Tuđman, i poslije Tuđmana (7)

UMJESTO ZAKLJUČKA

Kako se to može biti Hrvat? – već je razvikano pitanje što ga je Alain Finkielkraut dao tiskati na naslovnici zbirke tekstova što ih je ispisao 1991. i 1992., vatreno braneći pravo najprije Hrvatske a onda i BiH na državnu samostalnost. Pitanje je efektno jer smjera, na tragu Montesquieua koji ga je prvi put postavio u vezi Perzijanaca, podbosti uspavanu Evropu koja je potpuno ravnodušno dočekala zahtjev malih naroda evropskog Istoka i Jugoistoka za samostalnim državama. Finkielkraut je kritičarima hrvatsko-bosansko-slovensko-slovačke… samostalnosti, koji su se ježili nad “teškim etnicizmom” tih zahtjeva, podmetnuo pod nos Renanove tekstove, po kojima je nacija stvar izbora, a ne etničkog rodoslovnika.

Ali, je li to dovoljno da bi se reklo kako je Finkielkraut baš toliko u svađi sa svojim oponentima koliko se njemu čini? On ih optužuje da su, tvrdo i hladno se oglušivši o hrvatski krik za slobodom, iznevjerili ne toliko nju koliko Evropu i njen, baš u Francuskoj odlučno branjen stav, da stvaranje Ujedinjene Evrope ne smije značiti utapanje njenih nacionalnih sastavnica u cjelinu, koliko god ona s razlogom visoko držala do sebe. No, kada se stvari malo pažljivije osmotre, vidi se da su i Finkielkrautovi neistomišljenici branili nekakav izbor, samo što su njega ograničili na Jugoslaviju, i u još nejasnim obrisima, na integriranu Evropu, dok on tu vertikalu spušta stepenicu niže, prema nacionalnim državama koje su se upravo stvarale na ruševinama Jugoslavije. Obje opcije imale su u trenutku pojavljivanja povijesni legitimitet, s tim što je kod prve on dogorijevao, dok je druga, Finkielkrautova, nezadrživom silinom utirala sebi put, nakon velikog ratnog praska kojeg su samo slijepci mogli previdjeti.

Ali, koliko god Finkielkraut imao bolje oko za naslovne stranice novina, i on je spomenutu vertikalu mirno presjekao na mjestu koje njemu odgovara, na mladim nacionalnim državama, ne spustivši je do jedinog na kojeg su svi zaboravili – do pojedinca, građanina novih država. Kako i on sam u svojoj knjizi retoričkog naslova apostrofira građanski singular, a ne plural, te na jednom mjestu, pozivajući se na Charlesa Peguya, čak podvlači da i “jedan jedini čovjek može imati pravo protiv svih”, očito je da se ova polemika zapravo vodila između vrlo srodnih suparnika. Oni su, svaki na svoj način i svaki iz svog računa, ušli u izdašnu priču o remiksu jugoslavenskih naroda s motrišta ograničenog izbora, navijajući svaki za svoga “Indijanca” s pozicija koje se uopće ne zanimaju što će s njima biti kada polemika iscrpi razloge da se njima bavi. U ovom numizmatički hladnom pristupu jugoslavenskoj krizi, otpale su kao literarni kal sve nijanse koje se nisu dale uklopiti što u unaprijed zadane sheme, što u sprinterski zapuhane izdavačke rokove. Ni Finkielkraut ni njegovi polemički protivnici nisu se oglasili da se, ako ne ispričaju, ono korigiraju što je epilog višegodišnjeg rata u ex-Jugoslaviji ispostavio račune potpuno obratne njihovim očekivanjima.

Pokazalo se, naime, da su razvivši svoje ratne zastave, i jugoslavenska i postjugoslavenske nacionalne ideologije, nanijele gotovo isto, ili sasvim isto, štete svojim sunarodnjacima koliko i drugim narodima koji su im se ispriječili na marš-ruti. Dovoljno je samo spomenuti hrvatske Srbe, koji su žrtvovani u povlačenju militantnog jugoslavenstva, te bosanske Hrvate kojima se to isto dogodilo u ime militantnog hrvatstva, pa da se shvati da su literarne “interbrigade” koje su im navodno pritekle u pomoć, bile zapravo samo potrkala u štabovima tih ideologija. Njima je bilo stalo jedino ugoditi vrho-voždovima novih ideologija koje su nikle na sve strane, tako da nisu ni stigli uočiti da regruti tih ideologija imaju vlastite probleme, za koje se ne brine, pa ni ne zanima, nijedna od njih. Zato spomenuto pitanje ima prizvuk lažnog intelektualnog evanđelja, i može mu se vratiti neki smisao jedino ako se postavi ne samo u odnosu na Evropu, nego i u odnosu na nove države kojima su ti poduzetni evanđelisti zadihano pritekli u pomoć.

