Bivši austrijski ministar financija Rudolf Edlinger, europarlamentarac Othmar Karas iz konzervativne stranke ÖVP i studentska aktivistkinja Lena Köhler za Novosti pojašnjavaju zašto su osudili veličanje fašizma na skupovima na Bleiburgu, čemu se sada priključila i koruška Katolička crkva
Tijekom prošlogodišnje mise na Bleiburgu skupina od desetak mladića u ranim tridesetim godinama predvodila je pjevački ‘zbor’ u šatoru koji su postavili organizatori. Više od pola sata, uz ‘stražare’ koji su na ulazu bilježili prisutnost austrijske policije, tamo se kolektivno veličao Ante Pavelić. Pjevalo se o njegovim uspjesima na polju proizvodnje leševa u logorima, roditelji s djecom izricali su verse o izvađenim iznutricama ustaških neprijatelja, pljeskalo se na spomen Maksa Luburića i Jure Bobana, sve to uz veliko finale: službenu hrvatsku himnu Lijepa naša. Opisana scena na Bleiburgu kao da je predstavljala simboličku srž cjelokupne komemoracije. Umjerena propovijed crkvenih organizatora nadglasavala je iz zvučnika fašizam koji godinama, uz političare, upravo kler u Hrvatskoj njeguje, stimulira i promiče.
Unatoč tome, sve do prošloga tjedna činilo se da će još jedno omasovljeno veličanje ustaštva u Ausrtiji biti okončano policijskim sankcioniranjem nekog vremešnog muškarca u ustaškoj odori, koji je dignute desnice novinarima izražavao simpatije prema Adolfu Hitleru. Minulog ponedjeljka, međutim, u Beču je održana konferencija za novinare. Iz glavnog grada Austrije europski zastupnici – predstavnici socijaldemokrata, konzervativaca i liberala - zajednički su ustali protiv uvezenog hrvatskog ekstremizma. Pozvali su da se ‘prestane s fašističkim i desno-ekstremističkim provokacijama’ na toj komemoraciji. Pridružio im se i župan koruški Peter Kaiser, jedan od pokretača zahtjeva za čišćenje skupa od vidljivog neofašizma ili – u slučaju da se to ne dogodi – potpune zabrane budućih izdanja obilježavanja ‘Bleiburške tragedije’. Umjereniji kritičar među njima, europarlamentarac Othmar Karas iz konzervativnog ÖVP, sestrinske partije HDZ-a, kazao je Novostima da je ušao u ovu priču zato što ‘ne smije biti mjesta za nacističke simbole u Austriji i Evropi’. ‘Nije problem komemoracija sama po sebi, ne tražim njenu zabranu. Problem je što ekstremisti zloupotrebljavaju taj skup’, kazao je Karas, dodajući da pozdravlja komemoriranje ‘ratnog zločina’ iz razdoblja ‘komunizma’, ali mu je nedopustivo da se taj spomen povezuje s fašističkom ideologijom. ‘Trebali bi uvesti jednaka pravila za zabranu simbola u cijeloj Evropi’, ponovio je Novostima prijedlog iznesen na konferenciji za novinare.
Tamo je, pored političara, bilo i nekoliko predstavnika institucija i udruženja koje se na različite načine bave kulturom sjećanja. Oni su bili dosta eskplicitniji. Na primjer, bivši austrijski ministar financija i predsjednik Dokumentacijskog arhiva austrijskog otpora (DÖW) Rudolf Edlinger objasnio nam je zašto smatra da treba stati na kraj toj komemoracijji. ‘Na Bleiburgu se veliča režim koji je kolaborirao s nacistima. Vjerska komemoracija uparena je s profašističkim događajem. Jasno je da se Katolička crkva zloupotrebljava za ekstremističku propagandu. Većina građana Austrije protivi se takvim skupovima’, istaknuo je Edlinger, dodajući još kako su i suorganizatori skupa, Počasni bleiburški vod, ‘ekstremistička, profašistička organizacija’.
