Izvjesno je da će se na izborima pojaviti tri glavna bloka: desnocentristički HDZ koji zasad nema partnera, lijevo-liberalni Restart predvođen SDP-om koji još nije do kraja završio okupljanje koalicije i tvrdodesničarski Domovinski pokret Miroslava Škore s Hasanbegovićem i Hrvatskim suverenistima, u očekivanju priključenja Mosta nezavisnih lista
Parlamentarni izbori se bliže, premda premijer Andrej Plenković i njegov HDZ i dalje taktiziraju u vezi s preciznim datumom raspuštanja Sabora, pa je počelo grupiranje stranaka u predizborne saveze. Izvjesno je da će se na izborima pojaviti tri glavna bloka: desnocentristički HDZ koji zasad nema partnera, a ako ih i bude imao, bit će riječ o minornim organizacijama za koje bi se prije moglo reći da će ih HDZ spasiti od iščeznuća eventualnim uzimanjem u predizbornu koaliciju nego što će oni nešto doprinijeti boljem rezultatu HDZ-a; lijevo-liberalni Restart predvođen SDP-om koji još nije do kraja završio okupljanje koalicije; tvrdodesničarski Domovinski pokret Miroslava Škore s Hasanbegovićem i Hrvatskim suverenistima te u očekivanju priključenja Mosta nezavisnih lista. Izvjesno je, također, da će velika većina sadašnjih parlamentarnih i blizuparlamentarnih stranaka politički definitivno potonuti ako se sad ne ukrca na jednu od tri spomenute barke. To se odnosi i na Živi zid, i na HSLS, i na HNS, i na Bandićevu Stranku rada i solidarnosti, i na Glavašev HDSSB, i na Lovrinovićevu Promijenimo Hrvatsku, ali i na tek pokrenute Stranku s imenom i prezimenom i Fokus, i na stranku Ivana Pernara, i na Demokrate Miranda Mrsića, i na Pametno, i na nekolicinu ljevičarskih partija poput Nove ljevice i Radničke fronte… Mogli bi preživjeti tek Reformisti Radimira Čačića, jer imaju relativno lojalne birače u Varaždinu i Petrinji, ali i Čačićev samostalni nastup popriličan je rizik.
Nakon što konačno odluči o datumu raspuštanja Sabora, Andreja Plenkovića čeka razdoblje intenzivnog donošenja važnih odluka, a to je aktivnost koja ga čini nervoznim i nesigurnim. Morat će odlučiti tko će se naći na jedanaest HDZ-ovih izbornih lista, naročito na mjestima s kojih je realno očekivati ulazak u parlament. Morat će se opredijeliti hoće li liste sastavljati prema kriteriju osobne lojalnosti ili prema kriterijima političke težine i popularnosti među biračima. Hoće li biti mjesta za Davora Ivu Stiera i Milijana Brkića? Je li veći hazard staviti ih na liste ili se do kraja obračunati s njima? Hoće li se opet voditi logikom s europarlamentarnih izbora kad je na listu stavio poluanonimne, ali odane stranačke kadrove, što je rezultiralo podbačajem u odnosu na očekivanja? Na koji način istodobno voditi predizbornu kampanju i državu u stanju epidemije i u dubokoj ekonomskoj krizi, a da se ne uđe u previše očite manipulacije i kontraproduktivno političko pogodovanje?