Dakle, nije stvar samo u tome kako se može biti Hrvat u Evropi, nego i kako se može biti Hrvat u Hrvatskoj i kako se može biti Jugoslaven u Jugoslaviji?! Pitanje je, kao i Finkielkrautovo, retoričko jer ne očekuje odgovor od onih kojima bi trebalo biti postavljeno, ali barem želi postaviti sva pitanja koja s ovim u vezi treba postaviti, pa makar se i ne dobili svi odgovori. Jer, ako stoji pitanje je li Evropa spremno dočekala nastanak novih nacionalnih država – a ono doista stoji – barem u jednakoj mjeri vrijedi i obratno. Dakle, koliko su te države bile spremne na ovakvu Evropu, nadalje, jesu li one pod sadašnjim okolnostima moguće kao demokratske države – što s obzirom na premoćno okruženje u kojem se javljaju može biti protegnuto i na to jesu li uopće moguće – te napokon, postoji li u njima ljudska supstanca koja koliko-toliko može jamčiti da će se u dogledno vrijeme na ova pitanja dobiti potvrdni odgovori. Ne treba bježati od toga da ova pitanja zvuče kao da ih je postavio neki ortodoksni protivnik novih nacionalnih država, jer u sličnoj je situaciji i onkolog kada se suoči s teškom bolešću. Od njega se ne očekuje da zabavlja svoje pacijente.

U ovom slučaju, ionako je previše bolesnika koji uopće ne shvaćaju što im se zbiva, nego ometaju profilaksu i liječenje djetinjastim brbljarijama da su baš u onome od čega boluju ostvarili čuda kojima se drugi nisu ni primakli. U takvoj situaciji najbolje sebe preporučuju liječnici koji pacijentu spraše u debelo mesu jaču dozu pesimizma, znajući da se bolest neće povući ako je barem jednim dijelom ne samodijagnosticira i sam bolesnik. Upravo takav pristup susrećemo kod Istvána Bibóa, koji je davne 1946. objavio Bijedu istočnoevropskih malih država, omanju knjigu koja i danas ponajbolje opisuje ambijent u kojem će kasnije nastati nove države Istočne i Jugoistočne Evrope. Bibó je mrki kirurg koji nad otvorenim grudnim košem tih zemalja radi sumornu inventuru organa koji samo što nisu otkazali, i da je Franjo Tuđman imao priliku pregledati te nalaze – a sudeći po opsežnoj bibliografiji kojom su opremljene sve njegove knjige, nije – sigurno bi bio zgrožen, i s indignacijom bi ih odbio. Ali, Bibó je ne samo odličan poznavalac zemalja o kojima piše, nego je educiran i velikim respektom za probleme, pa i naglašenim suosjećanjem za boleštine kroz koje one prolaze.

Zato on pledira da se s razumijevanjem gleda na realnost nacionalno podijeljenih i zatarabljenih zemalja evropskog Istoka i Jugoistoka, podvlačeći da je to postao njihov izbor tek kada je povijest ovog prostora potrošila sve pretpostavke da bude drukčije. Za razliku od zapadnoevropskih nacija, koje su se po njemu, suprotno uvriježenom mišljenju, formirale već u petom-šestom stoljeću, i zatim su se kroz stoljeća relativno mirno, tj. bez vanjskih pritisaka, zaokruživale u stabilnim povijesnim granicama, Istočna i Jugoistočna Evropa prošle su puno burniji i neizvjesniji put. Ovdje je osmanlijska vladavina razorila postojeće nacionalne okvire i zato su se sve nacionalne razdjelnice okrenule jeziku. On postaje osnovica okupljanja unutar jezičnih granica, a umjesto “demokratskog nacionalizma”, kojeg je Zapadnoj Evropi donijelo rađanje građanskog društva, ovdje prevladava “jezični nacionalizam”. On je postao činilac trajne nestabilnosti, jer su time granice postale nestalne i “fluidne”, tako da su se evropski Istok i Zapad podijelili u 20. stoljeću po šavu dva potpuno različita iskustva u pogledu nacionalnih država.