Osudi se iznenađujuće oštro pridružila i Katolička crkva u Austriji. U priopćenju su se distancirali od ‘ekstremno desnih i fašističkih’ ekscesa u ‘okruženju komemoracije’. Vrh koruške Katoličke crkve, koji je, po kazivanju naših austrijskih izvora, izrazito gnjevan na opetovani ekstremizam na Bleiburgu, poslao je Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj jasne smjernice za ovogodišnje izdanje komemoracije. Zatražili su, među ostalim, zabranu ekstremističkog znakovlja, šatora i točenje alkohola, političkih govora za oltarom i transparenata u publici.
Ukoliko se ne ispoštuju ove smjernice, organizatorima prijeti i mogućnost zabrane cijelokupnog skupa u narednim godinama. Opisani političko-crkveni angažman oko Bleiburga po mnogočemu predstavlja novitet u Austriji. Godinama su, naime, šutke promatrali niz upozorenja i dokaza o onome što su baš ove godine odlučili osuditi.
Članica predsjedništva bečke podružnice austrijske studentske organizacije ÖH Lena Köhler podsjeća da je još 1999. godine upućen sličan prigovor austrijskom parlamentu. ‘Umjesto reakcije, austrijske vlasti su dopustile veliko proširenje komemorativnog prostora 2004. godine, a Katolička crkva u Austriji svake godine im daje novo odobrenje. Aktivisti duže vrijeme razotkrivaju i nadležnim institucijama uzaludno ukazuju da se u pozadini tobožnje vjerske komemoracije događa najveće okupljanje desnih ekstremista u Evropi’, kaže jedna od predvodnica udruženja koje predstavlja 94 tisuće studenata. Uoči prošlogodišnjeg izdanja Bleiburga skupina od 21 nevladinog udruženja i institucije odaslala je austrijskim vlastima apel sa sličnim zaključcima, na što su se nadovezali i predstavnici zelene političke opcije u Parlamentu. Stvar je, međutim, okončana međusobnim optužbamana relaciji Crkva – lokalne vlasti, i sve je završeno spoznajom da se malo toga može poduzeti. Jer, zakon koji zabranjuje nacistička obilježja nema ingerenciju nad ustaškim pandanima. Isto tako, riječ je o privatnom posjedu i ‘vjerskom skupu’ koji organizira Katolička crkva. Štoviše, Lena Köhler kaže da su lokalne vlasti zabranile kontraprosvjed kojim su aktivisti nastojali izraziti nezadovoljstvo nad tim događajem. Još čekaju odgovor vlasti od kojih su zatražili ovogodišnju zabranu korištenja javne ceste za ‘marš krajnje desnice’.
‘Ovakva proustaška proslava bi trebala biti zabranjena, bez obzira je li registrirana kao skup, katolička misa ili sajam. Riječ je o dugogodišnjem veličanju fašističkog ustaškog pokreta, NDH i njihovog lidera, Ante Pavelića, ponekad i Hitlera. Nemojmo zaboraviti da se sve to događa u Austriji, zemlji koja i dalje nije u potpunosti razriješila pitanje krivnje oko vlastite nacional-socijalističke prošlosti’, dodaje, izražavajući pritom i sumnju da će svježi ‘zahtjevi’ i ‘zabrane’ koje je Katolička crkva u Austriji poslala hrvatskom svećenstvu imati nekog efekta na terenu.
Ovogodišnji, još intenzivniji otpor, pokrenut je preko platforme AK Pliberk Bleiburg. Pod sloganom ‘Protiv svakog nacionalizma i povijesnog revizionizma’ aktivirali su internetsku kampanju kroz koju upozoravaju na politički ekstremizam na Bleiburgu. Reakcija političara i Crkve, koji su zatražili čišćenje skupa od vidljivog profašističkog sadržaja, neki od njih i zabranu cijelog događaja, uslijedila je tek nakon opisanih aktivnosti.
