Intervencija u sukobu na Kosovu i priznavanje neovisnosti ove regije, zaobilazeći Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, postala jedna od najvećih pogrešaka američke vanjske politike, kaže Ted Galen Carpenter, kolumnist američkog časopisa The National Interest. Prema njegovim riječima, Washington je stvorio “užasan presedan koji je doveo do secesije Južne Osetije i Abhazije od Gruzije i pripajanja Krima Rusiji.
“Krajem ’90-ih, ubrzo nakon intervencije u sukobu u Bosni, Washington se konsolidirao i ojačao svoju prisutnost na Balkanu i ušao u rat na Kosovu”, piše Ted Galen Carpenter.
Prema njegovim riječima, tada SAD nisu tražile ni simbolično odobrenje europskih sila i od početka su igrali prvi.
Zbog američkog bombardiranja Srbije, koje je trajalo 78 dana, Beograd je bio prisiljen pristati na okupaciju i ustupiti kontrolu nad Kosovom NATO vojnicima. Njihovo djelovanje je pokriveno “smokvinim listom” u obliku rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Usprkos bliskim vezama s Beogradom i dugogodišnjem interesu u regiji, Moskva je nevoljko prihvatila ponudu.
“Ovaj korak je pokazao svu vojnu, ekonomsku i diplomatsku slabost Rusije, uzrokovanu raspadom Sovjetskog Saveza. Iako je ruske vlasti razljutila politika NATO-a, osjećale su da gotovo ništa ne mogu učiniti protiv intervencije Zapada u tradicionalnoj sferi ruskog utjecaja”, kaže američki novinar.
Ted Galen Carpenter smatra i da je intervencija u sukobu na Kosovu stvorila “užasan presedan“, posebice jer je SAD napao zemlju koja nije napala članicu NATO saveza i ignorirao je prosvjede Moskve zbog nasilnog odcijepljena pokrajine od suverene države.
Situacija je za SAD i saveznike postala složena početkom 2008. godine, kada su kosovske vlasti službeno proglasile neovisnost, ali bilo je jasno da će Rusija, a možda i Kina biti protiv takve inicijative. Ipak, Washington i zemlje EU su “besramno odobrile prijedlog deklaracije Prištine, zaobilazeći Vijeće sigurnosti UN-a”.
Danas, s vremenskim odmakom, Carpenter tvrdi kako je to bio “izuzetno kontroverzan potez”. Osim toga, nisu sve europske zemlje podržale takvu politiku, bojeći se dalekosežnih posljedica.
Konkretno, Španjolska je osporila odluku, bojeći se jačanja separatističkih sentimenata među Baskima i Kataloncima.
Ruske vlasti su se snažno protivile toj odluci i upozorili da neovlašteno djelovanje Zapadu stvara opasan i destabilizirajući presedan. Washington je odbacio sve ove prigovore, tvrdeći da je Kosovo “jedinstven slučaj”.
“Pomanjkanje logike i samopouzdanje u toj tvrdnji su bili krajnje nerazumni”, priznaje autor članka.
Uskoro su zapadne sile otkrile da njihove izjave o prirodi situacije na Kosovu nisu baš takve kakve su htjeli da budu. Rusija je to pokazala samo nekoliko mjeseci kasnije u Južnoj Osetiji. SAD i saveznici su, kao što je bilo očekivano, za rat u Gruziji optužili Moskvu, iako su naknadne istrage Europske unije punu odgovornosti svalile na Tbilisi.
“Sukob je trajao samo pet dana, nakon čega je Kremlj jasno dao do znanja da će povećati broj ruskih vojnika i da će dalje braniti autonomiju Južne Osetije i Abhazije. Paralela s postupcima NATO saveza NATO u sprečavanju Srbije da povrati kontrolu nad Kosovom je bila prilično očita”, piše Ted Galen Carpenter.
Bushova administracija i NATO osudili su “invaziju” i akcije Kremlja u Gruziji. No, baš kao što Rusija ni na koji način nije mogla utjecati na ponašanje NATO saveza na Kosovu, zapadne sile su se našle mrtvoj točki i jedino što su možda mogle učiniti je bilo objaviti rat Moskvi.
Na konferenciji za novinare je Barack Obama ljutito izjavio da Rusiji ne bi trebalo biti dopušteno da “ponovno iscrtava granice Europe s uperenim cijevima pušaka”.
Međutim, nitko od novinara prisutnih na konferenciji nije Obamu pitao što misli o akciji NATO saveza na Kosovu, ističe Ted Carpenter.
Za američkog novinara je kosovska intervencija bila još jedna pogreška američke vanjske politike u kojoj je SAD podržao “vrlo upitan politički pokret Oslobodilačke vojske Kosova”, koji je u više navrata kršio ljudska prava.
U širem kontekstu, NATO se kroz ove misije iz obrambenog vojnog saveza sve više pretvara u “mehanizam s agresivnim primjesama križarskih ratova”.
“Odvajanjem suverenog teritorija silom je stvorio uznemirujući primjer u međunarodnom sustavu uspostavljenom nakon završetka Hladnog rata”, tvrdi autor članka.
Washington i dalje potkopava međunarodno pravo davanjem neovisnosti secesionističkim entitetima bez odobrenja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Ove mjere su stvorile destruktivne presedane koje mogu stvoriti mnogo problema i samom Zapadu.
“I posljednje, ali svakako ne manje važno, akcije Sjedinjenih Država i NATO saveznika na Kosovu još uvijek truju odnose s Rusijom, a svaki aspekt misije koju SAD vodi na Kosovu je kratkovidan i kontraproduktivan”, zaključuje Ted Galen Carpenter.
logično
“Krajem ’90-ih, ubrzo nakon intervencije u sukobu u Bosni, Washington se konsolidirao i ojačao svoju prisutnost na Balkanu i ušao u rat na Kosovu”, piše Ted Galen Carpenter.