Dok u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi živo egzistiraju osjećanja o mogućoj “smrti” i “uništenju nacije”, u Zapadnoj ne samo da toga nema, nego devedeset posto zapadnjaka “nisu svjesno Englezi ili Francuzi, kao što nisu svjesno očevi ili nisu svjesno muževi”, nego samo “u kritičnim trenucima postaju oštro svjesni svoje pripadnosti”. Bibó tom toliko različitom iskustvu prilagođava i suvremenu definiciju demokracije. “Biti demokrat ponajprije znači biti oslobođen strahova”, što će reći da je demokracija pala na plodno tlo samo u jednom, zapadnom dijelu Evrope. U ostatku kontinenta, ona se odbila od masne i zbijene ilovače i zato su tamo na vlasti državni “poglavari”, koji su istodobno autokrati i spasitelji, a nasuprot Zapadu, gdje političku elitu čine “pravnici, administrativni stručnjaci, politički pisci, čelnici gospodarskog života, intelektualci slobodnih profesija i sindikalni vođe”, ovdje su to “vladar, plemić, vojnik… i tzv. nacionalna inteligencija”.

Na ovoj neujednačenoj podlozi, sastavljenoj od mišićave države i kržljavog društva, buja kolektivna psihologija (“kolektivna histerija”) puna proturječnih osjećanja, od “preuveličane nacionalne taštine do “neočekivane malodušnosti”, od vrućeg priželjkivanja “mogućeg položaja velesile”, do obeshrabrenog mirenja s položajem “male nacije”. Na isti raspolućeni način ove nacionalne zajednice promatraju i svoje odnose s drugim nacionalnim entitetima, tako da u položaju “ugnjetene” manjine dižu glas do neba da dobiju prava za koja misle da im pripadaju, ali čim se nađu u poziciji većine zaboravljaju sve to i počinju kampanju protiv “izdajničke” manjine, koja ide sve do protjerivanja manjinskih naroda sa svog teritorija. Bibó u tim unutrašnjim previranjima malih naroda i država vidi takve civilizacijske rasjede da smatra kako je Drugi svjetski rat, slično uostalom kao Prvi, buknuo baš zbog ovoga. Njemački je ekspanzionizam, naime, provalio kroz pukotinu koja se otvorila u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj, a Bibó se pribojava da bi na sličan način moglo doći i do Trećeg svjetskog rata (pukotina se otvorila tako što su se ove zemlje iz različitih razloga razočarale u demokraciju i počele se i same ponašati kao ksenofobične nacionalne utvrde).

Zato on smatra da treba ići k trajnom konsolidiranju ovog prostora, ne libeći se u krajnjoj liniji čak ni razmjene stanovništva – ovdje bi pisac Bespuća sigurno jako živnuo – ali samo kao zadnje rješenje, “kada ništa drugo uopće nije moguće”, te pod uvjetom da to bude “u službi uklanjanja problema, a ne njihovog uzrokovanja”. U svakom slučaju, savjetuje Bibó, ne treba pristati na ucjene i “iredentističku agitaciju” ovih zemalja, nego ih se mora “spriječiti da svojim teritorijalnim svađama stalno uznemiravaju Evropu”. Kao što se vidi, autor Bijede istočnoevropskih malih država vrlo je pragmatičan. Premda nimalo ne podilazi samouništavajućoj taštini malih naroda, ne misli da ih zato treba prepustiti propasti. A premda traži da se bez moraliziranja uvaži skučena i retrogradna realnost tih naroda, ne misli da Evropa mora popustiti diktatu jedne rubne i zabačene civilizacije, čiji je psihološki portret možda najbolje posuditi iz filma Hitler iz našeg sokaka.