Dio desne hrvatske javnosti te je reakcije iz Austrije okarakterizirao kao dobrodošlo čišćenje skupa od ‘pijanih’ provokatora, osuđujući u isto vrijeme konstatacije da je cijela komemoracija obilježena takvom ideologijom. Povjesničar Vjeran Pavlaković, koji godinama odlazi na blajburško okupljanje u sklopu jednog znanstvenog projekta, podsjeća, međutim, na njegov znatno drugačiji historijat. ‘Šestorica bivših časnika hrvatskih oružanih snaga, kako ih nazivaju u knjizi o povijesti Počasnog bleiburškog voda, tamo su prvi došli ranih pedesetih godina 20. stoljeća. Čak i vojna terminologija u nazivu organizatora, Počasnog bleiburškog voda, jasno daje do znanja o čemu se radilo. Dakako, svatko ima pravo na prisjećanje i komemoriranje, ali je ovdje problem što je od početka naglašena i ideologija poražene paradržave. Nestankom Jugoslavije katarza se nije desila po tom pitanju. Dapače, tadašnja državna tijela su se prilagođavala planu i programu Počasnog bleiburškog voda’, ističe Pavlaković, dodajući kako mu se čini da je upravo u tome razdoblju došlo do naglašavanja civilnih žrtava ‘Križnog puta’, koje su dotad bile poprilično zanemarene.
Za vrijeme Franje Tuđmana organizatori će početi dobivati političku i financijsku potporu Republike Hrvatske. Tadašnja medijska izvješća pokazuju da su u isto vrijeme ustaše i njihovi potomci sasvim doslovno shvatili poruke o Tuđmanovom konceptu nacionalne pomirbe, defilirajući po austrijskoj ledini u punoj borbenoj odori. Ustaško, emigrantsko krilo, tamo se sparilo s golobradim sljednicima iz Hrvatske. Arhivske fotografije održavaju sjećanje na prizore Srećka Pšeničnika, zeta Ante Pavelića, s mladim fašistima i njegovim ideološkim šegrtima, Zlatkom Hasanbegovićem, koji će godinama biti jedan od rukovoditelja Počasnog bleiburškog voda, i Velimirom Bujancem, koji do danas promovira ustašluk. Dolazio je tamo i Dinko Šakić, naknadno procesuirani upravitelj logora Jasenovac, kao uzor, a ne upozorenje. Na djelu je bila proslava neovisnosti Hrvatske kao sljednice NDH.
Kao i u brojnim drugim slučajevima, SDP je i ovdje nastavio Tuđmanovim putevima. Štoviše, tom su stazom otišli i korak dalje. Za razliku od prvog predsjednika, koji na Bleiburg nikad nije otišao, 2002. godine tamo se uputio Račan, pomirljivo izrazivši ‘sućut i žaljenje zbog Bleiburga’. Ipak, epitet ‘neokomunističke koalicije’, koji Počasni bleiburški vod i dalje koristi, Račanova koalicijska vlada potvrdila je nedugo nakon toga ukidanjem Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Riječ je o tijelu koje je, među ostalim, utvrdilo da je u Jasenovcu ubijeno nešto više od dvije tisuće ljudi. Unatoč tome, Račanova blajburška gesta politički je dodatno promovirala ovaj događaj kao nadideološki komemorativni skup, iako njegov historijat ukazuje na jasnu proustašku agendu.
Zbog sve većih pritisaka zadnjih je godina, međutim, došlo do promjene retorike s blajburškog oltara. ‘Prije pet do šest godina, uoči lokalnih izbora, Andrija Hebrang je faktički poručio posjetiteljima da ne glasaju za nasljednike ubojica na Bleiburgu, odnosno SDP, što je bila klasična politička zlouporaba’, ističe povjesničar Pavlaković, dodajući da su službene poruke u zadnje vrijeme ublažene, iako se i dalje o ustašama govori kao o ‘hrvatskoj vojsci’. Usprkos pristojnijem diskursu, Pavlaković primjećuje da se tamo do danas u isto vrijeme održava više komemoracija koje se međusobno prožimaju. ‘Prva je službena, oltarska, gdje se održavaju govori, druga su vjernici koji dolaze komemorirati mrtve, a treća su šatorski i sajamski prostor, gdje se na zamjetnoj razini vizualno i verbalno veliča NDH, dok se ustaše poistovjećuju s hrvatskom vojskom iz devedesetih godina’, navodi, zaključujući kako je problem i činjenica što se komemoracija održava na privatnom zemljištu u drugoj zemlji. ‘Možda bi bilo znatno primjerenije da se to sjećanje organizira i evocira negdje u Hrvatskoj, gdje bi hrvatske vlasti mogle puno jednostavnije sprečavati ekscese’, veli Pavlaković.
