“Kao što se psi vraćaju svojoj bljuvotini, tako budale ponavljaju svoju ludost“
Nakon što je Reuters 15. veljače objavio „ekskluzivnu“ vijest da je Moskva u siječnju izrazila spremnost za početak razgovora s Washingtonom o završetku ukrajinskog rata i da je u tom smislu predložila razgovore savjetnika predsjednika Vladimira Putina za vanjsku politiku Jurija Ušakova i savjetnika predsjednika Joea Bidena za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana ali da je Washington tu inicijativu odbio, stigla je reakcija Moskve.
Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov vijest je odbacio kao netočnu, iako se ja s takvom konstatacijom ne bih posve složio, a to obrazlažem kroz nekoliko činjenica. Kao prvo, već istog dana kada je Peskov ovo kazao, na Valdajskom forumu ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ponovio je kako je Rusija i dalje otvorena za dijalog o završetku rata u Ukrajini. Istina, i tada uz već dobro poznati dodatak službene Moskve – isključivo pod uvjetom uvažavanja stanja na terenu tj. u međuvremenu promijenjenih okolnosti, kao i uvažavanja interesa Rusije vezanih uz svoju stratešku sigurnost (to se prije svega odnosi na zabranu ulaska Ukrajine u NATO savez tj. njenu vojnu neutralnost). Također znamo da su određeni kontakti između vrhova obavještajnih službi dviju zemalja oko ukrajinskog rata već ranije vođeni, kao i to da se i sada aktivno odvijaju kontakti na razini analitičkih zajednica dviju zemalja na kojima sudjeluju njihovi istaknuti analitičari i odakle posve sigurno „cure“ informacije i u State Department i rusko MVP o tome kakve signale jedna strane odašilje onoj drugoj.
Nekako u slično vrijeme kada je objavljena Reutersova „ekskluziva“, 9. veljače je uslijedio i čuveni intervju američkog novinara Tuckera Carlsona s Vladimirom Putinom iz kojeg su se također mogle iščitati zanimljive poruke, između ostalog i o spremnosti Moskve za dijalog, iako je takav scenarij Puttin označio malovjerojatnim, a praktički nemogućim sa sadašnjim administracijom u Washingtonu.
Međutim, hoće li zamrli dijalog konačno potaknuti tek slijedeća vijest (treća sreća) ostaje tek za vidjeti. Ali nakon njene objave, John Kirby, koordinator za strateške komunikacije Bijele Kuće, izjavio je kako je zatražen dijalog s Moskvom ali da još nema povratnog odgovora. Evo o čemu je riječ:
Rusija namjerava instalirati nuklearno oružje u svemir?
Ovaj podnaslov nije moja konstrukcija. Naime, 14. veljače Sjedinjene Države trebala je potresti dramatično formulirana vijest odaslana iz Zastupničkog doma Kongresa, prema kojoj je opasno ugrožena američka nacionalna sigurnost. Nije odmah rečeno o čemu se konkretno radi. Ali upravo je ta tajanstvenost i izazvala pozornost. Upozorenje je odaslao republikanski čelnik obavještajnog odbora Zastupničkog doma Kongresa Mike Turner (r. Ohio). Dao je naslutiti kako opasnost dolazi od Rusije i pozvao Bidenovu administraciju da deklasificira podatke koji to potvrđuju kako bi o svemu mogli izvijestiti američke saveznike i dogovoriti daljnje poteze.
Međutim, prije nastavka analize same vijesti moram ukazati na nešto bitno. Mike Turner među republikancima u Kongresu slovi kao „trojanski konj“ s obzirom da aktivno surađuje s Bidenovom administracijom i podupire njezin proračunski prijedlog koji uključuje i oko 65 milijardi dolara pomoći Ukrajini, uz 14 mlrd. za Izrael i nešto manje za Tajvan. Kako Bidenova administracija u prijedlog nije željela uključiti i značajna sredstva za zaštitu državne granice i promjenu legislative u smjeru zaoštravanja migrantske politike na čemu su inzistirali republikanci u Zastupničkom domu, potonji dom i dalje blokira stavljanje na glasovanje Bidenovog zakonskog prijedloga. Njega je pak, tjedan dana ranije usvojio Senat. Tamo su republikanci, koji su u manjini, popustili pritiscima i zajedno s demokratima konačno usvojili zakonski prijedlog Bijele kuće.
