Tihomir Cipek profesor je na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, autor niza knjiga, stručnjak za povijest hrvatskih političkih ideja, politiku povijesti te poredbenu politiku srednje i istočne Europe. Bio je predsjednik Hrvatskog politološkog društva.
Ako institucija koja kontrolira dobar dio civilnog društva – a to je Katolička crkva, odnosno njeno klerikalno krilo – nastavi taj tip politike, i dalje ćemo imati radikalnu desnicu
Sabor je raspušten, HDZ-u se žuri na izbore prije nastupanja ekonomskih posljedica pandemije. Hoće li birači nagraditi ili zaboraviti uspješno savladavanje koronavirusa? Da li će HDZ-u naškoditi to što je Stožer civilne zaštite ispao njihovo parastranačko tijelo?
Besmislene su dvojbe oko toga da li je Stožer političko ili stručno tijelo. Sve državne institucije su politička tijela. Te je stručnjake birala Vlada, a znamo tko drži Vladu. Umjesto da se pokaže važnost politike bez koje nema organizacije zajedničkog života, u javnosti se stvorila percepcija o nadmetanju stručnjaka i političara. Tu se funkcija Stožera izgubila te je postalo očito da je on u funkciji HDZ-a. Što se izbora tiče, netko je spomenuo ‘čuvenu nezahvalnost birača’. Naime, prošli se uspjesi lako raščaraju kao i sve drugo u medijskom svijetu. Mislim da će građani razmišljati o tome kako će se političari nositi s novim izazovima – ekonomskom krizom i krizom institucija. Za mjesec i pol dana za prosječnog će birača biti pitanje tko je ministar Vili Beroš. Ukratko, relativno uspješno savladavanje pandemije neće značajno pomoći HDZ-u.
Velika koalicija
Čini se da ćemo imati tri bloka: HDZ i Restart, a mimo njih Domovinski pokret bit će jedini značajan igrač. Oba glavna bloka ciljaju na otprilike 65 mandata. Ukoliko ne uspiju, jedine mogućnosti su pakt sa Škorom i velika koalicija, što obje stranke s gnušanjem odbijaju?
I u ostalim životnim sferama odluke se lako naknadno racionaliziraju. Politika nije nemoralnija od biznisa, štoviše političari su izloženi javnosti, dok su drugi snažni izvori moći poput krupnog biznisa skriveni. Uvijek se može reći da nije bilo druge mogućnosti osim velike koalicije te da je državni interes zahtijevao dogovor. Međutim, teško da je ta opcija moguća. Većina viđenijih HDZ-ovih političara je rekla ili dala naslutiti da su skloniji koaliciji sa Škorom.
Škoro jest s 24 posto osvojenih glasova ostvario dobar rezultat na predsjedničkim izborima, no Milan Bandić ili Boris Mikšić bili su u sličnoj situaciji, pa su propali na izborima za Sabor. Koji su realni Škorini dometi?
Po istraživanju našeg fakulteta u Hrvatskoj osam do deset posto ljudi ima radikalno desne stavove. To su ljudi koji misle da svi problemi zemlje proizlaze iz postojanja Drugih – Srba, komunista, pripadnika LGBT zajednice, i tako dalje. Radikalni desničari, kao što je u nedavno otkrivenom predavanju rekao Adorno, javnih politika nemaju, niti ih one zanimaju. Oni žive od proizvođenja stvarnosti koja zapravo ne postoji i proizvođenja ozračja katastrofe, čemu doprinose i mediji, pa potom profitiraju na toj iracionalnoj energiji. Imaju ideju da će pobijediti jači te su fokusirani na stvaranje vođe. Međutim, izabrali su krivog. Prilikom Škorinih javnih nastupa vidjelo se da on nema traženu agresivnost. Sveukupno, ne mislim da će desnica imati jako dobre rezultate. Hrvatska nije, kao što tvrde vodstvo Mosta i Škorin pokret, ultrakonzervativna zemlja u kojoj svi jedva čekaju dolazak tvrdog klerikalizma. Most više nema gradonačelnika ni u Metkoviću, a HDZ-ova mašinerija uložit će trud da postanu politička povijest. Domovinski pokret zapravo nije pokret, jer nema organizaciju u čitavoj zemlji. Upravo to im je nudio Most, koji postoji i u Istri, dok je Škorina grupa tek skupina ljudi. No Škorin pokret i manje vjerojatno Most ipak će dobiti zastupnike u nekoliko izbornih jedinica te mogu igrati presudnu ulogu.