Ovo proizlazi iz nedvojbenog zaključka da u ovim zemljama sve – “od krivotvorenja do ubojstva” – postaje dopušteno ako je učinjeno “u ime nacije”. Ali, istodobno Bibó podvlači da su ovo stvari koje su se iznjedrile iz evropske placente, a ne pale s Marsa, tako da su i svagdje drugdje “demokratizam i nacionalizam dva pokreta istog korijenja”. Razlika je samo u tome što je u prvom slučaju “ravnovjesje” među njima narušeno sve do “užasne besmislice” da se ljudi masovno žrtvuju za obranu takvih zajednica, iako one ne osiguravaju “elementarne uvjete za razvoj slobodnog čovjeka”. Ovim se sugerira ono na čemu je toliko gorljivo inzistirao Julien Benda u Izdaji intelektualaca, promatrajući ove pojave iz pozicije najrazvijenijih zapadnih zemalja, a to je da je “šovinizam oblik domoljublja koji su izmislile upravo demokracije” (do pojave građanskih društava, veli on, nacionalizam su poznavali “samo kraljevi i njihovi ministri”). Kao što se vidi, ovo se stanovište bitno razlikuje od spomenutih safari-analiza koje su došle iz istog zapadnog miljea nakon pucanja i propasti jugoslavenske federacije. Ne, nije riječ o tome da bi u Evropi trebalo u dogledno vrijeme očekivati restauraciju šovinističkih ideologija, s novim marševima “čovjeka-ulice” evropskim metropolama. Naprotiv, Evropa relativno mirno može gledati u budućnost, zaštićena privilegijom odavno ustanovljenih, povijesnih granica.

No, safari-analitičari neodgovorno će čeprkati po utrobi te sretno zadane budućnosti, tjerajući zapravo Evropu da o lošoj sadašnjosti postkomunističkih zemalja progovori jezikom svoje ništa bolje prošlosti. To se srećom nikada nije dogodilo, ali bi ti analitičari živnuli i samo ako bi osjetili da Zapad pada ispod opće razine svojih principa. Kada je, recimo, NATO krenuo u potpuno nepotrebnu i bezglavu akciju masovnog bombardiranja Jugoslavije, koja se u nedostatku osmišljenog cilja ne može shvatiti drukčije nego kao izvoženje demokracije na šijama “pametnih” raketa, Finkielkraut je požurio u Quai d’Orsay da osobno izrazi podršku toj akciji. Tako se bjelodano pokazalo da njegova “intelektualna” intervencija na ovom prostoru kreće s razine pukog navijanja za jedne i protiv drugih, bez razumijevanja okolnosti koje po sistemu spojenih posuda karakteriziraju manje-više cijelu regiju. Ovdje demokracija ne samo što daje puno škrtije plodove od onih u zapadnom susjedstvu, nego često obratno usmjerava tok povijesti, zaustavljajući ga ili čak vraćajući unatrag. Osim toga, taj krhki zamašnjak treba obaviti dvostruko veći i zahtjevniji posao, jer se on, suprotno Finkielkrautu, ne može svesti samo na razvrgavanje starih, dotrajalih komunističkih federacija. I István Bibó smatrao je da nadnacionalne federacije nisu dobre za male države evropskog Istoka, ili je barem, kao u “bračnoj zajednici”, vrlo loše “ući u nju s nesređenim problemima”, ali to je početni, a ne završni stav njegove analize. Jer, i male jezične države, zgrčene u svojoj zatvorenosti i nedovršenosti, ne nalaze modus koegzistencije sa susjedima, nego pokazuju grabežljivi instinkt da se šire preko svojih granica. Štoviše, u njih je taj nagon još dublje usađen, jer su u pravilu uvjerene da time posežu za svojim, a ne za tuđim. Pritom se potežu vrlo različiti, često proturječni argumenti, povijesni, etnički, međunarodno-pravni, a “bezazleni promatrači će se zapanjiti kada se pokaže što se sve traži na toj osnovi”.

