Učinkovitost epidemioloških mjera u Hrvatsko dovedena je pod upitnik od trenutka kada su službeno postale “kompromisom” između zaštite zdravlja i zaštite ekonomije. Međutim, ni u državnim institucijama i kompanijama ne provode se epidemiološke mjere koje su donesene od iste te države, što ostavlja radnike/ce i u tom sektoru bez zaštite zdravlja, prepuštene vlastitim ograničenim resursima i sposobnostima snalaženja.
Dok su epidemiološke mjere Nacionalog stožera civilne zaštite u početku bile donošene sa svrhom zaštite javnog zdravlja, danas možemo pričati o “epidemiološkim“ mjerama koje i službeno imaju biti balansom između zaštite zdravlja i zaštite ekonomije. Premda je situacija žrtvovanja zdravlja i ljudskih života za ekonomsku dobrobit ustaljeni obrazac kapitalističke ekonomije, širina neuspjeha u nošenju s pandemijskom situacijom daje nam uvid u to da ni oni najrazvijeniji, kada to tržišta nalažu, nisu ni najmanje pošteđeni užasa kapitalističkog realizma. U nacionalnom kontekstu nemamo upotrebljive podatke o uspješnosti provođenja epidemioloških mjera, ali imamo podatak kako je s današnjim danom preminulo 13.502 osoba od koronavirusa, što Hrvatsku stavlja na deveto mjesto u svijetu po broju preminulih na milijun stanovnika. Je li riječ o loše osmišljenim mjerama ili o tome da ih se ljudi jednostavno ne pridržavaju? Vjerojatno oboje. Epidemiološke mjere u nacionalnom kontekstu donose se uglavnom na temelju iskustava drugih zemalja, a isključivo u nadi da će ih se stanovništvo pridržavati i da će one imati predviđeni učinak. U novije vrijeme također se radi o nadi donositelja odluka da je nova varijanta virusa manje opasna i da će umrijeti samo najslabiji. U nedostatku podataka, preostaje nam stoga oslanjati se na anegdotalne slučajeve koji mogu ukazivati na nešto šire trendove vezane uz uspješnost provođenje mjera. Takvi slučajevi nažalost ukazuju na to kako čak i državne kompanije i institucije ne provode epidemiološke mjere koje su donesene od iste te države, a što posljedično ostavlja radnike/ce da se individualno snalaze s vlastitim ograničenim znanjima i resursima.
Tehnički moguće, praktički nemoguće
Jedna od epidemioloških mjera donesena od Nacionalnog stožera civilne zaštite odnosi se na obavezu organizacije rada od kuće gdje god je to tehnički moguće. U 2020. godini na razini Europske unije oko 12.3% svih zaposlenih radilo je od kuće. U istom periodu u Hrvatskoj taj postotak iznosio je 3.1%. Unatoč tome što se radi o godini ozbiljnih zatvaranja ekonomija i strogih uputa europskih državnih vlasti kako je zbog pandemije potrebno organizirati rad od kuće gdje god je to tehnički moguće, Hrvatski prosjek četiri je puta manji od onog europskog, a čak sedam ili osam puta manji od Luksemburga i Finske koje predvode listu s najviše zaposlenih koji su 2020. radili iz vlastitog doma. Niz je razloga zašto je situacija takva – od razvijenije tehnološke infrastrukture u bogatijim zemljama, većeg povjerenja u radnike/ce, kao i ekspertize poslodavaca da takav rad na odgovarajući način vrednuju. Međutim, u doba pandemije to je ponajviše pitanje općeg povjerenja u državne institucije – prije svega u obrazovne, znanstvene i zdravstvene sustave koji zajedno s medijima dominantno oblikuju javno mišljenje oko važnosti uvođenja i pridržavanja epidemioloških mjera. Za 2021. godinu još uvijek nemamo podatke, ali sudeći prema informacijama koje dolaze od uključenih u procese izmjene domaćeg Zakona o radu, očekuje se da će postotak onih koji rade od kuće rasti.
Logično je stoga da sindikati inzistiraju na maksimalnoj zaštiti radnika/ca prilikom organizacije rada od kuće. Sindikati pritom naglašavaju kako rad od kuće mora odražavati suglasnost obiju strana, uz osiguranje sredstava rada te pravednu naknadu troškova nastalih takvom organizacijom radnih procesa. Međutim, unatoč tome što svakodnevno postižemo crne vrhunce vezane uz pandemiju (prema statistikama, nikad nije bilo više novooboljelih, a od koronavirusa u 2021. godini preminulo je 2,2 puta više ljudi nego u 2020.) čitajući sindikalne izjave, osim deklarativnog slaganja s trenutnom obavezom rada od kuće, zapravo ne znamo koliko i kako se ta obaveza u stvarnosti provodi i pod kojim uvjetima. Postavlja se pitanje tko se zauzima za zaštitu zdravlja radnika/ca kada su oni primorani fizički ostati na radnim mjestima, unatoč mogućnosti organizacije rada na daljinu? U hrvatskom epidemijskom kontekstu odluke o organizaciji takvog rada u javnom sektoru prepuštene su ravnateljima/icama institucija koji potom iste te odluke ili potpuno zanemaruju ili uz čvrsto protivljenje prepuštaju nižim menadžerima i voditeljima koji najčešće nemaju znanje i uvjete da provedu takve mjere, a pritom i znaju da rukovodioci takve odluke ne podržavaju. U praksi to znači kako većina radnika/ca svakodnevno odlazi na svoja radna mjesta, koristeći se uvelike javnim prijevozom, da bi potom osam sati sjedili s kolegicama i kolegama u uredima u kojima najčešće nije moguće poštivati mjere za suzbijanje epidemije.
