Potpunim izostankom strateške dalekovidnosti zbog uvjerenja o zaštiti zapadnih saveznika, ukrajinske su elite dovele do toga da se Ukrajina sada našla na razmeđu između rizičnog nastavka borbe – sada već za goli opstanak – i mučnih pregovora s Moskvom u kojima bi se morala odreći svojih okupiranih teritorija. Zbog njihove gluposti sada nas sve žele uvući u rat
Nakon neuspjele ljetne protuofenzive 2023. godine, ukrajinski politički i vojni vrh bio je primoran promijeniti taktiku i strategiju, te se od napadnih vojnih operacija okrenuti obrani postojećih položaja, između ostalog i zbog sve većeg nedostatka streljiva i vojne opreme, ali i problema s popunom vojnog kadra novim snagama.
Na to su bili primorani i zbog zahtjeva zapadnih saveznika koji su na tome ustrajavali, uviđajući opasnost od ubrzanog iscrpljivanja ukrajinskih snaga u slučaju nastavka ofenzivnih operacija, uz vjerojatno samo neznatne ili nikakve koristi u smislu promjene taktičkog stanja na samim bojišnicama (od onog operativnog, a da ne govorimo strateškog jasno je kako nema ništa).
To bi, onda, otvorilo dodatne mogućnosti za snažnije ruske protunapade, čak i za pokretanje nove ruske ofenzive velikih razmjera poput one sa samog početka invazije. Ali ovoga puta s iscrpljenim i demoraliziranim ukrajinskim vojnicima ispred sebe za razliku od početka rata, kada su Ukrajinci u redovima stajali ispred lokalnih ureda za obranu, dragovoljno se prijavljujući za obranu zemlje.
Sada je po tom pitanju stanje dijametralno suprotno. Ukrajinci masovno bježe od mobilizacije pokušavajući pobjeći u inozemstvo ili se skrivajući po svojim domovima, u strahu da će ih na ulici, prije svega stanicama metroa ili u trgovačkim centrima zaskočiti predstavnici vojnih vlasti i na silu poslati na front. Takvih je neugodnih prizora prepun Internet odnosno ukrajinske društvene mreže.
Veliki problemi
Problemi s popunom vojnog kadra povezani su sa sve većim otporom građana mobilizaciji. Štoviše! Čudno za zemlju koja je u egzistencijalnom ratu, već se mjesecima ne uspijeva donijeti novi zakon o mobilizaciji, jer vlasti važu između stvarnih vojnih potreba i političkih interesa, bojeći se da bi prestrog zakon (prijedlozi su išli do drastičnog snižavanja starosne dobi (sada je to 27+ godina), pa sve do otkaza u tvrtkama, oduzimanja imovine i zamrzavanja financijskih sredstava u bankama za one koji se ne odazovu pozivima čime bi ih se de facto lišilo bilo kakve poslovne mogućnosti a time i budućnosti) mogao dovesti do velikog otpora javnosti. Otpor je već i sada velik, a spomenutoj verziji opiru se i pojedine političke stranke poput one od bivše premijerke Julije Timošenko. Zato navedeni prijedlog zakona već mjesecima stoji u Verhovnoj radi (ukrajinski parlament), a navodno mu se protivi i sam predsjednik Volodimir Zelenskij.
Neslaganje po tom pitanju bio j i jedan od uzroka smjene bivšeg, u vojsci i javnosti vrlo popularnog zapovjednika oružanih snaga Valerija Zalužnog. Navodno je on stajao iza zahtjeva o novoj mobilizaciji čak 500 000 Ukrajinaca što je izazvalo paniku u zemlji, znajući dobro koliko je složeno stanje na bojišnicama nakon neuspjele protuofenzive. Ali zauzimao se i za jačanje obrane i prestanak ofenzivnih operacija čemu se Zelenskij oštro protivio ustrajavajući na potrebi oslobađanja svih okupiranih teritorija, uključujući i Krim – što je Ukrajincima obećavao, ne samo uoči protuofenzive, već i nakon što je službeno odbacio pregovore s Moskvom u proljeće 2022. uz tursko posredništvo.
Na mjesto Zalužnog Zelenskij je postavio sebi puno poslušnijeg dotadašnjeg zapovjednika Kopnenih snaga generala Oleksandra Sirskog koji među vojnicima ni približno ne uživa popularnost njegovog prethodnika, ali je zato davao obećanja o oslobađanju Bahmuta i sprječavanju pada Avdiivke. Ni jedno ni drugo nije ispunio.
