U golemoj promjeni koju su doživjela društva u regiji malo je onih koji mogu biti zadovoljni. Istovremeno, nastao je sloj novih bogataša, koji svi zajedno nisu privrijedili ništa
Najpopularniji političar u Srbiji nije Aleksandar Vučić već Tito. To je objavila Al Jazeera, pozivajući se na aktualnu anketu u kojoj se moglo birati između živih, ali i mrtvih lidera. Josip Broz je umro prije više od 37 godina, pa se njega i njegovog vremena najveći dio građana ne sjeća, što njihovo mišljenje čini posebno zanimljivim. O čemu je tu zapravo riječ? O nezadovoljstvu sadašnjim političarima, uključujući i Vučića? O razočarenju životom u današnjoj Srbiji, koji se ne razlikuje mnogo od onog u cijeloj regiji (osim, možda, u Sloveniji)? O tome da ljudi uvijek vjeruju kako je prije bilo bolje? Ili jednostavno o tome kako se potvrdilo pravilo da stara razočarenja blijede pred novim? Sve je to točno, ali i potpuno nedovoljno za razumijevanje onog što se dogodilo i još se uvijek događa. Ni pojam tranzicije sa svim njenim peripetijama nije dovoljan. Vjerojatno je najbliži istini osjećaj većine ljudi da su podlo prevareni i onda ostavljeni sami na škuroj buri.
Što su oni trebali izgubiti, a što dobiti u toj tranziciji iz neuspjelog jugoslavenskog eksperimenta sa samoupravnim socijalizmom (s ljudskim licem, kako se govorilo) u provjereni kapitalizam? Zapravo, u velikoj promjeni njihovih života, u kojoj je u jednom trenutku crno postalo bijelo, a sve na što su se oslanjali potonulo pod njihovim nogama. Sasvim pojednostavljeno, trebali su izgubiti sigurnost i zajedništvo, a dobiti slobodu i šansu za individualni napredak. Gubitak se dogodio, ali i slobodu i šansu pojeli su skakavci. Ostali su sami na vjetrometini, izloženi svim mogućim prevarama kao i nesposobnosti i bezobzirnosti birokracije. Umjesto višestranačke demokracije dobili su klijentelističke grupacije pod maskom političkih stranaka, od kojih nijedna nije bila na njihovoj strani. Dakle, zastupala njihove interese. Jedino što im se nudilo kao neka vrsta zajedništva bio je grubi nacionalizam. Dosad neviđena masa ljudi koja je preplavila zagrebačke ulice na dočeku srebrnih nogometaša pokazala je da ljudi traže drugu vrstu zajedništva. Onu koja je zasnovana na uspjehu, a ne na mržnji. Taj je doček imao isti korijen kao i glasanje za Tita u Srbiji. Ljudi se poistovjećuju s uspjehom koji im oživljava nadu da nije sve izgubljeno.
Do tog trenutka Hrvatska je izgubila 800 tisuća stanovnika ili svakog šestog, računajući sve koji su u njoj živjeli prije 28 godina. Dakle i Srbe, koje mnogi naši demografi i ‘demografi’ ne uzimaju o obzir, nesvjesni da time legitimiraju skandaloznu Vučićevu usporedbu s nacističkom Njemačkom. Kao što je legitimiraju i oni koji su reagirali napadima na Milorada Pupovca, kao na simbol svega što je još srpsko u Hrvatskoj. Uzrok golemog gubitka stanovništva naša je predsjednica Republike prepoznala i u članstvu u Europskoj uniji. Njena je logika neoboriva. Bez tog članstva ljudi bi nailazili na zidove na granicama svih zemalja u koje sada odlaze. Kažu da se iz groba nekadašnjeg istočnonjemačkog predsjednika Waltera Ulbrichta, koji je svojedobno podigao Berlinski zid, na tu vijest čuo samozadovoljni smijeh.
