Ska Keller, zastupnica Zelenih u Europskom parlamentu, za H-Alter govori o TTIP-u, o njegovu mogućem utjecaju na poljoprivredu, na poslovanje malih i srednjih poduzeća, na očuvanje okoliša, socijalni sustav i na dosadašnje prehrambene standarde. "Čini se da lobisti velikih korporacija imaju znatan utjecaj na pregovore, pa se može postaviti pitanje tko piše njihov sadržaj." Građani država EU-a još uvijek nemaju pristup većini informacija o pregovorima sa SAD-om.
Prije nešto više od godinu i pol dana, uoči izbora za Europski parlament, na ovom smo mjestu razgovarali sa Ska Keller, njemačkom eurozastupnicom u klubu Zelenih. Osim izbora i budućnosti Unije, povod je tada bila pobuna koja je u zemljama europskog centra počela rasti zbog TTIP-a, sporazuma između SAD-a i EU, najvećeg bilateralnog partnerstva takve vrste u povijesti. U Europi se, paralelno s povećanjem dostupnosti pregovaračkih stajališta, u međuvremenu stvorila velika fronta protiv TTIP-a, prvenstveno zbog privilegija za korporativni sektor koje bi iz pregovora proizašle, nauštrb svega ostalog. Pregovori Komisije i američke strane i dalje su u tijeku, uz blagoslov većine socijaldemokratskih i konzervativnih vlada članica Unije. Europski Zeleni su uz ljevicu i dalje dosljedni protivnici ovakvog sporazumu, baš kao i Ska Keller, koja je i članica Odbora za vanjsku trgovinu Europskog parlamenta. U razgovoru za H-Alter ovaj puta govori o svim mogućim ili sasvim izvjesnim opasnostima koje donosi ovaj sporazum za europsku, pa tako i hrvatsku ekonomiju, okoliš, javni sektor, radne i socijalne standarde, kao i samudemokraciju.
Kako bi ocijenili trenutnu fazu pregovora?
Pregovori idu sporo i stagniraju, što ne znači da se ne trebamo brinuti ili prestati pozorno pratiti ovu priču. Znamo, naime, da se američka strategija nerijetko sastoji od dugih pregovora i usvajanja sporazuma u zadnjim trenucima. Primjer je Transpacifičko partnerstvo (TPP, sporazum između 12 država, uključujući SAD, op.a.), gdje dugo stvari nisu napredovale, pa je iznenada došlo do okončanja pregovora. Brojni pojedinci sa američke strane nastoje završiti stvari oko TTIP-a prije tamošnjih predsjedničkih izbora.
Je li to realnost?
Moglo bi biti. Teško je procijeniti, ali znam da se trude da do toga dođe.
Koje su danas najveće prijetnje od TTIP-a?
On nije dobar sporazum iz brojnih razloga. Pregovori su netransparentni. Parlamentarci odnedavno imaju veći pristup, što je dobar korak. To je, međutim, svježa inicijativa Komisije, a građani i dalje nemaju pristup brojnim dokumentima, već samo europskim pregovaračkim pozicijama. Potonje je pozitivna praksa, ali ne daje punu sliku pregovora. Sadržaj je i dalje problem.
Mislite i na ove "reformirane" investicijske sudove, koje je europska strana uvela u pregovore umjesto kontroverznih ISDS mehanizama, na kojima su korporacije mogle tužiti države bez prava na žalbu?
Da. TTIP će uključiti klauzulu o zaštiti ulaganja, koja i dalje daje pravo korporacijama da tuže države ako utječu na njihove profite. Komisija je predložila novi oblik takvih instanci, nešto transparentniji od prethodnih. I dalje je, međutim, riječ o paralelnom pravosudnom sustavu koji samo brine o pravima ulagača. Nije otvoren građanima, čemu se strogo protivimo. TTIP nije dobar ni u kontekstu zaštite potrošača, ali ni energetske politike odnosno zaštite okoliša. Sporazum će vrlo vjerojatno omogućiti pristup prljavih goriva na europskom tlu. Što se tiče poljoprivrede, TTIP bi zbog američkog uvoza mogao ugroziti i male farmere i stvoriti probleme za regionalne proizvode koji su u Europi zaštićeni oznakama geografskog porijekla.