U takvoj situaciji cvjetaju “krivotvorenje i korumpiranje demokracije”, a neupitnu dominaciju preuzimaju “lažni realisti” kao Bismarck, Tisza, Bratianu, Pašić… Usporedo, dolazi do “razmrljavanja postojećih demokratskih snaga”, i do povratka u stanje “prije demokracije”, kada zakoni, djelotvorni nadzor nad vlastima, ali i “politička trezvenost građana” padaju na najnižu razinu. Ono što opisuje Bibó, upućuje na svojevrsnu političku infantilizaciju malih država, ili čak na njihov pad u neku vrstu jednostanične političke kulture. Nju karakterizira maksimalno reduciranje i pojednostavljivanje političkog života, s krajnjim ciljem, koji se nikada ne može sasvim ostvariti ali se na tome svejedno ustrajno radi, da se realizira politička volja jednog čovjeka, kojemu su svi ostali samo tiha armija poslušnih izvršitelja i poslužitelja. Ideal je, dakle, ono što Radomir Konstantinović naziva “horskom sviješću”. Smještajući to u kategorije teatra, pisac pronicljive i mudre Filosofije palanke piše da ovakva društva nisu sposobna za “tragediju”, nego samo za fingirani svijet “maski bez lica”, u kojem se “duh palanke” pokazuje kao majstor privida koji zavarava sve oko sebe, ali i samoga sebe. Utoliko, on je sposoban samo za simulaciju tragedije, što Konstantinović naziva “pamfletizmom”, kao sinonimom “unapred date istine”, pri čemu se pamfletisti nikada “ne pitaju za istinu”, ali zato uvijek “vojuju za nju”.

Ipak, najvažnije što se može iščitati iz dobrih knjiga na ovu temu, jeste to da se jednostanična društva moraju poslužiti s daleko manje prisile da natjeraju podanike na poslušnost, nego što se obično misli. Zapravo, kada se takva društva realiziraju, tada više nije potreban nikakav vanjski pritisak na podanike, jer su u međuvremenu oni i sami postali iskreni vjernici “religije zatvorenosti” (Konstantinović), spremni da svoju vjeru predano šire dalje. Hannah Arendt pisala je da se totalitarna društva – koja je ona smatrala mogućim samo u zemljama s izrazito velikom populacijom, što znači da se u malim zemljama ona pojavljuju samo u još pervertiranijem obliku – naslanjaju na najefikasniju moguću vjernost podanika, a to je vjernost “ispražnjena od svakog konkretnog sadržaja”. Ovim prestaje opasnost da čovjek ikada promijeni mišljenje, jer ga zapravo ni nema, tako da totalitarni režimi prirodno teže tome da odbace “stranačke programe s konkretnim sadržajem”, budući da im sve ispod “ideoloških pitanja od stoljetne važnosti” izgleda banalno i nepotrebno. Štoviše, u višim fazama najmasovniji totalitarni režimi, nacistički i boljševički, odbacuju i samu ideologiju, kao košuljicu koju su prerasli, jer više nemaju potrebu nikoga ni u što uvjeravati. U situaciji kada raspolažu ne samo uvjerenjima nego i životima svojih podanika, to postaje sasvim nepotreban trošak, tako da se mehanizam vladanja oslanja još jedino na golu indoktrinaciju i teror, koji ne prestaje ni “kada su njegovi psihološki ciljevi postignuti”. Sve ostalo otpada.

Suprotno uvriježenom mišljenju, otpada čak i propaganda, koja zadržava funkciju jedino spram vanjskoga svijeta, jer bi njeno postojanje sugeriralo da režim još ima potrebu nekoga uvjeravati u ispravnost, moralnost, znanstvenu istinitost etc. onoga što čini, a on takvu potrebu odavno nema. Zato je logično da je u nacističkim koncentracijskim logorima, koje Arendt opisuje tako da ih se može shvatiti kao prototip dovršenog totalitarnog društva, propaganda bila izričito zabranjena. Ali, i izvan logorskih žica ona je bila nepoželjna, jer je nepotrebno sugerirala nesavršenost i nedovršenost poretka, tako da će totalitarni režimi umjesto da lažu recimo o tome da nema nezaposlenosti, radije ukinuti potporu za nezaposlene. Time se demonstrira potpuna nebriga, u određenom smislu i prezir prema masama, bez obzira što su jedino one mogle iznijeti totalitarnu revoluciju, a što se najbolje vidi u vrijeme ratova. Tada se mase tretiraju doslovce kao topovsko meso (što se iz novije perspektive dobro vidi na primjeru ravnodušnosti s kojom je Milošević prepustio Srbe razornom bombardiranju NATO-a), ili u najboljem slučaju kao gomilu čijim se osjećajima i strahovima manipulira tako da se dobije emotivno gorivo za nastavak rata (lažni topnički napadi na hrvatske gradove, o kojima se saznalo nakon otkrića da je na taj način “bombardiran” Šibenik).

