Početni stih bećarca vrlo lako je nastaviti, a također primjeniti u bilo kojem kraju Hrvatske, a to znaju, gotovo svi, pa čak i oni najmlađi. No, međutim, u kolumni Idu dani, u „Podvinjskoj pjesmi“ pojavio se pojam kojim se neki sugrađani prvi puta susreću. Rječ „hazena“ nepoznata je mnogima pa čak i nekim pripadnicima tkz. srednje i starije generacije.
Složio bi se s tvrdnjom SS Uzelca da o svojoj povijesti znamo jako malo, ali mi se ipak ne da istraživati mnogo unatrag, jer se često susrećem sa činjenicom da i u ozbiljnijim znanstvenim radovima od kojih dosta očekujem već u drugom poglavlju teksta nailazim na „...o postanku ... nemamo podataka...“ ili još bolje „Sve se ne može reći jer nigdje ništa nije zapisano.“ Zato : povijest -povjesničarima pa neka se oni bakću nesistematičnošću i aljkavošću svojih prethodnika koji nam, na neki način, izmisliše posao, jer da su oni na vrijeme zapisivali, istraživali i arhivirali koji bi klinac mi danas radil ; seciranje leševa ostavimo patolozima ; preprodaju trgovcima ; primjese na soji i poticaje seljacima; istražne radnje „uskocima“, a,lumperproleterima ( vino vodka ili loza – to je prava dijagnoza ), provincijskim Casanovama („skini se neću ti ništa“), narcisoidnim kič-majstorima lijevo republ'čka, desno savezna, a partijska u sredinu ) i ostalima ostaju politika, ekonomija, sport i rekreacija.
Hazena ( češki haziti – baciti ) je sport koji je zaživio u Pragu po ideji Vraclava Karasa i Antonin Kristofa. Igrala se na omeđenom terenu 48x32 m sa loptom obujma 62-68 cm ( trojka ). Golovi su bili dimenzija 2x2,4 m (svaki, a bila su 2 ), golmani su se kretali u prostoru oblika pravokutnika, 4m od vratiju, a kasnije u polumjeru od 6 m. Kazneni udarac izvodio se sa 5 m. Vrijeme trajanja igre 2x25 min. Dakle, sve skupa ličilo je današnji rukomet, osim što je teren bio podjeljen na tri trećine pa su se golman, braniči, središnji igrači i napadači mogli kretati samo u ograničenom dijelu igrališta. Igralo se sa 6 igrača u polju + vratar, a što je specifično za doba kada je nastajala, igra je bila isključivo „ženska“, odnosno postala je popularna među ženskom omladinom ( vjerojatno kao pandan nogometu koji se i dan danas smatra „muškim“ sportom). Uz startnu brzinu, brzinsku istrajnost, elastičnost, te mekoću i preciznost u hvatanju i dodavanju visokih i niskih lopti ova igra zahtjevala je vrlo visoku razinu taktičke pripremljenosti, borbenost, te mogućnost višekratnog motoričkog ponavljanja akcija što su glavne karakteristike kolektivnih sportova i danas. Čak je i legendarni trener Građanskog – Martin Bukovy koristio elemente hazene na treningu za stjecanje fizičke spreme i navike kretanja nogometaša. Godine 1934.na SP u hazeni koje je održano u Londonu reprezentativke kraljevine Jugoslavije pobijedile su Čehoslovačku ( 6 : 4 ) i osvojile prvo mjesto. Slijedeće veliko natjecanje bila je Olimpijada u Berlinu, no, međutim, hazena se nije igrala nego je „instaliran“ tzv. veliki rukomet, odnosno igra u kojoj se lopta dobacivala rukom, ali se igralo na terenima nogometnih dimenzija sa 11 igrača u polju što je bilo izrazito zahtjevno i naporno te je upravo ovaj događaj postepeno vodio do gašenja hazene u svome izvornom obliku te prilagođavanja sustava igre i natjecanja današnjem rukometu.
