Zagreb je ogroman grad, ima ga, tamo preko Save i gdje se već širi na jug i na zapad, i u takvom ogromnom gradu čisto statistički gledano, izvjesno je da se i puno umire i da sve te ljude treba negdje i pokopati ili kremirati, a sahranjuju se na, koiko je meni poznato, tri velika groblja – prekrasnom Mirogoju sa svojim kupolama i arkadama, vijencima, hodnicima, kosturnicama i mramorom, hrvatskimm Panteonom ga zovu, zatim groblju Miroševac, i socijalnom groblju iza Sesveta, za zagrebačku nižu i radničku klasu, ogroman proplanak kraj Zagreba, a zove se Markovo polje.
Kakav si bio u životu, tako ćeš biti i sahranjen. Ako si bio vrijedna i marljiva, poštena radnička i seljačka, purgerska ili dotepenska duša koja je tiho brodila kroz životne bure i bonace, bez puno buke i žalopojki, nadajući se da Bog sve vidi i sve će doći na svoje, jer ako si pošten i dobar ne možeš u paklu završiti, ali baš to ti se desilo na kraju života, i zadnje dane neočekivano provedeš u bijedi i siromaštvu, u redu na ulici čekajući s rajnglicom u ruci da ti u nju država ili biškupi uvale neku groznu splačinu na nivou zatvorske hrane samo goru, na vječni počinak spremit će te kao bijedu i sirotinju i socijalu, kao zadnju rupu na svirali za koju je sustav kojem si cijeli život služio i plaćao harače jedva dočekao da odsvira svoje i umre i da joj prestane plaćati bijednih 69 kuna mirovine po godini stvarnog, a ne fiktivnog rada. Ako si bio „poštenjak“ i vjerovao da se radom, školom i fer plejem, a ne falsificiranjem, varanjem, podmićivanjem i lopovlukom probija kroz život, onda si profulao priču i civilizaciju i ležat ćeš na proplanku Markovog polja kao leš treće kategorije. Ali ako si bio mafijaš, razbojnik, grabio političkim ovlastima tuđi novac kao svoj vlastiti iz gradskog ili nekog drugog proračuna i računa organiziranog na haraču i nametu, ako si bio krimos i estradnjak šarmantni ili nešarmantni ali uvijek štetan za okolinu kao PM lebdeće i kancerogene čestice, onda ćeš biti sahranjen u mramoru uz sve moguće počasti i protokole istih takvih krimosa na veličanstvenom i reprezentativnom Mirogoju.
Intimno mislim da bi Bandić puno više volio da vječno počiva negdje na svojoj rodnoj grudi, u zaseoku Bandića Brig iz kojeg je i stigao u svojoj posljednjoj godini gradonačelničkog mandata uz pomoć viagre i majke prirode do aleje slavnih zagrebačkog Mirogoja. I ne mogu se čudom načuditi silnom oplakivanju tog tvrdog mafijaša od strane vladajućeg establišmenta i sitne raje, zašto plače establišment i piše pozdrave i poruke u knjigu žalosti još mi je i jasno, cornix cornici oculos non effodiet, ali zašto žali sitna raja i socijala, budući stanari proplanka za sirotinju, a sirotinja su postali upravo zbog takvih likova i njihovih politika, nije mi jasno nikako. Ljudi su sentimentalna bića i najlakše je mnipulirati njihovim sentimentom. Tako ih rade kriminalci, mafijaši, zloćudni političari koji se okupljaju oko smrti svoje vrste, dižu ju u nebo, upisuju tobožnje zasluge i svečano pokapaju. Licemjeri par par excellence, nije isto biti veliki pisac, naučnik humanist i pjesnik i biti korumpirani, zloćudni političar i štetočina, pa nije ni red da se blizu jedni drugih pokapaju, jer kao i u životu, i u smrti je ljepše i sigurnije među plemenitim ljudima počivati.
Predlažem posebno elitno groblje za HDZ/SDP elitu, jer kako se nisu u životu sa rajom miješali i odvajali su se i samo su se sa samima sobom i sa pljačkom bavili, pa da se i u smrti stranački i po strani pokapaju, a groblje neka se zove Bandića brig ili Plenkijev počinak, ili Karamarkova Aleja ili Škegrina Dolina, ili Sanaderov Vitar ili Linićeva Zadnja Nagodba, ili Nadanova Nada, ili Milinovićeva Milina ili Kalmetina Tuga, ili nek jednostavno na tom groblju piše ZNA SE, u spomen na te sve majstore pljačke i korupcije koji na hrvatskom Panteonu oplakuju i sahranjuju Bandića, a davno su mafijaškim reketima, lošim zakonima i korumpiranim institucijama, otimačinama, haračima, ortačkim i zločinačkim poslovima i ugovorima, bijednim plaćama i mirovinama, blokadama, ovrhama i deložacijama, bez oplakivanja i žaljenja pokopali tisuće poštenih radnika, privatnika, umirovljenika i građana.
Bandićevo cinično „idemo delati“ postalo je sinonim za predatorsku pljačku i ortačenje krim korpusa, njegovo „neka institucije rade svoj posao“ jasna je poruka građanima da su te institucije u funkciji zaštite interesa kriminalnih „elita“ a ne građana, njegovo „Gdje u zakonu piše da ja ne mogu zapošljavati kako ja hoću?“ protupitanje na pitanje novinarke o masovnom uljebljivanju njegovih parazita i satelita na teret proračuna i građana, je osnovni razlog masovnog iseljavanja hrvatskog stanovništva iz radijusa političkih krimosa koji su si napravili upravo takav Ustav i zakone da to besprimjerno, necivilizacijsko i kriminalno pitanje mogu slobodno i legitimno u eteru demonstrirati.
Kriminalnost nekog društva jednaka je visini praga njegove tolerancije na kriminalce i njihovu moć u tom društvu, pa sasvim slobodno možemo reći u flashbacku na Bandićevo dvadesetijednogodišnje vladanje, pustošenje i mafijašenje iz pozicija političkih i gradonačelničkih zakonskih ovlasti, kakav Bandić, takva država.