S obzirom na prošlogodišnje upiranje Počasnog bleiburškog voda da zbog negativnog publiciteta počisti vašar od zabranjenih insignija, izvjesno je da će, motivirani ovogodišnjim upozorenjima austrijske javnosti, još više energije utrošiti na isti naum. Ako, pak, i budu uspješniji nego prošle godine, to će samo značiti da će najgore proći socijalni talog hrvatskog društva. Upravo takvi su, uvjerili smo se, ispod stola prodavali najgore simbole hrvatskog i njemačkog fašizma. Nositelji skupa će, s druge strane, ostati intaktni, iako upravo oni godinama provlače filoustaštvo kroz egidu žrtvoslovlja, zajedno s proustaškim krilom Crkve u Hrvatskoj i nositeljima političke moći koji legitimiraju ustaške pozdrave, pridružujući se pritom i simpatizerima ustaša u rušenju ‘jasenovačkog mita’. Eventualno zaplijenjena naci bižuterija pored toga djeluje kao ponajmanji problem u ovoj priči.
Ostvare li se, dakle, naumi organizatora, ugledni gosti - cijela politička obitelj koja u ostatku godine po Hrvatskoj promovira, relativizira i prešućuje ustaštvo u javnom prostoru – doći će na Bleiburg pristojno obučena, umivena i počešljana. Samo će svastika ostati kod kuće.
Tijekom prošlogodišnje mise na Bleiburgu skupina od desetak mladića u ranim tridesetim godinama predvodila je pjevački ‘zbor’ u šatoru koji su postavili organizatori. Više od pola sata, uz ‘stražare’ koji su na ulazu bilježili prisutnost austrijske policije, tamo se kolektivno veličao Ante Pavelić. Pjevalo se o njegovim uspjesima na polju proizvodnje leševa u logorima, roditelji s djecom izricali su verse o izvađenim iznutricama ustaških neprijatelja, pljeskalo se na spomen Maksa Luburića i Jure Bobana, sve to uz veliko finale: službenu hrvatsku himnu Lijepa naša. Opisana scena na Bleiburgu kao da je predstavljala simboličku srž cjelokupne komemoracije. Umjerena propovijed crkvenih organizatora nadglasavala je iz zvučnika fašizam koji godinama, uz političare, upravo kler u Hrvatskoj njeguje, stimulira i promiče.
Na Bleiburgu se veliča režim koji je kolaborirao s nacistima. Vjerska komemoracija uparena je s profašističkim događajem. Jasno je da se Katolička crkva zloupotrebljava za ekstremističku propagandu – govori bivši austrijski ministar Rudolf Edlinger
Unatoč tome, sve do prošloga tjedna činilo se da će još jedno omasovljeno veličanje ustaštva u Ausrtiji biti okončano policijskim sankcioniranjem nekog vremešnog muškarca u ustaškoj odori, koji je dignute desnice novinarima izražavao simpatije prema Adolfu Hitleru. Minulog ponedjeljka, međutim, u Beču je održana konferencija za novinare. Iz glavnog grada Austrije europski zastupnici – predstavnici socijaldemokrata, konzervativaca i liberala - zajednički su ustali protiv uvezenog hrvatskog ekstremizma. Pozvali su da se ‘prestane s fašističkim i desno-ekstremističkim provokacijama’ na toj komemoraciji. Pridružio im se i župan koruški Peter Kaiser, jedan od pokretača zahtjeva za čišćenje skupa od vidljivog neofašizma ili – u slučaju da se to ne dogodi – potpune zabrane budućih izdanja obilježavanja ‘Bleiburške tragedije’. Umjereniji kritičar među njima, europarlamentarac Othmar Karas iz konzervativnog ÖVP, sestrinske partije HDZ-a, kazao je Novostima da je ušao u ovu priču zato što ‘ne smije biti mjesta za nacističke simbole u Austriji i Evropi’. ‘Nije problem komemoracija sama po sebi, ne tražim njenu zabranu. Problem je što ekstremisti zloupotrebljavaju taj skup’, kazao je Karas, dodajući da pozdravlja komemoriranje ‘ratnog zločina’ iz razdoblja ‘komunizma’, ali mu je nedopustivo da se taj spomen povezuje s fašističkom ideologijom. ‘Trebali bi uvesti jednaka pravila za zabranu simbola u cijeloj Evropi’, ponovio je Novostima prijedlog iznesen na konferenciji za novinare.
