Nezavisni pojedinac se prema, u najširem smislu riječi, političkom životu može odnositi na različite načine: može ignorirati političke strukture, može biti u otporu prema njima, može ih kritizirati, uglavnom na društvenim mrežama, ali može, a to je upravo ono za što sam se ja odlučio, sudjelovati u političkom životu, sačuvati nezavisnost, legitimirati vlastite pozicije, ne postati dio struktura i unijeti u politički realitet, uglavnom ”varkom uma”, jednu novu, za postojeću političku masu strašno frustrirajuću dimenziju, a to je dimenzija normativnosti.
Ja sam se odlučio, i to na točno unaprijed ograničeno vrijeme da slučajno, iz nedostatka opreza, ne poremetim ritam vlastitog života koji nužno ide prema smrti, u javnom, političkom životu provoditi filozofske eksperimente.
Svijest o smrti temeljna je karakteristika ljudskog bića – čovjek je svjestan, ili bi to makar trebao biti, vlastite smrtnosti. Ta svijest ga čini odgovornim prema vlastitom postojanju ali i nužnom nepostojanju.
Odgovorni smo, dakle, prema sebi zato što privremeno jesmo, ali smo, još više, odgovorni i prema sebi budući da jednom trajno nećemo biti. Ako smo svjesni sigurnosti nepostojanja, oslobodit ćemo se svih tih sitnih strahova koji nas svakodnevno blokiraju, ali i svih suvišnih mišljenja, kako ih nazivam, planktonskih ljudi koji smatraju da ih plutanje u baruštini opunomoćuje da o nama iznesu sudove.
Planktonska mišljenja me uopće ne zanimaju. Dva su glavna razloga: živim vlastitim životom, umirem vlastitom smrću. Sjećam se kada mi je jednom prišao jedan, kako se to kaže, visokopozicionirani političar (u njemu sam, dakako vidio, predstavnika planktonske ljudskosti) s tvrdnjom kako svi ljudi imaju cijenu (planktonski imaju, u to ne sumnjam), iza koje je slijedilo pitanje imam li i ja cijenu, na što sam odgovorio da imam. Poslušat ću onoga tko mi može osigurati moju smrt, a da to bude upravo moja smrt. Moja cijena je moja smrt, e nečija druga, nego upravo moja smrt.
Moj sugovornik se prestravio, nije shvatio što govorim. Uistinu, ne treba mi smrt koja mi dolazi po planktonskim ljudima iz prve bare, nego ona koja proizlazi iz mog života. Prema toj smrti sam odgovoran.
Jasno mi je da tuđom smrću umiru ljudi koji ne žive svoje živote, no to nije moj problem. Prema takvima sam potpuno ravnodušan – neka žive i neka umiru kako im se prohtije, posreći, naredi ili odredi.
Kada bi svi ljudi shvatili da smo svi mi zapravo dispečeri vlastitog, neponovljivog, radikalno individualnog vremena, ljudski svijet bi doživio evolucijski skok. U to povlašteno, krajnje individualizirano i subjektivizirano vrijeme ili, drugačije rečeno, u naše egzistiranje, možemo unijeti neku normu. Tada je i naše postojanje vrijedno, ali možemo i živjeti bezvrijednim, besmislenim životom. Ovaj izbor ne ovisi ni o kome drugome, nego o nama.
Volja bogova i drugih ljudi je tu nemoćna. Naša volja je jača od svih bogova i svih ljudi, ona je iznad svakog (samo)postavljenog autoriteta, ona nam daje moć da postanemo ono što još nismo ali možemo i želimo biti.
Jednom se, u biološkom smislu, rađamo, i to je rođenje za druge jer se rađamo kao ljudski predmet kojem obitelj, rodbina, institucije, povijesni i kulturološki kontekst daje značenja. Tim rađanjem se zadovoljavaju slabići, oni se ponose zbog toga što nisu u stanju nadići puku činjenicu biološkog rođenja, kao ni granice tih izvanjskih određenja. No, to je njihovo pravo – njihov život, njihova određenja, njihov ponos.
Nakon ovog, biološkog rađanja, možemo se neprestano rađati iz naše volje, ona čini da istovremeno budemo roditelji vlastite budućnosti i djeca koja se sama određuju. Rađanje iz volje je bitnije, tu nema izvanjskih faktora i izvanjskih određenja. Volja je ona spona između onoga što sada jest, uvijek kao manjak, i onoga što u budućnosti može biti, kao cilj i smisao te nedostatne, ali ipak perspektivne sadašnjosti, jer je to sadašnjost koja može i želi biti drugačija.
