Imam dvije nezgodne osobine. Znatiželjan sam i hrabar. Jedna moja prijateljica dala mi je nadimak ”Presumido” aludirajući na dinarski herojski kompleks. Ta samohvala je privid. Profesori baš i nisu simbol hrabrosti. To je stereotip, ali od njih se očekuje distanciranost, umjerenost i odmjerenost.
Pitanje je dana kada će prestati pisati profesor iza mog imena i početi pisati politički analitičar. Oni mogu hrabrije tvrditi i povlačiti tvrdnje. Za takve hrabrost nije naodmet, ali često imaju sjajne ideje za koje ne snose odgovornosti, a uvijek imaju neki dodatak kojim se izvlače kad im predviđanja propadnu, pa kažu to nije ono što sam htio.
Prijedloge koje ću navesti ne morate baš smatrati inteligentnim, ali nemojte sumnjati da su iza njih dobra vjera i ljubav prema društvu. Ja bih volio da ih shvatite kao poziv za mirni suživot različitih naravi. Moj je prijedlog (stvaranje velike koalicije) hrabar samo utoliko što znam njegove mane i, kad bi se ideja i prihvatila, tko zna što bi ispalo.
Sjetim se zakona koje sam pisao (o lokalnoj samoupravi, o sukobu interesa), strategija koje sam predlagao, no više se radi o objašnjenju samo za mene, jer malo je ljudi znalo što se hoće, a drukčije je ispalo.
No ono što je vjerojatno, mene baš i ne zanima. Više me zanima biti protiv struje, protiv većine, protiv očiglednog. Protiv sam bliještećih ideja i laganih rješenja. Ne vodi me nada već osjećaj da tako treba. Kako je govorio William I. od Oranja, a citirao ga rado Tihomil Rađa: One need not hope in order to undertake, nor succeed in order to persevere.
Ovaj produženi uvod namjerno je takav, ne mislim da će baš biti prihvaćen. Ima i dobre i loše strane.
Potrebno ga je odvagnuti razumno, jer iako s jedne strane zahtijeva hrabrost, odlučnost i brzinu, može ispasti sve drugačije od namjera, pa treba vještina snalaženja i prilagođavanja u jednostavnoj dijagnozi da nam zemlja propada, složenoj terapiji postepenog popravljanja (”socijalni inženjering”).
Jednostavno ja mislim da izbori ne moraju voditi dijeljenju i da se u nekim točkama mora postići konsenzus i sloga svih glavnih političkih snaga. Sitni politički manevri denunciranja protivnika moraju doći u drugi plan.
Ovih dana mnogi govore kako su protiv velike koalicije. U velikom žaru da dokažu svoju ideološku i stranačku ispravnost, koriste riječ koja u politici nema sadržaj (”nećemo nikad koalirati sa SDP-om/HDZ-om).
Ne bi trebalo pretjerivati. Ja jesam za veliku nagodbu, a onda je nazovite suradnjom, alijansom, savezom ili dogovorom. Navest ću i razloge opreza, razumnih argumenata ima i protiv. Mislim da je vrijeme za ”reset” i radikalne promjene u političkim institucijama.
Ideje koje se pojavljuju su sporadične improvizacije. U kampanji se traže ustavne i zakonske promjene, da bi se brzo vidjelo da se radi o demagogiji i zavaravanju, o olako obećanoj brzini potrebnoj da bi se pridobile gomile. Radikalne oratorske figure štete, doprinose neprincipijelnim svađama.
Budući izbori neće dati većinu potrebnu za donošenje strukturnih i većih reformi koje će biti zaboravljene. Političke stranke žele pridobiti svakoga što smanjuje odlučnost i jasnoću programa, pa tako stvaraju dojam da je važnija velika obmana od velike koalicije.
Oni koji su na vlasti ne žele promjene, oni koji su u oporbi nisu dovoljno moćni ni samopouzdani. Točno se kaže da je potrebno čuti različita mišljenja pa vrijedi čuti i mišljenje manjine. No politika je područje borbe za interese pa je za prave reforme potrebna jaka većina.