Tamo je, pored političara, bilo i nekoliko predstavnika institucija i udruženja koje se na različite načine bave kulturom sjećanja. Oni su bili dosta eskplicitniji. Na primjer, bivši austrijski ministar financija i predsjednik Dokumentacijskog arhiva austrijskog otpora (DÖW) Rudolf Edlinger objasnio nam je zašto smatra da treba stati na kraj toj komemoracijji. ‘Na Bleiburgu se veliča režim koji je kolaborirao s nacistima. Vjerska komemoracija uparena je s profašističkim događajem. Jasno je da se Katolička crkva zloupotrebljava za ekstremističku propagandu. Većina građana Austrije protivi se takvim skupovima’, istaknuo je Edlinger, dodajući još kako su i suorganizatori skupa, Počasni bleiburški vod, ‘ekstremistička, profašistička organizacija’.
Osudi se iznenađujuće oštro pridružila i Katolička crkva u Austriji. U priopćenju su se distancirali od ‘ekstremno desnih i fašističkih’ ekscesa u ‘okruženju komemoracije’. Vrh koruške Katoličke crkve, koji je, po kazivanju naših austrijskih izvora, izrazito gnjevan na opetovani ekstremizam na Bleiburgu, poslao je Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj jasne smjernice za ovogodišnje izdanje komemoracije. Zatražili su, među ostalim, zabranu ekstremističkog znakovlja, šatora i točenje alkohola, političkih govora za oltarom i transparenata u publici.
Jedna komemoracija je službena, oltarska, gdje se održavaju govori, druga su vjernici koji dolaze komemorirati mrtve, a treća su šatorski i sajamski prostor, gdje se na zamjetnoj razini vizualno i verbalno veliča ndh – objašnjava Vjeran Pavlaković
Ukoliko se ne ispoštuju ove smjernice, organizatorima prijeti i mogućnost zabrane cijelokupnog skupa u narednim godinama. Opisani političko-crkveni angažman oko Bleiburga po mnogočemu predstavlja novitet u Austriji. Godinama su, naime, šutke promatrali niz upozorenja i dokaza o onome što su baš ove godine odlučili osuditi.
Članica predsjedništva bečke podružnice austrijske studentske organizacije ÖH Lena Köhler podsjeća da je još 1999. godine upućen sličan prigovor austrijskom parlamentu. ‘Umjesto reakcije, austrijske vlasti su dopustile veliko proširenje komemorativnog prostora 2004. godine, a Katolička crkva u Austriji svake godine im daje novo odobrenje. Aktivisti duže vrijeme razotkrivaju i nadležnim institucijama uzaludno ukazuju da se u pozadini tobožnje vjerske komemoracije događa najveće okupljanje desnih ekstremista u Evropi’, kaže jedna od predvodnica udruženja koje predstavlja 94 tisuće studenata. Uoči prošlogodišnjeg izdanja Bleiburga skupina od 21 nevladinog udruženja i institucije odaslala je austrijskim vlastima apel sa sličnim zaključcima, na što su se nadovezali i predstavnici zelene političke opcije u Parlamentu. Stvar je, međutim, okončana međusobnim optužbamana relaciji Crkva – lokalne vlasti, i sve je završeno spoznajom da se malo toga može poduzeti. Jer, zakon koji zabranjuje nacistička obilježja nema ingerenciju nad ustaškim pandanima. Isto tako, riječ je o privatnom posjedu i ‘vjerskom skupu’ koji organizira Katolička crkva. Štoviše, Lena Köhler kaže da su lokalne vlasti zabranile kontraprosvjed kojim su aktivisti nastojali izraziti nezadovoljstvo nad tim događajem. Još čekaju odgovor vlasti od kojih su zatražili ovogodišnju zabranu korištenja javne ceste za ‘marš krajnje desnice’.