Nastala situacija nastavlja iritirati administraciju u Washingtonu, jer je Zastupnički dom onaj koji jedini odlučuje o financijskim (proračunskim) sredstvima tj. on ih mora odobriti da bi Biden, nakon toga, na dokument mogao staviti svoj konačni potpis. Osim toga bliže se i predsjednički izbori gdje ni jedna od dviju stranaka sada ne želi popustiti u odnosu na svoje zahtjeve, percipirajući pravilno kako bi to moglo značiti i konačnu prevagu po pitanju izbornog pobjednika. Iako ne vjerujem da će republikanci u nastalim uvjetima željeti još dugo ustrajavati na blokadi proračuna.
Naime, zbog te blokade Bidenova administracija na svim mogućim razinama, uključujući (i prije svega) i onu medijsku, već dulje vrijeme vrši snažan pritisak na republikance odašiljući poruke tipa onih, kako republikanci zbog svoje blokade pomoći Ukrajini preuzimaju golemu povijesnu odgovornost za njen eventualni poraz od Rusije, što šteti američkim nacionalnim interesima (republikancima time de facto prijeti stigma nacionalnih „izdajnika“ i „Putinovih pomagača“ iako je, npr. među njima i senator Lindsey Graham, osvjedočeni rusofob i prijatelj Ukrajine, kojemu je, međutim, od Ukrajine ipak puno važnije pitanje američke granice pa je zato odbio glasati za Bidenov prijedlog). U istom se kontekstu predstavljaju i sadašnji snažni ruski napadi i vjerojatno skoro osvajanje dugogodišnjeg simbola ukrajinske obrane još iz doba rata 2015. protiv proruskih separatista u Donbasu – grada Avdiivke. Nastalo ukupno složeno stanje po ukrajinsku vojsku na bojišnicama najčešće se tumači upravo nedostatkom vojne opreme i streljiva uslijed blokade Kongresa (o stanju u Ukrajini više kasnije u tekstu).
Međutim, čini se kako predsjednik Kongresa i otvoreni „trumpist“ Mike Johnson nije bio previše impresioniran navedenim pritiscima, kao niti najnovijim plasmanom vijesti o ugrozi američke nacionalne sigurnosti, pa je tako, samo dan kasnije, u četvrtak, donio odluku o slanju članova Zastupničkog doma na odmor do 24. veljače. Time se politička sapunica između Bijele kuće i Kongresa, koja traje već pola godine, i dalje nastavlja, što, naravno, nervoznima čini i Europljane od kojih Washington traži sve veću financijsku i vojnu potporu Ukrajini. Na to europske elite, formalno, i sa smiješkom na licu redovito zdušno pristaju (u stvarnosti se, međutim, oko toga itekako vode žučne zakulisne rasprave pa i prave političke borbe, kako je to nedavno pokazalo i usvajanje paketa financijske pomoći Kijevu od 50 milijardi eura do 2027. uz poznatu oporbenu ulogu Budimpešte, koja u tome nikako nije i usamljena).
Ali vratimo se sada detaljnije gornjoj vijesti. Već u srijedu poslijepodne u Kongresu se počelo otvoreno govoriti kako Rusija namjerava u svemir poslati svoje novo nuklearno oružje te su zatražena pojašnjenja od Bijele kuće. Ona su stigla u prilično neobičnim izjavama navedenih Bidenovih bliskih suradnika Jake Sullivana i Johna Kirbyja, između ostalog i o nužnosti zaštite pouzdanih izvora koji su i omogućili SAD-u da sazna ovu informaciju. U četvrtak je, tako, Bijela kuća potvrdila Turnerovu izjavu da opasnost dolazi od Rusije, jer je stvorila „zabrinjavajuće“ protusatelitsko oružje, koje, međutim, ne može izravno utjecati na „fizičko uništenje“ na Zemlji. Također je rekla da to oružje još nije operativno.