Glavni problem HDZ-a jest da se oni poistovjećuju s državom, zbog čega svaki gubitak izbora smatraju gotovo veleizdajom te počinju razarati institucije i državu
Ako bi HDZ formirao koaliciju sa Škorom, prijeti li Hrvatskoj povratak u doba Tomislava Karamarka kada je javnom scenom divljala radikalna desnica?
HDZ-ova koalicija sa Škorom podrazumijeva raspad ekipe koju je Škoro okupio, što se već i dogodilo s Mostom. Bit politike je kompromis, pa Škorin pokret neće ostvariti sve zahtjeve koje će postaviti HDZ-u. Tajni izbori unutar HDZ-a pokazali su da članstvo HDZ ne vidi kao stranku krajnje desnice. Radikali su uvjerljivo izgubili, makar i zato što ljudi vole biti uz onog tko je na vlasti. Sadašnje vodstvo HDZ-a neće biti sretno idejom da ministar kulture ponovno bude Hasanbegović ili netko od Škorinih radikala, niti će se oduševiti prijedlogom privatizacije zdravstva. Škorin pokret svojim programom ide na razbijanje tri osi hrvatske demokracije: zalaganjem za referendume razbija parlamentarizam, napada institucije poput javnog školstva i zdravstva te dovodi u pitanje način na koji su u političku strukturu integrirane nacionalne manjine. HDZ i Škoro u nizu pitanja imaju posve suprotne stavove. Manje su razlike između HDZ-a i SDP-a kad su javne politike u pitanju. Prethodni uspon radikalne desnice nije bio uvjetovan isključivo Karamarkovom politikom, nego je došao i iz organizacija civilnog društva, poput udruge U ime obitelji. Ako institucija koja kontrolira dobar dio civilnog društva – a to je Katolička crkva, odnosno njeno klerikalno krilo – nastavi taj tip politike, i dalje ćemo imati radikalnu desnicu. Naravno, situacija će biti složenija ako desnica dobije saveznika u parlamentu. Za sada izgleda da se Plenković trudi vratiti u bocu duha kojeg je pustio Karamarko. Ukoliko ne odustane od politike desnog centra, nastojat će izbjeći kompromise s radikalima.
Šanse SDP-a
Ima li SDP šanse doći na vlast mimo velike koalicije?
To nije izgledno jer, osim nacionalnih manjina, teško mogu pridobiti saveznike. Međutim, unatoč lošem vodstvu SDP bi mogao osvojiti više glasova od HDZ-a. Uopće nije izvjesna teza koja se gura, po kojoj je HDZ siguran pobjednik. Nedonošenje zakona o obnovi Zagreba velika je greška, u četiri izborne jedinice koje zahvaćaju glavni grad HDZ bi mogao izgubiti mnogo glasova. Nije nemoguće da SDP dođe do 65 mandata te s manjinama bude nadomak većine. U tom slučaju mogli bi im se priključiti i pojedini Škorini ljudi – Davor Dretar Drele vjerojatno nema čvrste političke stavove. Ukratko, šanse su male, ali postoje. Mislim da je ishod izbora izrazito neizvjestan i da će pregovori oko sastavljanja vlasti biti dugotrajni. Tim će problematičnije biti stvari koje nisu na vrijeme urađene, a zbog toga bi mogla profitirati lijeva aktivistička scena.
Mislite na koaliciju platforme Zagreb je naš, Nove ljevice, Radničke fronte i ostalih. Kriza je istakla važnost države. Mogu li ove stranke profitirati i zato što su se oduvijek za to zalagale?