U golemoj promjeni koju su doživjela društva u regiji malo je onih koji mogu biti zadovoljni. Srednji sloj, koji je osnova svake zemlje, praktički je izbrisan, odnosno pauperiziran. Ovaj autor pamti jednu zagrebačku damu koja mu je u društvu govorila: ‘Pusti filozofiju. Sve je to puno jednostavnije. Hoću da kupujem u Zagrebu kao u Grazu.’ Sad ne kupuje ni u Zagrebu ni u Grazu. Djeca nekadašnjeg srednjeg sloja otišla su u inozemstvo ili, kako se to ljepše kaže, ‘ne rade u struci’. Točnije, konobare s fakultetskom diplomom u džepu. Zajedno s prerađivačkom industrijom uglavnom su nestali i radnici, mahom kvalificirani i visokokvalificirani s dragocjenim iskustvom. Prije petnaestak godina grupica poslovnih ljudi pokušala je obnoviti Prvomajsku. Još su postojale hale, strojevi i ljudi koji su mogli podučiti mlađe. Imali su i kupce u inozemstvu. Nisu uspjeli jer ih nitko nije želio financirati. Da su, umjesto toga, htjeli graditi još jednu poslovno-stambenu zgradu, koja će poslije zjapiti prazna, ne bi imali taj problem.
Poseban su slučaj obrtnici koji su se bogatili u sistemu koji im, uz ostalo, nije naplaćivao porez na promet koji su ostvarili u gotovini (naravno, bez računa) i – koji su svi bili protiv njega. Mislili su, nesretnici, da će u kapitalizmu postati industrijalci. Svaki taksist je sebe vidio kao malog Henryja Forda. Nisu dobili ni šansu da pokušaju ostvariti svoje snove. Izgubili su glavno tržište jer je uništena industrija za koju su radili kao kooperanti, a istovremeno su ih ugušili porezi i nameti. Seljaci su također dobro prolazili. Proizvodili su za tržište, praktički bez poreza i s kombinatskim (dakle visokim) cijenama. Ispražnjena bogata Slavonija slika je njihove sudbine.
Istovremeno, nastao je sloj novih bogataša, koji svi zajedno nisu privrijedili ništa. Ako je bruto domaći proizvod na razini od prije 40 godina, znači da su sva osobna bogatstva, promatrano u cjelini, nastala preraspodjelom. Da bi neki bili bogati, svi ostali su morali osiromašiti. U hrvatskom Ustavu postoji članak koji kaže da vlasništvo obvezuje i da se mora koristiti na dobrobit zajednice. Nema, međutim, nijednog akta ili mehanizma kojim bi se to operacionaliziralo. Umjesto toga, ulicama se voze automobili za čiju cijenu običan čovjek mora raditi 20 i više godina. Nekad se govorilo da je Moša Pijade navodno izjavio kako je ustav pisan za Engleze. Zašto uvijek preživi ono što je najgore?
Najgore u novom vremenu, međutim, nije ostatak prošlosti. To je pomanjkanje šanse za normalan život i osjećaj usamljenosti i bespomoćnosti. Zato su ljudi tako burno reagirali na hrvatski uspjeh u nogometu. Ipak možemo kad se radi kako treba. Ipak nismo sami i bez perspektive. Šlepajući se na tom valu, političari su morali biti svjesni da poslije plime dolazi oseka i da onda sve postaje ponovno vidljivo. U prvom redu njihova bezidejnost i koncentriranost na vlastita uhljebljenja. Kuda ide Hrvatska? Na kratki rok zajednički cilj može biti i svjetski uspjeh u nogometu. Ali društvo ne može opstati bez ozbiljnijeg cilja, pa makar on bio i na duljem štapu. Ljudima treba njihova utopija, kako je to rekao neki cinik. Treba im njihovo mjestu u njoj i osjećaj zajedništva, koji je tako dramatično zapljusnuo zagrebačke ulice.
Dodatna je nevolja što je i Europa, pa i dobar dio svijeta, pred istim problemom. A kad god je tako, svoju priliku dobivaju oni koji nude grešne jarce i prečice. Sad se to zove populizam. ‘Čvrsta ruka i poštenje, sveta voda i krštenje…’, zapjevao je na Jelačić placu Thompson prije nego što su ga prekinuli. Dokad? Ne nastupa on u službi nogometaške pameti.