Koliko je SAD-u zanimljivo tržište za poljoprivredne proizvode?
Upravo je pristup tom tržištu ključni interes koji SAD vidi u ovom sporazumu. Tržište EU-a je već vrlo otvoreno i liberalizirano, gotovo svaki segment osim poljoprivrede. To znači da ćemo iz SAD-a zahvaljujući TTIP-u dobiti više poljoprivrednih proizvoda. Budući da je tamošnja industrija ogromna, s velikim korporacijama, oni mogu proizvoditi jeftinije, iako ne nužno slične kvalitete ili standarda za zaštitu životinja kakve imamo u EU. S druge strane, EU želi izvoziti europske proizvode u SAD, primjerice one sa specifičnim geografskim porijeklom, kao što je pršut iz Parme, ali SAD zasad ne pristaje na te odredbe, pa se ne može očekivati neki profit od kvalitetnijih proizvoda.
Jedan od argumenata hrvatske vlade je da ćemo profitirati od proizvoda s geografskim porijeklom.
Nisam u postupku pregovora, i ne mogu s punom sigurnošću reći kakav je razvoj ove konkretne situacije, ali ako pogledamo sporazum između EU i Kanade, onda se vidi kako je europska strana uvela ograničeni popis proizvoda s geografskom oznakom, ponekad i s tranzicijskim periodom uvođenja. Proizvodi iz moje regije, na primjer, nisu uključeni u taj popis.
Kako se razvija situacija po pitanju GMO prehrane, koja, opet tvrdi Komisija, neće preplaviti europsko tržište?
GMO je problem jer bi mogao ući kroz "stražnja vrata", kroz takozvanu regulatornu kooperaciju.
Sporazum će, naime, uključivati i poglavlje prema kojem će se neki standardi poravnavati s obje strane Atlantika nakon uspostavljanja TTIP-a. To se odnosi i na standarde o sigurnosti hrane, što bi moglo rezultirati prisustvom GMO-a, kao i mesom životinja koje su hranjene prehranom što zadrži GMO.
Regulatorna kooperacija, koja će, među ostalim, omogućiti američkim i europskim tehnokratima, pa i korporacijama, da vide i komentiraju prijedloge zakona koji bi mogli utjecati na trgovinu prije samih zakonodavaca je, dakle, realnost?
Regulatorna kooperacija će po svemu sudeći biti u TTIP-u, kao što je u sporazumu između Kanade i EU (CETA), ne u mjeri u kojoj se predlaže u sporazumu sa SAD-om. Ne bi bio problem kad bi se svima dala prilika da komentiraju predložene dijelove zakona i regulacijskih akata. No, trenutni prijedlog o regulatornoj kooperaciji sugerira da će neke interesne skupine imati privilegirani pristup i utjecaj na Komisiju kad predlažu zakone.
Kakve su dobiti za mala i srednja poduzeća u europskim zemljama? Naša vlada, naime, tvrdi kako je ovo za hrvatske kompanije takve veličine jedinstvena prilika i dobit.
Bilo bi zanimljivo vidjeti njihove argumente. Trenutno ne vidim kako bi mogli profitirati. Mnogi od njih se po Europi suprotstavljaju sporazumu, jer slute da bi im mogao donijeti samo probleme, dok bi dobit najvećim dijelom išla korporativnom sektoru. Doduše, neke bi manje tvrtke mogle profitirati, u kontekstu tehničkih standarda, kao što je poznata odredba o poravnavanju standarda za svjetla na automobilima, ili određena oprema koja je dosad provjeravana u Europi i Americi, a sada će biti dovoljna samo jedna provjera, pa će se i troškovi smanjiti. Teško je, međutim, shvatiti zašto uz takvo olakšavanje trgovanja trebaju biti uključeni arbitražni sudovi između korporacija i država, kao i hrana, poljoprivreda, problemi s GMO-om, itsl. Brojna mala i srednja poduzeća rekla su nam da ne vide kakve bi benefite mogli imati od sporazuma.
Komisija i pobornici sporazuma uvjeravaju da neće doći do smanjenja standarda u Europi po pitanju okoliša ili socijalnog sustava, ali oni koji su kritičniji prema njemu, vele da će se baš do desiti.