Da bi se postigla uvjerljiva većina u Saboru treba dogovor najvećih stranaka. Ima više takvih točaka za koje je nužan nacionalni konsenzus no dvije su prioritet: teritorijalna racionalizacija i novi izborni model.
Četiri velike reforme koje pretpostavljaju takav veliki dogovor su reforme teritorijalnog ustroja, promjene izbornog sustava, reforma pravosuđa te, eventualno, promjene Ustava.
Nijedna vlada u posljednjih 25 godina nije se usudila poduzeti radikalne promjene teritorijalno političkog ustroja. Uvijek su se reforme odgađale za neko bolje vrijeme, za trenutak poslije nekih povijesnih izbora i događaja.
U cijelom tom razdoblju smatralo se da će onaj tko se toga prihvati stvoriti jake neprijatelje, ne samo u oporbi već prvenstveno u svojoj stranci.
Klijentelizam stvara dvostruku obavezu, lokalnom dužnosniku prema središnjoj vlasti i stranačkom vrhu, principala prema klijentu, ali i obratno vazalski odnos čini vladare središnjica zavisnim o tihom slaganju, ponekad pravom ortakluku s lokalnim moćnicima. Zapravo zajedno ih drži obostrani strah od komplikacija i gubitaka.
Lojalnost je posljedica zebnje od gubitka vlasti, privilegija. Kakvi mafijaši i masoni, tajne i zavjereničke mreže pletu se pod zaštitom zakona koji se donose u neprincipijelnim koalicijama lokalnih i stranačkih hahara.
Treba ismijavati podjelu Hrvatske na jedinice od nekoliko stotina stanovnika, gradove s nekoliko tisuća stanovnika i županije koje se pređu u dvadeset minuta vožnje.
U literaturi Humes i Martin (The Structure of Local Government), ističu problem postojanja velikog broja malih lokalnih jedinica. ”Većina jedinica, posebno onih u ruralnim područjima su premale – ne samo u smislu broja stanovnika već u smislu resursa – da bi bile u mogućnosti osiguravati na odgovarajući način ijedan broj funkcija. Većina jedinica ima manje od 2.000 stanovnika i ne može si priuštiti obučenu radnu snagu i opremu za poduzimanje sve složenijih i brojnih javnih službi kakve se očekuju sredinom dvadesetog stoljeća; one su nesposobne ostvariti prednosti učinkovitosti i ekonomičnosti obavljanja poslova u velikim razmjerima (on a large scale).
Na sreću razvoj brzog transporta i istovremena komunikacija čini mogućim veće i brojnije jedinice … Ali lokalne predstavničke vlasti postaju besmislene ako su lokalne jedinice premale da bi obavljale značajniji broj važnih funkcija … Amalgamacija ‘premalih’ jedinica, kakvo je provedenu u nekoliko zemalja, uključivo Švedsku i Japan, nije po sebi dovelo do jačih i odgovornijih lokalnih vlasti, već je to tek stvorilo uvjete u kojima se može učiniti važan korak u stvaranju uvjeta u kojima cvjeta lokalna predstavnička vlast.”
Skoro polovina općina ima manje od 2.500 stanovnika, još 183 imaju ispod 5.000, dakle 89,28 % općina ima manje od 5.000 stanovnika, odnosno tek 10,73 % općina ima preko 5.000 stanovnika!
Još dodajmo da 46,8 % gradova nema ni 10.000 stanovnika, dojam o fragmentiranosti je potpun.
Općine u prosjeku imaju 3.148 stanovnika, a gradovi 18.317 stanovnika. Unutar svake od tih grupacija razlike su vrlo velike. Prosjek prikriva visoki stupanj razlika te je standardna devijacija visoka.
Najmanja općina (Civljane) ima 244 (ranije 137) stanovnika, a najveća (Sveta Nedjelja) 15.506.
Najmanje jedinice – općine tako su male da se s teškoćama iskazuju u popisu stanovnika (2011. godine). Svega tri grada imaju preko 100.000 stanovnika, a još pet više od 50.000. Najmanji grad je Komiža koji ima 1.677, a najveći grad je Split koji ima 188.694 žitelja. Izdvajamo Zagreb sa 792.875 stanovnika. To su mjesne zajednice, a ne državne jedinice.
