Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Kao što osobna iskaznica ne govori puno o vlasniku, tako ni šturi podaci iz povijesnih knjiga i udžbenika ne govore sve o jednom narodu. Da bismo razumjeli sami sebe i zaštitili se od zaborava, izgradili smo svojevrsni arhiv pamćenja u kojemu su pohranjeni podaci nalik na DNK živog bića.”
Tako tekst o izložbi “U početku bijaše kraljevstvo. Izložba u povodu 1100 godina hrvatskog kraljevstva” započinje njen glavni autor Dino Milinović, koji je uz suautore Tomislava Galovića i Trpimira Vedriša, te kustosku koncepciju Ive Sudec Andreis, u galeriji Klovićevi dvori postavio ovaj “krunski događaj jubilarne godine”. Naslov i uvodni tekst jasno upozoravaju na to da se prvenstveno radi o produkciji nacionalnog, ako ne i nacionalističkog mita, no teško da će vas išta pripremiti za samu izložbu.
Autori izložbe su redom profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i to na odsjecima za povijest (Galović i Vedriš) i povijest umjetnosti (Milinović), specijalizirani za antiku i srednji vijek. Od izložbe sam se nadala ozbiljnijem hvatanju ukoštac s nacionalističkim interpretacijama rane romanike, a u realističnijoj perspektivi očekivala ipak pomirljivu retrospektivu srednjovjekovne baštine, no ono što me dočekalo jest par excellence propagandna smotra hrvatskog nacionalizma.
Najuočljiviji aspekt izložbe je ono što na njoj nije prikazano: cjelokupna povijest između 1918. i 1990. Ako ne znaš što je bilo, ova ti izložba neće reći, ali možda će namignuti
Mobilizacija historiografije za proizvodnju i održavanje nacionalnog identiteta nije nova pojava. Ipak, kako primjećuje Rastko Močnik, inicijalna izgradnja nacionalnog mita javlja se u vrijeme snažnog osjećaja pripadnosti i samoodređenja – dok nacija kao identitetska zajednica, kakva se pojavljuje devedesetih, ne uživa tu vrstu suvereniteta i legitimiteta. Naprotiv, ona je prisiljena neprestano se dokazivati: s jedne strane opsesivno traga za dokumentima i arheološkim dokazima svog transhistorijskog postojanja, a s druge žudi za priznanjem od Drugoga.
Ovako to tumači Močnik u svom prilogu za Aktiv Novosti iz 2012.: “Romantika je pomoću mistifikacije povijesti dopunjavala ontološku nedovoljnost prošlosti. Identitetsko sondiranje prošlosti popravlja pak slabu ontologiju sadašnjosti. Romantična nacionalistička invencija pribavila je ono čega nije bilo moguće naći u prošlosti. Historiografija u službi formiranja identiteta pak podatke koje pronalazi u prošlosti aranžira tako da pomoću montaže podupire konstrukciju, koja je suviše klimava u sadašnjosti.”
Ovaj citat precizno ilustrira sadržaj izložbe. U njemu postoje i elementi romantične invencije (na jednom će panelu autori napisati “i legende su dio povijesti, zar ne?”), ali izložba prije svega aranžira podatke iz prošlosti kako bi kreirala narativ o tisućljetnom narodu, a onda i o gotovo pa tisućljetnom kraljevstvu.
Okvir ovog teksta, kao i kompetencije njegove autorice daleko su premale za detaljnu analizu svih artefakata i popratnih tekstova koji se protežu na tri kata galerije. Ipak, s obzirom na to da su autori samu izložbu zamislili kao “obiteljski album odabranih fotografija, ili kao jedan od šesterokuta u beskonačnoj galeriji Borgesove Babilonske knjižnice”, ovdje ćemo prolistati neke od tih primjera.
Evo, dakle, nekoliko slika iz hrvatskog obiteljskog albuma:
Slika 1: Ne znamo tko je Višeslav, ali sigurno je Hrvat
Višeslavova krstionica, jedno od uporišta hrvatskog nacionalnog mita, artefakt koji bi trebao dokazivati kako je hrvatski knez Višeslav sudjelovao u pokrštavanju Hrvata već početkom devetog stoljeća u Ninu, zauzima prominentnu poziciju. S druge strane, u pratećoj opremi izložbe ne nalazimo činjenicu da su i ova datacija i lokacija više puta osporavane.
