Uvodna napomena: Suradnju sa sbperiskopom započinje Mario Brajković.. Brođanin je, diplomirani ekonomist, član uprave NK Podvinje, novinski pisac. Radio je za staž, honorarno, volontirao. Voli putovati, skijati, biciklirati. Kako se to kaže, normalan čovjek koji želi i ima što za reči o Brodu i njegovim prvim i drugim građanima. U prvom tekstu, bez dlake na jeziku, piše o razlozima za svoj novi novinarski početak
Tko mi zabranjuje kolumne? Pita se novinar Tihomir Dujmović, pedantni kroničar i svjedok mnogih zbivanja oko dragog nam predsjednika početkom devedesetih. Tko zna, možda se čovjek u dugogodišnjem novinarskom stažu, nekome i zamjerio, pa, kako se mjenjaju vladajuće strukture i stasaju „neki novi klinci“ , začas se pojavi kakav nadobudni šonjo kojega se danas nešto pita, a ne tako davno nije znao čak ni da je topla voda u kupaonici označena sa crvenom točkom. Ma koja topla voda? Ma koja kupaonica? Ima ih koji su danas netko i nešto, a do nedavno su išli srati 50 metara iza kuće, a prvi puta sami spavali na krevetu kad su došli u JNA.
Na temu sranja moj stari Mrke bi odmah ispričao anegdotu iz svoga djetinjstva. Bio u Ličkom šoru nekada davno, neki stari, zvali ga Bona. Steškalo mu se te je nakupio otučaka i kukuruzovine te se uputio u grmlje da obavi usranu rabotu. U to naiđe neka talijanska junačina ( s ruksakom, navodno ) koji je zaostao iz 2. Svjetskog rata i pozdravlja : „ Bona sera, bona sera“ , a naš junak odgovara : „J.... ti mater fašističku, da serem to vidiš, ali otkud znaš da se zovem Bona? „
No, vratimo se kolumnama i, manje ili više, uspješnim kolumnistima. Mene „skinuše“ nakon kratkoročnog trajanja od nekih 30-ak “stupića“. Stvarno sam specijalac. U samo pola godine uspio sam se zamjeriti političkim mrtvacima čija je stranka na optuženičkoj klupi i hropće čekajući sudnji čas. Iako me, u biti, boli ona stvar, jer sam još jednom pokazao sebi i svojima tko smo i što smo, u drugu ruku mi nije svejedno, jer kakav ćemo svijet ostaviti onima koji dolaze kad još uvijek cenzuriramo, stopiramo i zabranjujemo najobičnije šaljive tekstove ljudi koji, poput mene, s novinarstvom nemaju blage veze. Zapravo meni se otkazuje suradnja u PH, jer „...MAKSIMALNO SMANJUJEMO TROŠKOVE, RJEŠAVAMO SE ČAK NEKIH RADNIKA, A I KONCEPCIJSKI PONEŠTO MIJENJAMO...“
Dođe mi da zaplačem kad se sjetim kako sam 1990. godine pičio biciklom u Sibinj da bi čuo što ima za poručiti krivousti gospodin na skupu HDZ-a u spomen na „sibinjske žrtve“. Bilo je tisuće ljudi, dani ponosa i slave, hrvatske trobojnice , „Ustani bane“ i vjera , ogromna količina vjere u bolje sutra. Od silnog uzbuđenja zaboravio sam zaključati bicikl kod škole no nitko mi ga nije drpio, jer su ljudi osjetili da je kraj lopovskoj “ Jugi „ te da više neće biti nužno i neophodno krasti. Spominjao se tada švicarski standard, njemačka preciznost, ekološka svijest Šveđana, američke potrošačke navike... Samo četvrt stoljeća kasnije na istom mjestu ( Sibinj ), u istu prigodu ( spomen na sibinjske žrtvre ) dolazi nešto manje ljudi, u malo boljim vozilima ( tko će lud biciklom ). Ponosa i slave nigdje, tek pokoja trobojnica, a „ban“ samo malo kradom proviri i kad vidi da su ovi još gori nego oni što su bili prošle godine brzo zalegne i nastavi snivati hrvatski san. Ali nije samo meni teško. Jebeš kolumnu. Kako se osjećaju legende bez ekstremiteta koji su svoje zdravlje priložili za bolje sutra koje možda neće nikada ni doživiti ? Kako se osjećaju majke čiji su sinovi položili živote za prbisvjete koji su na vlasti i oko vlasti ? Kako se osjeća prosječan sugrađanin koji si još može priuštiti godišnji odmor kad na nekoj jadranskoj plaži upozna turista iz druge županije pa ga ovaj suoči s činjenicom da što je veća sirotinja to je jači HDZ ?
Najsmješnije je kad mali Ivo kaže : „ Ja sam žrtva političkog progona“. Da proživi samo djelić onoga što sam ja proživio u bivšoj firmi ( Đuro Đaković Montaža ), na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, udruzi NK Podvinje, Centru za socijalni rad te na koncu u Posavskoj Hrvatskoj, vidio bi on što je žrtva, što progon, a što politika. Upravo kad sam rekao ženi kako nema veze što su nam opisali kružnicu oko auta (ako je čavlom onda je zidar, a ako je elektrodom onda je zavarivač ) samo da nas ne zaliju fekalijama kao Antu Tomića, ili, ne daj Bože, vodom na -15⁰C, neminovan je bio prekid stare suradnje i novi početak koji s obzirom na iskustvo i dubinsko poznavanje septičkih jama ne bi trebao biti težak. Đubreta i rakije ima napretek. Pijanaca, birtija i oraha također.
U svakom slučaju koliko sam onda bio ponosan što sam Hrvat, toliko sam danas ponosan što su mi se zahvalili na suradnji zbog teksta u PH ( nešto o Ljubi Majiću i školi u Ruščici ). Uz iskrene želje za još mnogo dobrih tekstova „omladincima „ kao što su Boža Krajnović, Branko Penić, Ivica Bale , Joka Milardović, Zvonimir Toldi i ostali, smatram da je moglo biti još malo mjesta i za mene ( možda da smo smanjili sliku ili font ) ili da sam „išao „ na toaletnom papiru kao prilog uz svaki kupljeni broj Posavske.