Počeci ove zanimljive i priznate igre (čak i od strane Češkog olimpijskog odbora) datiraju iz 1905. godine , a Kraljevinu Jugoslaviju igra dolazi 1920. god .kao interna športska igra u Prvom đačkom športskom klubu Olimpija u Slavonskom Brodu. Po uzoru na susjedne klubove širom Slavonije u ŠK Borac iz Podvinja ( 1929.) godinu dana nakon osnivanj , već 1930. osniva se i hazena-sekciju, kako se onda govorilo, da se i žene mogu baviti „jednom prikladnom skupnom sportskom igrom“.
Ovaj dio priče koji je zanimljiv i indikativan možemo sagledati sa nekoliko aspekata.
Podvinje je u to doba bilo ,sa svim svojim obilježjima, načinom života i kulturnih navika – selo pa je osnivanje „hazena“ kluba bilo revolucionaran pothvat jedinstven u tadašnjoj Jugoslaviji, odnosno s pravom se može reći da je to bio prvi seoski klub koji je promicao sportsku kulturu i interese žena. Nikako se ne smije smetnuti s uma da je to doba i mjesto konzervativnih, a često puta primitivnih stavova gdje je ženama uloga davno napisana i predodređena, odnosno znalo se tada u većini domaćinstava i ustanova gdje im je mjesto pa osnivanje ove sekcije ima veliko značenje u stremljenju i borbi za ravnopravnost spolova, te pravednoj ulozi i emancipaciji žena u društvu.
Komičnih situacija je bilo napretek. Usmena predaja po podvinjskim sokacima tumačila je da se u davna vremena curama nije moglo ni koljeno vidjeti, a kamoli što više, zbog strogih regula u ponašanju i odijevanju u kojima je većinom prednjačila Crkva i stara čeljad. Igračice su morale igrati utakmice u kratkim hlačama što je bilo moguće jedino kada se išlo u Brod ili na daljnja gostovanja. Ali, trebalo je igrati i domaće utakmice pa i trenirati što je predstavljalo problem. Tek 1933. netko se dosjetio da se mogu skrojiti platnene sportske hlače s nogavicama preko koljena ( prozvaše ih pumperice ) pa su tako napokon roditelji i bake malobrojnih igračica bili zadovoljni. Junakinje toga doba bile su: Slava Bošnjaković, Anka-Koka Krajnović, Juliška Lako, Slavica Marković, Kata Perković, Olga Veselski, Slavica Vlašić, sestre Rabić. Uz sportske aktivnosti ove sportašice sve vrijeme su bile prisutne na redovnim poslovima u kući, polju i štali. To se pročulo nadaleko pa su u Podvinje počeli dolaziti novinari vodećih jugoslavenskih listova da ovjekovječe cure koje muzu krave, napajaju konje i pobiru sijeno, a u isto vrijeme članice su nekakve čudne sportske sekcije. Muvao se tu čak i jedan reporter iz Londona te slikao igračice na treningu i pri obavljanju redovnih poslova. Čak su i neke podvinjske bake dospjele u londonsku reviju i to, vjerovali ili ne, na slikama u boji. Nekoliko primjeraka toga magazina u kojem je na tri stranice objavljena reportaža o seljankama koje se loptaju granirana sa pola tuceta fotografija, navodno je sam autor poslao u Podvinje, ali ništa nije sačuvano zbog ratnih vihora, najezde glodavaca i neotpornosti na vlagu. Šteta.
Iako su u početku često gubile sa visokim rezultatima podvinjske hazenašice su iskazivale veliku upornost i želju za napretkom. No, međutim zbog udaje, promjene mjesta stanovanja i školskih aktivnosti pomalo su prestajale igrati, a i rat se bližio te su se neke igračice aktivirale u SKOJ-e. Pokušalo se nastaviti sa igrama po završetku 2. Sv. rata , ali sve je bilo kratkog vijeka jer su se okolnosti značajno promjenile.
Bilo kako bilo, podvinjske hazenašice zaokružile su jednu lijepu priču iz doba kada je u sportu zaista bilo važno samo sudjelovati; pobjede, rekordi, lova i rezultati bili su daleko u drugom planu, a za korištenje tuđe licence, lažiranje skupština i potplaćivanje sudaca što su kasnije u Podvinju doveli gotovo do savršenstva, tada se nije ni znalo.
