Kada su po gradu Slavonskom Brodu 1992. godine granate padale gusto kao grad, kada su od gelera ginuli brojni odrasli ljudi i čitav jedan razred nedužne djece, domaća novinarka, izvjestiteljica za hrvatsku dalekovidnicu, izvještavala je cijelom svijetu kako Brođani šetaju korzom baš u to vrijeme iz prkosa, a njen kamerman je švenkao i u kadar lovio hrabre. To si nisu dopustili ni Glavaševi novinari po Osijeku: predstavljanje svojih građana kao bezglave sorte navođene iz inata spram granata.
Na isti nedotupavi način Brođani se, putem domaćih medija, i danas predstavljaju kao amorfna masa koju navode strah i loto. A Brod ima 60 000 stanovnika i isto toliko priča.
Tako su se u priči o gradskoj tržnici kao intrigantnom mjestu susreta grada i sela, trgovačkom središtu, sastajalištu, okupljalištu, mjesto razmjene, mjestu dodira marljivih ljudi s ljudima kojima trebaju njihovi proizvodi, našlo tek nekoliko nabrušenih stranačkih glavešina skoncentriranih u Gradskom poglavarstvu i Gradskom vijeću. Brođani koji će tu trgovati, prodavati i kupovati, predstavljeni su kao hrpa svijeta na željezničkom kolodvoru koja čeka da vlak otvorenja dođe na vrijeme.
U opravdanoj nakani da se prostor Gradske tržnice, namjenjen za prodaju voća i verdure, što bolje iskoristi, zaštiti i donekle kultivira, nakon očekivanog političkog i natezanja, pristupilo se rekonstrukciji odnosno natkrivanju. Upućenijim promatračima najnovije plastične operacije, ovaj put na ružnom, zgužvanom, nešarmantnom dijelu lica Grada, nije promaknula očibodeća činjenica da je to zapravo tek početak serije operacija kako bi se tržnica stavila u totalnu funkciju. A rezerve više nema, kako bi rekao stari Krstić, kondukter (Pavle Vuisić) u Ko to tamo peva. U drugom poglavlju priče su građani Broda razvučeni do krajnjih granica socijalne izdržljivosti koji na tržnicu zapravo dolaze jednom tjedno po sve manje namirnica i trgovci kojima će prostor biti iznajmljivan po ljutim cijenama.
A kredit se, pa i za plastičnu operaciju, otplatiti mora, reči će kondukter banke. To je problem koji bi uskoro mogao pasti na leđa novih /(starih?) otaca grada, i Brođanima neće biti predstavljen kao ekonomski, nego kao politički problem kojeg prave oni ljudi zli. Prihvate li Brođani takvo obrazloženje o plaćanju faceliftinga, ali na uštrb ostalih investicija u kulturi, komunlnom sustavu i drugom, onda će se, dok traje granatiranje političkih bombaša takvim obrazloženjima, stvarno inatiti razumu kao što je napisano na početku ove pričice.
