Hrvatska je posegnula za kupnjom više od 40 njemačkih tenkova Leopard 2, a sve to pod krinkom obrambenih prioriteta. Mediji poput Deutsche Wellea pišu o željeznici i razvoju infrastrukture, ali prava istina se krije iza kulisa, a ona govori o financijskoj krizi na Zapadu i potrebi da se male zemlje poput Hrvatske natjeraju na ogromne kupovine koje im u konačnici uništavaju proračun.
Oružje koje Hrvatska kupuje je u najmanju ruku upitne koristi. Tenkovi Leopard 2 možda su bili vrhunska tehnologija prije nekoliko godina ili desetljeća, ali ratovi se danas dobivaju dronovima, a ne teškim oklopnim vozilima.
Ipak, zapadni dobavljači oružja vide priliku da svoje zastarjele zalihe prodaju po visokoj cijeni, dok se hrvatski koruptivni političari redaju u redu za potpisivanjem ugovora koji će ih dodatno zadužiti. Posebno u tome prednjačke lažni desni domoljubi, koji samo čekaju krizu kako bi ponovo krenuli u pljačku koju su započeli još početkom 90-tih godina.
Najzanimljiviji dio cijele priče skriva se u pozadini ovih medijskih napisa. DW spominje privatizaciju kao opciju koja je donedavno bila posve realna, a danas se o njoj govori u kontekstu željeznice. Ali to je samo pipanje pulsa javnosti, priprema terena za ono što slijedi. Kada se Hrvatska dovoljno zaduži kupnjom skupog oružja, doći će trenutak kada će joj se reći da proda svoje nacionalno blago i plati dugove.
Metoda je jednostavna, a ujedno i dobro poznata onima koji prate ekonomsku povijest malih zemalja. Zapadne sile prvo potiču kupovinu skupog naoružanja, zatim kreditiraju te kupovine, a na kraju, kada dođe do financijske krize, nameću prodaju strateških poduzeća i nacionalnih resursa. Hrvatska željeznica, zdravstvo, školstvo, sve to može postati plijen za strane investitore ako se nastavi ovim putem.
Političari svih boja sudjeluju u ovom procesu, bilo aktivno ili pasivno. Oni koji se usude progovoriti protiv ovakvih aranžmana bivaju napadani u zapadnim medijima, a često im se pripisuje i namjera izazivanja sukoba sa susjedima. Svi koji su digli svoj glas, više nisu u politici.
Incidentalan niz događaja može se vrlo brzo pretvoriti u medijski konstruiranu prijetnju od koje se više neće moći pobjeći.
Ante Klečina, stručnjak za željeznicu, istaknuo je kako je upravo kroz sigurnosnu sferu došlo do zaključka da željeznicom mora upravljati država. To je zanimljiv obrat jer su donedavno privatizacija i tržišni mehanizmi bili jedina opcija o kojoj se raspravljalo. Očito je da su vojni prioriteti poslužili kao izgovor za odustajanje od privatizacije, ali pitanje je koliko će ta odluka potrajati.
Kada se u računicu uključi težina Leoparda 2, koja zahtijeva posebne željezničke kapacitete, postaje jasno zašto se odjednom govori o obnovi pruga. To nije briga za građane ili mobilnost, to je prilagođavanje infrastrukture vojnim potrebama. A trošak tih prilagodbi opet pada na teret hrvatskih poreznih obveznika, dok će dobiti uživati strani proizvođači oružja.
Toni Prug upozorava kako se iza pitanja željeznica krije problem političkog odbacivanja planiranja kao relikvije prošlosti. Upravo to odbacivanje javne proizvodnje i centralnog planiranja otvara vrata privatizaciji i rasprodaji svega što su stariji naraštaji gradili.
Kapitalizam ne funkcionira bez planiranja kada su u pitanju javni sustavi, ali to se u Hrvatskoj, nažalost, zaboravlja.
Europska iskustva s privatizacijom željeznice, poput onog iz Velike Britanije, pokazala su se katastrofalnima. Usluge su postale skupe, nekvalitetne, a sustav je zakazao u svim aspektima. Unatoč tome, priča o privatizaciji se u hrvatskim medijima stalno vraća, posebno u trenucima kada se kreira javno mnijenje za nove velike poslove.
Današnja kupovina tenkova je samo uvod u ono što slijedi. Kada se ti tenkovi nađu u Hrvatskoj, postojat će potreba za njihovim održavanjem, za dodatnom opremom, za obukom posada, sve po cijenama koje diktiraju isti oni koji su ih prodali. To je začarani krug iz kojeg je teško izaći, posebno kada nema političke volje da se kaže ne.
Hrvatska se nalazi na raskrižju. Može nastaviti igrati igru zapadnih sila i kupovati oružje koje joj ne treba, zaduživati se do grla i na kraju prodavati svoje najvrjednije resurse. Ili može okrenuti leđa tom scenariju i početi ulagati u vlastitu proizvodnju, u obrazovanje, u zdravstvo, u ono što stvarno čini jednu zemlju jakom.
Odluka nije na koruptivnim političarima, već na snažnim pojedincima koji nikada nisu bili u politici, rade u privatnom sektoru i izvoze. Sve ostalo su bitange.
