Glavni razlog zbog kojega se više bavim idejama nego, kako se to klišeizirano kaže, konkretnim ljudima je taj što su ideje savršene, dok većina ljudi to nije.
Ono što nazivamo realnim ili konkretnim ljudima dominantno postoji kao bazen lažnih iskaza o moralu. Na svu sreću, ljudski život je prolazan. Ovo ne znači da imam nešto protiv morala ili protiv ljudi. Ne, upravo suprotno, protivnik sam lažnoga morala, a posve mi je neshvatljiva ljudska slabost i toj slabosti pripadajući podatni kukavičluk.
Život je prolazan i zasigurno nam slijedi smrt. Tko osvijesti ovu činjenicu, na putu je izgradnje vlastitog života, oslobođenog posluha i tih dehumanizirajućih strahova.
Slabići imaju vođe i autoritete, slobodan čovjek aktivno upravlja vlastitim životom znajući da je taj život vremenit, izniman, jednokratan, neponovljiv i da završava smrću. Slobodni ljudi se ne boje smrti.
Moral nam treba kao realitet, kao ono što ozbiljujemo, a ne kao iskaz ili ono što samo govorimo. Moral nam omogućava susret s idealnim, apstraktnim čovjekom. I takav čovjek nam treba, riječ je o ideji koja nas oduševljava i motivira da ne djelujemo samo unutar horizonta zainteresiranosti za ono što se nama događa.
Kada bismo vodili računa samo o sebi, ne bismo se previše razlikovali od kukavica koje se ne mogu oduprijeti nekom autoritetu. Tada bismo istovremeno bili autoritet koji traži posluh i slabić koji sluša taj autoritet.
Autonomni, osmišljeni život pomiruje dva elementa: nepovredivost egzistencijalne prakse koja je isključivo naša i vrijednosno odnošenje prema ideji čovjeka. Tada naša egzistencija biva naša jer nama pripada, ali je ona također i ljudska jer ozbiljuje ideju čovjeka.
Kriza humanističkih znanosti koja sve više prerasta u nepotrebnost humanistike, svijetu oduzima mogućnost da bude ljudski svijet. Taj svijet će funkcionirati, on će akumulirati znanja, bit će sve efikasniji u rješavanju različitih problema, ali će biti sve manje i manje ljudski svijet, jer se odbacivanjem humanistike odbacuje ideja čovjeka, a bez te ideje ono što činimo ne pripada izvornoj ljudskosti.
To može pripadati poduzetništvu ili tehnologiji, tržištu ili industriji zabave, ali ako se cjelina naše egzistencije ne odnosi prema ideji čovjeka odnosno prema onome što čovjeka čini čovjekom, ne možemo govoriti o humanosti.
Istina je da, kada sam već, posve slučajno naveo poduzetništvo i tehnologiju, ovih područja nema bez čovjeka, ta područja su nastala iz ljudske aktivnosti, ali su, s razine humaniteta, izvedena ili drugotna. Poduzetništvo i tehnologija uzimaju u obzir čovjeka, ali u reduktivnom smislu, on je sveden na nešto od ljudskog, time se, naravno, gubi cjelina.
Stvarati nove tržišne vrijednosti nesumnjivo je zanimljivo i kreativno, ali je neusporedivo sa stvaranjem novih ljudskih vrijednosti i to, kako se u filozofiji kaže, ljudskih vrijednosti ako su te vrijednosti uistinu ljudske. A one jesu ljudske samo ako u našem djelovanju probija humanitet ideje čovjeka kao čovjeka. S tom idejom barata humanistika, dok čovjek tu ideju realizira.
Religije, naprotiv, ne barataju s idejom čovjeka kao čovjeka iako se tako predstavljaju. One čovjeka sagledavaju s pozicije ovisnosti o božanskom biću. Religije, bez velikih elaboracija, čovjeka reduciraju na božje stvorenje.
I one su, baš kao poduzetništvo ili industrija zabave, zanimljive, kreativne i društveno korisne, ali samo ako ih se ispravno pozicionira i ne dopusti im se da tim reduktivnim pristupom potisnu ideju čovjeka. Realan čovjek može biti religiozan, ali ideja čovjeka se ne može reducirati na ideju religioznog čovjeka.
Religije iznimno cijenim, ali samo ako svojim članovima – dakle, njima i samo njima – odnosno pripadnicima okupljenim oko nekog nevidljivog, metafizičkog bića posreduju moral koji ih humanizira. Religije nema bez kulta, morala i predanja spomenutom metafizičkom biću koje se naziva bogom.