Prema njegovim riječima, tada SAD nisu tražile ni simbolično odobrenje europskih sila i od početka su igrali prvi.
Zbog američkog bombardiranja Srbije, koje je trajalo 78 dana, Beograd je bio prisiljen pristati na okupaciju i ustupiti kontrolu nad Kosovom NATO vojnicima. Njihovo djelovanje je pokriveno “smokvinim listom” u obliku rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Usprkos bliskim vezama s Beogradom i dugogodišnjem interesu u regiji, Moskva je nevoljko prihvatila ponudu.
“Ovaj korak je pokazao svu vojnu, ekonomsku i diplomatsku slabost Rusije, uzrokovanu raspadom Sovjetskog Saveza. Iako je ruske vlasti razljutila politika NATO-a, osjećale su da gotovo ništa ne mogu učiniti protiv intervencije Zapada u tradicionalnoj sferi ruskog utjecaja”, kaže američki novinar.
Ted Galen Carpenter smatra i da je intervencija u sukobu na Kosovu stvorila “užasan presedan“, posebice jer je SAD napao zemlju koja nije napala članicu NATO saveza i ignorirao je prosvjede Moskve zbog nasilnog odcijepljena pokrajine od suverene države.
Situacija je za SAD i saveznike postala složena početkom 2008. godine, kada su kosovske vlasti službeno proglasile neovisnost, ali bilo je jasno da će Rusija, a možda i Kina biti protiv takve inicijative. Ipak, Washington i zemlje EU su “besramno odobrile prijedlog deklaracije Prištine, zaobilazeći Vijeće sigurnosti UN-a”.
Danas, s vremenskim odmakom, Carpenter tvrdi kako je to bio “izuzetno kontroverzan potez”. Osim toga, nisu sve europske zemlje podržale takvu politiku, bojeći se dalekosežnih posljedica.
Konkretno, Španjolska je osporila odluku, bojeći se jačanja separatističkih sentimenata među Baskima i Kataloncima.
Ruske vlasti su se snažno protivile toj odluci i upozorili da neovlašteno djelovanje Zapadu stvara opasan i destabilizirajući presedan. Washington je odbacio sve ove prigovore, tvrdeći da je Kosovo “jedinstven slučaj”.
“Pomanjkanje logike i samopouzdanje u toj tvrdnji su bili krajnje nerazumni”, priznaje autor članka.
Uskoro su zapadne sile otkrile da njihove izjave o prirodi situacije na Kosovu nisu baš takve kakve su htjeli da budu. Rusija je to pokazala samo nekoliko mjeseci kasnije u Južnoj Osetiji. SAD i saveznici su, kao što je bilo očekivano, za rat u Gruziji optužili Moskvu, iako su naknadne istrage Europske unije punu odgovornosti svalile na Tbilisi.
“Sukob je trajao samo pet dana, nakon čega je Kremlj jasno dao do znanja da će povećati broj ruskih vojnika i da će dalje braniti autonomiju Južne Osetije i Abhazije. Paralela s postupcima NATO saveza NATO u sprečavanju Srbije da povrati kontrolu nad Kosovom je bila prilično očita”, piše Ted Galen Carpenter.
Bushova administracija i NATO osudili su “invaziju” i akcije Kremlja u Gruziji. No, baš kao što Rusija ni na koji način nije mogla utjecati na ponašanje NATO saveza na Kosovu, zapadne sile su se našle mrtvoj točki i jedino što su možda mogle učiniti je bilo objaviti rat Moskvi.
“Kosovski presedan” je ponovno stigao SAD 2014. godine, kada je Kremlj povećao svoju vojnu nazočnost na Krimu i vojnike koristio za “promatranje referenduma o odcjepljenju od Ukrajine”. Taj potez je bio uvod u “rusku aneksiju” poluotoka i razljutio je Washington mnogo više od ruske “invazije” u Gruziji.
Na konferenciji za novinare je Barack Obama ljutito izjavio da Rusiji ne bi trebalo biti dopušteno da “ponovno iscrtava granice Europe s uperenim cijevima pušaka”.
Međutim, nitko od novinara prisutnih na konferenciji nije Obamu pitao što misli o akciji NATO saveza na Kosovu, ističe Ted Carpenter.
Za američkog novinara je kosovska intervencija bila još jedna pogreška američke vanjske politike u kojoj je SAD podržao “vrlo upitan politički pokret Oslobodilačke vojske Kosova”, koji je u više navrata kršio ljudska prava.
U širem kontekstu, NATO se kroz ove misije iz obrambenog vojnog saveza sve više pretvara u “mehanizam s agresivnim primjesama križarskih ratova”.
“Odvajanjem suverenog teritorija silom je stvorio uznemirujući primjer u međunarodnom sustavu uspostavljenom nakon završetka Hladnog rata”, tvrdi autor članka.
Washington i dalje potkopava međunarodno pravo davanjem neovisnosti secesionističkim entitetima bez odobrenja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Ove mjere su stvorile destruktivne presedane koje mogu stvoriti mnogo problema i samom Zapadu.
“I posljednje, ali svakako ne manje važno, akcije Sjedinjenih Država i NATO saveznika na Kosovu još uvijek truju odnose s Rusijom, a svaki aspekt misije koju SAD vodi na Kosovu je kratkovidan i kontraproduktivan”, zaključuje Ted Galen Carpenter.
logično
