Piše: Amila Kahrović Posavljak
Dan nakon neuspjelog vojnog puča u Turskoj gotovo svaki mediji i analitičar ima teoriju o tome šta je dovelo do pokušaja udara. Naravno, ta istina biva uveliko uvjetovana ideološkim opredjeljenjem onoga ko je zastupa. Tako će se naći bezbroj teorija od toga da je ovo zora nekakve ponovno-sekularne Turske (iako je Turska i danas sekularna zemlja, ma šta ko o tome mislio) pa do toga da je Erdogan izveo puč samome sebi kako bi mogao počistiti nepoćudne iz vojske i sudstva. Komentari koji predstavljaju likovanje nad tim što je Erdoganova vlast bila ugrožena, osim što su glupi predstavljaju i strašnu političku kratkovidnost. Drugim riječima, može li nekome ko ozbiljno promišlja aktuelnu političku stvarnost Turske i svijeta zbilja biti najvažnije to što je neko, da se pučki izrazim, viknuo Erdoganu? Jedna je činjenica važna, bez obzira slagao se neko s Erdoganovim političkim djelovanjem ili ne. Kada vojska uvodi demokratiju na tenkovima, protivno volji građana, to predstavlja prvorazrednu državnu šizofreniju. Ma šta o tome pisalo u aktuelnom turskom Ustavu.
Taj Ustav je – onaj ko prati političku situaciju u Turskoj proteklih par godina morao bi računati i na to – jedan od glavnih razloga političkih previranja u zemlji. Svi koji likuju što je vojska izašla na ulice jer joj je po turskom Ustavu obaveza da štiti sekularni poredak bi trebali znati da, ukoliko je istina da iza svega stoji Fethullah Gulen, to s čuvanjem sekularizma nema veze. Uostalom, sekularizam je postao koncept za ubiranje političkih poena te se pro i contra sekularizma realiziraju kao priskrbljivanje političkog legitimiteta i etabliranje vlastite pozicije moći. Gulen negira bilo kakvu vezu s udarom, no negiranje veze s raznim aferama je uvijek bio strategije ovakvih političko-ideoloških pokreta. Po tome se oni razlikuju od terorizma kojemu je transparentnost činova osnova agende.
Dok se sukob između aktuelne vlasti i sekularista, glede Ustava, ticao pitanja vjerskih sloboda odnosno količine upliva religijskog u politiku zemlje, dotle se sukob između Gulena i Erdogana svodi na oblik i pozicioniranje unutar tog entiteta.
Vojni pučevi nikada nisu dobri (bez obzira na mišljenje o vladajućoj politici) jer predstavljaju zamjenu demokratskog principa militarističkim. Povijest Turske je puna vojnih udara. Svako ko je čitao noviju tursku književnost, od njihovih čudesnih hronika pa do Orhana Pamuka, vidi kako su vojni udari ambivalentno djelovali na tamošnji svakodnevni život. Sinoćnji neuspjeli puč bi mogao predstavljati prekretnicu odnosa vojska – vlast. Pravilo po kojem je vojni puč najbolje sredstvo za svrgavanje političkih neistomišljenika u Turskoj bi moglo postati prošlost. Ponad navijačkih stavova koji u Erdoganu vide nepogrešivog vođu ili pak oličenje despota i demona, postoji nekoliko stvari koje se moraju propitati. Prije svega je li Fethullah Gulen u puču koji su najvjerovatnije izvele njegove snage (Erdogan je ranije ukazivao na njih kao na paralelnu strukturu unutar države) bio sam ili je imao mentore izvana. Iako ovo pitanje graniči s postavljanjem teorije zavjere, savremena povijest bliskoistočnih zemalja i njihovih kriza i ratova svjedoči upravo patronizirajućem odnosu svjetskih sila. Osnovno pitanje bi bilo ko to suštinski stoji iza neuspjelog udara? Drugačije rečeno, je li za Tursku bio određen egipatski scenarij? U promišljanju ove verzije događaja nužno bi bilo uzeti u obzir skorašnje Erdoganovo (re)definiranje odnosa s Vladimirom Putinom i Assadom. S obzirom na globalna politička previranja i dvostruke igre koje su kod velikih sila postale pravilo, nije isključeno da su neke globalne sile (ne nužno sve skupa jer se i one dehomogeniziraju čemu je Brexit bio čudnovat znak) imale namjeru od Turske napraviti Egipat i dovesti vojnu huntu na vlast. Pri tome ne treba da iznenađuju saopćenja svjetskih vlada koje su sve redom “izrazile zabrinutost” zbog situacije u Turskoj. Njihovo poslovično izražavanje zabrinutosti je najčešće naličije proizvodnje haosa u nekoj zemlji. S druge strane, sigurno je da jednom dijelu svjetskih sila – ovdje prije svega mislim na europske zemlje – ne odgovara destabilizacija Turske i to iz dva razloga. Prvi je činjenica da je na tlu ove zemlje smješteno i zbrinuto više od 2 miliona izbjeglica iz Sirije i sa Bliskog istoka i da se Turska s izbjegličkim problemom zapravo jako dobro nosi. Drugi razlog se tiče, opet, geografskog i političkog položaja Turske. Ova zemlja danas funkcionira kao tampon zona između Europe i Bliskog istoka. Kada bi se ona destabilizirala to bi značilo i fizičko prenošenje bliskoistočnih problema u Europu. A to bi, dalje, zatvorilo EU između dekomponirajućih struja Brexita na zapadu i bliskoistočnih previranja na njenom istoku. IDIL, koji još uvijek hara Sirijom, poput kancera se širi upravo na destabilizirane zone. Sve ono što se događa u Iraku posljednje dvije godine svjedoči tomu.
