Moj otac je bio obožavatelj svega hrvatskog. Pazio je na hrvatski jezik, znao recitirati ”Juditu”, obožavao je hrvatsku kuhinju i hrvatska vina. Unucima je, kad su bili mali, dao skrojiti narodnu nošnju i kupio ličke kape. Povremeno se oduševljavao našim dijalektima i govorio ikavski i čakavski. Volio je nekritički svoju zemlju i, danas bi se reklo, poklanjao veliku pozornost našem identitetu.
Jedna od stvari koje je smatrao sasvim plemenitim dijelom naše tradicije bilo je recitiranje prostih, dakle erotskih pjesmica. Tako ja znam na desetke pjesmica kojima šokiram gradske frajle i koje ne mogu prevesti na drugi jezik jer se te riječi ne uče u školi. Drugo izdanje Karadžićeve pjesmarice ”Crveni ban” uz njegovu pomoć bilo bi dvostruke veće.
Ipak, osuđivao je psovanje u svakodnevnom govoru. ”Psovka je narodna sramota”. Za njega su prostakluci bili način da se izraze snažni osjećaji, junački događaji i geste, ali ne i nešto što priliči, javnom govoru, gospodi i damama.
Danas sjedim u omiljenom kafiću, a stol do mene tri mlade djevojke. Ne baš lijepe i sigurno ne dame. Preko njihovih nisko rezanih hlača prelijevaju se nabori sala, kose su im raspuštene, maskara i ruž napadni i pretjerani u ovo rano jutro. Nikako se ne želim rugati nekome tko ima višak kila, jer prije toga moram pogledati sebe i uzaludnost mog nastojanja da većim brojem majice prikrijem kuglasti oblik tijela.
Mlade su i nisu krive što nisu vitke: previše majoneze, piletine i hamburgera, a premalo salate kod nekih ljudi ima takve posljedice.
Tiho je jutro i bez namjere čujem što govore. Ne udubljujem se u sadržaj, ali rječnik!? Upotreba narodskih glagola za seksualne radnje i dijelove tijela je upravo nevjerojatna. Te riječi zamjenjuju sve druge poštapalice, teku prirodno.
Iskreno sam šokiran. Naravno da je to znak mojih godina. Previše dugo učili su me da je nepristojno kad žena (a muškarac?) puši na ulici, da pljuje na pod zeleni hračak, da se cereka ili kopa nos. Trebao bih sve to doživjeti kao normalno, i meni se to desi, i ne raditi od tih ljudskih slabosti pitanje.
Znam da u bazenima i moru svi polako piške, ali je nepristojno kad stanu na rub i u velikom luku i uz osmijeh olakšanja šoraju na sve strane.
Danas sam valjda loše volje i staccato južnog dijalekta, blazirano korištenje vlaške ikavice i običnu vulgarnost teško podnosim. Zapravo, ne razumijem istovremeno buđenje interesa masa za turbo folk, uske elastične haljinice živih boja na debelim butkicama, paljenje romskih kuća, prezir prema degeneriranoj Europi, pozdravljanje s pomoz’ Bog (pred dva tjedna pročitali su da tako treba), mahanje crnim zastavama, obožavanje ratne tehnike i osnivanje tradicionalnih postrojbi.
Kakva to zbrka vlada u glavama ljudi koji, već prema prilici, pjevaju Halida Bešlića ili Cecu, ali mrze Srbe i nečiste muslimane, koji misle da su Nijemci prikriveni nacisti, a Englezi homoseksualci, koji vjeruju da samo kamen i varenika mogu stvoriti čovjeka, a sami jedu čokolino i čokoladne banane.
I još Ivan Kovačić: ”Ako je budućnost HDZ-a, kao što sam već rekao, u starim isluženim kadrovima, onda samo mogu reći: tko vas jebe”. Prosto, nedopustivo, vulgarno i točno.
Prije nekoliko mjeseci predlagao sam prijateljima protestnu tribinu protiv devastacije hrvatskog jezika. No što sad reći.
Slušam službene komentare. Jedna mlada stručnjakinja govori protiv psovanja. HDZ i Petrov umiruju javnost. I unatoč psovki Vlada je stabilna (jadna Vlada koja padne na jednoj prostoti). Svi se skandaliziraju nad psovkom. Neki potiho odobravaju ”neka im je rekao”.
Je li psovka pitanje naše nekulture ili identiteta? Psovali smo i Hitlera i Staljina, i Tita i Pavelića, i Beč i Peštu, a najviše Beograd. Nažalost narod psuje i Isusa i Alaha, i vlast i opoziciju. Doista, narod psuje. Psuje i politiku.