Na bojišnice će slati i mladiće od 18 godina
Međutim, nedavno je u Kijev ponovo stigao američki kongresmen (senator iz redova Republikanske stranke) Lindsey Graham. U svom prethodnom posjetu prije cca godinu dana otvoreno je, pred televizijskim kamerama, kazao kako su isporuke američkog oružja Ukrajini i pomoć toj zemlji „najbolja američka investicija, jer Ukrajinci ubijaju Ruse a Amerika zarađuje više nego ikad“. Zbog tih je riječi Graham stavljen na ruski spisak „sponzora terorizma“.
U međuvremenu je Graham opet postao vrlo blizak Donaldu Trumpu nakon što je ovaj gotovo osigurao nominaciju Republikanske stranke za predsjedničke izbore u studenom . Kažem opet, jer je Graham Trumpu bio okrenuo leđa nakon nereda na Capitol Hillu 6. siječnja 2021., kada je Bidenova administracija protiv Trumpa pokrenula pravu medijsku hajku a prošle godine i pravosudne procese zbog njegovog navodnog pozivanja na navedene protupravne akcije.
Ali nakon završenog sastanka s ukrajinskim državnim vrhom Lindsey Graham ovoga puta Ukrajinu nije mazio. Štoviše, rekao je kako ta zemlja više ne može očekivati dosadašnju razinu vojne pomoći i da mora smanjiti prizivnu dob za mobilizaciju na 18 godina „jer se ne možemo boriti protiv Rusa“ ako se na bojišnice šalju samo starije osobe. Rekao je i da se od sada ukrajina mora pripremiti da će joj SAD ubuduće isporučivati oružje isključivo temeljem zajmova (koji se, naravno, trebaju vraćati) i da oko toga u Americi postoji dvostranački konsenzus.
Kako god bilo, senator Graham je očito primorao ukrajinske vlasti na bržu reakciju, pa se, konačno, uskoro očekuje donošenje spomenutog zakona o mobilizaciji jer ga je odobrio nadležni parlamentarni odbor. U njemu bi se trebala naći i vrlo nepopularna mjera o mobilizaciji građana od 18+ godina), zbog čega su uslijedile i prve ostavke službenika koji su se tome do sada oštro protivili. Međutim, Zelenskij je potpisao zakon o mobilizaciji građana od 25 godina pa ćemo pričekati odluku parlamenta.
Usudio bih se reći kako mobilizacijski problemi i nedostatak s popunjavanjem i zamjenom vojnih kadrova na fronti predstavljaju još veći problem od samog nedostatka streljiva o kojemu se tako često govori u političkim krugovima Ukrajine i Zapada. Jer ukrajinska vojska, što se tiče oružja i streljiva (koje i dalje pristiže na dnevnoj bazi) još uvijek ima dovoljno snage za snažan otpor ruskim trupama, ali se itekako osjeća zamor među vojnicima od kojih su mnogi na bojišnicama još od samog početka rata koji je već ušao u svoju treću godinu.
Osim toga, kada se nova mobilizacija provede po predviđenom zakonu, bit će potrebno još dodatno vrijeme za obuku novog osoblja, pa se njihovo raspoređivanje na obrambene crte ne očekuje prije kraja ljeta, a do tada se puno toga može promijeniti i dogoditi. Ali po Ukrajinu malo toga dobroga.
Cilj Kijeva
U kontekstu, navedene, nužne promjene vojne strategije, cilj Kijeva sada je izgraditi čvrste obrambene crte odnosno rovove i druge fizičke barijere po uzoru na rusku tzv. Surovikinovu crtu – mjesecima pažljivo građenu prije početka ukrajinske ljetne protuofenzive početkom lipnja prošle godine.
Ta ruska obrambena linija obuhvaća višeslojne prepreke koje se na pojedinim ključnim dijelovima, više od 1200 kilometara duge bojišnice, sastoje i od triju paralelno izgrađenih rovova s nizom protuoklopnih barijera („zmajevi zubi“) i gustog miniranja prednjih položaja, poglavito na mjestima gdje su se očekivali glavni napadi ukrajinskih snaga (prije svega u sektoru Jug – u Zaporiškoj regiji). Tako posložena obrana nanijela je strahovit poraz ukrajinskim snagama, a time i vojnim ciljevima, kojima se očekivao brzi prodor ukrajinske vojske do Melitopolja i dalje do obala Azovskog mora čime bi Krim bio odsječen od kopnene poveznice s ruskim teritorijem i našao se u strateški teškom položaju. To bi, onda, prema tadašnjem mišljenju ukrajinskih i zapadnih stratega, trebalo primorati Moskvu na pregovore, ali tada već prema zapadnim uvjetima o konačnom rješenju sukoba.