Koji su, uostalom, HDZ-ovi izborni aduti, s obzirom na to da više nema smisla govoriti o konsolidaciji javnih financija, dizanju kreditnog rejtinga i rastu zaposlenosti, na što se premijer mogao pozivati prije pandemije? Jedino s čime trenutačno može baratati jest pravovremena i relativno uspješna reakcija na širenje koronavirusa te prilično hitra financijska intervencija u korist privatnih tvrtki koje su morale obustaviti rad ili su im znatno pali prihodi. No ti aduti ne mogu dugo držati vodu, pa će zbog toga izbori biti tako ubrzo, naravno, ako se Plenković ne predomisli u posljednji čas. Svijest o opasnosti od Covida-19, naime, sve više kopni u širokim napadnim masama, pa samim time kopni i svojevrsna zahvalnost Vladi i Nacionalnom stožeru Civilne zaštite zbog spašenih života i obranjenog zdravstvenog sustava. Stvari u tom pogledu dodatno pogoršava zapetljavanje najistaknutijih članova Stožera u kontradikcije i nelogičnosti izazvane političkom upregnutošću, jer se odreda radi o članovima i simpatizerima HDZ-a, kao i potpuno nevjerojatna činjenica da HDZ-ovac Ivan Škaričić, ravnatelj umirovljeničkog doma u Vukovarskoj ulici u Splitu, doma čijih je 18 korisnica i korisnika dosad umrlo od infekcije koronom, nije podnio ostavku, nije natjeran na ostavku i nije smijenjen. Što se tiče ekonomije, nitko nema pojma – uključujući Vladu i HDZ – kako će izgledati tzv. realni sektor, ali i državni proračun, nakon što s plaćom za svibanj prestane državno financiranje očuvanja zaposlenosti u privatnim poduzećima. Ta neizvjesnost, koja dijelom proizlazi iz nepoznavanja virusa, također će biti faktor na izborima.
HDZ će ovaj put imati ozbiljnih problema u dvjema svojim ključnim izbornim bazama – u Dalmaciji i Slavoniji. U Dalmaciji ponajprije zbog Covida-19, kompromitiranosti vrha regionalnog i nacionalnog HDZ-a u vezi s ravnateljem Škaričićem, izglednog turističkog kraha i ispadanja iz igre Damira Krstičevića, donedavnog ministra obrane koji je podnio ostavku nakon pogibije još dvojice vojnih pilota. U Slavoniji će biti teže zbog pojave Miroslava Škore. Zagreb ionako nije HDZ-ova utvrda, a pogotovo u okolnostima devastirajućeg višegodišnjeg savezništva s Milanom Bandićem te njihove združene nebrige za hiljade i hiljade stanovnika glavnog grada kojima je potres, prije nepuna dva mjeseca, razorio domove. Plenkoviću stoga ostaje da pokuša voditi kampanju na način da maksimalno isforsira svoju ličnu političku superiornost i popularnost u odnosu na izravne konkurente – Davora Bernardića i Miroslava Škoru – s tim da mora biti oprezan jer će teško ostati na sadašnjem položaju bez sporazuma s jednim od rečene dvojice.
Predsjednik SDP-a Davor Bernardić ipak je shvatio da su se političke okolnosti izmijenile u odnosu na vrijeme pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, odnosno odustao je od uže koalicije u kojoj bi bili samo HSS, HSU i Aleksićeva Snaga. Sad je unutra i GLAS, privode se kraju pregovori s bjelovarsko-bilogorskim nezavisnim županom Damirom Bajsom, govori se o mogućem savezu s međimurskim županom Matijom Posavcem, iako je nejasno gdje je SDP našao dodirne točke s tim bivšim HNS-ovcem, a obostrano se razmatra je li IDS-u mudrije ići samostalno ili u predizbornom savezu sa SDP-om, to jest Restartom. Vani će, po svemu sudeći, ostati Mirando Mrsić, jer se između njega i Bernardića razvila privatna netrpeljivost, a jedini glasovi na koje bi se ova koalicija još mogla protegnuti jesu oni lijevo od SDP-a, no čini se da je sad prekasno za potragu za opcijom ili grupacijom koja bi Restartu mogla dovesti znatniji dio tih birača.