Na što je spala Hrvatska politika?!
U trenutku kad iskusan bivši premijer kaže: ”Gotovi smo ako se za dvije godine ne oslobodimo duga”, kad Hasanbegović vuče vraga za rep i na silu postavlja vijenac ”partizanskim žrtvama” u Jasenovcu, u trenutku kad Sabor raspravlja stara izvješća u kojima su svima puna usta riječi ”reforme“, a ne predlaže se ništa, kad premijer Orešković rasipa fraze o reformi uprave, a od svega se pomalo odustaje, mi se bavimo psovkama, time kako da, jebi ga, mladi ne psuju.
Smjenjujemo dobre novinare i dajemo šansu onima koji su u sjeni čekali. U trenutku kad prodajemo ostatke državne imovine u turizmu, u trenutku kad se Srbija prikazuje kao napredna i proeuropska, kad traljavo zaboravljamo što smo obećali (da vetom nećemo ometati ulazak drugih u EU) i busamo se u europska prsa, glavna tema bit će psovke. Kad su nas Merkelica, Obama i njihovi upozorili da se ne igramo, mi se baš lijepo zezamo. I psujemo. Zašto ne? Tko nam šta može?
I da jednostavno kažem: sviđa mi se da je netko rekao istinu. Ne sviđa mi se psovka. No nekad je baš psovka onaj oblik u kojem se može pokazati frustracija, bijes i nezadovoljstvo. Bijesan sam i ljut na Vladu i vladare. U sebi ponavljam Kovačićevu rečenicu. Znam da je prosto, ali mi se sviđa više od ”Proleteri, ujedinite se” ili ”I nakon Franje Franjo”. Dosta, uozbiljimo se. ”Al danas više ne bi trebalo psovati”.
(KRAJ)
autograf
Jedna od stvari koje je smatrao sasvim plemenitim dijelom naše tradicije bilo je recitiranje prostih, dakle erotskih pjesmica. Tako ja znam na desetke pjesmica kojima šokiram gradske frajle i koje ne mogu prevesti na drugi jezik jer se te riječi ne uče u školi. Drugo izdanje Karadžićeve pjesmarice ”Crveni ban” uz njegovu pomoć bilo bi dvostruke veće.
Ipak, osuđivao je psovanje u svakodnevnom govoru. ”Psovka je narodna sramota”. Za njega su prostakluci bili način da se izraze snažni osjećaji, junački događaji i geste, ali ne i nešto što priliči, javnom govoru, gospodi i damama.
Danas sjedim u omiljenom kafiću, a stol do mene tri mlade djevojke. Ne baš lijepe i sigurno ne dame. Preko njihovih nisko rezanih hlača prelijevaju se nabori sala, kose su im raspuštene, maskara i ruž napadni i pretjerani u ovo rano jutro. Nikako se ne želim rugati nekome tko ima višak kila, jer prije toga moram pogledati sebe i uzaludnost mog nastojanja da većim brojem majice prikrijem kuglasti oblik tijela.
Tiho je jutro i bez namjere čujem što govore. Ne udubljujem se u sadržaj, ali rječnik!? Upotreba narodskih glagola za seksualne radnje i dijelove tijela je upravo nevjerojatna. Te riječi zamjenjuju sve druge poštapalice, teku prirodno. Iskreno sam šokiran. Naravno da je to znak mojih godina. Previše dugo učili su me da je nepristojno kad žena (a muškarac?) puši na ulici, da pljuje na pod zeleni hračak, da se cereka ili kopa nos. Trebao bih sve to doživjeti kao normalno, i meni se to desi, i ne raditi od tih ljudskih slabosti pitanje
Mlade su i nisu krive što nisu vitke: previše majoneze, piletine i hamburgera, a premalo salate kod nekih ljudi ima takve posljedice.
Tiho je jutro i bez namjere čujem što govore. Ne udubljujem se u sadržaj, ali rječnik!? Upotreba narodskih glagola za seksualne radnje i dijelove tijela je upravo nevjerojatna. Te riječi zamjenjuju sve druge poštapalice, teku prirodno.
Iskreno sam šokiran. Naravno da je to znak mojih godina. Previše dugo učili su me da je nepristojno kad žena (a muškarac?) puši na ulici, da pljuje na pod zeleni hračak, da se cereka ili kopa nos. Trebao bih sve to doživjeti kao normalno, i meni se to desi, i ne raditi od tih ljudskih slabosti pitanje.
Znam da u bazenima i moru svi polako piške, ali je nepristojno kad stanu na rub i u velikom luku i uz osmijeh olakšanja šoraju na sve strane.
