Imperijalistički planovi talijanskog fašizma nikada nisu podržavali formiranje velikog i jakog državnog entiteta na drugoj obali Jadrana, već samo malih državica, koje se mogu puno lakše podvrgnuti ekonomskim i političkim interesima
Prije stotinu godina, 1921., osnovana je Nacionalna fašistička stranka (Partito Nazionale Fascista). Od tada, sve do oslobođenja 1945. godine, Hrvati, Slovenci i drugi pripadnici slavenskih naroda koji su Rapallskim ugovorom iz 1920. godine na području Trsta, Gorice, Gradiške i dijela Kranjske, Istre – osim dijela općine Kastav, Zadra, otoka Cresa, Lošinja, Lastova i Palagruže priključeni Italiji, proživljavaju veoma teške posljedice od te stranke koja je voljom monarhista i kralja došla na vlast 1922. godine. O toj temi napisano je mnogo vrijednih povijesnih knjiga i stručnih publikacija koje govore o ukidanju hrvatskih škola, zabrani hrvatskog jezika, nasilnoj promjeni imena i prezimena, pružanju dugogodišnje Mussolinijeve financijske i vojne potpore ustašama, radu specijalnih fašističkih sudova, sklapanju Rimskih sporazuma između fašističke Italije i NDH, zločinima koje se počinili fašisti i monarhistička vojska nad Hrvatima, Slovencima…
Danas, 100 godina kasnije, dobro je prisjetiti se nekih temeljnih ideoloških odrednica na kojima je fašizam temeljio svoj odnos prema narodima koje je smatrao nižom rasom. Bez poznavanja te ideologije, teško je razumjeti mnogo toga što se događalo i događa od 1921. godine sve do danas.
Za vrijeme fašističke vladavine, odnos prema Hrvatima, Slovencima i drugim Slavenima imao je sve karakteristike sukoba rasa. Stav fašista je od samoga početka bio jasan: ili manjine moraju napustiti državu, ili će biti prisilno asimilirane. Fašistička ideologija zagovara tezu da su Slaveni instinktivno očarani talijanskom kulturom koja pomaže procesu njihove talijanizacije i asimilacije, a neodoljiv talijanski utjecaj s ciljem homogenizacije nacije, pridonijet će njihovom dobrovoljnom podčinjavanju. Velika želja fašista je bila čista rasa i čišćenje nacije od svake vrste »društvene i kulturne patologije«. »Temeljni stup fašističke akcije je talijanstvo«, izjavio je Mussolini u Trstu 20. rujna 1920. godine, najavljujući borbu protiv slavenskog elementa koji ugrožava talijanski duh u Julijskoj Veneciji. Zatim je svoj program dodatno pojasnio u Puli 22. rujna 1920. godine: »Prema inferiornoj i barbarskoj rasi poput Slavena, ne smijemo slijediti politiku šećera, već batine«. Livio Ragusin-Righi, tadašnji vođa Fašističke stranke u Trstu, objavio je zanimljiv traktat o fašističkom antislavizmu pod nazivom »Granična politika« (»Politica di confine«, 1929.). U njemu otvoreno i precizno opisuje stav fašista prema Slavenima. »Stanovništvo naše istočne granice nema svoju, niti je povezano s bilo kojom civilizacijom, jer ono nema svoj osjećaj nacionalne pripadnosti i nema svoju nacionalnu kulturu. Oni čine ruralne (seoske) zajednice koje nemaju vlastitu intelektualnu klasu.To je siromašno i slabo obrazovano stanovništvo, koje živi u najdubljem neznanju. Primitivni su to ljudi, zatvoreni za svaku ideju napretka ili emancipacije, naviknuti pokoravati se. Uvijek su bili bez kulture i bez političkih ideala. U stanju su kulturne inferiornosti«, tvrdi Ragusin-Righi. Zatim nastavlja: »Slaveni trebaju biti zahvalni talijanskoj civilizaciji koja im je donijela životne uvjete i moralno uzvišene standarde o kojima u prošlosti nisu mogli ni sanjati. Italija, učiteljica civilizacije, mora nametnuti svoju milenijsku civilizaciju tom manje naprednom stanovništvom. Slavensko stanovništvo pograničnog područja nikada nije moglo izgraditi civilizaciju, niti napisati stranicu povijesti. Stoga bi bilo apsurdno očekivati da sami započinju svoj vlastiti život, upravo sada kada su pronašli civilizaciju koja im dolazi u susret i veliku domovinu.« I Mussolini je bio jasan: »Slaveni su poslušni i nema sumnje da će u ne tako dalekoj budućnosti, koju je privukla naša civilizacija, koja ima tako snažnu asimilacijsku silu, biti ponosni što su postali dio talijanske nacije.«
Mnogo teških i okrutnih posljedica i trauma koje su se dogodile na ovim prostorima od 1921. do 1945. godine i kasnije, pretežito su (ne jedino) plod rasističkog odnosa fašizma prema Slavenima. Imperijalistički planovi talijanskog fašizma nikada nisu podržavali formiranje velikog i jakog državnog entiteta na drugoj obali Jadrana, već samo malih državica, koje se mogu puno lakše podvrgnuti ekonomskim i političkim interesima. Otuda proizlazi velika financijska i materijalna pomoć koju je Mussolini pružio ustaškom pokretu. I nakon 90-ih godina 20. stoljeća pokazala se potreba za prisjećanjem na našu bližu prošlost, koja – kako se pokazalo – uopće nije passé, deplasirana i zastarjela. Primjerice, suđenje koje je 1996. godine pokrenuto protiv Ivana Motike za počinjenje zločina u Istri (fojbe), koje je završilo oslobađajućom presudom talijanskog Vrhovnog suda 2004. godine, to najbolje pokazuje. Formalno, na sudskom procesu jedini optuženik je bio Ivan Motika. No pravi cilj – koji je zagovarala desnica, bilo je suđenje današnjoj Hrvatskoj. Srećom i suci i porota bili su na razini profesionalne odgovornosti i nisu se dopustili uvući u prljave političke igre.