Vratimo se likovanju zbog toga što je Erdoganova vlast ugrožena. Glupo je iz više razloga. Prije svega jer predstavlja stavljanje na panj miliona turskih građana zarad nečijeg razračunavanja s liderom kojeg su ti građani sami odabrali. A povijest savremenog Bliskog istoka nas uči koliko je to pogrešno. Drugi razlog koji likovanje čini idiotskim maslom jeste izjednačavanje Erdogana s Turskom što predstavlja zastupanje logike koja se pripisuje Erdoganu i zbog koje se on kritizira. Treći razlog je što je Turska koliko-toliko politički i itekako ekonomski stabilna, a povijest vojnih udara u Turskoj nas uči da su uspjelim udarima slijedile dugotrajna politička neizvjesnost i nestabilnost te strahovlada. Zazivati to Turskoj – makar se nekome ne sviđala njena aktuelna vlast – predstavlja ludost s obzirom na probleme koje ova zemlja ima s terorizmom, probleme granice sa Sirijom i tamošnji rat kojemu se ne nazire kraj te globalni utjecaj bliskoistočnih sukoba.
tacno
Dan nakon neuspjelog vojnog puča u Turskoj gotovo svaki mediji i analitičar ima teoriju o tome šta je dovelo do pokušaja udara. Naravno, ta istina biva uveliko uvjetovana ideološkim opredjeljenjem onoga ko je zastupa. Tako će se naći bezbroj teorija od toga da je ovo zora nekakve ponovno-sekularne Turske (iako je Turska i danas sekularna zemlja, ma šta ko o tome mislio) pa do toga da je Erdogan izveo puč samome sebi kako bi mogao počistiti nepoćudne iz vojske i sudstva. Komentari koji predstavljaju likovanje nad tim što je Erdoganova vlast bila ugrožena, osim što su glupi predstavljaju i strašnu političku kratkovidnost. Drugim riječima, može li nekome ko ozbiljno promišlja aktuelnu političku stvarnost Turske i svijeta zbilja biti najvažnije to što je neko, da se pučki izrazim, viknuo Erdoganu? Jedna je činjenica važna, bez obzira slagao se neko s Erdoganovim političkim djelovanjem ili ne. Kada vojska uvodi demokratiju na tenkovima, protivno volji građana, to predstavlja prvorazrednu državnu šizofreniju. Ma šta o tome pisalo u aktuelnom turskom Ustavu.
Taj Ustav je – onaj ko prati političku situaciju u Turskoj proteklih par godina morao bi računati i na to – jedan od glavnih razloga političkih previranja u zemlji. Svi koji likuju što je vojska izašla na ulice jer joj je po turskom Ustavu obaveza da štiti sekularni poredak bi trebali znati da, ukoliko je istina da iza svega stoji Fethullah Gulen, to s čuvanjem sekularizma nema veze. Uostalom, sekularizam je postao koncept za ubiranje političkih poena te se pro i contra sekularizma realiziraju kao priskrbljivanje političkog legitimiteta i etabliranje vlastite pozicije moći. Gulen negira bilo kakvu vezu s udarom, no negiranje veze s raznim aferama je uvijek bio strategije ovakvih političko-ideoloških pokreta. Po tome se oni razlikuju od terorizma kojemu je transparentnost činova osnova agende.