Veliki propust
Ali nova obrambena strategija Ukrajine naišla je na velike probleme već na samom početku realizacije. Neočekivano brz pad najjače ukrajinske utvrde Avdiivke, u Donjeckoj regiji, u veljači ove godine – što je, između ostalog bila posljedica i aktivne primjene moderniziranih razornih ruskih avio bombi iz sovjetske ere FAB-250, FAB-500 i FAB-1500 s ugrađenim sustavom za navođenje za koje ukrajinska vojska nema obrane – kao i daljnji razvoj stanja na tom dijelu bojišnice, ukazali su na velike propuste planera ukrajinske vojske. Prije svega kroz činjenicu da se zapadno od Avdiivke nisu izgradili čvrsti pričuvni obrambeni položaji (što je vjerojatno posljedica toga da se nikada nije vjerovalo u mogućnost pada grada), što je rezultiralo brzim gubitkom prigradskih naselja.
Nakon što je Kijev u tu zonu naknadno prebacio nove snage i počeo s mehanizacijom kopati nove rovove stanje se relativno stabiliziralo tj. rusko napredovanje je bilo usporeno. Međutim, posljednjih dana, uslijed neprestanih snažnih ruskih napada i zauzimanja novih strateških položaja, realno prijeti raspad i te, na brzinu uspostavljene ukrajinske crte obrane.
Vrlo slično stanje je i zapadno od grada Bahmuta (smještenog sjevernije od Avdiivke), gdje se već danima vode snažne borbe za određene ključne visinske točke koje osiguravaju ulaz u strateški važan grad Časiv Jar (Časov Jar, rus.) s istoka. Ruska vojska već je gotovo na njegovom ulazu, ali borba za sam grad sigurno će biti duga i teška jer je Kijev u njega poslao čak 5 svježih brigada. Vidjet ćemo što može donijeti tolika koncentracija vojske na tako malom prostoru, pogotovo ako Rusi počnu masovno koristiti spomenute avio bombe FAB koje narušavaju vojnu ravnotežu na bojišnicama.
Prijeti proboj prema Dnjepru
Ukoliko bi ruska vojska uspjela ovladati tim gradom, uz istodobni proboj navedene crte obrane zapadno od Avdiivke – došlo bi do dramatične promjene čitave operativne slike na bojišnicama Donbasa s prijetnjom ne samo ubrzanog pokreta ruskih snaga prema posljednjoj velikoj aglomeraciji Slavjansk-Kramatorsk, već i prema rijeci Dnjepru, s obzirom na nepostojanje izgrađenih čvrstih obrambenih crta u pozadini.
To bi zahtijevalo žurno prebacivanje postrojbi ukrajinske vojske angažirane za osiguranje granice s Bjelorusijom, zaštitu Kijeva, Harkiva i Odese – što bi pak bilo krajnje rizično. Prije svega zbog činjenice da su Rusi, prema zapadnim analitičkim izvorima, u zonama uz granicu s Ukrajinom stacionirali oko 100 000 vojnika, što uz trenutačnih oko 400 000 na samim bojišnicama čini i više nego respektabilnu silu. Osim toga, nemali je broj onih analitičara u Ukrajini i na Zapadu koji operiraju s novom ruskom proljetnom ofenzivom, kao neizbježnom realnošću, iako Moskva o tome službeno ništa ne govori.
Ne kopaju ni brzo ni duboko
Kako prošli tjedan piše europska inačica američkog medija POLITICO, ukrajinski zastupnici strahuju da vojska i lokalne vlasti ne kopaju dovoljno brzo ili ne grade dovoljno snažne obrambene utvrde da izdrže očekivanu rusku ofenzivu na sjeveroistoku i jugoistoku zemlje.
U jesen su ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij i premijer Denis Šmihal priznali da će trebati obnoviti stare obrambene strukture i dodati nove utvrde na prvoj crti nakon nezadovoljavajuće ljetne protuofenzive Ukrajine, koja je donijela samo marginalne teritorijalne dobitke nakon mjeseci borbi – navodi se u tekstu.