Dio standarda bi moglo biti dovedeno u pitanje preko regulatorne kooperacije, dio preko liberalizacije poljoprivredne trgovine, budući da se tu standardi razlikuju. Usluge su također problem, bilo da je riječ o očuvanju postojećih standarda, ali i - još možda bitnije - postavljanju većih standarda u budućnosti. Komisija tvrdi kako će očuvati postojeću europsku razinu, što je dosta upitno, ali trebamo vidjeti kako ćemo ubuduće regulirati, pa tako i dizati standarde.
Na što točno mislite glede budućih standarda?
Ako za pet godina odlučite povećati standarde u uslugama koje ste, primjerice, danas liberalizirali s manjom razinom regulacija, to će biti praktički nemoguće, jer ste u najboljem slučaju obvezani biti na razini koja je postojala kad je TTIP potpisan.
Tu je i takozvani "efekt hlađenja". Već imamo više primjera da je do toga došlo zbog TTIP-a, ali i drugih sličnih sporazuma.
To je također problem, i posebno je povezan s investicijskim sudom: ako ulagač samo zaprijeti da će tužiti neku državu zbog regulacija koje se, na primjer, tiču zaštite okoliša, onda bi država, vlada ili parlamenti mogli dvojiti oko usvajanja takvih odredbi, zbog straha od troškova koji bi mogli proizaći iz spora s korporacijama.
Je li takav refleks najopasniji za javni sektor, poput radničkih prava, zdravstva i tomu slično?
Sektor usluga je veliki problem, pogotovo u slučaju TTIP-a, ali i kod Sporazuma o trgovini uslugama (TISA, koja se pregovara između 23 zemlje, uključujući i EU, op.a.), koji je za usluge još veća opasnost u istom kontekstu.
Da li sporazumi poput rečena dva već negiraju ionako mršave obaveze koje su potpisali vođe svjetskih velesila na klimatskom sporazumu u Parizu?
Da. TTIP ima i energetsko poglavlje koje predviđa veću razinu izgaranja fosilnih goriva, ali i, dakako, povećanje transporta dobara, također na štetu okoliša, što se ne uzima u obzir. Dakle, sasvim je sigurno da su ovakvi sporazumi problem i u kontekstu okoliša.
Jedan od ciljeva je i smanjenje regulacija koje sprečavaju uvoz energetskih sirovina koje se dobivaju na, po okoliš, najgore moguće načine, kao što je gorivo iz katranskog pijeska.
Regulacije o zaštiti okoliša već su pod udarom. Primjer je direktiva o kvaliteti goriva. Taj je problem također izravna posljedica TTIP-a.
Što je s prehrambenim standardima?
Oni su isto problem, jer imamo različite standarde u SAD-u i EU. Primjer je princip predostrožnosti, koji podrazumijeva da se na europsko tržište može plasirati samo proizvod za koji kompanija mora dokazati da nije štetan, i to ne samo po pitanju hrane, dok u SAD-u možeš plasirati proizvod bez te obaveze, ali ako te uhvate u kršenju standarda, moraš platiti enormne odštete. Kad se na stranu stave dvojbe koji je od dva sustava bolji, jasno je da se oni u potpunosti razlikuju jedan od drugog.
Koliko korporacije utječu na pregovaračke procese?
Teško je to procjenjivati iz pozicije europarlamentarca. Znamo da se kompanije konzultiraju više od nevladinog društva. Prije nekoliko tjedana Guardian je objavio kako se velikim korporacijama daje pristup tajnim dokumentima, i kako im Komisija pomaže u pronalaženju partnera za komunikaciju u SAD-u. Čini se kako lobisti imaju veliki utjecaj, pa se može postaviti pitanje tko piše sadržaj pregovora. Komisija je, prema istim novinama, zvala korporacije i lobiste da naznače svoja stajališta u pregovaračke dokumente.
Hoće li lijevi centar, zahvaljujući kojima je podržan nastavak pregovora, uz izmijenjeni prijedlog sustava investicijskih sudova umjesto ISDS-a, na kraju biti presudna partija za usvajanje sporazuma u Europi?
Apsolutno, mogli bi biti ključni u Europskom parlamentu, kao i u zemljama članicama, jer će svaka pojedina zemlja moći usvojiti ili zaustaviti ovaj sporazum.
h-alter
