Nije žalosno i sramotno, dapače, trebalo bi ljudski, ako ne drukčije, cijeniti to što je potpredsjednica vlade RH, Srpkinja iz SDSS-a Anja Šimpraga došla u Škabrnju na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje pokloniti se hrvatskoj žrtvi strašnog zločina JNA i pobunjenih Srba u tom ravnokotarskomu mjestu, nego žalosno i sramotno što joj je dio mještana prosvjedno okrenuo leđa za polaganja vijenca i dovikivao „sramite se“. Tri desetljeća nakon rata što su ga smislili, pa organizirali i krvavo zapodjenuli politički tzv. ljudi nahvao (dum Marin), ne srpski i hrvatski narod, u Bijednoj Našoj nema sluha onih što bi ga prvi morali imati za čuvenu posthaašku poruku razuma generala Ante Gotovine na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića: „Domovinski rat je završio i sada se okrenimo budućnosti!“ Što bi drugo trebalo? Mrziti sve svoje sugrađane srpske narodne pripadnosti i kolektivno ih dovijeka smatrati krivima za strahote u Domovinskom ratu? I ovima u pelenama grubo oteti budućnost i militarizirati ih mržnjom za topovsko meso u prošlim ratovima!? Za koje se itekako dobro znâ tko je i zašto pobijedio, a tko i zašto izgubio. Imbecilno
Marijan Vogrinec
U trenutku dok je neki dan potpredsjednica vlade RH, Srpkinja iz HDZ-u koalicijskog SDSS-a Anja Šimpraga uz premijera Andreja Plenkovića bila polagala vijenac u Škabrnji u povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, dio mještana s malom djecom i navodno branitelja prosvjedno su joj okrenuli leđa i dovikivali „sramite se“. Čega se to Šimpraga imala sramiti: toga što je Srpkinja ili toga što je Plenkoviću koalicijska članica SDSS-a, najjače političke stranke hrvatskih Srba, kad ni ona osobno, ni itko iz njezine obitelji niti SDSS nisu krivi ni za jednu od 84 škabrnjske žrtve za napada jugovojske i srpskih pobunjenika na to ravnokotarsko mjesto. Ta se nečasna skupina nije sramila osobno/javno osramotiti, ali i nepristojnošću i primitivnim ponašanjem nabaciti na komemorativni skup najvišeg stupnja pijeteta, kojim se odavala počast hrvatskim žrtvama krvoprolića 18. studenoga 1991. Istodobno se u Vukovaru, u režiji iste nečasne svijesti i istim povodom sjećanja na još veću žrtvu Grada heroja toga 18. studenoga mrzilački pripucalo na kolektivnu krivnju isključivo Srba za Domovinski rat. I hrvatskih Srba i sunarodnjaka im s lijeve obale Dunava. Jer su svi četnici, srbočetnici, zločinci, paravojska i jugoarmija!?
Pa se u Vukovaru „stihovano“ s pozornice zazivalo Dunav neka „izbaci lažne vijence“ jer je dan prije Milorad Pupovac, saborski zastupnik i šef SDSS-a, koji HDZ-ovoj vladi drži glavu iznad vode i Andreja Plenkovića u Banskim dvorima, za posjeta Vukovaru s izaslanstvom bio bacio vijence u Dunav u počast i hrvatskim i srpskim žrtvama krvavog rata. Rečena je hejterska svijest to protumačila kao srpsku notornu političku provokaciju. Štoviše, srpskom je političkom provokacijom i izrugivanjem vukovarskoj i općenito hrvatskoj žrtvi u Domovinskom ratu ocijenjen i nedavni posjet patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija Perića. Svake godine isti – među njima i „proslavljeni“ čekićari ćirilice na pločama državnih/javnih institucija, sic transit, na koje pismo Srbi u Bijednoj Našoj imaju zakonsko pravo u sredinama, gdje ih obitava više od trećine ukupnog broja žitelja – istrčavaju u javnost i zazivanjem srpskog tzv. istočnoga grijeha kolektivne krivnje za sve hrvatsko zlo jučer, danas i sutra. Time zločesto kontaminiraju ne samo navodne političke pokušaje pomirenja i suživota – makar se narodi nemaju ni zbog čega miriti, već njihovi zlikovci/krivci imaju završiti pod pravosudnim mačem – nego truju i sve komemorativne državne događaje kakvi su 18. studenoga u Vukovaru i Škabrnji, svibnja pak za obilježavanja obljetnica VRA Bljeska i kolovoza VRA Oluje, etc.