Davor Bernardić nije uspio prevladati svoju neuvjerljivost i slabu prepoznatljivost među biračima, o popularnosti da se i ne govori, unatoč tome što je povukao dva pametna poteza u proteklih godinu dana: složio listu za europske izbore mimo osobne poslušnosti kao glavnog kriterija i podržao predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića. Razlog je u tome što Bernardić naprosto nema dara, znanja i koncentracije za vođenje ozbiljne i suvisle politike na državnoj razini, a od istog sindroma pate i njegovi najbliži suradnici, od Zlatka Komadine i Rajka Ostojića do Erika Fabijanića i Davorka Vidovića. Osim toga, predsjednik SDP-a na predstojećim izborima neće postupiti kao što je postupio na europskim izborima. Neće biti velikodušan prema neistomišljenicima, jer sad gradi buduću – svoju – arhitekturu stranke, dok na izborima za Europski parlament praktično nije imao što izgubiti davanjem šanse i ljudima koji ne spadaju u njegov krug. Takav pristup neizbježno će dovesti do ponovnog otvaranja starih unutarstranačkih rasjeda, a to nije najpoželjniji ambijent za izlazak na izborni megdan.
Glavni problem Restarta, to je vidljivo već sada, nastupit će, međutim, tek poslije izbora. Ukoliko HDZ i SDP-ova koalicija ostvare približno jednak izborni rezultat, između 25 i 30 posto, Restart će se suočiti s time da, izuzev zastupnika nacionalnih manjina, nema s kime ni započeti pregovore o sklapanju parlamentarne većine. Zapravo, ima samo s HDZ-om, ali i jedni i drugi danas s gnušanjem odbacuju mogućnost velike koalicije. Ako poslije izbora promijene mišljenje, neće im biti teško naći opravdanje pred javnošću: teške ekonomske i socijalne prilike govorit će protiv ponavljanja izbora i višemjesečnog nepostojanja vlasti s punim ovlastima. Čini se da je to jedini scenarij u kojem bi SDP mogao sudjelovati u formiranju većine i vlade, no ostvarenje tog scenarija vjerojatno će više ovisiti o HDZ-u i Škorinoj listi nego o željama i akcijama SDP-a.
Miroslav Škoro osvojio je previše glasova na nedavnim predsjedničkim izborima – više od 460 tisuća – e da bi mogao politički propasti nekoliko mjeseci kasnije, na parlamentarnim izborima: naprosto nije imao ozbiljnu priliku da razočara te glasače, barem relevantan broj njih. To mu daje pravo da – u savezu s Hrvatskim suverenistima, Zlatkom Hasanbegovićem i vjerojatno još ponekim usamljenim desnim jahačem – računa na najmanje desetak mandata u Saboru, a ako im se pridruži i Most, taj broj mogao bi se popeti za dodatnih pet. U najoptimističnijoj varijanti, ova grupacija može dobaciti do dvadesetak mandata, što ne mora značiti ništa presudno ako ne bude fleksibilnosti u postizbornom dogovaranju s Andrejem Plenkovićem.
Pitanje Mosta ključno je za Škoru, ali vrijedi i obrnuto: u tome i jest razlog dugotrajnosti njihovih pregovora. Škoro i ekipa koju je već okupio radije bi na izbore bez Mosta: em će im prisutnost Mosta otežati postizborne pregovore s HDZ-om, em su kadrovski zahtjevi Bože Petrova i Nikole Grmoje postavljeni dosta visoko. S druge strane, Most jedini od svih koje okuplja Škoro ima kakvu-takvu stranačku infrastrukturu i terensku rasprostranjenost, a drugi čovjek Mosta Nikola Grmoja politički je talentiraniji i vještiji od svih koje se spominje u kontekstu Škorine liste, uključujući i samog Škoru. Grmoja i Petrov pak znaju da bi im nastup pod Škorinom egidom olakšao borbu za politički opstanak, ali ne žele pristati da se njihov doprinos uopće uspoređuje s doprinosom Hasanbegovića i Zekanovića. Kako sada stoje stvari, postići će dogovor jer ih na to tjera vremenski tjesnac, što ne znači da unutrašnje pukotine neće procvjetati poslije izbora.
