Raj se u kršćanstvu prikazuje u slikama savršenog zajedništva odnosno savršene socijalizacije bez ostatka. U raju nitko nije isključen, nitko nije odbačen, isključeni i odbačeni se nalaze u paklu.
U teologiji se vodila rasprava o tome može li Krist biti univerzalni spasitelj odnosno može li i je li uopće spasitelj ako svi ljudi nisu spašeni. Kakav je to spasitelj koji spašava samo neke? Spasitelj i pakao međusobno se isključuju ili, konkretnije, Krist i pakao se međusobno isključuju.
Ne želim u ovoj kolumni ulaziti u teološke rasprave, ona, uostalom nije zamišljena kao pregled teološke ili filozofske misli, nego kao kritički pogled na našu procesualnu zbilju. Više od eshatoloških rasprava zanima me tipično hrvatska, ovosvjetska instrumentalizacija boga.
Kakav je to bog koji dopušta da ga otmu politički katolici u Hrvatskoj i da ga pretvore u korisnog idiota, a sve kako bi oni ostvarili financijsku, političku i društvenu prednost (korist) nad ostalim građanima? To je, neovisno o tome postoji li ili ne postoji u sebi, po zalaganjima političkih katolika duboko poraženi bog.
Politički katolici su nasilnici nad bogom, kršćanstvom, kršćanima i sekularnom državom. Riječ je o pohotnim, požudnim, sadističkim i krajnje besramnim stvorovima. Dovoljno je pogledati njihove obračune s neistomišljenicima, tu nema ni traga od kršćanskog milosrđa i prihvaćanja drugog čovjeka kao slobodnog bića.
Politički katolici uživaju u patnji ostalih ljudi, oni se hrane božanskom lešinom i, poput svih pravih strvinara, parazitiraju na smrti.
Pseudokatolički lešinari na životu ne mogu opstati bez leševa, zato u ekonomskom, političkom, društvenom, istinosnom, vrijednosnom i povijesnom smislu brane ubojice i ubojstva, lopove i pljačku, lažove i laž jer iza ubojica, lopova, i lažova ostaju mrtvi ljudi, mrtva imovina i mrtva istina. Politički katolici su ubojice, lopovi i lažovi. Ubili su, opljačkali i prevarili boga, stoga će ubiti, prevariti i opljačkati čovjeka.
Neprestano ponavljam kako je istinsko kršćanstvo plemenito, ono nije i ne može biti mnogobrojno, ono ne počiva na institucionalnoj snazi, bogatstvu i moći. Istinsko kršćanstvo, u društveno-političkim relacijama, odgovara idealnom, nikad ostvarenom socijalizmu.
To je zajedništvo bez prekomjernog vlasništva i dominacije, tu netko ne može nešto ili nečega imati više nego što mu treba, a da istovremeno postoje oni koji u tome oskudijevaju.
Kršćanstvo je zajedništvo koje gleda potrebe drugih. Kršćanstvo je altruistično i mirotvorno, ono ne pokorava, nego se, modelom oživotvorenim u Isusu Kristu, inkarnira u stvarnost drugih, a da tu stvarnost ne poništava.
Mi, nažalost, na razini povijesti ne možemo pronaći primjera kako izgleda to savršeno kršćanstvo, ono se, uostalom, i kao ideja socijalizma nikada nije ostvarilo u društvu. Riječ je o objektivnom, nikad ostvarenom idealu, ali i živom subjektivnom iskustvu. Kršćanstvo je, dakle, ozbiljeno u nekim pojedincima.
Na toj individualnoj, subjektivnoj razini, papa Franjo je primjer kršćanina koji se kreće, nalazi, predvodi i upravlja moćnom institucijom. On je, baš kao svaki istinski kršćanin, stranac u društveno-povijesnom kontekstu. Njegova stvarnost je stvarnost križa.