Protusrpski slaboumnici
Ista protusrpska mržnja istih slaboumnih, je li, pojedinaca i skupina opet se ovog studenoga kao i prethodnih godina – obilno poškropljena neprofesionalnim medijskim i kvazinacionalnim kerozinom – toksično razlila javnim prostorom. Pod kišobranom „tužnih obljetnica hrvatske žrtve i stradanja u ‘jugosrpskoj/jugočetničkoj’ agresiji na Hrvatsku u Domovinskom ratu“, u znaku „kolona sjećanja“, milijuna lampiona, svijeća, cvijeća, vijenaca, misa u crkvama i na otvorenom, boli, suza, izjava zvanih i nezvanih… Kao i prošlih godina, i ove su tzv. ljudi nahvao (dum Marin) u skupim političkim/politikantskim odijelima ili samo „spontano“ inspirirani njihovim javnim angažmanom grubo, nekršćanski (a svi su odreda, tvrde, aktivno bogobojazni, sic transit!), čak nečovječno i politički neprihvatljivo, dozlaboga sramotno i nedostojno vlastita obraza zlorabili ne samo istinsku bol preživjelih zbog obiteljskih gubitaka u ratu i prirodnu zahvalnost zbog žrtve uzidane u slobodu i ljudsko dostojanstvo nego i notorne činjenice/istinu o Domovinskom ratu. Godinama isti ljudi što su – dok je grmjelo u Vukovaru, Dubrovniku, Pakracu, Gospiću… – bili miljama daleko od ratišta, dezertirali, sklanjali obitelji u inozemstvo, učili „diplomaciju“ kod Mate Granića na Zrinjevcu, punili privatne džepove kao Tuđmanovi „logističari“ i generali s konobarskom ili instalaterskom školom, vozači autobusa i šlepera, čak sitni lopovi i seoski gologuzi… svakog se studenoga, ali i kojekakvih inih državno-domovinskih obljetnica sjete i tih jalovih raspri o ratnoj krivnji, priznanju, isprici, sudbini nestalih, odšteti i tzv. pomirenju i suživotu Srba i Hrvata.
Svaki put s figom u džepu i obaveznim „ali“… Svaki put ti isti samozvani „vlasnici“ istine o Domovinskom ratu i isključivo srpskoj krivnji za agresiju što su na krijesti „vlasništva“ nad „istinom“ koju oktroiraju kao povijesnu i neupitnu zapasali unosne državne apanaže, polit-braniteljske pozicije te zavidnu obiteljsku imovinu u nekretninama i pokretninama na kopnu i na moru bezobzirno prihranjuju zauzete pozicije tzv. zasluga, ugleda i časti istrčavajući u prvi red pred medijskim mikrofonima i tv-okom upravo tim prigodnim „domoljubnim pametovanjem“ o bezgranično širokoj hrvatskoj duši, genetskom samaritanstvu, kršćanskom oprostu i kolektivnomu tzv. srpskom istočnom grijehu koji će „Hrvati oprostiti, ali neće zaboraviti, kad Srbi…“ Tek kada – svaki s tonom pepela na glavi!? – budu hodali po vodi? Ili na trepavicama? Svejedno. Službena politika i mediji u Bijednoj Našoj više kukavički i nezrelo/nedoraslo no kalkulantski daju pozornost upravo profesionalnim neimarima mržnje i trovanja srpsko-hrvatskih odnosa (time i vlastite i državne izglednije budućnosti), koji pak bez unaprijed i povijesno dokazano promašene politike guranja cijelih naroda jednih na druge ne bi imali svoj raison d’être.
