Terry Eagleton: Kultura i smrt Boga

RTL i Nova ubile su Boga! Na rukama komercijalnih televizija krvavi su tragovi bogoubojstva. Pronađeno je i oružje umorstva – čitav arsenal raznih televizijskih formata: od sapunica i kvizova, CSI-ova i sitcomova, do realitya i infotainmenta. Mjesto zločina zastrašujuće je poput prizora lančane prometne nesreće s razbijenim i izgorjelim automobilima, pougljenim i raskomadanim tijelima; sve obasjano svjetlucanjem razbijenog stakla i bljeskanjem policijskih i ambulantnih svjetala. Zločin je ušao u svačiji dom, svačiju dnevnu sobu, spavaću sobu; dogodilo se pred svačijim očima, svjedočile su mu čitave obitelji; bakice i unuke, dedeki i kućni ljubimci. No čini se hrvatski puk nije ni trepnuo. Zatravljeni lažnim bogovima dobri Hrvati nisu primijetili da je Bog s velikim "B“ ubijen, eto, doslovce pred njihovim očima…

Tako nekako bi se mogla interpretirati, sažeti, pojednostaviti – i kroz lokalni kolorit provući – nova knjiga Terrya Eagletona. "Kultura i smrt Boga“ započinje s prosvjetiteljstvom i tzv. "nevoljkim ateizmom“. Već je i Machiavelli smatrao da je religija, ma koliko isprazna, dobro oružje teroriziranja i kontroliranja "rulje“. Prosvjetitelji su na sličan način razmišljali. "Voltaire se bojao da će svojom nepobožnošću zaraziti sluge“: dobro je poznato da su ga uznemiravali učinci njegova krivovjerja na poslugu. "Diderot se rugao religiji, ali je cijenio njezinu društvenu kohezivnost.“ "Montesquieu nije vjerovao u Boga, ali je držao mudrim da to drugi čine.“ Edward Gibbon, „jedan od najzloglasnijih skeptika svih vremena, vjerovao je kako bi se religijske doktrine koje je prezirao ipak mogle pokazati društveno korisnima“: doduše, smatrajući da bi tu ulogu bolje odigrao islam nego li kršćanstvo. John Toland je držao da bi se "niža klasa trebala držati svojih praznovjerja“: "mora postojati jedan Bog za bogate i jedan za siromašne“. Charles Taylor je primjetio da "malo praznovjerja može biti dobro jer zadovoljava religijske porive običnog naroda bez ucjepljivanja pobune“. "Thomas Jefferson je smatrao kako ne može biti republikanske vrline među masama bez vjere u Boga, u kojega on sam tako očito nije vjerovao“…

Uglavnom, za prosvjetiteljsko XVIII stoljeće i početak XIX stoljeća Bog je budalaština. No jaz između filozofske i znanstvene elite i neobrazovane mase je velik, i njega je zbog društvenih i političkih razloga najbolje i dalje premošćivati religijom. Otuda "nevoljki ateizam“. Rezervni plan je bio zamijeniti zatucanu vjeru racionalnom i civiliziranom. I tako je prema Eagletonu Bog preživio prosvjetiteljstvo.

Njemački klasični idealizam, romantičari, modernisti… otišli su korak dalje. Političku i društvenu potrebu za religijom oni su potražili u Božjim namjesnicima. Bog je beskoristan (njegov kler i više od toga), ali potreba za religijom i dalje postoji. Najveći umovi Zapada i najsnažnije intelektualne struje epohe krenule su u potragom za novim oblicima prognanog božanstva: Umom, Prirodom, Geistom, kulturom, umjetnosti, narodom, državom, znanošću, čovječanstvom, Drugim, itd. Pojavljuju se i mnoga manja božanstva. Određena suvremena verzija religije postao je i sport (sa svojim masovnim liturgijama, svetim ikonama, tradicijama koje se štuju), da ne spominjemo novac i robni fetišizam. I u psihoanalizi se može pronaći elemente religije u vidu obrednih ispovijedi, svjesnosti Prvog grijeha, psihoanalitičarima kao visokim svećenicima, njihovim sektaškim raskolima, itd.

