Jean-Paul Sartre je slobodu poimao kao svojevrstan ”rez ništavila”, odnosno mogućnost da se čovjek odijeli od vlastite prošlosti koja bi ga uvjetovala da nešto mora činiti. Da nema ”reza ništavila” djelovali bismo, potpuno bezlično, kao puki element u uzročno-posljedičnom lancu.
Ako nas prošlost uvjetuje u donošenju odluka, onda odluke ne donosimo mi, nego naša prošlost. Ako nam društvo ili neke jake institucije, kao što su to, primjerice, religijske institucije, govore što trebamo raditi ili nas, kada napravimo ono što smo mi htjeli, putem osjećaja krivnje tjeraju da to djelovanje smatramo pogrešnim i od njega odustanemo, onda smo svedeni na bezlični element u uzročno-posljedičnom lancu koji je u funkciji održavanja i jačanja te jake institucije.
Bez ”reza ništavila” nismo slobodni, osuđeni smo na bezličnost zarobljenika prošlosti u besmislenoj sadašnjosti. Koji, naime, smisao ima sadašnjost koja je kontrolirana opunomoćenica prošlosti? Nikakav.
Budući da je sloboda dislokacija iz dominantnog uzročno-posljedičnog lanca, svi slobodni pojedinci računaju s time da ih neslobodna većina nikada neće prihvatiti jer to ni ne može. Oni su im strani, strašni, nerazumljivi i zbog toga ih, na egzistencijalnoj razini, uznemiruju i ugrožavaju.
Nesloboda je negacija ili dokidanje slobode, i ona je realizirana ugroza slobode, no valja imati na umu da sloboda također ugrožava neslobodu jer joj oduzima bitan element, element negacije. Ta, ne divlja masa neslobodnih kada se susretnu sa slobodom zbog toga što ih sloboda ne ugrožava. Masa se panično boji slobode jer sloboda dokida masu.
Tatjana Tagirov (Zagreb, 8. svibnja 1961. – Beograd, 7. srpnja 2017.) je primjer slobodne pojedinačne egzistencije koja je u ratnim vremenima odlučila biti izvan lanca bezlične mase i njoj vlastitog nacionalističkog jezika rata i kršenja ljudskih prava.
Zato baštinici neslobodne mase ovoj slobodnoj ženi oduzimaju pravo povijesne javnosti. Masa ne želi da se zna za ovu ženu slobode, zato se u svijetu mase za nju ne zna.
Tagirov je od 1993. do 1996. godine objavljivala antiratne kolumne u Arkzinu. Iako za ovu autoricu i njezine kolumne mnogi nisu čuli, iako se činilo da je ulazila u izgubljene bitke, ipak sloboda nikada ne može izgubiti, ona uvijek pobjeđuje.
No paradoks slobode je da ona ne pobjeđuje ratnom logikom akumuliranja dovoljnog broja pobjedničkih bitaka. Ne, u neslobodnom društvu, slobodni pojedinci ulaze u bitke koje moraju izgubiti i za koje znaju da će biti izgubljene. Do pobjede slobode dolazi se prolaskom kroz unaprijed izgubljene bitke.
Da nije bilo Tatjane Tagirov, kao i mnogih drugih, spomenimo samo novinare okupljene oko Ferala, koji su također svjesno ulazili u unaprijed izgubljene bitke, današnja Hrvatska, koja je u mnogim elementima zemlja tuge, očaja i tjeskobe, izgledala bi daleko gore od onoga kako danas izgleda. Naše je društvo zbog ovih ljudi ”reza ništavila” danas slobodnije negoli je to bilo ratnih godina.
Vojnici osvajaju, oslobađaju ili brane teritorij, no oni, budući da se nalaze u lancu tuđih odluka, a te odluke proizlaze iz lanca nekih politika, niti u načelu ne mogu nekome dati slobodu.