Danas sam valjda loše volje i staccato južnog dijalekta, blazirano korištenje vlaške ikavice i običnu vulgarnost teško podnosim. Zapravo, ne razumijem istovremeno buđenje interesa masa za turbo folk, uske elastične haljinice živih boja na debelim butkicama, paljenje romskih kuća, prezir prema degeneriranoj Europi, pozdravljanje s pomoz’ Bog (pred dva tjedna pročitali su da tako treba), mahanje crnim zastavama, obožavanje ratne tehnike i osnivanje tradicionalnih postrojbi.
Kakva to zbrka vlada u glavama ljudi koji, već prema prilici, pjevaju Halida Bešlića ili Cecu, ali mrze Srbe i nečiste muslimane, koji misle da su Nijemci prikriveni nacisti, a Englezi homoseksualci, koji vjeruju da samo kamen i varenika mogu stvoriti čovjeka, a sami jedu čokolino i čokoladne banane.
I još Ivan Kovačić: ”Ako je budućnost HDZ-a, kao što sam već rekao, u starim isluženim kadrovima, onda samo mogu reći: tko vas jebe”. Prosto, nedopustivo, vulgarno i točno.
I još Ivan Kovačić: ”Ako je budućnost HDZ-a, kao što sam već rekao, u starim isluženim kadrovima, onda samo mogu reći: tko vas jebe”. Prosto, nedopustivo, vulgarno i točno. Prije nekoliko mjeseci predlagao sam prijateljima protestnu tribinu protiv devastacije hrvatskog jezika. No što sad reći
Prije nekoliko mjeseci predlagao sam prijateljima protestnu tribinu protiv devastacije hrvatskog jezika. No što sad reći.
Slušam službene komentare. Jedna mlada stručnjakinja govori protiv psovanja. HDZ i Petrov umiruju javnost. I unatoč psovki Vlada je stabilna (jadna Vlada koja padne na jednoj prostoti). Svi se skandaliziraju nad psovkom. Neki potiho odobravaju ”neka im je rekao”.
Je li psovka pitanje naše nekulture ili identiteta? Psovali smo i Hitlera i Staljina, i Tita i Pavelića, i Beč i Peštu, a najviše Beograd. Nažalost narod psuje i Isusa i Alaha, i vlast i opoziciju. Doista, narod psuje. Psuje i politiku.
Na što je spala Hrvatska politika?!
U trenutku kad iskusan bivši premijer kaže: ”Gotovi smo ako se za dvije godine ne oslobodimo duga”, kad Hasanbegović vuče vraga za rep i na silu postavlja vijenac ”partizanskim žrtvama” u Jasenovcu, u trenutku kad Sabor raspravlja stara izvješća u kojima su svima puna usta riječi ”reforme“, a ne predlaže se ništa, kad premijer Orešković rasipa fraze o reformi uprave, a od svega se pomalo odustaje, mi se bavimo psovkama, time kako da, jebi ga, mladi ne psuju.
I da jednostavno kažem: sviđa mi se da je netko rekao istinu. Ne sviđa mi se psovka. No nekad je baš psovka onaj oblik u kojem se može pokazati frustracija, bijes i nezadovoljstvo. Bijesan sam i ljut na Vladu i vladare. U sebi ponavljam Kovačićevu rečenicu. Znam da je prosto, ali mi se sviđa više od ”Proleteri, ujedinite se” ili ”I nakon Franje Franjo”. Dosta, uozbiljimo se. ”Al’ danas više ne bi trebalo psovati”
Smjenjujemo dobre novinare i dajemo šansu onima koji su u sjeni čekali. U trenutku kad prodajemo ostatke državne imovine u turizmu, u trenutku kad se Srbija prikazuje kao napredna i proeuropska, kad traljavo zaboravljamo što smo obećali (da vetom nećemo ometati ulazak drugih u EU) i busamo se u europska prsa, glavna tema bit će psovke. Kad su nas Merkelica, Obama i njihovi upozorili da se ne igramo, mi se baš lijepo zezamo. I psujemo. Zašto ne? Tko nam šta može?
I da jednostavno kažem: sviđa mi se da je netko rekao istinu. Ne sviđa mi se psovka. No nekad je baš psovka onaj oblik u kojem se može pokazati frustracija, bijes i nezadovoljstvo. Bijesan sam i ljut na Vladu i vladare. U sebi ponavljam Kovačićevu rečenicu. Znam da je prosto, ali mi se sviđa više od ”Proleteri, ujedinite se” ili ”I nakon Franje Franjo”. Dosta, uozbiljimo se. ”Al danas više ne bi trebalo psovati”.
(KRAJ)
autograf