Da bi nacional-šovinistička ujdurma imala koliko-toliko „utemeljenja“, osobito među mladeži čija je izobrazba krajnje deficitarna povijesnom istinom, humanističkom i građanskom potkom za račun vjerskog drila i polit-svjetonazorske indoktrinacije, valja povijesnim krivotvorinama te revizijom upravo najslavnije, antinacifašističke hrvatske prošlosti ukloniti iz javnog prostora i svaku pomisao na to da Srbi i Hrvati nemaju drugu soluciju do skladno, susretljivo, ravnopravno i mirotvorno obitavati u zajedničkoj domovini Hrvatskoj. Da nisu „prirodni neprijatelji“ jedni drugima u „stalnoj borbi za isti životni prostor“, nego slavenska braća praktično istog jezika, vjere, tradicije, narodnih običaja…, koji su na tomu istom životnom prostoru upućeni jedni na druge. U svakom životno važnom smislu. Ti se narodi nikad u povijesti nisu mrzili i hvatali za gušu, ali jesu povremeno njihove do srži kvarne/zlonamjerne političke kaste – najkrvavije u okolnostima raspada bivše zajedničke 24-milijunske SFR Jugoslavije – prikazujući svoju pokvarenost kao „narodnu volju“ ili „nužnu obranu nacionalne opstojnosti“. Sic transit. Maršal Tito, „kumrovečki Joža“, pobjednik u Drugomu svjetskom ratu, jedan od najvećih državnika 20. stoljeća i najzaslužnijih Hrvata u povijesti je najuvjerljivije prokazao tu nakaznu politiku podjela i inducirane mržnje, pa je zato danas – na veliku sramotu i Beograda i Zagreba – persona non grata, a njegovo u svakom smislu golemo djelo gurnuto u naftalin.
Antinacifašistička slava NOB-a, časna epoha nesvrstavanja i miroljubive koegzistencije među narodima, sekularizam, bogate zasade tzv. bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti – u mirno doba „kada nije bilo važno koje si nacije ili vjere, nego jesi li čovjek ili nisi“ – povijesno su kontraproduktivno, zločesto uklonjeni iz školskih programa i udžbenika. Puno pravo građanstva i golem javni novac fasuju izmišljena nacionalna mitologija, krivotvorine i notorne laži o „tisućljetnoj hrvatskoj državnosti“ radi rasplamsavanja srpsko-hrvatske netrpeljivosti (četnici, ustaše…) na čemu profesionalni politikanti bildaju svoju imovinu, pozicije u društvu i političku moć. Tzv. obični/mali Srbi i Hrvati i u Srbiji i u Hrvatskoj takvima su zadnja rupa na svirali. Osim kada ih se predizborno huška na mržnju. Što reče u novinarski mikrofon pred tv-okom jedna vremešna Srpkinja iz potresom razorenog banijskog sela: „Kćerce moja, za nas u ovoj zabiti nit’ tko iz vlasti pita nit’ nas dođe vidjet’. Samo pred izbore. Političari se dovezu limuzinama, obećavaju nam vile i kule, traže da glasamo za njih, a onda opet – Jovo nanovo. Nit’ tko pita, nit’ nas obilazi. Obećanja, jelda, ludom radovanja…“
Redikuli više no radikali
RH nije, kako je svojedobno u Slatini izjavila proustaška „pjesnikinja“ iz Pšeničnikove kanadske škart tiskovine „Nezavisne Države Hrvatske“ , Pavelićeva i tzv. NDH poklonica Ruža Tomašić rođ. Budimir, „država hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj – gosti“. Da je tu budalaštinu u osvit olovnih 1990-ih javno bubnuo tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman – uz onu kako je „sretan što mu supruga Ankica nije ni Srpkinja niti židovka“ – Bijedna Naša nikad ne bi bila međunarodno priznata niti bi svijet uvjetovao tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost balkanskog kiflića donošenjem/provođenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. I