Ćirilični grafiti koji su jučer prijepodne (petak, 19. kolovoza) uočeni na vanjskom zidu osječkog Aninog groblja, pogotovo zbog medijskog tretmana koji su dobili – u kratkoj formi novinske crtice koja donosi samo osnovne informacije – prijete zaoštravanjem međuetničkih odnosa na istoku Hrvatske. Naime, grafiti sadržaja „Ovo je Srbija“ i „Klat ćemo Hrvate“ pojavili su se u trenutku kada desna javnost vodi kampanju zastrašivanja, u kojoj ne preže ni od ucjenjivanja glava nepoznatih grafitera koji su krvavo crvenom bojom „dovršili“ spomenik Miru Barešiću, kao ni od objavljivanja imena i fotografija osoba koje sumnjiče da su imale veze sa spomenutom intervencijom, ali i s oštećivanjem biste Jean-Michela Nicoliera u Vukovaru.
No primarni problem s osječkim grafitima leži upravo u njihovu medijskom tretmanu. Naime, javni i komercijalni mediji svojim izvještavanjem pogoduju stvaranju slike kako kod srpske manjine postoji namjera za proizvođenjem međuetničkog sukoba, koja se realizira u ispisivanju grafita šovinističkog, ekspanzionističko velikosrpskog sadržaja u Osijeku.
Svodeći svoje informiranje o tom događaju na minimalno poštivanje tzv. Five Ws (tko, što, gdje, kada, zašto) uslijed tržišnog pritiska informiranja u realnom vremenu, mediji su propustili ukazati na vrlo važno obilježje grafita: osoba koja ih je ispisala ne zna ćirilicu! Kao što se može vidjeti s fotografija, u riječi „Srbija“, slovo „i“ napisano je latinicom, što je omaška koja bi se dogodila malokome tko se služi ćirilicom.
Druga manjkavost izvještavanja je ta što uopće ne dovodi u pitanje suvislost ideje da u Osijeku postoje neki „Srbi“ koji bi po zidovima ispisivali velikosrpske parole. Činjenica koja se može doznati čak i površnim pregledavanjem hrvatske wikipedije (sic!) jest da Srbi u Osijeku čine manje od tisuću stanovnika, odnosno manje od jednog postotnog poena u ukupnom stanovništvu grada. To je, u odnosu na popis 1991. godine jedan postotni poen manje, a u apsolutnom iznosu tri puta, odnosno nešto više od dvije tisuće Srba manje. Jednako je lako doznati da u Osijeku nema ni srpskih organizacija, pa čak niti lokalnog pododbora Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“. Bi li u takvoj situaciji, u kojoj svatko tko to želi može doznati sve osječke Srbe poimence, ijednom „Srbinu“ bilo u interesu pretvoriti se u hodajuću metu zbog jeftine provokacije koja donosi samo probleme? Tko bi ispisivao ovakve grafite dok desničarska TV zvijezda ucjenjuje glave, a desničarske grupe najavljuju da će sami naći i obračunati se s političkim protivnicima?
Imajući to u vidu, sumnja – ako ne i zaključak – da je ispisivanje grafita djelo provokatora mora se barem razmotriti. Nadalje, ta sumnja mora biti praćena pitanjem: kome odgovara zaoštravanje međuetničkih tenzija na istoku Hrvatske? Radi li se u slučaju osječkih grafita, o evociranju metoda vođenja predizborne kampanje iz sezone jesen/zima 2015. godine? Drugim riječima rečeno, zar je moguće da su – i nakon četvrt stoljeća socijalne i ekonomske devastacije Hrvatske koje su provodile vlade s agendom hrvatskog nacionalizma i ekonomskog neoliberalizma – glavni problem Srbi?