Vojni analitičari britanskog Kraljevskog instituta – RUSI, upozorili su prije protuofenzive što bi se moglo dogoditi, upozoravajući u izvješću iz svibnja 2023. da se “inženjerija pokazala kao jedna od najjačih grana ruske vojske. Sada izgrađena obrana, koja se sastoji od složenih prepreka i terenskih utvrda, predstavljat će veliki taktički izazov za ukrajinske ofenzivne operacije.”
Dalje se postavlja mučno pitanje, hoće li sada, kada su Ukrajinci suočeni s izgledima usklađene ruske ofenzive, njihove obrambene crte biti dobre kao ruske — i jesu li osigurali premalo vremena da se ozbiljno izgrade?
“Napokon su ih počeli graditi. Ali ovo je kasno. Počeli su prošlog mjeseca”, rekla je Ivanna Klympush-Tsintsadze, oporbena zastupnica i bivša potpredsjednica vlade u administraciji bivšeg predsjednika Petra Porošenka.
Oleh Syniehubov, guverner Harkovske oblasti, za Politico je rekao: “Počeli smo s izgradnjom i remontom obrambenih utvrda tek 1. ožujka.” Rekao je i da ne može reći kada će biti gotove.
Jedan od bivših viših terenskih zapovjednika, pod uvjetom anonimnosti rekao je kako je zabrinut što Ukrajina nema dovoljno mina, niti dovoljno mobiliziranih vojnika.
Isti medij piše i o „razočaranju dinamikom i materijalima koji su korišteni“ za izgradnju novih utvrda sada kada je novac dostupan, a sve to aludira i na poznatu ukrajinsku sveprisutnu korupciju. Stvar dodatno podgrijava i reakcija parlamentarnih zastupnika na „nedavno imenovanje bivšeg predsjedničkog pomoćnika, Kirila Timošenka, za savjetnika ministra obrane Rustema Umerova“. Naime, prvi je „podnio ostavku u siječnju 2023. zbog niza optužbi za korupciju“ – zaključuje Politico.
Ovdje bih dodao kako je prošli tjedan i sam Zelenskij, koji se najviše protivio promjeni ofenzivne u obrambenu strategiju, posjetio područje izgradnje obrambenih položaja („zmajevi zubi“) u pograničnoj regiji Sumy, zapadno od harkivske regije.
Prijetnja ruske odmazde za teroristički napad na Moskvu
Sve navedeno stvarni su problemi s kojima se suočava ukrajinski državni vrh. Međutim, nad njih se nadvila i sjena prijeteće ruske odmazde zbog krvavog terorističkog napada u Moskvi 22. ožujka, za čiju organizaciju ruski državni vrh ne prestaje optuživati vlasti u Kijevu iako službena istraga o tome još uvijek traje.
Ali prošlotjedne riječi direktora ruskog FSB-a generala Aleksandra Bortnikova, kao i tajnika ruskog Vijeća sigurnosti Nikolaja Patruševa pred televizijskim kamerama, da je organizator tog terorističkog napada nedvojbeno bila Ukrajina dok se za naručiteljem još uvijek traga – ne ostavljaju prostora za optimizam u Kijevu. Sami izvršitelji uhićeni su već idućeg dana u pokušaju bijega prema rusko-ukrajinskoj granici u Belgorodskoj regiji.
I Zapadu jasno (iako se o tme ne govori javno) da ruski oštri vojni odgovor za navedenu tragediju definitivno mora uslijediti, ne samo jer to traži ruska javnost, već puno više zato što o tome govori i najviši vrh zemlje. Nekako slično, kako što se znalo i da mora uslijediti i snažni američki vojni odgovor nakon terorističkog napad na SAD 11. rujna 2001. godine. Pitanje je samo prema kome će oštrica ruskog protuodgovora biti usmjerena. Ona američka bila je prema Afganistanu i Iraku, iako je službena istraga utvrdila kako su iza napada stajali saudijski državljani odnosno teroristi – na čelu s Osamom bin-Ladenom (OBL), a nitko od Iračana ili Afganistanaca. Drugim riječima Amerikanci su se u odmazdi primarno rukovodili svojim nacionalnim interesima (napad na prevažnu Saudijsku Arabiju to im sigurno nije), pa je lako zaključiti da će se time rukovoditi i Rusi.