nema sreće ni za koga ni u jednoj zemlji većinskog naroda u kojoj se najbrojniju narodnu manjinu drži građanima drugog reda, jer su kolektivno stalno krivi za svako zlo što su ga pojedinci ili skupine njihovih etničkih gena bilo kada, bilo gdje i bilo zašto bili nanijeli pojedincima ili skupinama većinskog naroda. Pa će dozlaboga iritantno/nečovječno, je li, na tom ružnom protusrpskom kljusetu jahati u tzv. Visokom domu i na uličnim ultradesničarskim performansima u stilu „događanja naroda“ tzv. suverenistički lik, čija je zapovjedna odgovornost nad specijalcima za masakr srpske starčadi 26. kolovoza 1995. u zaseoku blizu Plaškog na krajnje enigmatičan način – otišla u sudsku zastaru. Domovinski rat je završio kako je završio, ali u trknutim se glavama ratuje i dalje te poput šovinističke dijareje kontaminira gotovo svalu obljetnicu važnih državnih nadnevaka tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene.
Tim više redikulima no radikalima časnoga političkog, svjetonazorskog i moralnog pedigrea ništa ne znači poruka razuma i izglednog suživota Srba i Hrvata u Bijednoj Našoj, koju je urbi et orbi sa zagrebačkog Trga bana Josipa Jelačića netom po oslobođenju iz Scheveningena izrekao general Ante Gotovina, jedan od najsposobnijih hrvatskih zapovjednika u VRA Oluji: „Domovinski rat je završio i sada se okrenimo budućnosti“. Na tribini iza Gotovininih leđa se ružnom grimasom cerio rečeni saborski zastupnik sa „zastarjelom“ zapovjednom odgovornošću za Grubore. Dio šovinistički impregnirane mase pred Gotovinom je bučno negodovalo: „Uaaaa! Uaaaa! Uaaaa…“ General, kojemu iks tih bukača nije vrijedan ni cipele čistiti, s vremenom je – možda baš zato što se svjesno/savjesno maknuo iz politikantskog pentagona Bijedne Naše, držeći se poruke s Jelačićevog trga – gurnut na marginu. Više ga i ne pozivaju na najvažnije obljetnice krupnih pobjeda u Domovinskom ratu, etc., jer nije pristao biti marionetom ekstremista „domoljubne“ tzv. desnice, a HDZ-ovi generali s figom u džepu u cijeloj se priči prave grbavima. Javnost bi ih poslala u vražju mater sve odreda stanu li otvoreo/radikalno protiv Gotovine koji je pobijedom u Kninu okončao Domovinski rat i praktično „ušao u legendu“ – dakako, uz Petra Stipetića i par zapovjednika za nabrojiti na prste jedne ruke – ali nisu kadri ni odmaknuti se od unosna HDZ-ova tutorstva, pa…
I onda se nastavlja događati sramota kakva je neki dan protusrpskom netrpeljivošću kontaminirala odavanje pijeteta žrtvama rata u Škabrnji i Vukovaru budući da u nekim trknutim glavama rat protiv „srbočetnika“ nikad neće završiti dok im donosi obilne državne apanaže, materijalne povlastice i politički im drži glave iznad vode. Recimo, vukovarskom gradonačelniku, HDZ-ovu izbornom luzeru, pa baštiniku Škorinoga rashodovanog Domovinskog pokreta Ivanu Penavi koji je cijelu političku karijeru sklepao i nastavlja zidati na radikalnom protusrpstvu – najprije pod HDZ-ovim blagoslovom, uključivo čekićanje ćirilice – a sada puno desnijim diskursom okrunjenim nedavnom kočopernom izjavom da je popisom stanovništva utvrđeno manje od 30 posto Srba u Vukovaru te da „ne dolazi u obzir nikakvo proširivanje njihovih manjinskih prava“. I opet nije propustio Dan sjećanja na žrtvu da u tom tonu čita lekciju HDZ-u i neistomišljenicima o Domovinskom ratu, srpskoj krivnji i državnoj nebrizi za vidanje „još nezacijeljenih ratnih rana“.