portalnovosti
Parlamentarni izbori se bliže, premda premijer Andrej Plenković i njegov HDZ i dalje taktiziraju u vezi s preciznim datumom raspuštanja Sabora, pa je počelo grupiranje stranaka u predizborne saveze. Izvjesno je da će se na izborima pojaviti tri glavna bloka: desnocentristički HDZ koji zasad nema partnera, a ako ih i bude imao, bit će riječ o minornim organizacijama za koje bi se prije moglo reći da će ih HDZ spasiti od iščeznuća eventualnim uzimanjem u predizbornu koaliciju nego što će oni nešto doprinijeti boljem rezultatu HDZ-a; lijevo-liberalni Restart predvođen SDP-om koji još nije do kraja završio okupljanje koalicije; tvrdodesničarski Domovinski pokret Miroslava Škore s Hasanbegovićem i Hrvatskim suverenistima te u očekivanju priključenja Mosta nezavisnih lista. Izvjesno je, također, da će velika većina sadašnjih parlamentarnih i blizuparlamentarnih stranaka politički definitivno potonuti ako se sad ne ukrca na jednu od tri spomenute barke. To se odnosi i na Živi zid, i na HSLS, i na HNS, i na Bandićevu Stranku rada i solidarnosti, i na Glavašev HDSSB, i na Lovrinovićevu Promijenimo Hrvatsku, ali i na tek pokrenute Stranku s imenom i prezimenom i Fokus, i na stranku Ivana Pernara, i na Demokrate Miranda Mrsića, i na Pametno, i na nekolicinu ljevičarskih partija poput Nove ljevice i Radničke fronte… Mogli bi preživjeti tek Reformisti Radimira Čačića, jer imaju relativno lojalne birače u Varaždinu i Petrinji, ali i Čačićev samostalni nastup popriličan je rizik.
HDZ i zasad nepostojeći partneri
Nakon što konačno odluči o datumu raspuštanja Sabora, Andreja Plenkovića čeka razdoblje intenzivnog donošenja važnih odluka, a to je aktivnost koja ga čini nervoznim i nesigurnim. Morat će odlučiti tko će se naći na jedanaest HDZ-ovih izbornih lista, naročito na mjestima s kojih je realno očekivati ulazak u parlament. Morat će se opredijeliti hoće li liste sastavljati prema kriteriju osobne lojalnosti ili prema kriterijima političke težine i popularnosti među biračima. Hoće li biti mjesta za Davora Ivu Stiera i Milijana Brkića? Je li veći hazard staviti ih na liste ili se do kraja obračunati s njima? Hoće li se opet voditi logikom s europarlamentarnih izbora kad je na listu stavio poluanonimne, ali odane stranačke kadrove, što je rezultiralo podbačajem u odnosu na očekivanja? Na koji način istodobno voditi predizbornu kampanju i državu u stanju epidemije i u dubokoj ekonomskoj krizi, a da se ne uđe u previše očite manipulacije i kontraproduktivno političko pogodovanje?
Koji su, uostalom, HDZ-ovi izborni aduti, s obzirom na to da više nema smisla govoriti o konsolidaciji javnih financija, dizanju kreditnog rejtinga i rastu zaposlenosti, na što se premijer mogao pozivati prije pandemije? Jedino s čime trenutačno može baratati jest pravovremena i relativno uspješna reakcija na širenje koronavirusa te prilično hitra financijska intervencija u korist privatnih tvrtki koje su morale obustaviti rad ili su im znatno pali prihodi. No ti aduti ne mogu dugo držati vodu, pa će zbog toga izbori biti tako ubrzo, naravno, ako se Plenković ne predomisli u posljednji čas. Svijest o opasnosti od Covida-19, naime, sve više kopni u širokim napadnim masama, pa samim time kopni i svojevrsna zahvalnost Vladi i Nacionalnom stožeru Civilne zaštite zbog spašenih života i obranjenog zdravstvenog sustava. Stvari u tom pogledu dodatno pogoršava zapetljavanje najistaknutijih članova Stožera u kontradikcije i nelogičnosti izazvane političkom upregnutošću, jer se odreda radi o članovima i simpatizerima HDZ-a, kao i potpuno nevjerojatna činjenica da HDZ-ovac Ivan Škaričić, ravnatelj umirovljeničkog doma u Vukovarskoj ulici u Splitu, doma čijih je 18 korisnica i korisnika dosad umrlo od infekcije koronom, nije podnio ostavku, nije natjeran na ostavku i nije smijenjen. Što se tiče ekonomije, nitko nema pojma – uključujući Vladu i HDZ – kako će izgledati tzv. realni sektor, ali i državni proračun, nakon što s plaćom za svibanj prestane državno financiranje očuvanja zaposlenosti u privatnim poduzećima. Ta neizvjesnost, koja dijelom proizlazi iz nepoznavanja virusa, također će biti faktor na izborima.
