„Nije pametno krasti po sitno“, zaključit će u tekstu pisanom za Lupigu, muškarac koji je donedavno boravio u jednom hrvatskom zatvoru. Na uvjetnom otpustu povući će paralelu između dvojice osuđenika koji u jednom trenutku svojih života nisu mogli reći ne. Jedan je bivši ministar Petar Čobanković, osuđen zbog afere „teške“ 37 milijuna kuna, a drugi bezimeni zatvorenik koji je ukrao dva kilograma bakra kako bi prehranio obitelj na rubu gladi. „Po istom zakonu, sud trpa u zatvor hrvatske Jean Valjeane zbog 'krađe kruha' da prehrane svoje obitelji koje su isti ti Čobankovići i drug(ov)i svojim 'radom za opće dobro' doveli u situaciju da ih (ne)prilika čini lopovima“, analizira u zanimljivom tekstu.
Petar Čobanković, hrvatski državljanin, diplomirani inženjer poljoprivrede, bivši župan, ministar u dva navrata, potpredsjednik Vlade RH, oženjen, otac petoro djece, vlasnik imanja koje se proteže u nedogled, vlasnik vinograda, vinarije i vina koje krasi njegovo prezime, u jednom trenutku života nije mogao reći NE.
Hrvoje Horvat (izmišljeno ime), hrvatski državljanin, osnovnoškolskog obrazovanja, nezaposlen, oženjen, otac jednog malodobnog djeteta, živi u kući nepokretne majke za koju se brine, vlasnik dva stara bicikla, u jednom trenutku života nije mogao reći NE.
Problem Petra Čobankovića bio je reći NE svom šefu koji je od njega tražio da postupi suprotno onome što se od njih očekivalo, suprotno onome što su prisegnuli pred zastupnicima hrvatskog naroda, pred građanima koji su im dali povjerenje. Kako nije mogao reći NE, Petar Čobanković je svojim potpisom oštetio državni proračun za nešto više od 37 milijuna kuna. Zbog zlouporabe položaja i ovlasti Petar Čobanković proglašen je krivim.
Problem Hrvoja Horvata bio je nešto drugačiji, naime, obitelj je trebala osnovne potrepštine za goli život, znao je da nema novaca i tek što je htio izustiti, zapelo mu je u grlu i nije mogao obitelji reći NE. Zbog neizrečenog NE, a s namjerom da osigura novac prodajom, oštetio je privatno lice tako što je ukrao dvije kile bakra, te pritom učinio štetu od nekoliko tisuća kuna. Zbog drske krađe i počinjene štete Hrvoje Horvat proglašen je krivim.
Umjesto zatvora rad za opće dobro (FOTO: Novilist.hr)
Petar Čobanković i njegov odvjetnik Mate Matić dogovorili su s tužiteljem kaznu od godine dana zatvora, a što je potvrdio Županijski sud u Zagrebu, te mu odredio da umjesto zatvora odradi 18 tjedana rada za opće dobro. Hrvoje Horvat nije imao odvjetnika, a sud mu je odredio dvije godine zatvora. Je li pravedno da netko tko sebi ili drugima (zakon ne poznaje razliku) na nezakonit način priskrbi silne milijune, izbjegne zatvor i odredi mu se rad za opće dobro?
U onom momentu kad je Petru Čobankoviću određen rad za opće dobro svaka nada u pravedno hrvatsko pravosuđe pala je u vodu. Apsurdno je da je ministar koji je trebao raditi za opće dobro kao ministar bude od tog hrvatskog pravosuđa kažnjen da radi za opće dobro jer se ogriješio o rad za opće dobro. I da stvar bude još smješnija, kao kazna mu se odredi rad u kuhinji, a s kilometra se vidi da mu kuhinja nikad nije bila mrska. U isto vrijeme, po istom zakonu, sud trpa u zatvor hrvatske Jean Valjeane (Victor Hugo, Jadnici) koji su osuđeni na kaznu zatvora zbog „krađe kruha“ kako bi prehranili svoje obitelji, one obitelji koje su isti ti Čobankovići i drug(ov)i svojim „radom za opće dobro“ doveli u situaciju da ih (ne)prilika čini lopovima.