Ceh bi mogla platiti Ukrajina
Dakle, ono što se meni čini najizglednijim scenarijem, prateći što se događa na ruskoj političkoj, analitičkoj i medijskoj pozornici – najvjerojatnije će najveći ceh platiti Kijev. Naime, Rusiji je takav odabir puno jednostavniji (a u smislu rata kojeg je pokrenula i najkorisniji) ukoliko ne želi opasno eskalirati odnose sa Zapadom eventualnim napadom na njegova središta odlučivanja ili vojne objekte ukoliko bi ruska službena istraga ukazala na eventualnu ključnu ulogu neke od zapadnih zemalja – članica NATO saveza, kao nalogodavca. Osim toga, Moskva već mjesecima optužuje Kijev za organizaciju terorističkih napada na istaknute ruske javne osobe, kao i diverzije na infrastrukturne civilne objekte, a čime su se pojedinci iz ukrajinskog obavještajno-sigurnosnog miljea nerijetko otvoreno hvalili u medijima i najavljivali daljnje akcije.
Iz svega navedenog nije teško zaključiti kako pred Ukrajinom stoje presudni dani (tjedni i mjeseci), a poglavito će na sudbinu zemlje, osim ruskih poteza, utjecati američki izbori koji se održavaju ujesen, 5. studenog.
Kako što sam već u više navrata govorio, američko-ruski globalni geopolitički sukob (ali i stvarni rat kojeg dvije zemlje vode na ukrajinskim bojišnicama bez sudjelovanja službene američke vojske, ali svega drugog što uključuje vođenje stvarnog rata sigurno da) je onaj koji sve determinira.
Svi ostali akteri ili igrači samo su puki pomagači ili promatrači tog globalnog sukoba dviju nuklearnih velesila, o kojem će ovisiti ili izgled novog svijeta koji se već stvara u porođajnim mukama, ili pak njegova sudbina ukoliko stvari izmaknu kontroli. Za sada je taj mega-sukob još uvijek donekle kontroliran, ali je samo pitanje vremena do kada će to još biti. Poglavito nakon spomenutog terorističkog napada na Moskvu.
Pretpostavljam kako će konačni rezultat ruske istrage o tom zlodjelu itekako ovisiti i o zakulisnim kontaktima obavještajnog vrha Rusije i SAD-a – vrlo daleko od svjetala pozornice, jer preozbiljne su stvari u ovoj igri koja je to već odavno prestala biti.
Za sada se na retoričkoj razini Moskva i Washington nalaze na potpuno suprotnim pozicijama po pitanju utvrđivanja stvarnog krivca za krvavi teroristički čin: Moskva upire prstom u Kijev (kao organizatora) ali (nešto tiše) i na SAD i Veliku Britaniju kao moguće naručitelje, dok Washington ustrajava na tezi kako iza napada stoji isključivo t.o. „Islamska država“ – ISIS, u što pak u Rusiji malo tko vjeruje osim, eventualno, po pitanju neposrednih izvršitelja.
Međutim, njihovo brzo uhićenje, kako god to čudno zvučalo, dodatno komplicira situaciju jer ti teroristi svojim ponašanjem potpuno odudaraju od obrasca ponašanja ISIS-ovih džihadista ili šehida – uvijek spremnih na smrt, i koji preziru novac kao pokretač svog terorističkog djelovanja. Uhićenici su, upravo suprotno, akciju izvršili za novčanu naknadu, a umjesto smrti izabrali kukavičluk – bijeg i predaju gotovo bez ikakvog otpora, tresući se pred televizijskim kamerama poput pruta na vjetru.
Neovisno o svemu, Amerikanci ne odustaju od ISIS-a kao jedinog krivca za tragediju u moskovskom Crosuc City Hallu i od obrane „ukrajinske nevinosti“. Tako je prošli tjedan koordinator Bijele kuće za strateške komunikacije admiral John Kirby novinarima ponovio kako je jedini krivac za napad „Islamska država“ i da se oko tog pitanja „stavlja točka“. Drugim riječima, Washington oko toga više ne namjerava s nikim polemizirati jer on zna stvarnog krivca.
Međutim, Rusi mu odmah uzvraćaju kako Amerikanci mogu staviti samo zarez, a da će završnu točku na kraju staviti Rusija.