Prijedlozi o smanjenju odbijani su raznim razlozima. Treba čekati analize i studije. Isticani su primjeri uspješnih sredina, ali ne radi se o nekoliko izuzetaka koji bi i u drugim organizacijskim uvjetima bili uspješni jer se radi o dobro vođenim sredinama, posebno povoljnim uvjetima, već se radi o pogrešnoj strukturi sistema, sustavu u kojem se ne može ukupno bolje, fragmentaciji koja onemogućava racionalno vođenje lokalnih službi, pa se ne može rad dijeliti prema stručnosti, jer se uvećavaju troškovi administracije.
Kada bi bar dužnosničke funkcije bile bez plaće, tada bi se općine pojavljivale kao lokalne zajednice, a ovako su autarkične jedinice.
Nema efikasnog političkog predstavništva, pa vlada neodgovornost i neprekidan niz skandala. Zatvaraju se škole, a množe sveučilišta, zatvaraju domovi zdravlja pa se čini da treba više bolnica.
Oskudica ljudi i sredstava nije uzgredna posljedica ekonomskih recesija i demografskih promjena već i sistematska posljedica zakonskog okvira. Otpori nisu argumentirani stručnim i racionalnim, već političkim (onda i demagoškim razlozima) i apelima na lokalnu solidarnost.
U nekoliko navrata pokušavalo se indirektnim sredstvima, financijskim mjerama, uvođenjem kriterija za veliki grad, specifičnim teritorijalnim ustrojem za bolnice i sudstvo, postići kompromise, no to je bilo premalo i uzaludno radi konstrukcije političkog sustava koja prati teritorijalnu podjelu.
Spominjani su uzori Danske, Poljske, zahtjevi Europe za regionalizacijom. Bijesni građani su protestirali, udruženi načelnici, gradonačelnici su s gnušanjem odbijali da ih se zove lokalnim šerifima. Svaka ideja je nailazila da otpor i strah lokalnih interesnih skupina koje su se alarmirale i na najmanji signal promjena, i to prije svega u svojim strankama, tvrdeći da se radi o ideji one druge stranke.
Stranke izvan bloka najvećih su, štoviše najčešće, uporište nalazile u lokalpatriotskim temama, stvarajući svoja uporišta opravdana posebnim lokalnim interesima (Metković, Osijek, Pula).
Nijedan predsjednik nijedne stranke neće imati moći i hrabrosti predložiti promjene, naročito u vremenima izbora kad uzajamni stranački interes lokalnih ogranaka i njegovih pouzdanika, tijela sačinjena prema regionalnim ključevima (uz povremene odmetnike u Lici, Slavoniji i Istri) i uz agresivnu dijasporu imaju glavnu riječ. Šuti, ne diraj!
Baš me briga kako će se konsenzus oko ovih tema postići: manjinskom vladom, lažnom ili, pak, prikrivenom koalicijom, sporazumnom kohabitacijom.
Ruža miriši i kad dobije drugo ime. Nije važno ime već djelovanje. Za sada se radi o smradu koji izvire odasvud. Smrdi i smeta svima, pa onda neka se o tome slože.
Nije to velika koalicija, mali sporazum, ali učinite to zajedno bez da smetate jedan drugome.
To su teme izgradnje države na kojima se ne smiju skupljati politički bodovi, u kojima nema kompromisa, u kojima i oporba i vlast trebaju biti skladni zidari (ne slobodni zidari) jer inače vlast pretvaraju u nisku muljanja sporednim temama.
Dakle sljedeći puta o izborima, pa potom o reformi pravosuđe. Volim bockati.
autograf
Pitanje je dana kada će prestati pisati profesor iza mog imena i početi pisati politički analitičar. Oni mogu hrabrije tvrditi i povlačiti tvrdnje. Za takve hrabrost nije naodmet, ali često imaju sjajne ideje za koje ne snose odgovornosti, a uvijek imaju neki dodatak kojim se izvlače kad im predviđanja propadnu, pa kažu to nije ono što sam htio.