Zanimljiv je taj lik što drugima čita bukvice o domoljublju, hrvatstvu od stoljeća sedmog, vukovarskom ratnom junaštvu i svetoj dužnosti obrane domovine, a 1991. godine je s obitelji pobjegao iz Vukovara i nastavio školovanje u Varaždinu i Zagrebu. Dok je iks maloljetnika dostasalih za pušku ostalo/došlo tada braniti, mnogi i poginuti u Vukovaru. Penavinih se protusrpskih alter ega, pokazale su tv-kamere na licu mjesta, našlo i halabučiti u Škabrnji protiv Srpkinje koja je došla položiti vijenac, zapaliti svijeću i odati počast nedužnim hrvatskim žrtvama, koje su pobili njezini pobunjeni sunarodnjaci na samom početku Domovinskog rata. Taj čin ljudskosti, suosjećanja i razumijevanja nepresušne hrvatske boli grubo je uvrijeđen povicima mržnje i okretanjem leđa ne tek državnoj dužnosnici već i ženi, hrvatskoj građanki Anji Šimpragi, čije srpstvo baš nema blage veze s počiniteljima zločina protiv čovječnosti i još manje s kolektivnom krivnjom njezina naroda. Baš kao što hrvatski narod nema blage veze niti može/smije biti kolektivno kriv i za jedan-jedini takav zločin što su ga/ih počinili hrvatski neljudi i za vrijeme tzv. NDH i u Domovinskom ratu. A itekako ih je bilo. Mnogi „naši“ egzekutori, silovatelji, palikuće, pljačkaši i ini zlikovci slobodno šetaju tu oko nas, puni su kao brod izašli iz rata te nisu i nikad neće odgovarati pred licem pravde.
Škabrnja – Andrej Plenkovic i Anja Simpraga – Photo: Dino Stanin/PIXSELL
À propos, premijer Andrej Plenković prvi je, a za njim ministri nadležnih resora, kriv što se za obljetnica Domovinskog rata u tzv. kolonama sjećanja – uopće nije važno je li jedna, dvije, tri ili koliko već, u režiji političke gluposti i inata! – pojavljuju ucrnjeni likovi sa „Za dom spremni“ ustaškim znamenjem (pod kojim se u više od 40 konc-logora tzv. NDH genocidno klalo Srbe, Rome, židove, komuniste, ustaške oponente…) te zastave sa šahovnicom bijeloga početnog poljem i bez krune hrvatskih povijesnih pokrajina. Time se izravno vrijeđa i ne priznaje ne samo Ustav RH koji determinira državnu zastavu nego ni sama država, izborena u Domovinskom ratu na temelju kontinuiteta državnosti i u granicama što ih je 1941.-1945. godine izborila partizanska vojska u NOB -i i potkraj rata ozakonio ZAVNOH, najviše izvršno i zakonodavno tijelo demokratske Hrvatske. Plenković i njegov „europejski“ tzv. light HDZ kukavički, samo radi sektaških izbornih probitaka, toleriraju puzeću ustašijadu u društvu i gledaju kroz prste protusrpskim ispadima, što osobito dolazi do izražaja u stadionskim divljanjima tzv. navijača („Ubij, ubij, ubij Srbina!“), zlim grafitima na uličnim fasadama, prometnim znakovima, u dijelu medija, na kojekakvim privatnim tulumima čija noćna buka tutnji okolicom…
