I odnosi li se „vrišteća transformacija HDZ-a“, o kojoj lupeta premijer, i na njegovog ministra koji je svojevremeno ushićen saopćio „dobru vijest“: „Otišao je Oliver Frljić“. Da, ponajbolji naš režiser napustio je Hrvatsku, izložen bezumnim prijetnjama Plenkovićevih radikala. Ali to tada nije bilo kurentno, jer je Trnoružica spavala, a onaj mali ustaša još nije bio uzeo tatinu pušku pa otišao pucati po zgradi vlade. Po ambalaži države, to jest. Čiji truli sadržaj ostaje nepromijenjen.
Kao da je prebolio koronu, čije posljedice znaju biti i nesnalaženje u vremenu, ili kao Trnoružica iz omiljene bajke, tako se hrvatski premijer odjednom probudio kao sasvim drugi čovjek. I svom se snagom bacio na suzbijanje novootkrivenog problema nacije, problema radikalizma. Koji je u njegovom uspavanom umu podjednako opasan na desnoj i lijevoj strani društvenog spektra. To naglo buđenje iz sna Trnoružice koja se ubola na trn, pa spavala i spavala, dok se oko nje svijet događao, uvjetovano je bezumnim činom jednog mladića koji je toga ranog jutra, dok premijer i suradnici još izlaze iz pidžama i doručkuju, pucao po zgradi vlade, ranio jednog policajca, pobjegao i potom se ubio. U tom je činu mladića – odgajanog u kući prepunoj oružja što ga je otac čuvao još iz rata, jer da „nitko ne vraća oružje, kako nas ne bi zateklo nespremne kao ’90.“ – premijer, eto, prepoznao klasični oblik terorizma, štoviše dobro organiziranog i usmjerenog na njega samoga.
Mladić, odrastao na idolatriji bivše ustaške države i mržnji prema Srbima, prema riječima premijera, imao je samo jedan cilj, to jest njegovo smaknuće. Jer zgrada vlade to sam ja!
S propagandom takvog žrtvoslovlja, krenuo je u odlučni boj protiv radikalizma koji da uništava Hrvatsku, pa se baš on stavio na čelo te nove rekonkviste, prozvao za terorizam i navođenje mladog samoubojice na njegovo ubojstvo svoje političke protivnike koji su pak bili dio njegove stranke dugi niz godina, bili su i na izbornim listama HDZ-a, a onda se odmetnuli nakon premijerova oportunog saveza sa srpskom manjinom, bez koje ne bi mogao oformiti parlamentarnu većinu.
Spominje tako premijer „vrišteću transformaciju HDZ-a“, upire prstom u političku opoziciju, desnu i lijevu, kao krivce za radikalizaciju društva, ali… To „ali“ zapravo je ključ priče o Hrvatskoj, kao državi potpunog društvenog poraza, utočištu vladajućih hulja i sveopće mržnje, izrasle na nacionalizmu i mitologiji rata što ga već tri desetljeća generira isključivo partija premijera Plenkovića. I što s ljevicom – koju Trnoružica stavlja na drugu stranu vage, kao jednako odgovornu za uzgoj mladića koji do zgrade vlade došeta s kalašnjikovom i čiji facebook obiluje govorom mržnje prema Srbima – nema nikakve veze.
Uvjerljivost premijera i šefa partije koja godinama vlada uz unosno domoljublje, kapilarnu korupciju i njegovanje gadne tradicije nekadašnje ustaške države, nikakva je, bijedna, prozirna. Taj koji se sada predstavlja žrtvom na koju ekstremna desnica puca u namjeri da ubije, koliko jučer mirno je promatrao svakodnevno sijanje mržnje prema srpskoj manjini, prema opoziciji, prema svakome čije je mišljenje drukčijeg od šovinističkog, isključivog, i upravo je on na čelu partije koja je kreirala ambijent u kojemu su stasali zaluđeni mladi desničari. Kakvu je poruku poslao pozdravljajući podršku bivšoj predsjednici izvjesne Julien Bušić koja je svojevremeno, „u ime Hrvatske“, sudjelovala u terorističkoj otmici američkog aviona i ubojstvu američkog policajca? Da bi se par mjeseci kasnije zgražao nad „gnijezdima radikalizma“, „huškačima u medijima“, onim ekstremističkim bljuvotinama u kojima se rado pojavljivao i nije mu smetao kontinuirani odstrjel i monstruozni napadi iz tih medija na lijeve intelektualce, novinare, žene…
Kolika je uopće uvjerljivost premijera čiji ministar branitelja danas tambura o opasnoj radikalizaciji, a bio je na čelu veterana koji su 555 dana terorizirali Zagreb i na prometnice iznosili opasne plinske boce, sve kako bi srušili tadašnju lijevu vladu? Nije li redikulozan premijerov trud u uspostavi novog, pristojnog društva, dok je do jučer cinično ignorirao sva upozorenja o opakom revizionizmu u „gnijezdu“ njegove partije od onih koji nastoje da Hrvatska ne bude tek sivi odbljesak nekadašnje fašističke države. Koga to želi zavarati šef vlade koji radikalizam ne vidi u tome da mu ministar branitelja na obljetnici ratne akcije pozdravlja ratnog zločinca, osuđenog jer je upravo tu pucao u glavu srpskoj starici?
Koliko je licemjerja potrebno da o radikalizmu govori premijer kojemu je ustaški pozdrav „Za dom spremni“ „primjeren u određenim prilikama“, iako je Ustavom zabranjen? I da se u potrazi za lijevim radikalizmom ne dosegne dalje od umjetničke instalacije crvene petokrake na neboderu u Rijeci koja simbolizira partizane, poginule u oslobađanju Rijeke od fašista, jer da taj rad „vrijeđa osjećaje Hrvata i čini isto što i krajnja desnica“. I ima li terorizma u prijetnjama smrću Nemanji Cvijanoviću, autoru instalacije, ili u povicima pod crvenom zvijezdom: „Ubij, ubij Srbina! Za dom spremni!“?
I odnosi li se „vrišteća transformacija HDZ-a“, o kojoj lupeta premijer, i na njegovog ministra koji je svojevremeno ushićen saopćio „dobru vijest“: „Otišao je Oliver Frljić“. Da, ponajbolji naš režiser napustio je Hrvatsku, izložen bezumnim prijetnjama Plenkovićevih radikala. Ali to tada nije bilo kurentno, jer je Trnoružica spavala, a onaj mali ustaša još nije bio uzeo tatinu pušku pa otišao pucati po zgradi vlade. Po ambalaži države, to jest. Čiji truli sadržaj ostaje nepromijenjen.
tacno