Sličan proces odvija se i na drugim razinama države poput obrazovanja, pa ne iznenađuju izjave ministra znanosti i obrazovanja koji naglašava kako neće biti jedinstvenog zatvaranja škola već će odluke o zatvaranju biti prepuštene ravnateljima/icama. Sve to događa se u trenutku kad 50% svih škola u zemlji ima barem jednog oboljelog učenika. Takve odluke pravdaju se time da se “ne možemo kockati s edukacijom djece i mladih naraštaja“. Međutim, iz Ministarstva ne govore o tome kako će doskočiti problemu manjka nastavnog i tehničkog osoblja (čitaj: manjka njihovog zdravlja). Obrazovni radnici/e su u trenutnoj epidemiološkoj situaciji, uz one u zdravstvu, posebno nezaštićeni na svojim radnim mjestima. O njihovoj sudbini odlučuju isključivo politički postavljene osobe koje su se zatekle na rukovodećim pozicijama. Dok u SAD-u sindikati u obrazovanju prijete nedolaskom na posao tijekom novog vala zaraza, dok su francuski radnici u obrazovanju na ulicama, i jedni i drugi zbog nezadovoljstva upravljanja zdravstvenom krizom i činjenice da im država nije u stanju osigurati zdravlje na radnom mjestu, u Hrvatskoj nema naznaka kako bi bilo koji sindikat u obrazovanju pokrenuo takav prosvjed unatoč katastrofalnoj epidemiološkoj situaciji.
Individualizam u kolektivnom problemu
Provođenje epidemiološke mjere rada od kuće, kao uostalom i svih drugih epidemioloških mjera, kompromitirano je HDZ-ovim licemjernim odnosom prema upravljanju pandemijom općenito. To se prije svega odnosi na činjenicu da odluke često donose osobe koje o širenju zaraznih bolesti znaju koliko i nasumična osoba koju ćemo u sljedećem izlasku iz kuće sresti na cesti. Od samog početka pandemije, epidemiološke mjere i preporuke koje donose i komuniciraju lokalni politički autoriteti nisu se pretjerano promijenile unatoč novim saznanjima o širenju virusa. Uglavnom se radi o već poznatim mjerama koje variraju u svom intenzitetu. U kontekstu zaštite ljudi na radnim mjestima, u hrvatskom javnom diskursu nema govora o pročišćivačima zraka, besplatnim FFP2 maskama ili besplatnim brzim testovima za kućnu upotrebu. Osim fizičke distance, pranja ruku i nošenja zaštitne maske, u javnosti nema govora ni o tome kako distanca od dva metra u zatvorenim prostorima nije dovoljna u situaciji gdje se virus širi aerosolom.
Nažalost, živimo u društvenom okruženju u kojem institucije prečesto kompromitiraju zaštitu kolektivnog zdravlja političkim interesima, u kojem se kontinuirano krivi pojedince za neuspjeh državnih zdravstvenih politika. Osnovni problem zaštite zdravlja u epidemiji koronavirusa je činjenica da je epidemija kolektivni problem koji vladajuće garniture pokušavaju riješiti delegacijom odgovornosti na individualne razine – bilo da je riječ o onima koji donose odluke na razini institucija ili samim radnicima/ama. Nije stoga čudno što su zemlje s višom razinom individualizma manje uspješne u borbi protiv pandemije koronavirusa. Provođenje epidemioloških mjera evidentno nije ovisno samo o političkoj i/ili zakonskoj odluci, već ponajprije o tome koliko je društvo kroz individualno odricanje i kolektivno djelovanje spremno provesti mjere koje služe za dobrobit tog istog društva. U stvarnosti to znači da će uspješnost epidemioloških mjera ovisiti o općoj informiranosti društva u cjelini – znanju koje se oblikuje kroz uspješan rad društvenih institucija. U situaciji u kojoj javne institucije šalju poruke kako je jednako važno, ako ne i važnije, zaštititi kreditni rejting kao i ljudsko zdravlje, teško se može formirati zadovoljavajuća kolektivna razina znanja o imperativu zaštite svog i tuđeg zdravlja.
bilten