Naime, ovaj krstionički zdenac pronađen je u Veneciji, spomen stanovitog kneza Višeslava nema potvrde u bilo kojim drugim izvorima, a smještanje krstionice u Nin temelji se na crtežima Luke Jelića iz dvadesetih godina, za koje se iskopavanjima 1959. i 1980. ispostavilo da su čista fikcija. Također je izostavljena – a uključivanje-kroz-izostavljanje pokazat će se simptomatičnim – činjenica da je Višeslavova krstionica posebno popularizirana za vrijeme NDH kad ju je Pavelić dao dopremiti iz Italije u zamjenu za dvije barokne slike iz Strossmayerove galerije.
Slika 3: I Srbi su Turci, ili obratno
U tekstu uz prikaz sisačke bitke iskorišten je sljedeći citat dvojice kanonika koji su se našli u obrani grada 1593: “Koliko stoji do nas mi ćemo još kroz dva dana pokušati održati tvrđavu, i to uz opasnost našeg života. Duže sigurno nipošto, Neka nas Bog izbavi iz ralja ovog mjesta.” Nakon citata autori nas pitaju: “Ne podsjećaju li njihove riječi na glas u eteru Siniše Glavaševića četiri stoljeća kasnije?” Osim što je povlačenje paralele između 1593. i 1991. krajnje tendenciozno, nisam sigurna ni da su autori slušali ili čitali Glavaševića.
Dok kanonici govore kako sigurno neće ostati tu dulje od dva dana, Glavašević decidirano ostaje do kraja. “Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?” Ali, njima to nije važno: važno je da je paralela nabačena.
Slika 4: Prva službena zastava Republike Hrvatske
Kontinuitet hrvatskog kraljevstva po autorima završava 1918.: “Godina 1918. označava kraj jedne povijesne epohe i početak nove. Hrvatsko Kraljevstvo, sa svojim dugim političkim i pravnim kontinuitetom, nestaje, a zamjenjuje ga jugoslavenska država, čije temelje obilježavaju nejasni dogovori, različite vizije državnog uređenja te izrazita politička neravnoteža.
Umjesto jednakopravnog položaja, Hrvatska je doživjela gubitak državnog kontinuiteta, ozbiljno narušavanje nacionalnog identiteta te izloženost represiji i političkom nasilju.” Nakon ovog, na izložbi jedinog spomena Jugoslavije (koje?) idući je artefakt fotografija spuštanja zastave socijalističke Hrvatske i podizanja one nesretne bez krune i s prvim bijelim poljem ispred Sabora 15. srpnja 1990.
Slika 5: Otrgnute stranice
Zaista, najuočljiviji aspekt izložbe ono je što na njoj nije prikazano: cjelokupna povijest između 1918. i 1990. Ako ne znaš što je bilo, ova ti izložba neće reći, ali možda će namignuti, jer dolazimo do slike 6.
Slika 6: Putnik kroz vrijeme
Izložba završava fotografijom Franje Tuđmana koji gleda u hrvatsku zastavu, no u prizemlju nas čeka i dodatak s različitim prikazima kralja Tomislava. Panel kaže ovako: “Na ovogodišnjoj je izložbi djelomično rekonstruirana izložbena selekcija iz 1925. odabirom predmeta koji su tada bili izloženi, a danas se nalaze u fundusu Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu.” I to bi bilo sasvim smisleno, kad nam za oko ne bi zapinjao plavooki i plavokosi Tomislav s mačem na pleterima ukrašenom prijestolju, kao s naslovnica Thompsonovih albuma: slika Josipa Horvata Međimurca, domobranskog oficira i režimskog slikara NDH, iz 1941. Kako li se slika iz ’41. našla na izložbi iz ’25. nije nam objašnjeno.
Za kraj ostaje da se zapitamo: što nam o nacionalnom identitetu Hrvata može reći ova izložba? Ona školski ilustrira Močnikovu analizu historiografije u službi izgradnje nacije-identitetske zajednice: klimave zajednice iscrpljene klasnim i socijalnim raskolima, koja svoj raspad pokušava maskirati nacionalizmom. Izložba “1100 godina Hrvatskog kraljevstva” nešto je poput Thompsona visoke kulture, hipodromskog koncerta za buržoaziju, očajničkog pokušaja da se poviješću legitimira identitet koji je u sadašnjosti ugrožen – ne vanjskim prijetnjama, nego proždiranjem samog sebe kroz decenije eksploatacije i pljačke.
I kao ni Thompson, ni izložba nije bezopasna. Upravo “klimavost” sadašnjosti o kojoj Močnik govori, koja nema ponuditi ništa drugo osim nategnutih konstrukcija i projekcija, rasadnik je crnokošuljaša koji upadaju na folklorne priredbe i zabranjuju predstave i filmove. A izlaz bi se mogao nalaziti u preskočenom dijelu hrvatske povijesti: u NOB-u u kojem se borilo (i) za narodno oslobođenje, ali i za oslobođenje od narodnih izdajnika i stranih plaćenika.