Prijedloge koje ću navesti ne morate baš smatrati inteligentnim, ali nemojte sumnjati da su iza njih dobra vjera i ljubav prema društvu. Ja bih volio da ih shvatite kao poziv za mirni suživot različitih naravi. Moj je prijedlog (stvaranje velike koalicije) hrabar samo utoliko što znam njegove mane i, kad bi se ideja i prihvatila, tko zna što bi ispalo.
Pitanje je dana kada će prestati pisati profesor iza mog imena i početi pisati politički analitičar. Oni mogu hrabrije tvrditi i povlačiti tvrdnje. Za takve hrabrost nije naodmet, ali često imaju sjajne ideje za koje ne snose odgovornosti, a uvijek imaju neki dodatak kojim se izvlače kad im predviđanja propadnu, pa kažu to nije ono što sam htio
Sjetim se zakona koje sam pisao (o lokalnoj samoupravi, o sukobu interesa), strategija koje sam predlagao, no više se radi o objašnjenju samo za mene, jer malo je ljudi znalo što se hoće, a drukčije je ispalo.
No ono što je vjerojatno, mene baš i ne zanima. Više me zanima biti protiv struje, protiv većine, protiv očiglednog. Protiv sam bliještećih ideja i laganih rješenja. Ne vodi me nada već osjećaj da tako treba. Kako je govorio William I. od Oranja, a citirao ga rado Tihomil Rađa: One need not hope in order to undertake, nor succeed in order to persevere.
Ovaj produženi uvod namjerno je takav, ne mislim da će baš biti prihvaćen. Ima i dobre i loše strane.
Potrebno ga je odvagnuti razumno, jer iako s jedne strane zahtijeva hrabrost, odlučnost i brzinu, može ispasti sve drugačije od namjera, pa treba vještina snalaženja i prilagođavanja u jednostavnoj dijagnozi da nam zemlja propada, složenoj terapiji postepenog popravljanja (”socijalni inženjering”).
Jednostavno ja mislim da izbori ne moraju voditi dijeljenju i da se u nekim točkama mora postići konsenzus i sloga svih glavnih političkih snaga. Sitni politički manevri denunciranja protivnika moraju doći u drugi plan.
Ovih dana mnogi govore kako su protiv velike koalicije. U velikom žaru da dokažu svoju ideološku i stranačku ispravnost, koriste riječ koja u politici nema sadržaj (”nećemo nikad koalirati sa SDP-om/HDZ-om).
Ne bi trebalo pretjerivati. Ja jesam za veliku nagodbu, a onda je nazovite suradnjom, alijansom, savezom ili dogovorom. Navest ću i razloge opreza, razumnih argumenata ima i protiv. Mislim da je vrijeme za ”reset” i radikalne promjene u političkim institucijama.
Ideje koje se pojavljuju su sporadične improvizacije. U kampanji se traže ustavne i zakonske promjene, da bi se brzo vidjelo da se radi o demagogiji i zavaravanju, o olako obećanoj brzini potrebnoj da bi se pridobile gomile. Radikalne oratorske figure štete, doprinose neprincipijelnim svađama.
Budući izbori neće dati većinu potrebnu za donošenje strukturnih i većih reformi koje će biti zaboravljene. Političke stranke žele pridobiti svakoga što smanjuje odlučnost i jasnoću programa, pa tako stvaraju dojam da je važnija velika obmana od velike koalicije.
Oni koji su na vlasti ne žele promjene, oni koji su u oporbi nisu dovoljno moćni ni samopouzdani. Točno se kaže da je potrebno čuti različita mišljenja pa vrijedi čuti i mišljenje manjine. No politika je područje borbe za interese pa je za prave reforme potrebna jaka većina.
Da bi se postigla uvjerljiva većina u Saboru treba dogovor najvećih stranaka. Ima više takvih točaka za koje je nužan nacionalni konsenzus no dvije su prioritet: teritorijalna racionalizacija i novi izborni model.
Četiri velike reforme koje pretpostavljaju takav veliki dogovor su reforme teritorijalnog ustroja, promjene izbornog sustava, reforma pravosuđa te, eventualno, promjene Ustava.