Ljudi bez aktivne, snažne, moćne, kreativne, smislene volje odnose se prema prošlosti. Oni su očajni i ogorčeni zbog nemogućnosti da imaju budućnost, da postanu savršeniji, drugačiji, sretniji i uspješniji.
Neuspješni ljudi, ljudi bez stvarateljske i seberađajuće volje odnose se prema prošlosti. I ta prošlost je, dakako, lažna.
Politika mi je zanimljiva jer tamo – na razini onih koji biraju (to su, navodno, konzumenti aktivnog biračkog prava, iako je ta aktivnost, makar u prilikama ove naše kroatizirane devijacije demokracije, jednokratna, ona naviješta građansku hibernaciju) i onih koji su izabrani (riječ je o patogenoj pasivnosti koja počinje i završava s time da mogu biti birani, a ako budu izabrani, pasivnost im nestaje, patogenost im ostaje) pronalaze najbesmisleniji životi od svih zamislivih besmislenih života – mogu provoditi filozofske eksperimente.
Oni su, dakako, normativne naravi, uzimaju u obzir ono što sada jest, u to što jest unose antitetički element kako bi se ta stvarnost dekonstruirala i otvorila prema onome što treba biti. Normativnost u ono što trenutno jest unosi ono što čini da to bude ono što treba biti.
Politika je moć, ona nedovoljno osviještenim ljudskim bićima rahitičnih umova i beživotnih duša, mijenja percepciju stvarajući privid kako se radi o nečem velikom, snažnom, sveprisutnom, gotovo božanskom području života. Politika malodušnih i maloumnih funkcionira na principu ukradene božanske moći. Naime, poznato je da bog stvara svijet na način da iz ništavila, dakle iz tvrdokornog nepostojanja, svojom riječju, daje konkretno postojanje nečem pojedinačnom, pobjeđujući to ništavilo. Tako i političari, naravno ako se nalaze na ”moćnoj” poziciji, riječju proizvedu stvarnost.
Marko Milić je, primjerice, izgovorio ime i radno mjesto na koje osoba tog imena treba biti zaposlena. Riječ je, da se poigram s biblijskom terminologijom, postala stvarnost. Možda će jednom, u nekom drugom sazivu Sabora i Vlade, netko izgovoriti riječ kojom će ovaj postupak biti procesuiran. Za sada je na snazi stvarnost koja je nastala iz riječi: Milića ne dirajte.
Stvaranje je, dakako, samo to vjernici uglavnom ne znaju jer su odgajani u duhu programiranog neznanja, ujedno afirmacija konkretnog, vremenitog postojanja nekog bića, ali i afirmacija nastupajućeg, konačnog ništavila upravo tog bića. Pojasnit ću ovo na primjeru života svakog čovjeka.
Rodili smo se, postupno smo se formirali, postali svjesni sebe samih, došli do točke, a tu točku, nažalost, mnogi propuste, da se osamostalimo odnosno da subjektiviziramo naše postojanje u smislu da donosimo odluke o tome kakav će biti naš život, sticali smo neku egzistencijalnu praksu odnosno živjeli smo uobičajenim životom te polako ostajali bez onoga što je našem životu davalo stabilnost – djeca su odrastala, ljudi do kojih nam je stalo su obolijevali i umirali, pa smo sve više postojali spomenička baština našeg nekadašnjeg života.
Sve ovo je, dakako, afirmacija ništavila – umiremo mi, umiru oni koji su nam bitni, umire ono što nam je bitno. U svijet smo ušli iz nepostojanja, u svijetu nas obilježava postojanje (subjektiviziramo se) i nepostojanje (objektivizira nas se). Ako želimo živjeti u svijetu koji nastaje iz istinskih ljudskih politika, te politike mogu promišljati i provoditi ljudi koji su odgovorni prema vlastitom životu, ali i prema vlastitoj smrti.
Planktonski ljudi afirmiraju planktonski život i planktonsku smrt. Naravno da planktonski ljudi ne vide nikakav problem u tome da porukom pošalju neko ime i prezime, kao i radno mjesto, i da osoba toga imena i prezimena bude zaposlena na tom radnom mjestu.
Planktonski život prati i planktonsko zapošljavanje. Jedini problem je što se tako afirmira politička bara.