Drugim riječima očekuje nas velika neizvjesnost, pri čemu Ukrajina već i sada trpi nikad snažnije ruske zračne napade po čitavom svom teritoriju – najviše po energetskoj i vojnoj infrastrukturi. Što bi tek bilo ako uslijedi ruska odmazda za teroristički napad nakon završene istrage, a koja bi sigurno bila usmjerena i na središta političkog odlučivanja – nije teško zamisliti. Međutim, teško je zamisliti što bi konkretno (i bili uopće) po pitanju svog vojnog protuodgovora za zaštitu Ukrajine tada učinile i Sjedinjene Države. Prije svega zbog svoje potpune fokusiranosti na predsjedničke izbore, gdje uvlačenje zemlje u rat s drugom nuklearnom velesilom sigurno ne bi bilo dobro prihvaćeno od američkih birača. Poglavito jer je Biden na početku svog mandata obećao povlačenje zemlje iz svih ratova, pa se tako povukao i iz Afganistana. Želi li sada afganistanski rat, u kojem su SAD prošle neslavno, zamijeniti ratom s Rusijom prosudite sami.
Europa u sve težem položaju. Tusk poziva na pripremu za rat
U svakom slučaju, zbog navedenog opasnog razvoja stanja u i oko Ukrajine, u sve težem položaju nalazi se Europska unija. Nedavna opasna (ali ipak samo retorička) avantura francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o mogućem slanju službene francuske vojske i NATO snaga u Ukrajinu naišla je na veliki otpor među saveznicima, a prošloga tjedna je to kategorički odbio i osudio američki State Department, ponovivši kako se tako nešto nikada neće dogoditi.
Drugim riječima Washington je novopečenim europskim „jastrebovima“ jasno dao do znanja kako u njihovom letu prema ratu s ruskim medvjedom ne mogu računati na američkog orla.
Uloga, koju je Washington zadao Europskoj uniji i koja se neće promijeniti niti nakon eventualnog dolaska Donalda Trumpa na vlast, je njena potpuna militarizacija i sprječavanje Rusije u njenim eventualnim budućim pokušajima daljnjih vojnih prodora prema zapadu nakon završetka rata u Ukrajini. Ali nikako svojevoljni ulazak u rat s Rusijom (naravno, ukoliko potonja prva ne napadne), jer bi to Amerikance stavilo u neugodan položaj da moraju braniti saveznike čime bi svijet završio u Armagedonu.
Ovakav američki stav potpuno se poklapa sa stavovima ruskih analitičara, bliskih Kremlju, koji su prošloga tjedna upozorili da bi slanje NATO-ovih postrojbi u Ukrajinu vrlo brzo tamošnji rat pretvorilo u kontinentalni, a onda i u svjetski. I to je vjerojatno sve oko čega se Moskva i Washington danas slažu, iako – treba priznati – ni to nije malo ni nevažno.
Ali ono oko čega se EU treba stvarno brinuti je slijedeće. Nakon velikih energetskih problema, ubrzane deindustrijalizacije i agrarne krize koja je, kao i ovo dvoje neposredna posljedica ukrajinskog rata – prijeti joj unutarnji raskol po nizu političkih tema, a koji se može svesti na pitanje – kako pomiriti geopolitičke interese s interesima građana odnosno praktičnog života?
Jer ne slažu se svi s nužnošću totalne militarizacije društva i pripremama za rat. Upravo o ovom potonjem, kao novoj europskoj nužnosti, u petak, u intervjuu za poljsku Gazetu Wyborczu, govorio je poljski premijer i bivši predsjednik Europske komisije Donald Tusk. Kazao je kako svijet mora prihvatiti činjenicu da je došlo novo ratno doba. “Živimo u najkritičnijem vremenu od kraja Drugog svjetskog rata. Sljedeće dvije godine odlučit će o svemu. Ne želim nikoga plašiti, ali rat više nije stvar prošlosti. Stvaran je i zapravo je počelo prije više od dvije godine. Ono što trenutačno najviše zabrinjava je činjenica da je moguć doslovno svaki scenarij. Razumijem da će to zvučati porazno, pogotovo mlađoj generaciji, ali moramo se psihički pripremiti za dolazak novog vremena. Prijeratnog doba. Ne pretjerujem. Naša glavna zadaća trebala bi biti zaštititi Ukrajinu od ruske invazije i održati Ukrajinu kao neovisnu i cjelovitu državu (…) danas je njezina situacija puno teža nego prije godinu dana, ali i puno bolja nego na početku rata” – kazao je Tusk i za sada ostao živ.