Laž je, dakle, jedina istina ovih režima. Štoviše, ne postoji više čak ni potreba da se te laži prikrivaju ili friziraju, jer bi to značilo da istina nekoga zanima, a to odavno nije slučaj. Arendt piše da su Hitlerovi govori bili oličenje čarolije laganja, jer su omađijane mase kojima su upućivani dobro znale da je to što slušaju laž, ali ih je Führerov glas svejedno opčinjao kao da je izgovarao nebeski čistu istinu. Naravno, Hitler se kod toga nije služio nikakvim magijskim trikovima, bogomdanim samo njemu, niti se masa poslušnih gutača laži pokorno skupila pred njim čim je prvi put izgovorio neku osobitu, magičnu riječ. Nacistička Njemačka (isto kao i boljševička Rusija) približile su se totalitarnom savršenstvu tek kada su obavljene duge i temeljite predradnje, od kojih su jedne pozavršavali sami nacisti a druge marljiva zaprega povijesti. Arendt opisuje svojevrsnu destilaciju pristaša koju su tokom godina obavili nacistički i boljševički strojevi za vladanje, pri čemu su otpadali svi koji su pokazivali neku, pa i najmanju inicijativu. Intelektualci koje su nacizam ili boljševizam očarali na prvi pogled svojim kultom čiste, do pasa ogoljene ljudske sile, odbačeni su i prije nego što su ti režimi napravili prve masovne zločine, a na isti način poslije je odbačena i “zločinačka inicijativa rulje”, jer oboje mogu biti “opasniji od obične političke oporbe”.

Umjesto tih kratkotrajnih suputnika, koji su sami sebe diskvalificirali pogrešno pretpostavljajući da se od njih očekuje nešto više od slijepe poslušnosti, dovođeni su “čudaci i luđaci”, koji “pomanjkanjem inteligencije i kreativnosti” najbolje ocrtavaju kvalitete dobrog i poslušnog naroda. Kada se ovo prebaci u vidokrug današnjih malih naroda i država koje najbolje poznajemo, vidjet će se da se i tu događaju gotovo navlas iste stvari, doduše proporcionalno umanjenih razmjera, bez masovnijih fizičkih likvidacija sunarodnjaka, ili drastičnih oblika ostracizma. Možda se to najbolje vidi iz rječice “puk” koju je Tuđman, kao i mnogo drugoga, promovirao na svoju ruku – hrvatski Ustav ne poznaje tu riječ – kao inačicu za narod. Što se pod tom starinskom riječju misli, nikada nije objašnjeno, ali je možda baš taj nedostatak informacije najvažnija informacija koju o njoj treba znati. Jer, ako se ne zna što je puk nego se o tome treba nagađati, onda je vrlo vjerojatno da se to i ne smije znati, jer je ova leksička žlundra samo odraz stava da “poglavar” i “suveren” ima pravo tretirati narod kao amorfnu masu, koju će oblikovati kako misli da treba i za što misli da treba.

Ovako pojmljen narod možda najviše sliči na pijesak, koji nagomilan može oblikovati najimpresivnije geometrijske forme, ali uvijek ostaje nakupina mrtvih i nepokretnih čestica koje su se bez vlastite volje našle zajedno, a sutra će se bez vlastite volje i razdvojiti. Hannah Arendt opisuje totalitarne pokrete kao “masovne organizacije atomiziranih, izoliranih pojedinaca”, koji će pokazati punu lojalnost tek kada im se izbriše osjećaj pripadnosti svemu – uključujući “obitelj, prijatelje, drugove, čak i obične poznanike” – osim tim pokretima. Ovo je, naravno, slika dovršenog totalitarnog društva koje u zemljama ex-Jugoslavije nikada nije moglo zaživjeti već zbog snažnog prisustva međunarodne zajednice, tako da su one, ako su željele izbjeći otvorenu konflagraciju s njom – do čega je povremeno ipak dolazilo – morale svoje namjere skrivati ili modificirati tako da ne djeluju previše izazivački. Pa ipak, Tuđmanova “vizija” Hrvatske kao društva stališa sasvim je blizu, barem na razini onoga što je o tome javno rečeno, opisu nastanka totalitarnih društava iz pera Hannah Arendt.

