Nakon što je oko pola Europe izrazilo solidarnost s Londonom u slučaju Skripal, postavlja se daleko ozbiljnije pitanje i trebaju li Europa i Rusija jedno drugo? Koja će od dvije strane izgubiti više u slučaju punog prekida kontakata i odnosa? Odgovor na ovo pitanje nije tako jednostavan, kako misle oni koji zagovaraju snažan i asimetričan odgovor Rusije, puno oštriji od onoga što će Moskva učiniti. Naime, iako je u službenoj izjavi rusko Ministarstvo vanjskih poslova bilo oštro i protjerivanje ruskih diplomata nazvala neprijateljskim činom, najvjerojatnije će odgovoriti istom mjerom i svakoj zemlji protjerati iz Rusije onoliko diplomata koliko su one protjerale ruskih.
Eskalacija sukoba s Rusijom kojeg je izazvao London, ne prikazujući apsolutno nikakve dokaze o ruskoj krivnji za trovanje Sergeja Skripala i njegove kćerke Julije bojnim otrovom početkom ovog mjeseca u Salisburyu, dovelo je do zajedničke izjave zemalja EU u kojoj je za trovanje Sergeja Skripala “vrlo vjerojatno” kriva Rusija. Prvo korak je bio povlačenje veleposlanika EU iz Moskve “na konzultacije kao politički znak solidarnosti s Londonom”, a potom su SAD, Kanada i nekoliko europskih zemalja najavili protjerivanje ruskih diplomata.
Ove mjere su već izazvale osudu ne samo Moskve, nego i veliko nezadovoljstvo među Europljanima koji su snažno protive daljnjem pogoršanju odnosa između Europske unije i Rusije. Ono što je zanimljivo, prema istraživanjima medija i raznim anketama, čak i na portalima koji proteklih godina sustavno promiču antirusku histeriju, većina Europljana se ne slaže s mjerama koje donose njihove vlade.
Štoviše, mnogi ukazuju na hitnu potrebu za brzim poboljšanjem odnosa, izuzevši pri tome baltičke zemlje i Poljsku, iako u tim zemljama nije provedeno sustavno ispitivanje javnog mnijenja i ne može se sa sigurnošću tvrditi da se javnost slaže s potrebom daljnjeg zaoštravanja odnosa, uključujući i gomilanje ratne mašinerije NATO pakta na njegovim istočnim granicama.
S druge strane, Marine Le Pen je u Francuskoj rekla da EU vodi pravi Hladni rat protiv Rusije.
Razgovori o “Hladnom ratu” i “zidu između Europe i Rusije” vode se već četiri godine, koliko je prošlo od ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom, ali su uvijek doživljavani kao pretjerivanje. Prije svega zbog razumijevanja međusobne povezanosti i zajedničkog interesa dviju strana u širokom spektru međusobnih odnosa.
Europi je Rusija uvijek bila stranac, privlačan i istovremeno opasan susjed. Budući da nikada nisu uspjeli podčiniti Rusiju, razni europski centri moći, prije svega London, Pariz i Berlin, uvijek su Rusiji pokušali koristiti u unutareuropskim sukobima, svako u svoju korist. No, stoljećima su povremeno pokretane kaznene ekspedicije na istok, a nakon svake od njih je moć Rusije uvijek rasla, samim tim i utjecaj na unutarnje europske poslove.
Što se tiče same Rusije, ona nije imuna na prozapadni stav dijela domaće elite, što Rusi smatraju tradicionalnom bolesti vladajuće klase još od vremena Petra Velikog. Na kraju smo došli do trećeg milenija i predsjedništva Vladimira Putina koji je imao jaku i neskrivenu želju da s Europom izgradi jaku, svestranu i ravnopravnu suradnju. To se najbolje vidi u članku kojeg je 2011. napisao za list Izvestia, kada je naveo potrebu za izgradnjom snažne euroazijske unije od Lisabona do Vladivostoka. To nije bila Euroazijska ekonomska unija koja bi apsorbirala EU, kako su tada urlali u Washingtonu, nego ravnopravni neformalni savez dvije zajednice, civilizacije i ekonomska prostora koji bi se protezao od europskih obala Atlantika do ruskog Dalekog istoka i Pacifika.