A hoće li i njegove misli ostati žive i ukorijeniti se u europskoj političkoj praksi, ili će pak biti otpuhane nekim novim vjetrovima promjena – ovisit će isključivo o europskim izborima u lipnju ove godine.
Epilog
O potrebi zaštite Ukrajine pod svaku cijenu, u EU-u danas govore gotovo svi državnici, uz pojedine iznimke poput mađarskog i slovačkog premijera Viktora Orbana i Roberta Ficoa. Međutim, kada dođe do pitanja na koji način to ostvariti nastaju problemi. Jer svima je jasno kako će se o tome prije ili kasnije nešto morati pitati i Moskvu, ali se o tome izbjegava javno govoriti zbog straha za svoje političke pozicije. Hoće li zbog njih političari stvarno htjeti gurnuti Europu u kontinentalni rat ovisit će prije svega o europskim narodima koji će im za tako nešto dati ili oduzeti mandat na predstojećim izborima.
Ono što sam još od samog početka tvrdio, čak i puno prije ruske invazije, je to, da su ukrajinske elite one čijom se zaslugom (političkim odlukama) ta zemlja danas našla u ovako nezavidnom položaju, a s njom i čitava Europa i svijet. Ne vodeći računa o mogućim posljedicama tj. potpunim izostankom strateške dalekovidnosti zbog uvjerenja o zaštiti zapadnih saveznika (prije svega SAD-a) – ukrajinske su elite dovele do toga da se ta zemlja sada našla na razmeđu između rizičnog nastavka borbe, sada već za goli opstanak, i mučnih pregovora s Moskvom u kojima bi se morala odreći svojih okupiranih teritorija.
Upravo na zamrzavanje stanja na terenu, a što nije ništa drugo nego pristanak na gubitak teritorija, danas Kijev pozivaju brojni utjecajni američki i europski mediji.
Naravno, ključno je pitanje je li zamrzavanje stanja i u ruskom interesu? Čini mi se kao su Vladimir Putin i Volodimir Zelenski jedino upravo oko toga pitanja složni. Preciznije, to ne žele ni jedan ni drugi, svatko sa svoje pozicije naravno.
Formula želja za sada izgleda ovako: Zapadu je bitno sačuvati što veći dio ukrajinskog teritorija koji bi onda bio pod njegovim protektoratom (itekako bi bio zadovoljan i s ovim sadašnjim kojeg kontrolira Kijev jer bi u očima „ostatka svijeta“ slobodno mogao sebe prikazivati kao pobjednika u srazu s Rusijom koju je zaustavio u ekspanziji „u njenom dvorištu“); Zelenskom prihvaćanje gubitka četiriju novih regija, uz još prije Krima, znači političku smrt jer je pregovorima s Moskvom mogao dobiti puno više pa bi rat onda izgledao potpuno uzaludan i katastrofalan po posljedicama; Rusija bi se vjerojatno zadovoljila postignutim vojnim rezultatima, ali samo uz uvjet stvaranja široke tampon zone koja bi vjerojatno uključivala Harkiv, Odesu i čitav prostor do istočne obale Dnjepra (naravno, bez Kijeva i sumske regije) koji bi trebalo biti pod nekom vrstom njene kontrole, kao i uz dobivanje strateških sigurnosnih jamstava od strane Zapada na čemu Moskva inzistira i zbog čega je i pokrenula rat.
To su ključne varijable, ali je nepoznanica to kako te potpuno suprotne interese pomiriti, uskladiti i oživotvoriti? Jasno, jedino kompromisima sviju strana. Ali s obzirom na omjere snaga u trokutu Zapad-Rusija-Ukrajina (Zelenski) i laiku je jasno kako će istinski gubitnik, bez obzira postigao se dogovor ili ne, u ovoj prljavoj globalnoj geopolitičkoj utakmici biti jedino Ukrajina. I to neovisno o tome kako će se sve to naknadno prikazivati u PR svrhe.
Da je prije rata netko mogao pitati ukrajinski narod bi li bio spreman na ovakve žrtve u zamjenu za obećanja vezana uz mutne ciljeve ulaska zemlje u euroatlantske integracije (od čega na kraju možda i ne bude ništa) odgovor bi bilo vrlo zanimljivo čuti. Naravno, to nikada nećemo saznati pa ga prepuštam svakome od vas na promišljanje.