U svojoj knjizi »Vječni fašizam«, Umberto Eco, talijanski književnik i teoretičar svjetskog formata, između ostalog je napisao: »Fašizam nije samo prošlost. U modernoj kulturi, znanstvena zajednica predmnijeva neslaganje i različito mišljenje kao instrument napretka znanja. No za današnji fašizam nesuglasje je izdaja. Živimo u vremenima kada se ponovo potpiruje strah i kada se neslaganje službenom istinom osuđuje kao teorija zavjere ili opasnost za nacionalno jedinstvo. U korijenu psihologije vječnog fašizma, nalazi se opsesija od zavjere.« Danas u Italiji, u kolektivnoj memoriji koja se odnosi na taj dio naše zajedničke povijesti koju je konstruirala politička klasa po mjeri desnice, ugrađene su samo slike o fojbama, egzodusu i žrtvi? Kako to da u njoj nema mjesta za druga sjećanja, primjerice za fašističku ideologiju i zločine koje je fašizam počinio od 1935. godine (kolonijalizam u Africi) sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine? Vera Sharav, koja je kao dijete preživjela holokaust, za »Wochen blick«, 30. srpnja ove godine, je izjavila: »Kada su došli saveznici, spasili su nas preživjele od holokausta. Zatim su uslijedila suđenja protiv nacista u Nürnbergu koja su osigurala pravdu i uvela koncept zločina protiv čovječnosti, s ciljem da se tako nešto više nikada ne ponovi. Na žalost, sada se povijest ponavlja. Kada će se ova civilizacija urušiti, neće nas imati tko spasiti. Sada morate vi biti spasitelji sebe i svoje djece.«
novilist
Prije stotinu godina, 1921., osnovana je Nacionalna fašistička stranka (Partito Nazionale Fascista). Od tada, sve do oslobođenja 1945. godine, Hrvati, Slovenci i drugi pripadnici slavenskih naroda koji su Rapallskim ugovorom iz 1920. godine na području Trsta, Gorice, Gradiške i dijela Kranjske, Istre – osim dijela općine Kastav, Zadra, otoka Cresa, Lošinja, Lastova i Palagruže priključeni Italiji, proživljavaju veoma teške posljedice od te stranke koja je voljom monarhista i kralja došla na vlast 1922. godine. O toj temi napisano je mnogo vrijednih povijesnih knjiga i stručnih publikacija koje govore o ukidanju hrvatskih škola, zabrani hrvatskog jezika, nasilnoj promjeni imena i prezimena, pružanju dugogodišnje Mussolinijeve financijske i vojne potpore ustašama, radu specijalnih fašističkih sudova, sklapanju Rimskih sporazuma između fašističke Italije i NDH, zločinima koje se počinili fašisti i monarhistička vojska nad Hrvatima, Slovencima…
Danas, 100 godina kasnije, dobro je prisjetiti se nekih temeljnih ideoloških odrednica na kojima je fašizam temeljio svoj odnos prema narodima koje je smatrao nižom rasom. Bez poznavanja te ideologije, teško je razumjeti mnogo toga što se događalo i događa od 1921. godine sve do danas.