Dok se sukob između aktuelne vlasti i sekularista, glede Ustava, ticao pitanja vjerskih sloboda odnosno količine upliva religijskog u politiku zemlje, dotle se sukob između Gulena i Erdogana svodi na oblik i pozicioniranje unutar tog entiteta.
Vojni pučevi nikada nisu dobri (bez obzira na mišljenje o vladajućoj politici) jer predstavljaju zamjenu demokratskog principa militarističkim. Povijest Turske je puna vojnih udara. Svako ko je čitao noviju tursku književnost, od njihovih čudesnih hronika pa do Orhana Pamuka, vidi kako su vojni udari ambivalentno djelovali na tamošnji svakodnevni život. Sinoćnji neuspjeli puč bi mogao predstavljati prekretnicu odnosa vojska – vlast. Pravilo po kojem je vojni puč najbolje sredstvo za svrgavanje političkih neistomišljenika u Turskoj bi moglo postati prošlost. Ponad navijačkih stavova koji u Erdoganu vide nepogrešivog vođu ili pak oličenje despota i demona, postoji nekoliko stvari koje se moraju propitati. Prije svega je li Fethullah Gulen u puču koji su najvjerovatnije izvele njegove snage (Erdogan je ranije ukazivao na njih kao na paralelnu strukturu unutar države) bio sam ili je imao mentore izvana. Iako ovo pitanje graniči s postavljanjem teorije zavjere, savremena povijest bliskoistočnih zemalja i njihovih kriza i ratova svjedoči upravo patronizirajućem odnosu svjetskih sila. Osnovno pitanje bi bilo ko to suštinski stoji iza neuspjelog udara? Drugačije rečeno, je li za Tursku bio određen egipatski scenarij? U promišljanju ove verzije događaja nužno bi bilo uzeti u obzir skorašnje Erdoganovo (re)definiranje odnosa s Vladimirom Putinom i Assadom. S obzirom na globalna politička previranja i dvostruke igre koje su kod velikih sila postale pravilo, nije isključeno da su neke globalne sile (ne nužno sve skupa jer se i one dehomogeniziraju čemu je Brexit bio čudnovat znak) imale namjeru od Turske napraviti Egipat i dovesti vojnu huntu na vlast. Pri tome ne treba da iznenađuju saopćenja svjetskih vlada koje su sve redom “izrazile zabrinutost” zbog situacije u Turskoj. Njihovo poslovično izražavanje zabrinutosti je najčešće naličije proizvodnje haosa u nekoj zemlji. S druge strane, sigurno je da jednom dijelu svjetskih sila – ovdje prije svega mislim na europske zemlje – ne odgovara destabilizacija Turske i to iz dva razloga. Prvi je činjenica da je na tlu ove zemlje smješteno i zbrinuto više od 2 miliona izbjeglica iz Sirije i sa Bliskog istoka i da se Turska s izbjegličkim problemom zapravo jako dobro nosi. Drugi razlog se tiče, opet, geografskog i političkog položaja Turske. Ova zemlja danas funkcionira kao tampon zona između Europe i Bliskog istoka. Kada bi se ona destabilizirala to bi značilo i fizičko prenošenje bliskoistočnih problema u Europu. A to bi, dalje, zatvorilo EU između dekomponirajućih struja Brexita na zapadu i bliskoistočnih previranja na njenom istoku. IDIL, koji još uvijek hara Sirijom, poput kancera se širi upravo na destabilizirane zone. Sve ono što se događa u Iraku posljednje dvije godine svjedoči tomu.
Vratimo se likovanju zbog toga što je Erdoganova vlast ugrožena. Glupo je iz više razloga. Prije svega jer predstavlja stavljanje na panj miliona turskih građana zarad nečijeg razračunavanja s liderom kojeg su ti građani sami odabrali. A povijest savremenog Bliskog istoka nas uči koliko je to pogrešno. Drugi razlog koji likovanje čini idiotskim maslom jeste izjednačavanje Erdogana s Turskom što predstavlja zastupanje logike koja se pripisuje Erdoganu i zbog koje se on kritizira. Treći razlog je što je Turska koliko-toliko politički i itekako ekonomski stabilna, a povijest vojnih udara u Turskoj nas uči da su uspjelim udarima slijedile dugotrajna politička neizvjesnost i nestabilnost te strahovlada. Zazivati to Turskoj – makar se nekome ne sviđala njena aktuelna vlast – predstavlja ludost s obzirom na probleme koje ova zemlja ima s terorizmom, probleme granice sa Sirijom i tamošnji rat kojemu se ne nazire kraj te globalni utjecaj bliskoistočnih sukoba.
tacno
