Na ekranu sve izgleda glatko i funkcionalno: naručujete razne potrepštine iz svih dijelova svijeta, niste osuđeni na lokalne dućane, a sve skupa pridonosi dojmu da ste “svjetski čovjek”, menadžer vlastitih potreba koji sve rješava u dva skrola i tri klika. Za koji dan se naručeno uredno pojavi pred vratima, vi ste uspješno integrirani u efikasno globalno tržište i samo klizanje prstiju touchscreenom nepobitni je dokaz superiornosti kapitalizma nad svim ostalim oblicima proizvodnje i distribucije roba. I onda se dogodi pandemija. I možda smatrate da je samo riječ o kratkotrajnoj smetnji u opskrbnim lancima koju će odagnati unutarnje snage tržišta. Ali u pitanju nije samo vaša komocija i njome definirani stavovi: problemi su puno dublji i itekako muče “prave” menadžere.
Oni se zasnivaju na krhkosti svjetske ekonomije zasnovane na just-in-time proizvodnji čije je probleme na Guardianu precizno izložio Kim Moody, renomirani američki profesor i povjesničar rada. Koncept je 50-ih godina prošlog stoljeća uveo Toyotin inžinjer Taiichi Ohno. On je primijetio da u proizvodnji dolazi do “gubljenja vremena” i novca skladištenjem roba i dijelova koji iziskuju dodatne prostore, dodatnu radnu snagu i čitave sekvence “neiskorištenih” minuta. Umjesto skladištenja, Ohno je preporučio uštede dostavljanjem dijelova i roba točno u trenutku kad su potrebni. Takva organizacija iziskuje nove razine preciznosti, ali donosi i značajnu prednost pred konkurencijom zbog eliminacije troškova. Ohnova ideja, inicijalno usko vezana za autoindustriju, 80-ih se godina počela širiti po gotovo svim sektorima ekonomije širom svijeta. Svi su u tim oblicima uštede počeli primjećivati presudnu prednost.
Doduše, ne baš svi. Prvi na udaru su bili radnici. Just-in-time proizvodnja nužno podrazumijeva gotovo stalnu dostupnost što u prijevodu znači dodatni pritisak na radnike. Ukida se stabilno radno vrijeme i uvodi angažiranje po potrebi, periodi rada su intenzivniji i stresniji, prevladavaju kratkoročni ugovori i neizvjesni oblici rada. Zaoštrena konkurencija – jer svi sada tako rade – dovodi i do pada plaća kao gotovo jedinog mehanizma stvaranja konkurentske prednosti. Sve te promjene morali su pratiti i infrastrukturni iskoraci koji nisu predviđeni kao jamci otpornosti sistema, već kao olakšavajući mehanizmi za brzi transport: širenje autocesta, luka i slično. No, eliminacija skladišta, tj. njihovo pretvaranje u opskrbne centra s pripadajućom infrastrukturom, pokazala se kobnom u pandemijskoj situaciji. Sva ta infrastruktura predstavlja privremeni “mrtvi kapital”, a nasušno potrebnih dobara nema na skladištu.
Nisu samo pandemijske okolnosti razlog (mogućih) zastoja i zakrčenja opskrbnih lanaca. Sve veću opasnost predstavljaju i učinci klimatskih promjena koji u svakom trenutku, bilo na mikro bilo na makro razini, mogu ugroziti proizvodnju i dostavu točno na vrijeme. Ironija je u tome što se ta proizvodnja i dostava zasnivaju prvenstveno na fosilnim gorivima čije sagorijevanje uzrokuje klimatske promjene i izlaže ih dodatnim opasnostima. Otklon od takve energetske ovisnosti koja potkopava same temelje sistema nemoguć je na individualnoj razini jer si kompanije ne mogu priuštiti više troškove od konkurencije. No, to ne vrijedi samo za energetski aspekt, već ukazuje na iracionalnost sustava zasnovanog na agregaciji odluka individualnih kompanija donesenih isključivo s profitnim motivom.
Naime, sama logika konkurencije čini odluku u smjeru otpornosti iracionalnom iz perspektive individualne kompanije. Konkretnije, preskupom. Kompanije su, dakako, svjesne rizika koji just-in-time proizvodnja nosi sa sobom, ali bilo kakav korak u drugom smjeru koji uključuje više zaliha, više radnika i više dobavljača, učinio bi ih nekonkurentnim. Naprosto bi morali prodavati svoje proizvode i usluge po višim cijenama i brzo bi bili eliminirani s tržišta. Nitko neće individualno kupovati skuplje proizvode jer ima svijest o rizicima i nastoji na taj način potaknuti i druge na sigurnije i otpornije oblike poslovanja. Ukratko, čini se nemogućim pronaći održivo rješenje isključivo na tržišnim principima. Logika konkurencije i profitni motiv nužno aktere lišavaju sagledavanja šire slike. Ne zato jer su cinični i neodgovorni već im je to poslovno neracionalno. Za stabilniju i otporniju ekonomiju moramo u obzir uzeti neke druge modele racionalnosti koji uključuju demokraciju, plan i otpornost, a za koje nam već desetljećima trube da su potpuno iracionalni. Pitanje je čime racionalnost mjerimo.