U tom savezu ne bi bilo starijih i mlađih, učitelja i učenika, nego dva jaka i samodostatna susjeda koja žive sa svojim pravilima, ali s puno zajedničkih sjećanja iz prošlosti, interesa u sadašnjosti i projekata za budućnost.
Dvije godine poslije, 2013. u lipnju na summitu tada još skupine G8, američki predsjednik Barack Obama i britanski premijer Cameron najavljuju stvaranje velikog Transatlantskog trgovinskog i sporazuma o ulaganjima (TTIP), koji je dizajniran da minira gospodarske veze Rusije i EU, a kasnije se državnim udarom u Ukrajini i optužbama protiv Rusije sukob podigao na višu razinu, da bi na kraju dosegao točku moguće vojne konfrontacija na području Ukrajine i Crnog mora ili na Baltiku i u Poljskoj. Dakle, prijedlog Vladimira Putina je, barem za sada, uspješno miniran, najvećim dijelom i zbog činjenice da zemlje Europske unije nisu suverene i više puta su se dokazale kao anglosaksonski vazali.
Međutim, krivo je reći da Rusije sve ove godine nije činila ništa. Moskva uporno radi s europskim snagama koje žele poboljšati odnose. U Europi mnogi shvaćaju kakvu štetu donosi politiku pritiska, sankcija i ograničenja na Rusiju. Među njima su različite snage, od poslovnih krugova, multimilijardera do populističkih, nacionalno orijentiranih pokreta, od euroskeptičnih političara do predstavnika stare europske aristokracije, od ljevice i komunista do predstavnika katoličkog i pravoslavnog klera. Njihov sukob s atlantistima koji kontroliraju Europsku uniju se ogleda u sukobi s vlastima u većini europskih zemalja. To je očigledan proces, koji u posljednjih nekoliko godina dobiva zamah. Ako se ovaj trend nastavi, a nema naznaka slabljenja, Rusija će u srednjoročnom razdoblju neizbježno steći “naklonost” vlasti u većini europskih zemalja.
No, na tom putu će biti još mnogo provokacija, ne samo poput slučaja Skripal. Sjetimo se oborenog zrakoplova nad Ukrajinom ili optužbi za uplitanje u izborne procese u europskim zemljama.
Naravno, svaka od ovih provokacija u ruskom narodu budi razumljivu emocionalnu želju da se “potjera ta Europa”, da se Rusija odmakne od nje i pokidaju sve veze s europskim zemljama samo kako bi se jasno pokazala ljutnja.
Ali kidanje svih veza Moskve s Europom je pogrešno. Na prvom mjestu jer to žele London i Washington, a na drugom zato što bi Rusija ostala sama. Rusija nije isključivo azijska zemlja, kao što nije ni europska. To je jedinstvena civilizacija koja kombinira istočnoeuropske i azijske tradicije, Stoga će za Rusiju Europa uvijek biti važna, kao blizak i vječni neprijateljski partner. Podsjetimo da čak ni tijekom takozvanog Hladnog rata i “željezne zavjese” nije bilo govora o međusobnoj izolaciji.
Što bi bilo da Rusija sada spusti “željeznu zavjesu”, kako neki predlažu? Tko bi imao više štete? S velikim brojem veza s Europom interes za dobrim odnosima ipak nije toliko uzajaman. Prije svega, ove veze trebaju Europi. Za Europu Rusija nije samo susjed, već najvažniji čimbenik za njeno preživljavanje. Ako se bude svetila Rusiji, Europa se lišava svih najboljih mogućnosti za bolju budućnost. Formiranje Europske unije kao neovisne sile u svijetu je nemoguće bez suradnje s Rusijom. U suprotnom slučaju i sa sukobom s Rusijom, Europska unija de facto ne postoji.
Europa treba puno od Rusije, a to nisu samo plin, tržište i projekti za ulaganja. Kidanje veze s Rusijom će automatski dovesti do jačanja utjecaja na Europu onih koji su je okupirali nakon 1945. Naravno, govorimo o anglosaksonskom savezu Sjedinjenih Država i Velike Britanije.