Nema tu mjesta notornoj budalaštini tipa ustaški poklič „Za dom spremni“ je zabranjen, ali „dopušten u svečanim prigodama“, jer je „HOS pod tim zovom branio Hrvatsku u domovinskom ratu“. Pa će onda neke sredine, je li, čak i dio inozemstva zabraniti Thompsonove koncerte, a neki će ga hrvatski sudovi tapšati po ramenu kada u pjesmi „Bojna Čavoglave“ iz punoga grla drekne tisućama omađijane mladeži: „Za dom…“, a ova mu još bučnije odvrati: „…spremni!“ Jer, reći će pametan sudac/kinja: „Pa, taj je poklič upotrijebljen u umjetničkom djelu….“, kao da je to opravdanje, alibi za notorni ustašluk koji svojim krvavim crnilom truje društvene odnose, sramoti i svrstava Bijednu Našu među pronacifašistički slijepe zemlje u civiliziranoj Europi. I kao da je „Bojna Čavoglave“ umjetničko djelo!? Malo sutra, kazao bi pokojni mister Morgen. Na ljutu se ranu ide ljutom travom, ne HDZ-Plenkovićevom političkom kamilicom, a ti što se busaju u prsa kukakvička kako su izborno „preuzeli odgovornost“ mogu svirati u neku stvar dok im se društvo naočigled dijeli, mrzi, ne podnosi različitosti, živi u prošlosti i ne znâ za civilizirani suživot u redu i miru.
Pismo, odgovor i laž
Neuvjerljivo je i premijera nedostojno komentirati skandal u Škabrnji tek pripomenom da „smo došli ovamo izraziti poštovanje, sjećanje i pijetet prema žrtvama strašnog zločina“ te da su „ovo trenuci kada se sjećamo važnih i bitnih trenutaka povijesti hrvatskog naroda, prijelomnih trenutaka u Domovinskom ratu koji je temelj hrvatske države, naše slobode i neovisnosti, jer bez toga ne bi bilo ni demokracije u kojoj živimo“. Bit će da premijer ne vidi iz svoga paralelnog svemira da se iz te „demokracije, slobode i neovisnosti“ (je li, njegovom politikom delegiranih Bruxellesu!) u manje od 10 godina iselilo s obiteljima cca pola milijuna ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi nezadovoljnih životnim standardom i društveno-političkom zbiljom prepunom prijepora i nesposobnosti „napokon svojih na svomu“ upravljati samima sobom, pa… Slika i prilika trulog stanja što ga je izvjesni Ante Dražina, predsjednik Općinskog vijećaŠkabrnje, uime sumještana izrecitirao novinarima nakon sramote na mjesnom groblju sv. Luke: „Nekoliko puta smo pisali vladi i molili da u izaslanstvu ne bude Anja Šimpraga ni bilo tko drugi iz SDSS-a. Obećali su nam da neće biti nitko iz te stranke, zadnji put u ponedjeljak. Anja Šimpraga je nepoželjna u Škabrnji! Ne samo ona, nego cijeli SDSS i to će tako biti vječno. To je jedna zločinačka stranka koju u Škabrnji nikad nismo i nećemo prihvatiti. Čekali smo u nadi da ona neće doći, ali lagali su nam. Žalost i sramota!“
Itekako, žalost i sramota! Ali ne zato što je Šimpraga došla u Škabrnju pokloniti se hrvatskoj žrtvi – po službenoj dužnosti, po Plenkovićevom osobnom nalogu u dodogovu s koalicijskim partnerom Pupovcem ili baš svojim pokušajem pomoći ublažavanju rana koje nikad neće zacjeljeti – nego žalost i sramota što tri desetljeća nakon rata što su ga smislili, pa organizirali i krvavo zapodjenuli politički tzv. ljudi nahvao (dum Marin), ne srpski i hrvatski narod, u Bijednoj Našoj nema sluha onih što bi ga prvi morali imati za Gotovininu posthaašku poruku razuma: „Domovinski rat je završio i sada se okrenimo budućnosti“. Što bi drugo trebalo? I ovima u pelenama grubo oteti budućnost i militarizirati ih mržnjom za topovsko meso u prošlim ratovima!? Imbecilno.