Plenkoviću ostaje da pokuša voditi kampanju na način da maksimalno isforsira svoju ličnu političku superiornost i popularnost u odnosu na izravne konkurente – Davora Bernardića i Miroslava Škoru
HDZ će ovaj put imati ozbiljnih problema u dvjema svojim ključnim izbornim bazama – u Dalmaciji i Slavoniji. U Dalmaciji ponajprije zbog Covida-19, kompromitiranosti vrha regionalnog i nacionalnog HDZ-a u vezi s ravnateljem Škaričićem, izglednog turističkog kraha i ispadanja iz igre Damira Krstičevića, donedavnog ministra obrane koji je podnio ostavku nakon pogibije još dvojice vojnih pilota. U Slavoniji će biti teže zbog pojave Miroslava Škore. Zagreb ionako nije HDZ-ova utvrda, a pogotovo u okolnostima devastirajućeg višegodišnjeg savezništva s Milanom Bandićem te njihove združene nebrige za hiljade i hiljade stanovnika glavnog grada kojima je potres, prije nepuna dva mjeseca, razorio domove. Plenkoviću stoga ostaje da pokuša voditi kampanju na način da maksimalno isforsira svoju ličnu političku superiornost i popularnost u odnosu na izravne konkurente – Davora Bernardića i Miroslava Škoru – s tim da mora biti oprezan jer će teško ostati na sadašnjem položaju bez sporazuma s jednim od rečene dvojice.
Široka Restart koalicija
Predsjednik SDP-a Davor Bernardić ipak je shvatio da su se političke okolnosti izmijenile u odnosu na vrijeme pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, odnosno odustao je od uže koalicije u kojoj bi bili samo HSS, HSU i Aleksićeva Snaga. Sad je unutra i GLAS, privode se kraju pregovori s bjelovarsko-bilogorskim nezavisnim županom Damirom Bajsom, govori se o mogućem savezu s međimurskim županom Matijom Posavcem, iako je nejasno gdje je SDP našao dodirne točke s tim bivšim HNS-ovcem, a obostrano se razmatra je li IDS-u mudrije ići samostalno ili u predizbornom savezu sa SDP-om, to jest Restartom. Vani će, po svemu sudeći, ostati Mirando Mrsić, jer se između njega i Bernardića razvila privatna netrpeljivost, a jedini glasovi na koje bi se ova koalicija još mogla protegnuti jesu oni lijevo od SDP-a, no čini se da je sad prekasno za potragu za opcijom ili grupacijom koja bi Restartu mogla dovesti znatniji dio tih birača.