Ta društva nastaju u trenutku kada se pod udarima ekonomske krize počinju raspadati klasni (ona organiziraju “mase, ne klase”) i stranački sustavi evropskih zemalja, i kada se evropskim metropolama počinju valjati obezličene mase koje su otpadale iz postojećih političkih stranaka, ili im, u još većem broju, nikada nisu ni pripadale. Riječ je o pravoj ljudskoj ilovači, koja se može oblikovati u skladu s kakvim god političkim namjerama, budući da je riječ o “naizgled ravnodušnim ljudima od kojih su odustale sve druge stranke, jer su ih smatrale previše bezvoljnim ili priglupim da na njih obraćaju pozornost”. Na prvi pogled, ovo ne bi vrijedilo za nacionalne pokrete i države na tlu ex-Jugoslavije, jer su Tuđman i svi ostali, a posebno Milošević, nasljeđujući komunističke vlasti, dobili od njih u sukcesiju ono najvrednije što su mogli dobiti, a to je znatan dio članstva nacionalnih komunističkih partija.

No, bili su to ljudi koji su u najvećem broju predstavljali slučajne i inertne suputnike tih partija, koje nekadašnji “profesionalni revolucionari” više nisu bili u stanju pokrenuti na bilo kakvu masovniju političku akciju, ako se tu ne računa “kozarački” raspjevanu, ali u osnovi politički nijemu lojalnost tadašnjem režimu. Ukratko, radilo se, kako bi Tuđman rekao, o “autsajderima”, koji su demokraciju poznavali samo na razini scenskih rekvizita, preciznije na razini sitnog demokratskog inventara: izbornih spiskova, glasačkih kutija, boksova koji štite tajnost glasanja… Uz to, bila je riječ o ljudima koji su mahom pripadali virtualnim društvenim slojevima, intelektualcima, radnicima, službenicima…, koji ni uz povoljan ideološki vjetar što je milovao neke od njih nikada nisu uspjeli formirati autonomnu političku volju, tako da su sličili samo na voštane replike odlično i raznovrsno organiziranih građana u susjednim zemljama zapadne demokracije. Radilo se, dakle, o poslušnim i šutljivim pripravnicima demokracije, a to što se od njih tražilo jedino da muklo podržavaju režim koji je svoj legitimitet našao na drugoj strani, i u tom pogledu ih uopće nije trebao, gomilalo je njihovu frustraciju i predodredilo ih je da poslije postanu dijelom najaktivnijih i “najsvjesnijih” odreda nacionalističkih stranaka koje su isklijale iz pepela komunizma.

Uz njih, Tuđman, Milošević i ostali mogli su se osloniti na još jedan sloj pristaša, izvučenih iz još dublje i memljivije sjene u koju ih je ugurala prethodna vlast, a to je ruralno i polutansko prigradsko stanovništvo. Ono je ponajprije zbog svoje religioznosti samo politički vegetiralo na rubu društva, a iz kolektivnog sjećanja nije izblijedilo ni kraće vrijeme kada su ih komunisti zbog svojih klasnih stereotipa htjeli izgurati i preko tog ruba. Zbog svoje potpune političke zapuštenosti i zatravljenosti, ovaj sloj nije ni u novim okolnostima ušao u udarne odrede vladajućih nacionalističkih stranaka, no zato je vrlo pouzdano preuzeo ulogu “šutljive većine”, koju je u prijašnjem režimu igrala pasivna armija članova SK. Za razliku od te probuđene komunističke pješadije, koja je sada zajedno s nacionalističkom emigracijom (u hrvatskom slučaju), promaknuta u neku vrstu režimskih patricija, ova seljačko-radnička populacija zadovoljila se ulogom plebsa, čije sudjelovanje u politici nikada nije prelazilo stepenicu pasivnog izbornog prava. Pa ipak, taj plebejski sloj predstavljao je najsigurniji, upravo strateški oslonac novih nacionalističkih režima, jer je bio najbliži onome što Hannah Arendt definira kao masu, koju ni u što ne treba uvjeravati i koja, kada se jednom trgne iz političkog mrtvila i napravi prvi politički izbor, poslije taj izbor u pravilu ne mijenja.