 



To je uglavnom teren koji nam je dobro poznat. Neki vjeruju u antički racionalizam, nekima je jedini bog nacija – drugi polažu nade u "rekonstruiranu Bibliju“, Boga koji se shvaća tek "figurativno“ – a vrlo ozbiljan umni i stvaralački kapital investiran je u kulturu kao zamjensku religiju. Eagleton piše: „kako moć religije počinje slabjeti, tako se njezine različite funkcije preraspodjeljuju poput dragocjene baštine onima koji je žele naslijediti. Znanstveni racionalizam preuzima njene doktrinarne izvjesnosti, dok radikalna politika nasljeđuje njezino poslanje preobražavanja lica zemlje. Kultura u estetskom smislu zadržava nešto od njezine duhovne dubine… Znanost, filozofija, kultura i politika, izlišno je kazati, preživljavaju propast religije kao neovisni pothvati. Pa ipak, oni se pozivaju preuzeti neke od njenih službi, zajedno s vlastitima.“

Svi ti regenti oslabjelog Boga i dalje svjedoče o potrebi za religijom kao društvenom kohezijom (uopće pitanjem čovjekova mjesta u svijetu). Nije potrebno samo premostiti jaz između elite i puka, već i između države i društva. Kultura ovdje postaje posebno važna: ona je posrednik između raznih instanci, između ovih i onih razdvojenih dijelova zajednice, između surova društva i umjerena, civilizirana, razborita građanina. Kultura sadrži "temeljne vrednote, transcendentne istine, vjerodostojne tradicije, ritualne prakse, osjetilni simbolizam, duhovnu nutarnjost, moralnu izgradnju, tjelesni identitet i društveno poslanje.“

Ali na pitanje može li kultura postati sveti diskurs postreligijskog doba i povezati ljude i inteligenciju u jedinstvenu duhovnu zajednicu, može li u srcu kapitalizma kultura stupiti na mjesto religije kao jamac društvenog poretka i moralna vladanja, može li se kao vrednota manjine povezati s kulturom kao svekolikim načinom života, Eagleton jednostavno odgovara – ne. "Nijedan simbolički oblik u povijesti nije se mogao usporediti s religijom i njezinom sposobnošću da poveže najuzvišenije istine sa svakodnevnim životom bezbrojnih muškaraca i žena… a pojam kulture pokazao se previše kompleksnim i previše neuhvatljivim da bi poslužio kao zamjena“.

I tako Bog preživljava još par stoljeća. No, taman kada bi se moglo zaključiti da niti jedan Božji namjesnik nije uspio u potpunosti ispuniti mjesto religije, Eagleton uvodi u svoju priču obrat. Modernizam je samo proširio jaz između elite i puka, visoki zahtjevi suvremene kulture i hermetična, elitistička umjetnost, otuđili su mase. No postmoderna mijenja obrasce. Tu sada dolazimo na teren našeg RTL-a i Nove. "Ako je postmoderna kultura plitka, antitragična, nelinearna, antinuminozna, neutemeljujuća i antiuniverzalistička, sumnjičava prema apsolutima i prezriva prema nutrini, mogli bi smo reći da je ona uistinu postreligiozna…“ Postmodernizam demistificira samu kulturu, i pokazuje otpor prema svakoj vrsti vjere, uključujući i religijsku vjeru. "Možda će se, stoga posljednja desetljeća 20. stoljeća promatrati kao vrijeme kada je božanstvo konačno usmrćeno“, nagađa Eagleton.

Posrijedi je tako snažan obrat da Eagleton i islamski fundamentalizam, i kršćanski fundamentalizam američkog Bible belta, i evangeličke crkve Latinske Amerike, promatra tek kao reakciju na ovo bogoubojstvo. Dok kapitalizam ulazi u svoje postteološko, postmetafizičko, postideološko, pa i posthistorijsko doba, neki se ponovo okreću Bogu. Mnogi se ne pronalaze u efemernim zabavama sporta i televizije, ispijanju piva pred stadionima, ili u kljucanju pred drečećim emisijama. Dezideologizacija i akulturalizacija su toliko snažne da se Bog, izbačen kroz vrata, sada poput Djeda Mraza vraća kroz dimnjak (odnosno, zabija se zrakoplovom u nebodere).

Eagletona dobro znamo, i kao uglednog autora ("Zašto je Marx bio u pravu“, "O zlu“, "Razum, vjera i revolucija“), i kao duhovitog predavača. No "Kultura i smrt Boga“ donosi dodatnu kvalitetu. Premda relativno kratka, ova studija na iscrpan i višestruko razrađen način oslikava golema civilizacijska previranja i preobrazbe koja određuju (prije svega) Zapad u posljednja tri stoljeća. Često je Eagleton zahtjevan, povremeno konfuzan, ali i još češće – sasvim izvanredan.

U konačnici, "Kultura i smrt Boga“ ne samo da donosi bračnu dramu čovječanstva i Boga, već i odgovore na pitanje kako je uopće još moguće da početkom XXI stoljeća govorimo o Bogu. Drugim riječima, kako je moguće da u istom vremenu i prostoru u CERN-u analiziraju "božju česticu“, dok u Vatikanu smrtno ozbiljno traže slučajeve čudesnog ozdravljenja neke provincijske časne sestre kako bi proglašenje nekog sveca bilo valjano.

mvinfo