‘Ovakva proustaška proslava bi trebala biti zabranjena, bez obzira je li registrirana kao skup, katolička misa ili sajam. Riječ je o dugogodišnjem veličanju fašističkog ustaškog pokreta, NDH i njihovog lidera, Ante Pavelića, ponekad i Hitlera. Nemojmo zaboraviti da se sve to događa u Austriji, zemlji koja i dalje nije u potpunosti razriješila pitanje krivnje oko vlastite nacional-socijalističke prošlosti’, dodaje, izražavajući pritom i sumnju da će svježi ‘zahtjevi’ i ‘zabrane’ koje je Katolička crkva u Austriji poslala hrvatskom svećenstvu imati nekog efekta na terenu.
Ovogodišnji, još intenzivniji otpor, pokrenut je preko platforme AK Pliberk Bleiburg. Pod sloganom ‘Protiv svakog nacionalizma i povijesnog revizionizma’ aktivirali su internetsku kampanju kroz koju upozoravaju na politički ekstremizam na Bleiburgu. Reakcija političara i Crkve, koji su zatražili čišćenje skupa od vidljivog profašističkog sadržaja, neki od njih i zabranu cijelog događaja, uslijedila je tek nakon opisanih aktivnosti.
Dio desne hrvatske javnosti te je reakcije iz Austrije okarakterizirao kao dobrodošlo čišćenje skupa od ‘pijanih’ provokatora, osuđujući u isto vrijeme konstatacije da je cijela komemoracija obilježena takvom ideologijom. Povjesničar Vjeran Pavlaković, koji godinama odlazi na blajburško okupljanje u sklopu jednog znanstvenog projekta, podsjeća, međutim, na njegov znatno drugačiji historijat. ‘Šestorica bivših časnika hrvatskih oružanih snaga, kako ih nazivaju u knjizi o povijesti Počasnog bleiburškog voda, tamo su prvi došli ranih pedesetih godina 20. stoljeća. Čak i vojna terminologija u nazivu organizatora, Počasnog bleiburškog voda, jasno daje do znanja o čemu se radilo. Dakako, svatko ima pravo na prisjećanje i komemoriranje, ali je ovdje problem što je od početka naglašena i ideologija poražene paradržave. Nestankom Jugoslavije katarza se nije desila po tom pitanju. Dapače, tadašnja državna tijela su se prilagođavala planu i programu Počasnog bleiburškog voda’, ističe Pavlaković, dodajući kako mu se čini da je upravo u tome razdoblju došlo do naglašavanja civilnih žrtava ‘Križnog puta’, koje su dotad bile poprilično zanemarene.
Za vrijeme Franje Tuđmana organizatori će početi dobivati političku i financijsku potporu Republike Hrvatske. Tadašnja medijska izvješća pokazuju da su u isto vrijeme ustaše i njihovi potomci sasvim doslovno shvatili poruke o Tuđmanovom konceptu nacionalne pomirbe, defilirajući po austrijskoj ledini u punoj borbenoj odori. Ustaško, emigrantsko krilo, tamo se sparilo s golobradim sljednicima iz Hrvatske. Arhivske fotografije održavaju sjećanje na prizore Srećka Pšeničnika, zeta Ante Pavelića, s mladim fašistima i njegovim ideološkim šegrtima, Zlatkom Hasanbegovićem, koji će godinama biti jedan od rukovoditelja Počasnog bleiburškog voda, i Velimirom Bujancem, koji do danas promovira ustašluk. Dolazio je tamo i Dinko Šakić, naknadno procesuirani upravitelj logora Jasenovac, kao uzor, a ne upozorenje. Na djelu je bila proslava neovisnosti Hrvatske kao sljednice NDH.
