Za dobar spomenik treba troje, tri veličanstva: veličina mrtvaca, veličina živog naroda, pa veličina umjetnosti. Tako je zborio velik hrvatski pjesnik, esejist i putopisac A. G. Matoš. Kada bi neki zalutali svjetski putopisac došao na naše Gradsko groblje Sv. Lovre, prvo što bi ga impresioniralo, to je onda svakako jedan veličanstveni spomenik, stogodišnja neorenesansna kapelica, najljepša i najimpozantnija arhitektonska građevina na našem groblju, zanimljiva kako po secesijskom, carskom austro-ugarskom načinu gradnje, zanimljivim baroknim obeliscima i korintskim stupovima, te velikim kamenim venecijanskim lavom na vrhu kapele kao simbolom statusne moći i rimskim brojevima MDCCCCIV koji ukazuju na godinu izgradnje 1904. Na timpanonu su reljefna slova: SEPOLCHROFAMIGLIARE OI GIOVANNI TOFFOLINI.

Stariji Brođani odmah će vam reći da je to Toffolinijeva grobnica, mlađi su nešto o njemu načuli, da je bio nekakav ciglar i tvorničar, ali zapravo, veliko je pitanje  koliko danas svi skupa znamo o Toffoliniju, jer njegove glasovite kapele danas uopće ne možete naći nigdje na internetu, ni jedan novinar nikada se nije udostojio da napiše bar nekoliko suvislih rečenica o ovome poznatom Brođaninu, njegovu fotografiju gotovo je nemoguće nigdje naći, tako da uopće ne znamo ni kako taj čovjek izgleda. Srećom, potomci obitelji Toffolini živi su još i dan danas i postoje u našem gradu. Ivan je malo bolestan, ali mi zato Tvrtko Toffolini  vrlo ljubazno ustupa neke informacije koje me najviše zanimaju, kao i njihovo rodoslovno stablo. Zvonimir Toldi se u svojoj knjizi najviše osvrnuo na Toffolinijev ljubavni život i njegove tri žene.

Giovanni Toffolini rođen je 1841. g. na sjeveru Italije u gradiću Coseana kod Udina. Nema pouzdanih podataka o tome kada je točno došao u Brod, ali jedini izvor informacija nalazi se u Obrtničkom registru u kojem se navodi da je „Ciglana Toffolini“ najavljena za 1883. godinu. Toffolini je zadužio grad Slavonski Brod zbog toga što je pola našeg grada, pola kuća i zgrada starog Broda na Savi, pa onda i Slavonskog Broda, izgrađeno  njegovim ciglama i opekama na kojima su ugravirani njegovi inicijali G.T. Grad mu je zbog toga trebao u najmanju ruku podići veliki spomenik u centru grada, jer Toffolini zadovoljava sva tri kriterija prema preporukama A.G. Matoša, no, kako to nije učinio Grad, kako institucije sistema nisu prepoznale njegove zasluge za narod, onda je Toffolini sam zavrnuo rukave i sam sebi podigao velebni spomenik po kome ćemo ga pamtiti godinama, desetljećima i stoljećima. Jebi ga! Ako čovjek neće sam sebi podići spomenik, onda mu neće nitko. Pitam se, kako na ovu najljepšu neorenesansnu građevinu reagira naša Turistička zajednica Grada? Sramota je da se nitko od njih nikada nije udostojio kontaktirati potomke obitelji TOFFOLINI i ponudit im suradnju, da ova velebna, neorenesansna i najljepša kapela na Gradskom groblju uđe u sastav turističke ponude grada.

Suvišno je dakle i govoriti koliko je Toffolini učinio za naš grad dobroga i korisnog, koliko je bio uspješan tvorničar i poduzetnik, bogati industrijalac, koliko miliona cigli i opeka je napravio kako za naš grad tako i za izvoz, ali na žalost, izgleda da baš puno sreće nije imao u životu sa ženama. Zbog svog gorkog životnog iskustva sa ženama Toffolini bi znao često puta reći:

„Žene su svetice u crkvi, anđeli na ulici, vragovi u kući, sove na prozoru i svrake na vratima.“ Toffolini je u svom burnom ljubavnom životu isprobao sve vrste žena: i svetice i anđele i vragove, i sove i svrake. Jedna od „svraka“, njegova zadnja, treća žena propisno ga je obrukala javno u novinama kada je napisala:

„Dok sam ja tvoja žena kupovat ću na veresiju tko god me bude kreditirao, a ti moraš platiti pa pukni!“ Ne zna se da li je Toffolini doista puknuo na živce kada je ovo pročitao, ali je svakako puknuo od sekiracije kada ga je ta treća žena ostavila; Terezija Dujmović iz Oriovca je jednoga dana samo spakirala kufere i otišla od njega zauvijek. Bila je od njega ni manje ni više, nego 33 godine mlađa.

Njegova prva žena zvala se Ana Drehsier, umrla je 1895, a druga žena Katica Damjančević, umrla je 1900. godine. Toffolini je dakle, odličan primjer kako jedan bogataš može s velikim novcem sam sebi sagraditi veliki spomenik, ali si tim istim novcem ne može, na žalost  kupiti i sreću u životu. Za sreću u životu treba puno više imati od samog novca i materijalnog bogatstva. Toffolini je umro 1928. god. Uspomenu na Toffolinija čuvaju njegovi potomci,  samo je velika šteta, što se ni jedan podatak o njemu ne može naći na ulazu u samu kapelu, koja i dan danas nakon sto i više godina zavređuje divljenje. To sve skupa našu Turističku zajednicu Grada izgleda i ne brine puno, jer oni očito imaju preča posla s organizacijom čvarkijada, švarklijada, pečenkijada i fišijada