Najpopularniji političar u Srbiji nije Aleksandar Vučić već Tito. To je objavila Al Jazeera, pozivajući se na aktualnu anketu u kojoj se moglo birati između živih, ali i mrtvih lidera. Josip Broz je umro prije više od 37 godina, pa se njega i njegovog vremena najveći dio građana ne sjeća, što njihovo mišljenje čini posebno zanimljivim. O čemu je tu zapravo riječ? O nezadovoljstvu sadašnjim političarima, uključujući i Vučića? O razočarenju životom u današnjoj Srbiji, koji se ne razlikuje mnogo od onog u cijeloj regiji (osim, možda, u Sloveniji)? O tome da ljudi uvijek vjeruju kako je prije bilo bolje? Ili jednostavno o tome kako se potvrdilo pravilo da stara razočarenja blijede pred novim? Sve je to točno, ali i potpuno nedovoljno za razumijevanje onog što se dogodilo i još se uvijek događa. Ni pojam tranzicije sa svim njenim peripetijama nije dovoljan. Vjerojatno je najbliži istini osjećaj većine ljudi da su podlo prevareni i onda ostavljeni sami na škuroj buri.
Što su oni trebali izgubiti, a što dobiti u toj tranziciji iz neuspjelog jugoslavenskog eksperimenta sa samoupravnim socijalizmom (s ljudskim licem, kako se govorilo) u provjereni kapitalizam? Zapravo, u velikoj promjeni njihovih života, u kojoj je u jednom trenutku crno postalo bijelo, a sve na što su se oslanjali potonulo pod njihovim nogama. Sasvim pojednostavljeno, trebali su izgubiti sigurnost i zajedništvo, a dobiti slobodu i šansu za individualni napredak. Gubitak se dogodio, ali i slobodu i šansu pojeli su skakavci. Ostali su sami na vjetrometini, izloženi svim mogućim prevarama kao i nesposobnosti i bezobzirnosti birokracije. Umjesto višestranačke demokracije dobili su klijentelističke grupacije pod maskom političkih stranaka, od kojih nijedna nije bila na njihovoj strani. Dakle, zastupala njihove interese. Jedino što im se nudilo kao neka vrsta zajedništva bio je grubi nacionalizam. Dosad neviđena masa ljudi koja je preplavila zagrebačke ulice na dočeku srebrnih nogometaša pokazala je da ljudi traže drugu vrstu zajedništva. Onu koja je zasnovana na uspjehu, a ne na mržnji. Taj je doček imao isti korijen kao i glasanje za Tita u Srbiji. Ljudi se poistovjećuju s uspjehom koji im oživljava nadu da nije sve izgubljeno.
Do tog trenutka Hrvatska je izgubila 800 tisuća stanovnika ili svakog šestog, računajući sve koji su u njoj živjeli prije 28 godina. Dakle i Srbe, koje mnogi naši demografi i ‘demografi’ ne uzimaju o obzir, nesvjesni da time legitimiraju skandaloznu Vučićevu usporedbu s nacističkom Njemačkom. Kao što je legitimiraju i oni koji su reagirali napadima na Milorada Pupovca, kao na simbol svega što je još srpsko u Hrvatskoj. Uzrok golemog gubitka stanovništva naša je predsjednica Republike prepoznala i u članstvu u Europskoj uniji. Njena je logika neoboriva. Bez tog članstva ljudi bi nailazili na zidove na granicama svih zemalja u koje sada odlaze. Kažu da se iz groba nekadašnjeg istočnonjemačkog predsjednika Waltera Ulbrichta, koji je svojedobno podigao Berlinski zid, na tu vijest čuo samozadovoljni smijeh.