Za vrijeme fašističke vladavine, odnos prema Hrvatima, Slovencima i drugim Slavenima imao je sve karakteristike sukoba rasa. Stav fašista je od samoga početka bio jasan: ili manjine moraju napustiti državu, ili će biti prisilno asimilirane. Fašistička ideologija zagovara tezu da su Slaveni instinktivno očarani talijanskom kulturom koja pomaže procesu njihove talijanizacije i asimilacije, a neodoljiv talijanski utjecaj s ciljem homogenizacije nacije, pridonijet će njihovom dobrovoljnom podčinjavanju. Velika želja fašista je bila čista rasa i čišćenje nacije od svake vrste »društvene i kulturne patologije«. »Temeljni stup fašističke akcije je talijanstvo«, izjavio je Mussolini u Trstu 20. rujna 1920. godine, najavljujući borbu protiv slavenskog elementa koji ugrožava talijanski duh u Julijskoj Veneciji. Zatim je svoj program dodatno pojasnio u Puli 22. rujna 1920. godine: »Prema inferiornoj i barbarskoj rasi poput Slavena, ne smijemo slijediti politiku šećera, već batine«. Livio Ragusin-Righi, tadašnji vođa Fašističke stranke u Trstu, objavio je zanimljiv traktat o fašističkom antislavizmu pod nazivom »Granična politika« (»Politica di confine«, 1929.). U njemu otvoreno i precizno opisuje stav fašista prema Slavenima. »Stanovništvo naše istočne granice nema svoju, niti je povezano s bilo kojom civilizacijom, jer ono nema svoj osjećaj nacionalne pripadnosti i nema svoju nacionalnu kulturu. Oni čine ruralne (seoske) zajednice koje nemaju vlastitu intelektualnu klasu.To je siromašno i slabo obrazovano stanovništvo, koje živi u najdubljem neznanju. Primitivni su to ljudi, zatvoreni za svaku ideju napretka ili emancipacije, naviknuti pokoravati se. Uvijek su bili bez kulture i bez političkih ideala. U stanju su kulturne inferiornosti«, tvrdi Ragusin-Righi. Zatim nastavlja: »Slaveni trebaju biti zahvalni talijanskoj civilizaciji koja im je donijela životne uvjete i moralno uzvišene standarde o kojima u prošlosti nisu mogli ni sanjati. Italija, učiteljica civilizacije, mora nametnuti svoju milenijsku civilizaciju tom manje naprednom stanovništvom. Slavensko stanovništvo pograničnog područja nikada nije moglo izgraditi civilizaciju, niti napisati stranicu povijesti. Stoga bi bilo apsurdno očekivati da sami započinju svoj vlastiti život, upravo sada kada su pronašli civilizaciju koja im dolazi u susret i veliku domovinu.« I Mussolini je bio jasan: »Slaveni su poslušni i nema sumnje da će u ne tako dalekoj budućnosti, koju je privukla naša civilizacija, koja ima tako snažnu asimilacijsku silu, biti ponosni što su postali dio talijanske nacije.«
Mnogo teških i okrutnih posljedica i trauma koje su se dogodile na ovim prostorima od 1921. do 1945. godine i kasnije, pretežito su (ne jedino) plod rasističkog odnosa fašizma prema Slavenima. Imperijalistički planovi talijanskog fašizma nikada nisu podržavali formiranje velikog i jakog državnog entiteta na drugoj obali Jadrana, već samo malih državica, koje se mogu puno lakše podvrgnuti ekonomskim i političkim interesima. Otuda proizlazi velika financijska i materijalna pomoć koju je Mussolini pružio ustaškom pokretu. I nakon 90-ih godina 20. stoljeća pokazala se potreba za prisjećanjem na našu bližu prošlost, koja – kako se pokazalo – uopće nije passé, deplasirana i zastarjela. Primjerice, suđenje koje je 1996. godine pokrenuto protiv Ivana Motike za počinjenje zločina u Istri (fojbe), koje je završilo oslobađajućom presudom talijanskog Vrhovnog suda 2004. godine, to najbolje pokazuje. Formalno, na sudskom procesu jedini optuženik je bio Ivan Motika. No pravi cilj – koji je zagovarala desnica, bilo je suđenje današnjoj Hrvatskoj. Srećom i suci i porota bili su na razini profesionalne odgovornosti i nisu se dopustili uvući u prljave političke igre.
U svojoj knjizi »Vječni fašizam«, Umberto Eco, talijanski književnik i teoretičar svjetskog formata, između ostalog je napisao: »Fašizam nije samo prošlost. U modernoj kulturi, znanstvena zajednica predmnijeva neslaganje i različito mišljenje kao instrument napretka znanja. No za današnji fašizam nesuglasje je izdaja. Živimo u vremenima kada se ponovo potpiruje strah i kada se neslaganje službenom istinom osuđuje kao teorija zavjere ili opasnost za nacionalno jedinstvo. U korijenu psihologije vječnog fašizma, nalazi se opsesija od zavjere.« Danas u Italiji, u kolektivnoj memoriji koja se odnosi na taj dio naše zajedničke povijesti koju je konstruirala politička klasa po mjeri desnice, ugrađene su samo slike o fojbama, egzodusu i žrtvi? Kako to da u njoj nema mjesta za druga sjećanja, primjerice za fašističku ideologiju i zločine koje je fašizam počinio od 1935. godine (kolonijalizam u Africi) sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine? Vera Sharav, koja je kao dijete preživjela holokaust, za »Wochen blick«, 30. srpnja ove godine, je izjavila: »Kada su došli saveznici, spasili su nas preživjele od holokausta. Zatim su uslijedila suđenja protiv nacista u Nürnbergu koja su osigurala pravdu i uvela koncept zločina protiv čovječnosti, s ciljem da se tako nešto više nikada ne ponovi. Na žalost, sada se povijest ponavlja. Kada će se ova civilizacija urušiti, neće nas imati tko spasiti. Sada morate vi biti spasitelji sebe i svoje djece.«
novilist