Kao i u brojnim drugim slučajevima, SDP je i ovdje nastavio Tuđmanovim putevima. Štoviše, tom su stazom otišli i korak dalje. Za razliku od prvog predsjednika, koji na Bleiburg nikad nije otišao, 2002. godine tamo se uputio Račan, pomirljivo izrazivši ‘sućut i žaljenje zbog Bleiburga’. Ipak, epitet ‘neokomunističke koalicije’, koji Počasni bleiburški vod i dalje koristi, Račanova koalicijska vlada potvrdila je nedugo nakon toga ukidanjem Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Riječ je o tijelu koje je, među ostalim, utvrdilo da je u Jasenovcu ubijeno nešto više od dvije tisuće ljudi. Unatoč tome, Račanova blajburška gesta politički je dodatno promovirala ovaj događaj kao nadideološki komemorativni skup, iako njegov historijat ukazuje na jasnu proustašku agendu.
Zbog sve većih pritisaka zadnjih je godina, međutim, došlo do promjene retorike s blajburškog oltara. ‘Prije pet do šest godina, uoči lokalnih izbora, Andrija Hebrang je faktički poručio posjetiteljima da ne glasaju za nasljednike ubojica na Bleiburgu, odnosno SDP, što je bila klasična politička zlouporaba’, ističe povjesničar Pavlaković, dodajući da su službene poruke u zadnje vrijeme ublažene, iako se i dalje o ustašama govori kao o ‘hrvatskoj vojsci’. Usprkos pristojnijem diskursu, Pavlaković primjećuje da se tamo do danas u isto vrijeme održava više komemoracija koje se međusobno prožimaju. ‘Prva je službena, oltarska, gdje se održavaju govori, druga su vjernici koji dolaze komemorirati mrtve, a treća su šatorski i sajamski prostor, gdje se na zamjetnoj razini vizualno i verbalno veliča NDH, dok se ustaše poistovjećuju s hrvatskom vojskom iz devedesetih godina’, navodi, zaključujući kako je problem i činjenica što se komemoracija održava na privatnom zemljištu u drugoj zemlji. ‘Možda bi bilo znatno primjerenije da se to sjećanje organizira i evocira negdje u Hrvatskoj, gdje bi hrvatske vlasti mogle puno jednostavnije sprečavati ekscese’, veli Pavlaković.
S obzirom na prošlogodišnje upiranje Počasnog bleiburškog voda da zbog negativnog publiciteta počisti vašar od zabranjenih insignija, izvjesno je da će, motivirani ovogodišnjim upozorenjima austrijske javnosti, još više energije utrošiti na isti naum. Ako, pak, i budu uspješniji nego prošle godine, to će samo značiti da će najgore proći socijalni talog hrvatskog društva. Upravo takvi su, uvjerili smo se, ispod stola prodavali najgore simbole hrvatskog i njemačkog fašizma. Nositelji skupa će, s druge strane, ostati intaktni, iako upravo oni godinama provlače filoustaštvo kroz egidu žrtvoslovlja, zajedno s proustaškim krilom Crkve u Hrvatskoj i nositeljima političke moći koji legitimiraju ustaške pozdrave, pridružujući se pritom i simpatizerima ustaša u rušenju ‘jasenovačkog mita’. Eventualno zaplijenjena naci bižuterija pored toga djeluje kao ponajmanji problem u ovoj priči.
Ostvare li se, dakle, naumi organizatora, ugledni gosti - cijela politička obitelj koja u ostatku godine po Hrvatskoj promovira, relativizira i prešućuje ustaštvo u javnom prostoru – doći će na Bleiburg pristojno obučena, umivena i počešljana. Samo će svastika ostati kod kuće.