Službena Moskva se već istog dana oglasila kroz priopćenje glasnogovornika ruskog predsjednika Dmitrija Peskova koji je negirao bilo kave ruske namjere o instaliranju nuklearnog oružja u svemir te je iste optužbe nazvao prijevarom, s ciljem da Kongres konačno odobri novu financijsku pomoć Kijevu. Pritom je kazao kako su Rusija i Kina one koje od početka ovog tisućljeća inzistiraju na sprječavanju militarizacije svemira, a da SAD čine suprotno.
Kriv je Starlink
Kako 14. veljače u The Washington Postu piše komentator David Ignatius, „sukob u Ukrajini razotkrio je vojnu ulogu američkog Starlinka (sustava od 5000 povezanih satelita kojeg koristi Pentagon, a nastao je od tvrtke Space-X Elona Muska, op.ZM.) i drugih svemirskih komunikacijskih i obavještajnih mreža“. A sada se čini kako Rusija razvija novo oružje da ih onesposobi – navodi autor.
Pritom dodaje kako „dužnosnici nacionalne sigurnosti kažu da ruske sposobnosti ne predstavljaju izravnu prijetnju Sjedinjenim Državama, a Turnerov naglasak na agresivnim planovima Moskve mogao bi uvjeriti Kongres da brzo odobri dodatnu vojnu pomoć Ukrajini“. Ironično je, kazao je dalje, da je „upravo ukrajinski rat (i uloga svemirskih sustava koji su pomogli Kijevu da izdrži prvi ruski napad 2022.) najvjerojatnije potaknuo Rusiju na ubrzanje razvoja novog svemirskog oružja“.
„Zahvaljujući Starlinku i drugim svemirskim sustavima, Ukrajina je stvorila elektronički sustav upravljanja bitkom. Čitave “konstelacije” komercijalnih satelita prikupljaju informacije pomoću optičkih, toplinskih i drugih senzora. Ove informacije analizira umjetna inteligencija kako bi se identificirale vjerojatne mete, a zatim se prenose ukrajinskim vojnicima na prvim crtama preko Starlinka i drugih širokopojasnih veza“ – pojašnjava Ignatius.
Pritom podsjeća kako je Rusija „prije više od godinu dana upozorila da bi mogla poduzeti mjere protiv pružatelja komercijalnih satelitskih usluga“. „U govoru u UN-u u listopadu 2022., visoki ruski diplomat Konstantin Voroncov nazvao je vojnu upotrebu komercijalnih satelita „izuzetno opasnim trendom koji je postao očit tijekom nedavnih događaja u Ukrajini”. Napomenuo je da bi ta “kvazi-civilna infrastruktura” mogla postati (ruska) “legitimna meta za osvetnički udar”.
Međutim autor teksta u WP ne navodi kako je riječ o ruskom nuklearnom oružju za tu svrhu, već da je „moguće da Rusi planiraju onesposobiti komercijalne i vojne mreže korištenjem usmjerenog energetskog oružja ili elektromagnetskih impulsa“.
Pritom podsjeća da je 2021. godine „Rusija testirala protusatelitsko oružje sposobno za obaranje orbitera (stvarajući pritom čitavo polje užasnih krhotina)“. „U teoriji, Rusija bi mogla lansirati niz nuklearnih protusatelitskih projektila i svemir učiniti zabranjenom zonom. Ali ne samo da bi pristup bio samodestruktivno nemaran, već bi također prekršio ugovor o zabrani nuklearnog oružja u svemiru. Dakle, izgleda da su nove ruske tehnologije nešto složenije“ – zaključuje autor u tekstu objavljenom u WP.