Bogovi i kultne radnje me previše ne zanimaju, neka svatko, ako to želi, vjeruje u koga ili što želi i neka vlastito tijelo, kultnim činima smješta u prostor kako mu se prohtije. Mene zanima religijski moral, odnosno zanima me ljudska vrijednost koju religiozne osobe žele ostvariti.
Kult je smještanje tijela u prostor po točno određenim pravilima. Što se mene tiče, kultne radnje ne razlikujem od tjelovježbe. Neka ljudi izvode kultne vježbe ako ih to usrećuje i ako misle da tako čine nešto dobro za sebe, a ako se pritom i osjećaju dobro i ispunjeno, tim bolje jer se tada ostvaruje i društvena korist – realiziran, zadovoljan čovjeka ne ugrožava društvo.
Ako je netko religiozan zbog egoističnih razloga, ni to nije loše. Egoizam je, ionako, glavna pokretačka snaga ljudskog načina bivanja. Neprestano se odmjeravamo s drugima kako bismo istaknuli vlastitu egzistenciju, no to je sve, zbog jednokratnosti i prolaznosti naše egzistencije, a što egoisti ne uzimaju u obzir, jedna velika, neosviještena uzaludnost.
Ono što me istinski zanima je konkretizirana moralna norma, pa i religiozna norma, koja progovara kroz egzistencijalnu praksu. Takvi ljudi me oduševljavaju, u njima nema laži, oni su uzvišeniji od ideje i bogova.
Jedan takav čovjek bio je, kod nas do nedavno prešućivani Kaštelanin Tomislav Buzov. O konkretizaciji moralne norme koja ga je stajala života Nebojša Slijepčević je snimio film naslovljen ”Čovjek koji nije mogao šutjeti”.
Srećom, virus šutnje nije zahvatio novinara Borisa Dežulovića pa Buzov nije pao u zaborav, iako su mu zaborav namijenili oni koje sam na početku ove kolumne nazvao ljudima koji djeluju kao bazeni lažnih iskaza o moralu.
Što je to Buzov napravio? On je 1993. godine putovao vlakom, i to kao čovjek koji se odnosi prema ideji čovjeka, sve ostale njegove uloge i određenja niže su razine bitnosti. U vlak su u Štrpcima ušli uniformirani pripadnici srpske paravojske s namjerom da otmu i likvidiraju putnike Bošnjake.
Buzov se suprotstavio, pitao ih je što to rade, a oni su mu odgovorili da se to njega ne tiče. No njega se to itekako ticalo. Buzov je jednog sedamnaestogodišnjeg bošnjačkog mladića sjeo na svoje mjesto kako bi on preuzeo njegovo mjesto – mjesto smrti. Buzova su potom ovi zločinci likvidirali.
Da Dežulović prije deset godina nije napisao tekst o ovom čovjeku, njegov ljudski čin bi bio zaboravljen. Srpski nacionalisti su ubili Buzova, a hrvatski nacionalisti su ga, kao umirovljenog oficira JNA, odlučili ubiti u povijesnom smislu – htjeli su ubiti sjećanje na ovaj njegov, do krajnjih granica ljudski čin.
Lažni bogovi, lažne nacije, lažni novinari, lažni vojnici, lažna ljudskost, lažne politike, lažni moral i lažna povijest ubijaju – uvijek i svugdje. Toj laži se suprotstavljaju ljudi koji ne šute.
Tomislav Buzov je bio čovjek riječi i riječ o njemu pronose ljudi istine. Takvi ljudi su veći od svake mislive vrijednosti i svakog nevidljivog boga. Oni su realizirana ljudskost.
Drugi primjer realizirane ljudskosti, veće od svih bogova i svih moralnih sustava, pronalazimo u Ivanu Čavčiću, mladom čovjeku od svega 25 godina koji je, nakon smrti roditelja, preuzeo brigu o dvije maloljetne sestre. Ni on nije izabrao šutnju, nego brigu, ljubav i manifestaciju ljudskosti koju nikakva spekulativna moć nikada neće moći misliti.
Imamo ljude, uvijek ćemo ih imati, a hoćemo li biti ljudi ili bazeni lažnih iskaza o moralu ovisi o tome hoćemo li šutjeti ili ćemo, naprotiv, progovoriti cjelinom naše egzistencije, koja ima potencijal da bude veća od ideje čovjeka kao čovjeka.
Čovjek kao čovjek, odnosno Tomislav kao čovjek i Ivan kao čovjek, veći su od svake ideje, svih moralnih sustava i svih nevidljivih bogova.