U golemoj promjeni koju su doživjela društva u regiji malo je onih koji mogu biti zadovoljni. Srednji sloj, koji je osnova svake zemlje, praktički je izbrisan, odnosno pauperiziran. Ovaj autor pamti jednu zagrebačku damu koja mu je u društvu govorila: ‘Pusti filozofiju. Sve je to puno jednostavnije. Hoću da kupujem u Zagrebu kao u Grazu.’ Sad ne kupuje ni u Zagrebu ni u Grazu. Djeca nekadašnjeg srednjeg sloja otišla su u inozemstvo ili, kako se to ljepše kaže, ‘ne rade u struci’. Točnije, konobare s fakultetskom diplomom u džepu. Zajedno s prerađivačkom industrijom uglavnom su nestali i radnici, mahom kvalificirani i visokokvalificirani s dragocjenim iskustvom. Prije petnaestak godina grupica poslovnih ljudi pokušala je obnoviti Prvomajsku. Još su postojale hale, strojevi i ljudi koji su mogli podučiti mlađe. Imali su i kupce u inozemstvu. Nisu uspjeli jer ih nitko nije želio financirati. Da su, umjesto toga, htjeli graditi još jednu poslovno-stambenu zgradu, koja će poslije zjapiti prazna, ne bi imali taj problem.
Poseban su slučaj obrtnici koji su se bogatili u sistemu koji im, uz ostalo, nije naplaćivao porez na promet koji su ostvarili u gotovini (naravno, bez računa) i – koji su svi bili protiv njega. Mislili su, nesretnici, da će u kapitalizmu postati industrijalci. Svaki taksist je sebe vidio kao malog Henryja Forda. Nisu dobili ni šansu da pokušaju ostvariti svoje snove. Izgubili su glavno tržište jer je uništena industrija za koju su radili kao kooperanti, a istovremeno su ih ugušili porezi i nameti. Seljaci su također dobro prolazili. Proizvodili su za tržište, praktički bez poreza i s kombinatskim (dakle visokim) cijenama. Ispražnjena bogata Slavonija slika je njihove sudbine.
Istovremeno, nastao je sloj novih bogataša, koji svi zajedno nisu privrijedili ništa. Ako je bruto domaći proizvod na razini od prije 40 godina, znači da su sva osobna bogatstva, promatrano u cjelini, nastala preraspodjelom. Da bi neki bili bogati, svi ostali su morali osiromašiti. U hrvatskom Ustavu postoji članak koji kaže da vlasništvo obvezuje i da se mora koristiti na dobrobit zajednice. Nema, međutim, nijednog akta ili mehanizma kojim bi se to operacionaliziralo. Umjesto toga, ulicama se voze automobili za čiju cijenu običan čovjek mora raditi 20 i više godina. Nekad se govorilo da je Moša Pijade navodno izjavio kako je ustav pisan za Engleze. Zašto uvijek preživi ono što je najgore?
Najgore u novom vremenu, međutim, nije ostatak prošlosti. To je pomanjkanje šanse za normalan život i osjećaj usamljenosti i bespomoćnosti. Zato su ljudi tako burno reagirali na hrvatski uspjeh u nogometu. Ipak možemo kad se radi kako treba. Ipak nismo sami i bez perspektive. Šlepajući se na tom valu, političari su morali biti svjesni da poslije plime dolazi oseka i da onda sve postaje ponovno vidljivo. U prvom redu njihova bezidejnost i koncentriranost na vlastita uhljebljenja. Kuda ide Hrvatska? Na kratki rok zajednički cilj može biti i svjetski uspjeh u nogometu. Ali društvo ne može opstati bez ozbiljnijeg cilja, pa makar on bio i na duljem štapu. Ljudima treba njihova utopija, kako je to rekao neki cinik. Treba im njihovo mjestu u njoj i osjećaj zajedništva, koji je tako dramatično zapljusnuo zagrebačke ulice.
Dodatna je nevolja što je i Europa, pa i dobar dio svijeta, pred istim problemom. A kad god je tako, svoju priliku dobivaju oni koji nude grešne jarce i prečice. Sad se to zove populizam. ‘Čvrsta ruka i poštenje, sveta voda i krštenje…’, zapjevao je na Jelačić placu Thompson prije nego što su ga prekinuli. Dokad? Ne nastupa on u službi nogometaške pameti.