Dvije solucije
Rekao bih kako je u čitavoj ovoj novoj priči oko opasnosti po nacionalnu sigurnost SAD-a u glavnoj ulozi s Rusijom još prerano reći o kojoj se od dvije jedino moguće solucije radi:
- Ili je riječ o zakulisnom cilju Bidenove administracije da primora Kongres na prihvaćanje financijske pomoći Ukrajini, jer se ona sada bori s Rusijom da to poslije ne bude morao SAD na europskom tlu „kada Putin nakon pobjede nad Ukrajinom odluči napasti susjedne zemlje iz NATO saveza“ (kako se obrazloženje potrebe te financijske pomoći sada na zapadu najčešće obrazlaže);
- Ili je riječ o stvarnoj i dugoročnoj utrci u naoružanju koja će obuhvatiti i svemirski prostor odnosno Zemljinu orbitu, ali i njen prirodni satelit Mjesec s obzirom na otkrivena rudna bogatstva na njemu.
Odgovor na to pitanje dat će vrijeme odnosno potezi koji će se dalje povlačiti između triju ključnih država: SAD-a, Rusije i Kine.
Ukrajinska „crna rupa“
Iz svega gore navedenog vidljivo je kako je Ukrajina bila i ostala u pozadini svega što se posljednje desetljeće događa u američko-ruskim odnosima. Od Majdanske revolucije u Kijevu 2014. godine ona je njihov „lajtmotiv“, iako je zajednički nazivnik svega ovoga što se danas događa nešto posve drugo. To su tektonske globalne geopolitičke borbe za novi izgled svijeta koji više ne može ostati isti niti je to već sada. Ukrajinska kriza i rat samo su inicirale odnosno dinamizirale spomenute procese, ali će taj rat – sada je to već posve jasno – definitivno odrediti konačni izgled svijeta i odnose među ključnim silama.
Washingtonu je kroz što dulje trajanje ukrajinskog rata glavni strateški cilj spriječiti aktivniju ulogu Rusije u pokrenutim globalnim procesima. Moskva je toga svjesna pa sada pokušava balansirati kroz djelovanja na dva područja: prvo je ono vojno, na ukrajinskom terenu, gdje shvaća da je ukrajinski rat po nju egzistencijalno pitanje i gdje ne smije biti poražena; i drugo, kroz snažnu diplomatsku i propagandnu aktivnost koja je usmjerena na „ostatak svijeta“ – Globalni jug – izvan zone tzv. zlatne milijarde – združenog zapada na čelu sa SAD-om koji čini sve da u novom globalnom poretku zadrži svoju dominaciju.
Dakle, u tim i takvim okolnostima, htjeli to ili ne – ukrajinski rat bit će još dugo u fokusu interesa međunarodne zajednice iako se kao sigurnosno puno veći problem sve više nameće aktualno stanje na Bliskom istoku.
Ideja potpune ukrajinske pobjede je varljiva
Ovaj podnaslov je ujedno i naslov analitičkog teksta objavljenog u američkom utjecajnom mediju The Hill od 15. veljače, autora Andrewa Lathama, profesora međunarodnih odnosa na koledžu Macalester u St. Paulu, Minnesota, višeg suradnika na Institutu za mir i diplomaciju i gostujućeg suradnika na think tanku Defense Priorities u Washingtonu, D.C.
Tekst se odnosi na konstataciju kako stvarne činjenice na ukrajinskom terenu odnosno bojišnicama ne daju za pravo onima koji uporno tvrde da ukrajinska vojska može pobijediti rusku i protjerati je sa svih okupiranih dijelova Ukrajine, uključujući i Krim – i koji ustrajavaju na tome da je „pobjeda pred vratima“. Tekst je zanimljiv jer odskače od većine analitičkih tekstova u zapadnim mainstream medijima čiji je i The Hill dio (iako tekst nipošto u tome nije usamljen). Zato ću objaviti njegove, prema mom mišljenju najzanimljivije dijelove:
„Knjiga izreka, poglavlje 26 , sadrži ovaj neprocjenjiv uvid: “Kao što se psi vraćaju svojoj bljuvotini, tako budale ponavljaju svoju ludost. Vidite li one koji su mudri u svojim očima? Za budale ima više nade nego za njih.” Od neprocjenjive je vrijednosti jer, u vezi s rusko-ukrajinskim ratom, odlomak snažno osvjetljava trenutačnu raspravu o budućim strateškim izgledima Ukrajine.