Europska unija, koja je u ljudskom smislu, ali i ekonomski superiorna u odnosu na Sjedinjene Američke Države, mogla bi postati neovisni centar moći i ponovno se osloboditi podređenog položaja u odnosu na projekt “atlantističkog Zapada”.
U slučaju kidanja veza s Moskvom, Europa o svojoj nezavisnoj kući ne može ni sanjati, a to se proteklih godina pokazao kao san i glavni cilj Europljana. No, ako je takva Europa u sukobu s Rusijom, atlantistička elita će se lakše sukobljavati i s Kinom. Jedan od razloga je i činjenica da je veliki kineski projekt “Novog Puta svile” uglavnom vezan za Rusiju. Zbog toga je ideja o vezama između Berlina i Europske unije s Moskvom izrazito privlačna za Peking, jer uključuje usklađivanje europske geopolitike. Izgradnjom takve osovine, iako ona koja neće biti politička i vojna, potpuno bi se uništio atlantistički utjecaj na Euroaziju.
Što god činila EU, mnoge krize Europa ne može riješiti bez Rusije. Na primjer, Europska unija bez Rusije neće moći utjecati na situaciju na području Libije do Afganistana, a to nije samo pitanje rata i mira na granicama Europe, nego i pitanja izbjeglica, koji će doslovno preplaviti europski kontinent.
Jednostavno govoreći, nakon eventualnog kidanja veza s Rusijom, Europska unija slabi svoje mogućnosti da utječe na međunarodne poslove i krizna žarišta u svijetu.
Uloga europskih zemalja u svijetu, izuzevši Veliku Britaniju koja vodi usklađenu politiku s Washingtonom, opada posljednjih 70 godina i više nema mjesta za povlačenje. 21. stoljeće neće biti europsko. Odbivši ruski prijedlog za suradnjom, EU sama sebe osuđuje na ulogu slabijeg partnera i vazala u atlantističkom projektu.
Ovo scenarij u kojem bi EU još uvijek postojala. U drugom slučaju, neuspjeh projekta ujedinjene Europe će dovesti raspada Europske unije i počet će razdoblja previranja i neprijateljstva između nacionalnih država.
Što sprečava Europu da ostvari sve prednosti bliskih odnosa s Rusijom? Možda uvjerenje da će i sama Rusija, prije ili kasnije, početi vršiti pritisak na EU svojim diktatima i zahtjevima? Netko, naravno, može širiti takve besmislice, ali je povijest odnosa između Rusije i Europe dokazala nemogućnost takvog ishoda.
Mit prema kojem Rusija treba Europu više nego što čini danas je uobičajen i u samoj Rusiji. Jedni tvrde da Rusija bez napredne zapadnjačke tehnologije neće preživjeti. Ali čak i u vrlo izoliranom razdoblju Sovjetskog Saveza gospodarstvo te velike zemlje je razvijalo gotovo sve što je bilo potrebno narodima.
Rusija je nešto posve drugo i sama je počela obnavljati proizvodnju, a najsuvremenije tehnologije danas nisu samo na Zapadu, nego se vrlo lako mogu nabaviti u Kini, Japanu ili drugim zemljama.
Treba li Rusiji EU kao kupac energetskih resursa? Rusija ima druga velika tržišta i već je u velikoj mjeri okrenuta azijsko-pacifičkoj regiji, kojeg svi vide kao motor globalnog gospodarstva. Uz sklapanje ugovora s Kinom, ruski izvoznici su se okrenuli i velikim potrošačima plina kao što su Japan i Južna Koreja. Zapadna ulaganja? Ona su za ruske standarde uglavnom smiješna. Uz izuzetak nekoliko tvornica automobila, od kojih nijedna nije samostalan proizvođač, Rusija ne može govoriti o gotovo nijednom ozbiljnijem europskom projektu ili novcu.