Papa Franjo je razapet između osobne vjernosti bogu, njegov bog od njega traži da razumije svakog čovjeka, da mu bude blizu, dok, s druge strane, Franjo ima iskustvo okrutne institucionalne hladnoće koja želi pokoriti svijet, a ljude iskoristiti i odbaciti.
Istinske kršćane je lako prepoznati, oni su definirani, ne odustaju od vlastitog života, boga ne izdaju, drugim ljudima se ne nameću. Oni shvaćaju da je bog taj koji ima plan, i to plan spasa, za svakog pojedinog čovjeka.
Kršćani uvažavaju boga i čovjeka, oni ne žele, slikovito rečeno, boga poslati na bolovanje kako bi oni došli na njegovo radno mjesto i obračunali se s neprijateljima.
Sve to rade politički kršćani, oni, u prvoj fazi, boga onesposobljuju u tolikoj mjeri da možemo govoriti o visokom stupnju božjeg invaliditeta, pretvaraju ga u ranjenog, izigranog, ostavljenog i odbačenog boga, da bi ga, potom, u drugoj fazi, potpuno usmrtili.
Egzistencijalni kršćani ništa od toga ne čine. Oni nisu sveti nepogrešivi, oni su zadovoljni životom i temeljnim izborom da u bogu vide početak i svrhu života.
Na pamet mi, kao primjer, egzistencijalnog kršćanina odnosno čovjeka koji je imao subjektivno iskustvo kršćanstva, pada i nezaobilazni, toliko ljudski blizak i slojevit Branko Sbutega. On je istovremeno bio kršćanin, ali i stranac u društvu i strukturama kojima je pripadao, a te strukture se, da ironija bude veća, prikazuju kao autentično kršćanske.
Sličan ili gotovo isti teret odbacivanja na razini struktura i oduševljenog življenja kršćanstva na osobnoj razini vidim kod Vesne Zovkić, Rebeke Anić, Ivana Šarčevića i, da ne nabrajam više, Drage Bojića. Svi navedeni su familijarni s kršćanstvom živog boga, svi oni su došli u sukob sa strukturama koje kršćanstvo vide kao sredstvo ostvarivanja moći, a ne kao egzistencijalnu stvarnost u kojoj kršćanin želi biti vidljiv bogu i blizak čovjeku.
Istinsko kršćanstvo počiva na antropologiji, ono proizlazi iz slike čovjeka koji, neovisno o stanju u kojem se nalazi, predstavlja vrijedno biće. Antropologija se zbog čovjeka trudi oko čovjeka.
Lažno kršćanstvo počiva na teologiji od svijeta i čovjeka udaljene ideje o bogu. Antropologija je moćna u čovjeku, teologija želi biti moćna u institucijama, pogotovo u onima koje je uzurpirala.
Međutim, kršćanstvo nije institucionalna datost, institucije koje teže biti kršćanskim institucijama u sebi su negatorske prema kršćanstvu. To su institucije ranjenog, izopćenog, prezrenog, iskasapljenog i mrtvog boga.
Samo mrtvi bog može hladno, mirno i nezainteresirano promatrati da se pod krinkom njegove zauzetosti za čovjeka siluju djeca, obespravljuju žene, proganjanju homoseksualci, nasrće na znanje, da se mladićima oduzima ljudskost kako bi ih se pretvorile u vojnike i ubojice.
Krist ulazi u svijet goloruk, u tom svijetu zastupa siromahe i grešnike, a lažni, institucionalni kršćani u rukama drže oružje, u duši nose pohlepu i u svijesti pamte žrtve.
Lažni kršćani su ljudi križa i razapinjanja. U Hrvatskoj su, nažalost, najglasniji pripadnici lažnog kršćanstva, njihove namjere i njihov zadatak je da hrvatsko društvo pribiju na križ, da ovu državu ubiju i iskoriste, baš kao što su ubili i iskoristili boga. Njih ne može zaustaviti lažna država koja koketira s tim pseudokršćanima, njih zaustavljaju kršćani koji kršćanstvom ne ubijaju boga i čovjeka.