Proteklih nekoliko mjeseci svjedočili smo povratku psa u svoju bljuvotinu u obliku bezbrojnih pokušaja da se još jednom dokaže da Ukrajina još uvijek ima put do potpune pobjede u svom ratu protiv Rusije. U stručnim časopisima , na utjecajnim web stranicama i u cijelom spektru medijskih kuća, promatrači, analitičari i stručnjaci nastavljaju nas obavještavati da postoji način da Ukrajina prevlada nad Rusijom, protjerujući potonju sa svog teritorija, uključujući i Krim.
Moglo bi se misliti da se ovi argumenti iznose zato što to opravdavaju činjenice na terenu; jer promjenjiva geopolitička stvarnost i stvarnost bojnog polja jasno pokazuju da se vojna ravnoteža okreće u korist Ukrajine. Kako Ukrajina bude stjecala više oružja (i sofisticiranijeg oružja), ona će neizbježno postići vrstu taktičkih prednosti koje će je potaknuti prvo na operativne, a potom i na strateške proboje, koji će kulminirati potpunom pobjedom. Sve što je potrebno je još jedna mobilizacija ukrajinske mladeži, još jedna tranša zapadne financijske pomoći, još jedna isporuka američkog, francuskog ili britanskog čudesnog oružja.
Ali strateška, operativna i taktička stvarnost rata jednostavno ne podupire niti jednu verziju ovog argumenta. Ukrajina ne prevladava na taktičkoj razini – ako ništa drugo, prednost Rusije tamo raste, a ne smanjuje se, budući da Rusija nadmašuje Ukrajinu u prilagodbi evoluirajućoj stvarnosti bojnog polja. Neto rezultat? Rusija ne samo što je sposobna održati dubinsku obranu koja je potpuno osujetila sve ukrajinske ofenzivne napore, već je sve više sposobna izvoditi uspješne ofenzive na mjestima kao što je Avdiivka. Ukratko, Rusija pobjeđuje u ratu i malo je toga što bi upućivalo na to da će bilo koji predvidivi politički, ekonomski, taktički ili tehnološki razvoj vjerojatno promijeniti tu temeljnu stvarnost. Dakle, zašto vidimo argumente o konačnom ukrajinskom trijumfu na bojnom polju, usprkos svim razorno kontradiktornim dokazima?“.- pita se autor teksta u The Hillu.
Odmah i daje i, pa kaže kako se to „manje temelji na razvoju vojske ili geopolitičke stvarnosti“ u odnosu „na jednostavnu psihološku dinamiku, koju je najbolje sažeti u konceptu “eskalacije predanosti”.
„Prema ovom konceptu, pojedinci ili grupe ponekad pokazuju tendenciju da ustraju u neuspješnom argumentu, čak i kada taj argument postaje sve neodrživiji u svjetlu činjenica. Ovo ponašanje je prije svega obilježeno privrženošću prethodnim obvezama – nepovratnim troškovima, kako bi to rekli ekonomisti – bez obzira na njihovu sadašnju vjerodostojnost ili racionalnost. To je psihološka disfunkcija.“. … „Oni koji su se javno založili za mišljenje da je Ukrajina bila predodređena za nanošenje odlučujućeg poraza Rusiji tijekom toliko najavljivane, ali u konačnici neuspjele proljetno-ljetne “kontraofenzive” 2023. godine, iracionalno su udvostručili tu javnu predanost. Oni su, drugim riječima, eskalirali svoju predanost iako činjenice na terenu nalažu da je ta vjera u konačnu potpunu pobjedu Ukrajine jednostavno neutemeljena i da bi racionalna osoba prilagodila svoje stavove u svjetlu tih činjenica.“ – zaključuje Andrew Latham.