Zahvaljujući tome, HDZ je uvjerljivo pobijedio na nekoliko izbora koji su raspisani u fazi preuzimanja i konsolidiranja vlasti, ali se na svoje seljačko-prigradske pristaše mogao u jednakoj mjeri osloniti i kasnije, kada je ta uvjerljiva premoć okopnila, jer je Tuđmanova stranka počela gubiti podršku birača u gradovima. Tako je ovaj marginalni sloj postao zadnja linija obrane HDZ-ovih patricija, i to, što je posebno važno, linija na čija se pleća može navaliti puno veći teret nego što mu razmjerno pripada. HDZ, naime, nije morao ulagati nikakav poseban trud da pridobije ovaj sloj, nego mu je on sam prišao čim se malo iščahurio iz svoje “palanačke” anonimnosti. Iz toga je Tuđmanova stranka mirno izvukla zaključak da joj pripada pravo da na njega prebaci glavni teret ratom i krizom izmoždene zemlje, a to je značilo da ga tretira sasvim maćehinski, a selo prepusti ekonomskom i demografskom pustošenju bez presedana. Premda takvo stanje traje od početka Tuđmanove vlasti, selo tek u posljednje vrijeme počinje pokazivati znakove nestrpljivosti, tako da se za najveći dio proteklog desetljeća može primijeniti Konstantinovićevo mišljenje da čovjeku palanke, i kada se požali na svoju ubogost, “ne treba poverovati”. “On hoće tu ubogost”, štoviše, “on mora da je hoće”, jer ona najbolje odgovara njegovoj usredotočenosti uvijek i samo na ono “najneophodnije, osnovno”.

Ali, Konstantinović je daleko od toga da palanački duh vidi samo u ruralnim i negradskim sredinama. Taj duh, pod široko razvijenim zastavama “jedno-obraznosti”, nemirno luta na sve strane, jer se nigdje ne može sasvim ostvariti, ali je svugdje moguć, budući je prvoklasni saveznik i savjetnik svake “težnje ka zatvaranju u svoj svet”. Tu savjetničku ulogu preuzima na sebe inteligencija, koja je po ljutitoj Bendinoj ekspertizi između dva svjetska rata, izdala svoje poslanje intelektualnih “klerika” i odala se šurovanju s dvojicom najputenijih i najpotentnijih prinčeva 20. stoljeća, nacionalizmom i nacističko-komunističkim korporativizmom. Iz Konstantinovićeve vizure kasnih šezdesetih godina, ta je duhovna samodegradacija inteligencije još dublja, jer se duh nacizma može pojaviti bilo kada i bilo gdje, ne pitajući da li u određenom trenutku nacizam dominira na globalnom političkom planu. “Srpski nacizam nije import iz nemačkog nacional-socijalizma, kome je služio i podražavao, već je krajnji izraz duha palanke…”

Pritom inteligencija pronosi taj duh putem dvaju sebi najbliskijih medija: povijesti (prošlost je “predviđanje” i “potvrđivanje” sadašnjosti) i jezika (“zlo je utoliko jače ukoliko je jezik slabiji, i obratno”). Kao da u kristalnoj kugli vidi buduće događaje, pisac Filosofije palanke nabraja i precizan inventar tog regionalnog, zavičajnog nacizma, kakav smo upoznali osamdesetih i devedesetih godina: kosovski mit, patetično pozivanje na narod, omamljenost “svetosavskom kulturom”… Stavi li se sve ovo u kontekst najnovijih zbivanja i otvorenog rata Miloševićevog režima s NATO-om, jasno je da pitanje s početka ovih zaključnih redaka – jesu li ovakve države uopće moguće – nije bezrazložno i nategnuto. Naravno, to pitanje neće se uvijek postaviti u ovako oštrim, krajnjim varijacijama, a gledajući ovo iz hrvatskog kuta neki će sigurno reći da između bolova na samrti i bolova pri porođaju često nema nikakvih kvalitativnih razlika.

Ali, baletna lakoća kojom se Konstantinovićeva zapažanja snalaze i u ovdašnjim prilikama – gdje inteligencija možda nije bila eksponirana kao u Srbiji, ali je zato nacionalistička aparatura koju je servisirala praktički ista (kosovski mit – mit Bleiburga, svetosavski mit – mit kršćanskog predziđa…) – ne ostavlja mjesta sumnji u visoku univerzalnost tih zapažanja. To što je prst te univerzalnosti sada pokucao na srbijanska vrata, ne znači da se na drugim adresama treba samo okrenuti na drugu stranu i nastaviti mirno hrkati.