Tijekom proteklih 300 godina se malo toga događalo u Europi bez ruskog znanja i sudjelovanja. Ali bilo je to vrijeme kada je Europa vladala svijetom, a ono neizbježno prolazi. Hoće li se Europa u geopolitičkom i geostrateškom smislu odlučiti na kolektivno samoubojstvo i pristati na apsolutno podređeni odnos s Londonom u Washingtonom, to nije ruska stvar. No, to će se neminovno dogoditi ako Europa odbije pregovarati i surađivati s Rusijom.
logično
Eskalacija sukoba s Rusijom kojeg je izazvao London, ne prikazujući apsolutno nikakve dokaze o ruskoj krivnji za trovanje Sergeja Skripala i njegove kćerke Julije bojnim otrovom početkom ovog mjeseca u Salisburyu, dovelo je do zajedničke izjave zemalja EU u kojoj je za trovanje Sergeja Skripala “vrlo vjerojatno” kriva Rusija. Prvo korak je bio povlačenje veleposlanika EU iz Moskve “na konzultacije kao politički znak solidarnosti s Londonom”, a potom su SAD, Kanada i nekoliko europskih zemalja najavili protjerivanje ruskih diplomata.
Ove mjere su već izazvale osudu ne samo Moskve, nego i veliko nezadovoljstvo među Europljanima koji su snažno protive daljnjem pogoršanju odnosa između Europske unije i Rusije. Ono što je zanimljivo, prema istraživanjima medija i raznim anketama, čak i na portalima koji proteklih godina sustavno promiču antirusku histeriju, većina Europljana se ne slaže s mjerama koje donose njihove vlade.
Štoviše, mnogi ukazuju na hitnu potrebu za brzim poboljšanjem odnosa, izuzevši pri tome baltičke zemlje i Poljsku, iako u tim zemljama nije provedeno sustavno ispitivanje javnog mnijenja i ne može se sa sigurnošću tvrditi da se javnost slaže s potrebom daljnjeg zaoštravanja odnosa, uključujući i gomilanje ratne mašinerije NATO pakta na njegovim istočnim granicama.
S druge strane, Marine Le Pen je u Francuskoj rekla da EU vodi pravi Hladni rat protiv Rusije.
FOTO: Marine Le Pen
Razgovori o “Hladnom ratu” i “zidu između Europe i Rusije” vode se već četiri godine, koliko je prošlo od ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom, ali su uvijek doživljavani kao pretjerivanje. Prije svega zbog razumijevanja međusobne povezanosti i zajedničkog interesa dviju strana u širokom spektru međusobnih odnosa.
Europi je Rusija uvijek bila stranac, privlačan i istovremeno opasan susjed. Budući da nikada nisu uspjeli podčiniti Rusiju, razni europski centri moći, prije svega London, Pariz i Berlin, uvijek su Rusiji pokušali koristiti u unutareuropskim sukobima, svako u svoju korist. No, stoljećima su povremeno pokretane kaznene ekspedicije na istok, a nakon svake od njih je moć Rusije uvijek rasla, samim tim i utjecaj na unutarnje europske poslove.
Što se tiče same Rusije, ona nije imuna na prozapadni stav dijela domaće elite, što Rusi smatraju tradicionalnom bolesti vladajuće klase još od vremena Petra Velikog. Na kraju smo došli do trećeg milenija i predsjedništva Vladimira Putina koji je imao jaku i neskrivenu želju da s Europom izgradi jaku, svestranu i ravnopravnu suradnju. To se najbolje vidi u članku kojeg je 2011. napisao za list Izvestia, kada je naveo potrebu za izgradnjom snažne euroazijske unije od Lisabona do Vladivostoka. To nije bila Euroazijska ekonomska unija koja bi apsorbirala EU, kako su tada urlali u Washingtonu, nego ravnopravni neformalni savez dvije zajednice, civilizacije i ekonomska prostora koji bi se protezao od europskih obala Atlantika do ruskog Dalekog istoka i Pacifika.
U tom savezu ne bi bilo starijih i mlađih, učitelja i učenika, nego dva jaka i samodostatna susjeda koja žive sa svojim pravilima, ali s puno zajedničkih sjećanja iz prošlosti, interesa u sadašnjosti i projekata za budućnost.