Nijedna vlada u posljednjih 25 godina nije se usudila poduzeti radikalne promjene teritorijalno političkog ustroja. Uvijek su se reforme odgađale za neko bolje vrijeme, za trenutak poslije nekih povijesnih izbora i događaja.
U cijelom tom razdoblju smatralo se da će onaj tko se toga prihvati stvoriti jake neprijatelje, ne samo u oporbi već prvenstveno u svojoj stranci.
Klijentelizam stvara dvostruku obavezu, lokalnom dužnosniku prema središnjoj vlasti i stranačkom vrhu, principala prema klijentu, ali i obratno vazalski odnos čini vladare središnjica zavisnim o tihom slaganju, ponekad pravom ortakluku s lokalnim moćnicima. Zapravo zajedno ih drži obostrani strah od komplikacija i gubitaka.
Imam dvije nezgodne osobine. Znatiželjan sam i hrabar. Jedna moja prijateljica dala mi je nadimak ”Presumido” aludirajući na dinarski herojski kompleks. Ta samohvala je privid. Profesori baš i nisu simbol hrabrosti. To je stereotip, ali od njih se očekuje distanciranost, umjerenost i odmjerenost
Lojalnost je posljedica zebnje od gubitka vlasti, privilegija. Kakvi mafijaši i masoni, tajne i zavjereničke mreže pletu se pod zaštitom zakona koji se donose u neprincipijelnim koalicijama lokalnih i stranačkih hahara.
Treba ismijavati podjelu Hrvatske na jedinice od nekoliko stotina stanovnika, gradove s nekoliko tisuća stanovnika i županije koje se pređu u dvadeset minuta vožnje.
U literaturi Humes i Martin (The Structure of Local Government), ističu problem postojanja velikog broja malih lokalnih jedinica. ”Većina jedinica, posebno onih u ruralnim područjima su premale – ne samo u smislu broja stanovnika već u smislu resursa – da bi bile u mogućnosti osiguravati na odgovarajući način ijedan broj funkcija. Većina jedinica ima manje od 2.000 stanovnika i ne može si priuštiti obučenu radnu snagu i opremu za poduzimanje sve složenijih i brojnih javnih službi kakve se očekuju sredinom dvadesetog stoljeća; one su nesposobne ostvariti prednosti učinkovitosti i ekonomičnosti obavljanja poslova u velikim razmjerima (on a large scale).
Na sreću razvoj brzog transporta i istovremena komunikacija čini mogućim veće i brojnije jedinice … Ali lokalne predstavničke vlasti postaju besmislene ako su lokalne jedinice premale da bi obavljale značajniji broj važnih funkcija … Amalgamacija ‘premalih’ jedinica, kakvo je provedenu u nekoliko zemalja, uključivo Švedsku i Japan, nije po sebi dovelo do jačih i odgovornijih lokalnih vlasti, već je to tek stvorilo uvjete u kojima se može učiniti važan korak u stvaranju uvjeta u kojima cvjeta lokalna predstavnička vlast.”
Skoro polovina općina ima manje od 2.500 stanovnika, još 183 imaju ispod 5.000, dakle 89,28 % općina ima manje od 5.000 stanovnika, odnosno tek 10,73 % općina ima preko 5.000 stanovnika!
Još dodajmo da 46,8 % gradova nema ni 10.000 stanovnika, dojam o fragmentiranosti je potpun.
Općine u prosjeku imaju 3.148 stanovnika, a gradovi 18.317 stanovnika. Unutar svake od tih grupacija razlike su vrlo velike. Prosjek prikriva visoki stupanj razlika te je standardna devijacija visoka.
Najmanja općina (Civljane) ima 244 (ranije 137) stanovnika, a najveća (Sveta Nedjelja) 15.506.
Najmanje jedinice – općine tako su male da se s teškoćama iskazuju u popisu stanovnika (2011. godine). Svega tri grada imaju preko 100.000 stanovnika, a još pet više od 50.000. Najmanji grad je Komiža koji ima 1.677, a najveći grad je Split koji ima 188.694 žitelja. Izdvajamo Zagreb sa 792.875 stanovnika. To su mjesne zajednice, a ne državne jedinice.