Davor Bernardić nije uspio prevladati svoju neuvjerljivost i slabu prepoznatljivost među biračima, o popularnosti da se i ne govori, unatoč tome što je povukao dva pametna poteza u proteklih godinu dana: složio listu za europske izbore mimo osobne poslušnosti kao glavnog kriterija i podržao predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića. Razlog je u tome što Bernardić naprosto nema dara, znanja i koncentracije za vođenje ozbiljne i suvisle politike na državnoj razini, a od istog sindroma pate i njegovi najbliži suradnici, od Zlatka Komadine i Rajka Ostojića do Erika Fabijanića i Davorka Vidovića. Osim toga, predsjednik SDP-a na predstojećim izborima neće postupiti kao što je postupio na europskim izborima. Neće biti velikodušan prema neistomišljenicima, jer sad gradi buduću – svoju – arhitekturu stranke, dok na izborima za Europski parlament praktično nije imao što izgubiti davanjem šanse i ljudima koji ne spadaju u njegov krug. Takav pristup neizbježno će dovesti do ponovnog otvaranja starih unutarstranačkih rasjeda, a to nije najpoželjniji ambijent za izlazak na izborni megdan.
Postizborno sklapanje velike koalicije jedini je scenarij u kojem bi SDP mogao sudjelovati u formiranju većine i vlade, no ostvarenje tog scenarija vjerojatno će više ovisiti o HDZ-u i Škorinoj listi nego o željama i akcijama SDP-a
Glavni problem Restarta, to je vidljivo već sada, nastupit će, međutim, tek poslije izbora. Ukoliko HDZ i SDP-ova koalicija ostvare približno jednak izborni rezultat, između 25 i 30 posto, Restart će se suočiti s time da, izuzev zastupnika nacionalnih manjina, nema s kime ni započeti pregovore o sklapanju parlamentarne većine. Zapravo, ima samo s HDZ-om, ali i jedni i drugi danas s gnušanjem odbacuju mogućnost velike koalicije. Ako poslije izbora promijene mišljenje, neće im biti teško naći opravdanje pred javnošću: teške ekonomske i socijalne prilike govorit će protiv ponavljanja izbora i višemjesečnog nepostojanja vlasti s punim ovlastima. Čini se da je to jedini scenarij u kojem bi SDP mogao sudjelovati u formiranju većine i vlade, no ostvarenje tog scenarija vjerojatno će više ovisiti o HDZ-u i Škorinoj listi nego o željama i akcijama SDP-a.
Škorin pokret desno od HDZ-a
Miroslav Škoro osvojio je previše glasova na nedavnim predsjedničkim izborima – više od 460 tisuća – e da bi mogao politički propasti nekoliko mjeseci kasnije, na parlamentarnim izborima: naprosto nije imao ozbiljnu priliku da razočara te glasače, barem relevantan broj njih. To mu daje pravo da – u savezu s Hrvatskim suverenistima, Zlatkom Hasanbegovićem i vjerojatno još ponekim usamljenim desnim jahačem – računa na najmanje desetak mandata u Saboru, a ako im se pridruži i Most, taj broj mogao bi se popeti za dodatnih pet. U najoptimističnijoj varijanti, ova grupacija može dobaciti do dvadesetak mandata, što ne mora značiti ništa presudno ako ne bude fleksibilnosti u postizbornom dogovaranju s Andrejem Plenkovićem.
Pitanje Mosta ključno je za Škoru, ali vrijedi i obrnuto: u tome i jest razlog dugotrajnosti njihovih pregovora. Škoro i ekipa koju je već okupio radije bi na izbore bez Mosta: em će im prisutnost Mosta otežati postizborne pregovore s HDZ-om, em su kadrovski zahtjevi Bože Petrova i Nikole Grmoje postavljeni dosta visoko. S druge strane, Most jedini od svih koje okuplja Škoro ima kakvu-takvu stranačku infrastrukturu i terensku rasprostranjenost, a drugi čovjek Mosta Nikola Grmoja politički je talentiraniji i vještiji od svih koje se spominje u kontekstu Škorine liste, uključujući i samog Škoru. Grmoja i Petrov pak znaju da bi im nastup pod Škorinom egidom olakšao borbu za politički opstanak, ali ne žele pristati da se njihov doprinos uopće uspoređuje s doprinosom Hasanbegovića i Zekanovića. Kako sada stoje stvari, postići će dogovor jer ih na to tjera vremenski tjesnac, što ne znači da unutrašnje pukotine neće procvjetati poslije izbora.
portalnovosti