Dodao bih kako je na inzistiranju na ovome na što ukazuje tekst u The Hillu ustrajala i trodnevna Sigurnosna konferencija u Minchenu održana prošli tjedan. Iako je, za razliku od lani, kada je među sudionicima vladala prava euforija i istinska vjera u ukrajinsku pobjedu, ove godine atmosfera po tom pitanju bila puno sumornija. Ali to nije spriječilo hod po uhodanoj cesti koja ne vodi nikuda, a ako i vodi – vodi samo u propast.
O stanju na ukrajinskim bojišnicama i oko njih
U međuvremenu, s obzirom na to da je sada već svima jasno kako je nakon neuspjele ukrajinske ljetne protuofenzive ruska vojska preuzela potpunu inicijativu na bojišnicama i da je ona ta na čijoj je strani psihološka prednost – stratezi u Kijevu i unutar njegovih saveznika naglasak stavljaju na nužnu organizaciju učinkovite obrane (više ne velikih ofenzivnih operacija) duž čitave linije bojišta s ciljem očuvanja teritorija, i na dalekometne udare dronovima i raketnim sustavima po pozadini ruskih snaga i što dublje po ruskom teritoriju.
I jednu i drugu konstataciju potvrđuju i prošlotjedni događaji.
Prvi je, vijest o ruskom konačnom slomu ukrajinskog otpora u Avdiivki čiju je obranu držalo oko 5 tisuća vojnika. Taj grad je ne samo simbol ukrajinske obrane još od rata 2015. s proruskim separatistima u Donbasu (koji nikada nije ni završio), već je predstavljao najsnažniju ukrajinsku utvrdu uopće („neosvojivu utvrdu“ kako su je nazivali u Kijevu i na zapadu), godinama građenu prema najsuvremenijim NATO standardima po pitanju izgradnje obrambenih fortifikacija s podzemnim armirano-betonskim bunkerima i tunelima, a grad su branile elitne ukrajinske brigade koje su raspolagale zapadnim raketnim sustavima kojima su često gađale i manje od 20 kilometara udaljeni milijunski grad Donjeck ne birajući ciljeve.
U blizinu Avdiivke, prije njenog pada, nedavno imenovani novi zapovjednik ukrajinske vojske general Oleksandar Sirski (inače etnički Rus, koji je završio visoku ratnu školu u Moskvi u vrijeme SSSR-a i koji je nakon raspada te države vojnu karijeru odlučio nastaviti u Ukrajini uzevši tamošnje državljanstvo) poslao je elitnu 3. Jurišnu brigadu, većinom sastavljenu od prekaljenih i visokomotiviranih boraca bivše postrojbe Azov. To je jedna od svega dvije takve ukrajinske brigade specijalizirane i obučene za napadne operacije prema NATO standardima. Ona je odmah počela pružati snažnu topničku potporu ukrajinskim postrojbama u gradu, s namjerom osiguranja sigurnog povlačenja kada i ako za to bude izdana zapovijed vojnog vrha.
Međutim, svega nekoliko dana ranije stigla je vijest koju nisu potvrdili ali i niti opovrgnuli ni ruski ni ukrajinski službeni izvori, ali su je itekako objavljivali ruski državni mediji a u sažetijem obliku i pojedini ukrajinski. Prema njoj je ruska vojska dvama udarima balističkih raketa kratkog dometa (do 500 kilometara) Iskander s kazetnim punjenjem, u razmaku od dva sata likvidirala stotine ukrajinskih vojnika, između ostalih i spomenutih Azovaca, koji su izlazili iz vlaka na vojnom poligonu u selu Selidovo u regiji Donjeck, gdje su poslani kao pomoć poluokruženim borcima u Avdiivki.