Prijedlozi o smanjenju odbijani su raznim razlozima. Treba čekati analize i studije. Isticani su primjeri uspješnih sredina, ali ne radi se o nekoliko izuzetaka koji bi i u drugim organizacijskim uvjetima bili uspješni jer se radi o dobro vođenim sredinama, posebno povoljnim uvjetima, već se radi o pogrešnoj strukturi sistema, sustavu u kojem se ne može ukupno bolje, fragmentaciji koja onemogućava racionalno vođenje lokalnih službi, pa se ne može rad dijeliti prema stručnosti, jer se uvećavaju troškovi administracije.
Kada bi bar dužnosničke funkcije bile bez plaće, tada bi se općine pojavljivale kao lokalne zajednice, a ovako su autarkične jedinice.
Nema efikasnog političkog predstavništva, pa vlada neodgovornost i neprekidan niz skandala. Zatvaraju se škole, a množe sveučilišta, zatvaraju domovi zdravlja pa se čini da treba više bolnica.
Oskudica ljudi i sredstava nije uzgredna posljedica ekonomskih recesija i demografskih promjena već i sistematska posljedica zakonskog okvira. Otpori nisu argumentirani stručnim i racionalnim, već političkim (onda i demagoškim razlozima) i apelima na lokalnu solidarnost.
U nekoliko navrata pokušavalo se indirektnim sredstvima, financijskim mjerama, uvođenjem kriterija za veliki grad, specifičnim teritorijalnim ustrojem za bolnice i sudstvo, postići kompromise, no to je bilo premalo i uzaludno radi konstrukcije političkog sustava koja prati teritorijalnu podjelu.
Spominjani su uzori Danske, Poljske, zahtjevi Europe za regionalizacijom. Bijesni građani su protestirali, udruženi načelnici, gradonačelnici su s gnušanjem odbijali da ih se zove lokalnim šerifima. Svaka ideja je nailazila da otpor i strah lokalnih interesnih skupina koje su se alarmirale i na najmanji signal promjena, i to prije svega u svojim strankama, tvrdeći da se radi o ideji one druge stranke.
Ovih dana mnogi govore kako su protiv velike koalicije. U velikom žaru da dokažu svoju ideološku i stranačku ispravnost, koriste riječ koja u politici nema sadržaj (”nećemo nikad koalirati sa SDP-om/HDZ-om). Ne bi trebalo pretjerivati. Ja jesam za veliku nagodbu, a onda je nazovite suradnjom, alijansom, savezom ili dogovorom
Stranke izvan bloka najvećih su, štoviše najčešće, uporište nalazile u lokalpatriotskim temama, stvarajući svoja uporišta opravdana posebnim lokalnim interesima (Metković, Osijek, Pula).
Nijedan predsjednik nijedne stranke neće imati moći i hrabrosti predložiti promjene, naročito u vremenima izbora kad uzajamni stranački interes lokalnih ogranaka i njegovih pouzdanika, tijela sačinjena prema regionalnim ključevima (uz povremene odmetnike u Lici, Slavoniji i Istri) i uz agresivnu dijasporu imaju glavnu riječ. Šuti, ne diraj!
Baš me briga kako će se konsenzus oko ovih tema postići: manjinskom vladom, lažnom ili, pak, prikrivenom koalicijom, sporazumnom kohabitacijom.
Ruža miriši i kad dobije drugo ime. Nije važno ime već djelovanje. Za sada se radi o smradu koji izvire odasvud. Smrdi i smeta svima, pa onda neka se o tome slože.
Nije to velika koalicija, mali sporazum, ali učinite to zajedno bez da smetate jedan drugome.
To su teme izgradnje države na kojima se ne smiju skupljati politički bodovi, u kojima nema kompromisa, u kojima i oporba i vlast trebaju biti skladni zidari (ne slobodni zidari) jer inače vlast pretvaraju u nisku muljanja sporednim temama.
Dakle sljedeći puta o izborima, pa potom o reformi pravosuđe. Volim bockati.
autograf