Turopoljska kaznionica (FOTO: pravosudje.hr)
U Kaznionici u Turopolju kaznu izdržava oko 100 ljudi (ne računajući Odgojni zavod za maloljetnike). Kad bismo izbrojali financijsku štetu svih zatvorenika, teško da bi se približno došlo do brojke od štete koju je Petar Čobanković učinio jednim potpisom. Ako pak izbrojimo kazne zatvora koje su izrečene svim zatvorenicima u Kaznionici u Turopolju, došli bismo do cifre od preko 200 godina zatvora.
Tako u Kaznionici u Turopolju, na račun državnog proračuna, (jedan dan zatvora po zatvoreniku državu košta otprilike 300 kuna) kaznu služe i osuđeni za neplaćanje alimentacije. Kažnjavanje zatvorom tih grješnika dovelo je do, u najmanju ruku, apsurdne situacije. Neplatiša alimentacije odlaskom u zatvoru gotovo sigurno ostaje bez posla, nesretna djeca za to vrijeme sigurno neće dobivati alimentaciju, jer je kažnjeni roditelj u to vrijeme bez prihoda. Boljih rješenja ima u praksi. Ako ste dužni, na primjer banci, banka će vam po hrvatskim zakonima sjesti na imovinu dok se namiri. I to s debelim kamatama. U slučajevima neplaćanja alimentacije bilo bi bolje rješenje ovrha i rad za opće dobro.
U Turopolju imamo i slučaj policajca koji je osuđen za primanje mita u iznosu od 2.000 kuna. Osuđen je na godinu dana. Mito je karcinom kojeg svakako treba odstraniti iz hrvatskog društva, i teško je procijeniti da li je taj nesretni policajac zaista zaslužio kaznu zatvora ili neku drugu sankciju, kad uzmemo u obzir da je podmićivanje policajca dio hrvatskog folklora.
Puno je zatvorenika koji su „pali“ s nekoliko grama svakojake droge. Gotovo redovito, radi se o nezaposlenim mladim ljudima kojima je sadnja marihuane i dilanje bio jedini izvor prihoda, a sirotinja su bili prije, za vrijeme dilanja, a pogotovo sada kad su na odsluženju zatvorske kazne.
Strogoća se trenira na onima koji nemaju novaca za odvjetnike (FOTO: tapsti.org)
Kako god okrenemo teško se oteti dojmu da je kazneni zakon prvenstveno rađen za sitne prekršitelje, odnosno da pravosuđe trenira strogoću na građanima koji si ne mogu priuštiti odvjetnika, na socijalnim slučajevima, dok su u isto vrijeme i po istom zakonu „velike ribe“ dobile mogućnost dogovora s tužiteljem.
Kada povučemo paralele iz ovih slučajeva lako je doći do zaključka da nije pametno krasti po sitno. Očito da u pravosuđu treba nešto mijenjati. Prije svega posebno treba poraditi na rigoroznijem sankcioniranju političara i moćnika svake vrste. Svim tim Čobankovićima i drug(ov)ima, svim onima koji su izigrali povjerenje dobiveno od naroda, ne bi trebalo suditi za puste milijune. Treba im suditi i zbog uništenih radnih mjesta, uništenih radnika, njihovih obitelji, brakova koji su zbog toga propali, djece koja su proživljavala djetinjstvo u tim okolnostima, djece koja nisu dobila šansu studirati jer im roditelji nisu imali od kud platiti, svih propuštenih prava jamčenih po mnogim zakonima i zbog toga što su im uzeli njihovo vrijeme, a vrijeme im nitko ne može vratiti ni naknadno platiti. Treba im suditi zato što su ljude učinili nesretnima. Mnogi od tih nesretnika u ovoj pokradenoj državi danas su u zatvoru.
Prisežem da ću dužnost člana Vlade savjesno i časno obnašati, poštivati Ustav, zakone i pravni poredak, te se zalagati za svekoliki napredak Republike Hrvatske. (Prisega predsjednika Vlade i članovi Vlade pred Hrvatskim saborom, Članak 5. Zakona o Vladi Republike Hrvatske)
Izvor: Lupiga