Dio građana sigurno će honorirati zalaganje za transparentnost, funkcioniranje institucija i pomoć države. Problem je što je politika još uvijek semantički zarobljena od strane neoliberalnog diskursa – nemamo niti ‘radno vrijeme’, nego koristimo besmislice poput ‘djelatno radno vrijeme’. Kriza je pokazala da nisu svi međuljudski odnosi svodivi na tržište. Unatoč tome, organizacije poput Glasa poduzetnika ili Fokusa de facto tvrde da je bolje biti mrtav nego živ, bolestan nego zdrav i opljačkan nego zaštićen. Naime, u egalitarnijim je društvima životni vijek duži, a stopa kriminala je manja. Ovim je udrugama, pak, od svega toga važniji profit. Za suštinsku promjenu je ključno da dođe do pomaka u zemljama centra, Njemačkoj i Francuskoj. Promjeni diskursa ipak doprinosi i naša aktivistička ljevica. Ona – kao, uostalom, i vaš tjednik – drži živima vrijednosti Francuske revolucije i prosvjetiteljstva, ideje jednakosti, slobode i bratstva. Mislim da ljevica ima nekih izgleda da u gradovima ostvari dobar rezultat.
Predsjednik države Zoran Milanović ušao je u ideološke sukobe i rasprave oko pozdrava ‘Za dom spremni’ te komemoracije u Bleiburgu. Kako to ocjenjujete?
Milanovićevi istupi protiv fašizacije pokazuju da on razumije vrijednosti hrvatskog Ustava. Uostalom, povod da ga građani izaberu bilo je upravo to što je govorio da će biti predsjednik koji će poštivati Ustav. To i jest funkcija predsjednika – da promovira antifašizam i ljudska prava, da štiti republiku kao javno dobro i stvar svih građana. Drugo je pitanje da li on time nekom pomaže u kampanji – njegovi postupci desnicu mogu i homogenizirati. Takvi sukobi, međutim, uvijek homogeniziraju obje strane, dakle i ljevicu, birače koji vrednuju antifašizam, ne misle da su do ‘90. živjeli u mraku i sjećaju se Prvomajske, Končara i brodogradnje.
Pitanje je, s druge strane, da li ustavne vrijednosti razumije hrvatski Sabor - pokrovitelj komemoracije koju organizira Počasni bleiburški vod, udruga posvećena rehabilitaciji NDH.
Jasno je da su hrvatska vojska bile partizanke i partizani, kao i da se u Bleiburgu ne radi samo o komemoriranju žrtava, nego se rehabilitira fašistički režim. Politika povijesti koju vodi vlada ne ide ka dobrom, na što je ukazalo i američko veleposlanstvo i Svjetski židovski kongres. Dio odgovornosti leži i na mantri o dva totalitarizma, koju provodi Europska unija te time čak neizravno dovodi u pitanje i antifašistički konsenzus. Promjene ne mogu doći našim kritikama, nego samo iznutra – iz udruga desnice, Crkve i HDZ-a. Međutim, sve ako bi i htio, HDZ-u nije lako promijeniti tu situaciju. Plenković je napravio iskorak slanjem vijenca partizanskim borcima Sutjeske te time pokazao da razumije vrijednosti Ustava. No HDZ također mora zadovoljiti svoje birače, a Plenković donedavno nije niti posve vladao strankom, u kojoj je imao radikalno desnu opoziciju. Njegov eventualni pokušaj da uspostavi novu politiku povijesti suočava se s otporom desnih civilnih udruga i Katoličkom crkvom, koja je važan politički faktor. Dok se unutar Crkve ne pojavi malo kršćanstva i razumijevanja društva – čemu ih polako uči Vatikan – nećemo mnogo napredovati. Na ideološke rasprave troši se ogromna energija. No teza da je ‘dosta ustaša i partizana’ je besmislena jer je riječ o temeljnim etičkim pitanjima. Ne možemo naprijed dok se oko toga ne uspostavi konsenzus.
Plenkovićev mandat
Plenkovića se uglavnom vidi kao nekog tko oklijeva i izbjegava odluke, čime šteti društvu. Kako biste ocijenili njegov mandat i njega kao političara?
