u manipulatorskim kandžama klera – onih zadriglih kardinala i biskupa koji potpisuju zahtjev za uvedbu ustaškog pozdrava u oružane snage – hrvatsko građanstvo propada u kolektivnu amneziju, ne pamteći više ni bjelodane povijesne činjenice, a nekmoli bi se sjećalo svoga demokratskog mandata.
Perfidno jednačeći nacionalno i kvislinško, narcistički hrvatsko i fašistički retrogradno, sabor i oltar, Kaptol odista uspijeva promijeniti ishod Drugoga svjetskog rata, upravljajući sviješću onih koji ne žele znati za Jasenovac, Jadovno, Staru Gradišku, jame ni pokolje, palež ni mučenja. Koji pristaju na izopačenu teologiju zaborava, kao drogu lažnog iskupljenja.