Dvije godine poslije, 2013. u lipnju na summitu tada još skupine G8, američki predsjednik Barack Obama i britanski premijer Cameron najavljuju stvaranje velikog Transatlantskog trgovinskog i sporazuma o ulaganjima (TTIP), koji je dizajniran da minira gospodarske veze Rusije i EU, a kasnije se državnim udarom u Ukrajini i optužbama protiv Rusije sukob podigao na višu razinu, da bi na kraju dosegao točku moguće vojne konfrontacija na području Ukrajine i Crnog mora ili na Baltiku i u Poljskoj. Dakle, prijedlog Vladimira Putina je, barem za sada, uspješno miniran, najvećim dijelom i zbog činjenice da zemlje Europske unije nisu suverene i više puta su se dokazale kao anglosaksonski vazali.
FOTO:Obama
Međutim, krivo je reći da Rusije sve ove godine nije činila ništa. Moskva uporno radi s europskim snagama koje žele poboljšati odnose. U Europi mnogi shvaćaju kakvu štetu donosi politiku pritiska, sankcija i ograničenja na Rusiju. Među njima su različite snage, od poslovnih krugova, multimilijardera do populističkih, nacionalno orijentiranih pokreta, od euroskeptičnih političara do predstavnika stare europske aristokracije, od ljevice i komunista do predstavnika katoličkog i pravoslavnog klera. Njihov sukob s atlantistima koji kontroliraju Europsku uniju se ogleda u sukobi s vlastima u većini europskih zemalja. To je očigledan proces, koji u posljednjih nekoliko godina dobiva zamah. Ako se ovaj trend nastavi, a nema naznaka slabljenja, Rusija će u srednjoročnom razdoblju neizbježno steći “naklonost” vlasti u većini europskih zemalja.
No, na tom putu će biti još mnogo provokacija, ne samo poput slučaja Skripal. Sjetimo se oborenog zrakoplova nad Ukrajinom ili optužbi za uplitanje u izborne procese u europskim zemljama.
Naravno, svaka od ovih provokacija u ruskom narodu budi razumljivu emocionalnu želju da se “potjera ta Europa”, da se Rusija odmakne od nje i pokidaju sve veze s europskim zemljama samo kako bi se jasno pokazala ljutnja.
Ali kidanje svih veza Moskve s Europom je pogrešno. Na prvom mjestu jer to žele London i Washington, a na drugom zato što bi Rusija ostala sama. Rusija nije isključivo azijska zemlja, kao što nije ni europska. To je jedinstvena civilizacija koja kombinira istočnoeuropske i azijske tradicije, Stoga će za Rusiju Europa uvijek biti važna, kao blizak i vječni neprijateljski partner. Podsjetimo da čak ni tijekom takozvanog Hladnog rata i “željezne zavjese” nije bilo govora o međusobnoj izolaciji.
Što bi bilo da Rusija sada spusti “željeznu zavjesu”, kako neki predlažu? Tko bi imao više štete? S velikim brojem veza s Europom interes za dobrim odnosima ipak nije toliko uzajaman. Prije svega, ove veze trebaju Europi. Za Europu Rusija nije samo susjed, već najvažniji čimbenik za njeno preživljavanje. Ako se bude svetila Rusiji, Europa se lišava svih najboljih mogućnosti za bolju budućnost. Formiranje Europske unije kao neovisne sile u svijetu je nemoguće bez suradnje s Rusijom. U suprotnom slučaju i sa sukobom s Rusijom, Europska unija de facto ne postoji.
Europa treba puno od Rusije, a to nisu samo plin, tržište i projekti za ulaganja. Kidanje veze s Rusijom će automatski dovesti do jačanja utjecaja na Europu onih koji su je okupirali nakon 1945. Naravno, govorimo o anglosaksonskom savezu Sjedinjenih Država i Velike Britanije.
Europska unija, koja je u ljudskom smislu, ali i ekonomski superiorna u odnosu na Sjedinjene Američke Države, mogla bi postati neovisni centar moći i ponovno se osloboditi podređenog položaja u odnosu na projekt “atlantističkog Zapada”.