Plenković djeluje kao kagemusha iz Kurosawinog filma – dakle, ne miče se s mjesta, nego čuva poziciju i protivnike pobjeđuje taktičkim manevrima. Čitavog prvog mandata stalno smo kao društvo tonuli. Svi su problemi bili prekriveni borbama unutar HDZ-a i sukobima s radikalnom desnicom. Pogriješio je time što je formirao Vladu preslagivanjem unutar Sabora, umjesto da je išao na izbore. Time je oslabio parlament i demokraciju jer su se prevareni građani razočarali u politiku uopće. Sada, kada je ovladao HDZ-om, imat će bitno više prostora da pokaže što namjerava – ukoliko pobjedi na izborima, što je daleko od sigurnog. Međutim, Plenković jasno artikulira i razumije društvene probleme, a to proizlazi i iz govora koji je održao u ponedjeljak. Kao osovinu HDZ-ovog programa naglasio je tri stvari: djelotvornu ekonomiju, društvenu solidarnost te izgradnju snažnih institucija. Mislim, također, da razumije i nužnost da se državne institucije oslobode HDZ-a, koji ih je posve zarobio. Bez toga će biti nemoguće modernizirati društvo, a rekao bih da Plenkoviću međunarodno iskustvo omogućava da jasno uočava važnost te modernizacije. U ovoj se krizi vidi i važnost javnih službi. Ne mislim da je on tip političara koji bi se mogao osloboditi neoliberalnih mentalnih mapa, ali oslobođenje bi bilo i da netko kaže da Hrvatska nema previše javnih službenika – s obzirom na broj stanovnika imamo ih manje no Danska. Zanimljivo, to nije izrekao ni SDP. Nedvojbeno je da je države u nekim sektorima previše, no u nekima nedostaje ljudi, na primjer centri za socijalni rad izgledaju vrlo skromno.
Kako očekivati od Plenkovića da oslobodi državu od vlastite stranke koja je zarobila sudstvo, županije i jedinice lokalne uprave, kapilarno premrežila državne institucije?
Glavni problem HDZ-a jest da se oni poistovjećuju s državom, zbog čega svaki gubitak izbora smatraju gotovo veleizdajom te počinju razarati institucije i državu, što smo vidjeli na primjeru šatoraške pobune. Svakako je pitanje da li Plenković može ići protiv struktura HDZ-a – pa i samoga sebe – boriti se protiv svih tih mreža i temeljito ih izmijeniti. Za to je potrebna velika politička snaga. Ako osvoji drugi mandat, vrijeme je da počne djelovati. Vidjet ćemo da li će raditi na problemima koje je spomenuo ili će i dalje oklijevati i ulaziti u kompromise. Pa ipak, čini mi se da se ideja da su institucije javna dobra i prosvjetiteljsko, racionalno promišljanje politike vraćaju u Hrvatsku, unatoč radikalnoj klerikalnoj desnici koja misli da je srednji vijek vrhunac povijesti.
Nije li to pretjerani optimizam - upravo je Plenković podrivao institucije u aferi Borg i tužbama protiv Povjerenstva za sukob interesa, za njegovog se mandata nastavilo uništavanje neprofitnih medija i HRT-a te zarobljavanje države?
Naravno, problemi koje navodite nedvojbeno postoje. No tvrdnju da trenutni premijer vidi probleme i na njih jasno ukazuje ne smatram pretjeranim optimizmom. Točno je da su državne institucije zarobljene stranačkom mrežom vladajućih, ali točno je i to da je funkcija političkih stranka upravo ta da svoje članstvo pripremaju da preuzme određene političke i upravne funkcije. Hrvatski je problem što nije uvijek jasno određeno koje su funkcije na političkoj dispoziciji, a koje trebaju obnašati profesionalni činovnici. Još je veći problem što stranke nedovoljno ulažu u obrazovanje članstva. Zarobljene institucije neće se osloboditi ako odustanemo od stranačke politike, nego ako se izgradi djelotvorna politika. To podrazumijeva da se uči na greškama, i naravno, znatno efikasnije sudstvo. Hoće li to biti moguće, ovisi o odnosima moći koji će se uspostaviti nakon izbora.
portalnovosti