Slobodan teritorij ne stvara slobodne pojedince. Vojnici vode računa o teritoriju, a slobodni pojedinci, koji gube bitke u srazu s politikama koje stvaraju vojnike, proizvode ratove i veličaju bezličnost, u naš svijet unose slobodu.
Tatjana upozorava kako je militantna nacionalistička svijest ljudima, tih ratnih godina, uzela dušu, učinila ih je neosjetljivima na patnju nekadašnjih susjeda, kolega, prijatelja, bračnih drugova. Samo čovjek bez duše može mirno promatrati kako mu politike zla izbacuju susjede iz stanova ili tjeraju kolege s radnih mjesta.
Ako su takve politike domoljubne, a snagom oružja i oduzetim dušama upravo su takvima bile proglašene, onda je dužnost slobodnog pojedinca da se izvlasti iz takvog domoljublja, da se od njega odijeli ”rezom ništavila” i da glasno kaže – to nije moja domovina.
Kada se neki čovjek ili neka stranka poistovjeti s državom u tolikoj mjeri ljudske bezličnosti da se tog čovjeka ili tu političku stranku može, bez ostatka, smatrati državom, onda se ta država našla u samom vrtlogu gubitka ljudskosti.
Upravo ovo je pogodilo Hrvatsku prije trideset godina, ona se poistovjetila s Franjom Tuđmanom i s HDZ-om. Tuđman je postao Hrvatska, Hrvatska je postala Tuđman, a mi smo izgubili dušu.
Tatjana Tagirov se na bojištu ljudske duše borila za državu slobodnih građana i poštivanja ljudskih prava. Takva država nam i danas treba, takva država se zove Hrvatska. Takva Hrvatska nije i ne može biti poistovjećena s jednim čovjekom i s jednom strankom, ona je mjesto slobode.
Država koja izbacuje ljude iz stanova, nije slobodna. Pravosuđe koje djeluje po diktatu političke stranke, pravosuđe je koje štiti, kako ih Tagirov naziva, ”djelitelje pravde” da stanare izbacuje iz stanova kako bi oni u njih uselili. ”Djelitelji pravde” dijele i pravosudne funkcije kako bi se, u svakom trenutku, znalo tko je gazda.
Neslobodna država uništava ljudske života, ali i istinu o tom uništavanju, zato ”djelitelji pravde” ne uzimaju samo stanove i tvornice, oni uzimaju i istinu. U neslobodnoj državi, neslobodni su i mediji. Slobodni ljudi imaju potrebu za istinom, istinom o slobodi, ali i o neslobodi.
Neslobodna masa i njezini tvorci preziru istinu, zato ovladavaju medijima kako bi istina bila zarobljena, no istinu se ne može trajno zarobiti. Slobodni ljudi ne mogu živjeti bez istine, zato pišu, govore i, najkraće, djeluju.
Mi danas znamo istinu o ”djeliteljima pravde” i njihovim djelima, baš kao što znamo za Tatjanu Tagirov i njezina nastojanja da Hrvatska postane država mira i poštivanja ljudskih prava, odnosno da Hrvatska postane Hrvatska.
Mi smo danas, zbog onih koji nisu pristali uz ”djelitelje pravde” i zlokobnu identifikaciju Tuđmana s Hrvatskom, daleko slobodnije društvo negoli smo to bili prije trideset godina, mi ćemo, isto tako, zbog onih koji ne pristaju uz današnje ”djelitelje domoljublja”, za trideset godina biti slobodnije društvo od toga kakvi smo danas.
Hrvatska je danas više država od onoga kakva je bila prije trideset godina, a to da je danas Hrvatska više Hrvatska, zaslužna je, između ostalih, i Tatjana Tagirov.
Tuđman je činio sve da Hrvatska ne bude Hrvatska, on se trudio da ona bude jedva postojeća država, jer se samo tako, onako neslobodan i malen, mogao s njom identificirati.