I kao druga potvrda gore navedene konstatacije je vijest da je ukrajinska vojska, dan nakon medijske objave o masakru u Selidovu i nekoliko dana nakon vijesti da je morskim dronom uništila ruski desantni brod u blizini Krima, izvršila zračni napad na centar ruskog grada Belgorod, smještenog nedaleko od granice s Ukrajinom. U napadu, u kojem je ubijeno 7 osoba, među kojim ima i djece s obzirom da je pogođen trgovački centar i sportski stadion blizu škole, korištene su rakete češke proizvodnje Vampir.
Ruske igre s emocijama, i opasnost po Ukrajinu i zapad
Moskva je odmah nakon napada u Belgorodu optužila Kijev za terorizam prema civilnom stanovništvu i najavila iznošenje čitavog slučaja pred Vijeće sigurnosti UN-a.
Iako Moskva zna kako bilo kakve osuđujuće rezolucije koje ona u takvim prilikama predlaže nemaju nikakve šanse zbog redovitog veta SAD-a i(li) drugih zapadnih stalnih članica VS, njena se namjera, prema mom mišljenju, puno više sastoji u tome da dovodi informacije ovakvoga tipa pred međunarodnu javnost kako bi, ako i kada jednom za to osjeti potrebu ili želju – mogla izvršiti puno razorniji udar po samoj Ukrajini, prije svega ključnim centrima donošenja odluka u Kijevu koji su u dosadašnjem tijeku rata pošteđeni ruskih dalekometnih napada.
Time bi, eventualno, mogla amortizirati očekivane oštre prosvjede zemalja tzv. Globalnog juga za takav njen preradikalni vojni potez kakvim bi se mogao smatrati (iako su i politička i vojna zapovjedništva u svim ratovima legitimni vojni ciljevi), tumačeći ga nužnim odgovorom na prethodne ukrajinske napade na civile u ruskim gradovima, uključujući i one u Donbasu kakvih je itekako bilo. Kao što je bio i klasičnih terorističkih akcija poput ubojstva Darie Dugine pokraj Moskve ili izvjesnog poznatog ruskog vojnog blogera u ugostiteljskom objektu u središtu Sankt Peterburga. Za oba slučaja odgovornost je, bez ikakvog sustezanja, otvoreno preuzela ukrajinska vojna obavještajna služba na čelu s Kirilom Budanovom koji je to izjavio i pred kamerama.
Moskvi je to važno s obzirom da sada intenzivno razvija odnose i diverzificira trgovinu upravo sa zemljama Globalnog juga, dok joj očekivane snažne kritike zapada u tom smislu više ne znače ništa s obzirom da su međusobni odnosi ionako potpuno poremećeni i prekinuti u gotovo svim sferama.
To je, dakle, mač s dvije oštrice kojeg koristi Ukrajina, i na što ju potiču (iako ne na napade na civilne objekte, već na vojne i infrastrukturne) i zapadni saveznici koji smatraju kako je nakon spoznaje da ukrajinska vojska neće moći vojno poraziti rusku i vratiti svoje teritorije nužno promijeniti strategiju. Osim nužnog prelaska iz ofanzivnih operacija na obranu na bojnom polju, na zapadu smatraju kako ukrajinski zračni udari (dronovima ili raketama) po dubini ruskog teritorija mogu izazvati revolt ruskog stanovništva i u konačnici dovesti do smjene Putinove vlasti i dolaska nekih novih političkih snaga koje će „nekadašnju veliku rusku naciju ponovo odvesti na put slobode“ – kako se prošli tjedan izrazio u jednom svom tekstu američki Foreign Affairs.
Smatram da će ovakve akcije ukrajinske vojske – koje zapad, ako službeno i ne potiče ono sigurno službeno ne osuđuje – puno prije izazvati dodatni gnjev ruske javnosti prema Ukrajini i zapadu nego samom Putinu. Gnjev prema Putinu u tom slučaju može ići samo u smjeru toga što ne poduzima oštrije vojne mjere za kažnjavanje ne samo Ukrajine – a za što Rusija itekako ima mogućnosti i kapaciteta. I u jednom i u drugom slučaju (kada je riječ o spomenutom gnjevu) to Putinu može samo „razvezati“, a ne „zavezati ruke“.