FOTO: Novi put svile
U slučaju kidanja veza s Moskvom, Europa o svojoj nezavisnoj kući ne može ni sanjati, a to se proteklih godina pokazao kao san i glavni cilj Europljana. No, ako je takva Europa u sukobu s Rusijom, atlantistička elita će se lakše sukobljavati i s Kinom. Jedan od razloga je i činjenica da je veliki kineski projekt “Novog Puta svile” uglavnom vezan za Rusiju. Zbog toga je ideja o vezama između Berlina i Europske unije s Moskvom izrazito privlačna za Peking, jer uključuje usklađivanje europske geopolitike. Izgradnjom takve osovine, iako ona koja neće biti politička i vojna, potpuno bi se uništio atlantistički utjecaj na Euroaziju.
Što god činila EU, mnoge krize Europa ne može riješiti bez Rusije. Na primjer, Europska unija bez Rusije neće moći utjecati na situaciju na području Libije do Afganistana, a to nije samo pitanje rata i mira na granicama Europe, nego i pitanja izbjeglica, koji će doslovno preplaviti europski kontinent.
Jednostavno govoreći, nakon eventualnog kidanja veza s Rusijom, Europska unija slabi svoje mogućnosti da utječe na međunarodne poslove i krizna žarišta u svijetu.
Uloga europskih zemalja u svijetu, izuzevši Veliku Britaniju koja vodi usklađenu politiku s Washingtonom, opada posljednjih 70 godina i više nema mjesta za povlačenje. 21. stoljeće neće biti europsko. Odbivši ruski prijedlog za suradnjom, EU sama sebe osuđuje na ulogu slabijeg partnera i vazala u atlantističkom projektu.
Ovo scenarij u kojem bi EU još uvijek postojala. U drugom slučaju, neuspjeh projekta ujedinjene Europe će dovesti raspada Europske unije i počet će razdoblja previranja i neprijateljstva između nacionalnih država.
Što sprečava Europu da ostvari sve prednosti bliskih odnosa s Rusijom? Možda uvjerenje da će i sama Rusija, prije ili kasnije, početi vršiti pritisak na EU svojim diktatima i zahtjevima? Netko, naravno, može širiti takve besmislice, ali je povijest odnosa između Rusije i Europe dokazala nemogućnost takvog ishoda.
Mit prema kojem Rusija treba Europu više nego što čini danas je uobičajen i u samoj Rusiji. Jedni tvrde da Rusija bez napredne zapadnjačke tehnologije neće preživjeti. Ali čak i u vrlo izoliranom razdoblju Sovjetskog Saveza gospodarstvo te velike zemlje je razvijalo gotovo sve što je bilo potrebno narodima.
Rusija je nešto posve drugo i sama je počela obnavljati proizvodnju, a najsuvremenije tehnologije danas nisu samo na Zapadu, nego se vrlo lako mogu nabaviti u Kini, Japanu ili drugim zemljama.
Treba li Rusiji EU kao kupac energetskih resursa? Rusija ima druga velika tržišta i već je u velikoj mjeri okrenuta azijsko-pacifičkoj regiji, kojeg svi vide kao motor globalnog gospodarstva. Uz sklapanje ugovora s Kinom, ruski izvoznici su se okrenuli i velikim potrošačima plina kao što su Japan i Južna Koreja. Zapadna ulaganja? Ona su za ruske standarde uglavnom smiješna. Uz izuzetak nekoliko tvornica automobila, od kojih nijedna nije samostalan proizvođač, Rusija ne može govoriti o gotovo nijednom ozbiljnijem europskom projektu ili novcu.
Tijekom proteklih 300 godina se malo toga događalo u Europi bez ruskog znanja i sudjelovanja. Ali bilo je to vrijeme kada je Europa vladala svijetom, a ono neizbježno prolazi. Hoće li se Europa u geopolitičkom i geostrateškom smislu odlučiti na kolektivno samoubojstvo i pristati na apsolutno podređeni odnos s Londonom u Washingtonom, to nije ruska stvar. No, to će se neminovno dogoditi ako Europa odbije pregovarati i surađivati s Rusijom.
logično
