Brigitte Bardot bila je uistinu jedna od najvećih filmskih zvijezda uopće, nezaobilazna figura kinematografije i ikona pop-kulture koja to nije postala nezasluženo. Imala je ono nešto, u pravo vrijeme, na pravome mjestu
Brigitte Bardot bila je uistinu jedna od najvećih filmskih zvijezda uopće, nezaobilazna figura kinematografije i ikona pop-kulture koja to nije postala nezasluženo. Imala je ono nešto, u pravo vrijeme, na pravome mjestu
Vijest o smrti francuske glumice Brigitte Bardot, koja je preminula 28. prosinca 2025. u 92. godini života u Saint-Tropezu, u svojoj kući zvanoj La Madrague, svijetom je odjeknula snažno i glasno, iako se diva iz zvjezdane javnosti povukla prije više od pola stoljeća da bi se posvetila brizi za zaštitu životinja. „Ljepotu i mladost dala sam muškarcima, mudrost i iskustvo dat ću životinjama“, pamtljivo je sročila. Godine 1986. osnovala je uspješnu i utjecajnu Udrugu Brigitte Bardot (Fondation Brigitte Bardot) za zaštitu životinja koja od 1992. u Francuskoj ima status ustanove javnog interesa.
Posljednji put glumila je 1973, u perolakoj erotskoj komediji Zavodnik Colinot Nine Companeez, djelu koje nije ostavilo ni najmanjeg traga, a nema baš ni izgleda da će u budućnosti biti otkriveno kao kakav previđeni ili zanemareni dragulj. U karijerama mnogih glumaca nalazi se, dakako, pokoji film za koji nitko ne mari, no u onoj Brigitte Bardot uvelike prevladavaju djela koja se mogu opisati gornjim pridjevima – perolaka i beznačajna, mahom erotskog naboja i površno-zabavljačko humornog tona. Unatoč kvalitativno skromnom opusu, Brigitte Bardot uistinu jest jedna od najvećih filmskih zvijezda uopće, nezaobilazna figura kinematografije i ikona pop-kulture koja to nije postala nezasluženo. Imala je ono nešto, u pravo vrijeme, na pravome mjestu. No među zvijezdama velikog ekrana u nje se vjerojatno slučio najveći nesrazmjer između proslavljenosti i vrijednosti onoga što je na filmu ostavila iza sebe. Krajem 1950-ih je, uz Marilyn Monroe i Elizabeth Taylor, najpopularnija zvijezda svjetskog filma. Do sredine 1960-ih najčešće je, vele, fotografirana i intervjuirana svjetska zvijezda, a francuskoj kinematografiji donosi prihode ravne najunosnijim granama nacionalne privrede. O njoj se, poznatoj već po inicijalima BB, kao o socijalno-psihološkom fenomenu pišu brojne ozbiljne rasprave, uz ostale, iz pera Jeana Cocteaua, Marguerite Duras i Simone de Beauvoir. Esej potonje, Sindrom Lolite, objavljen 1959, opisao ju je, uz ino, lokomotivom ženske povijesti i simbolom ženskoga oslobođenja u poslijeratnoj Francuskoj.
B. Bardot – ikona ženske povijesti i simbol ženskoga oslobođenja u poslijeratnoj Francuskoj / Izvor wenn.com / PIXSELL
Ali među pedesetak cjelovečernjih igranih filmova u kojima je glumila, ni najvelikodušniji i najdobronamjerniji biografi ne izdvajaju više od pet: I Bog stvori ženu (1956) Rogera Vadima kao nezaobilazni fenomen koji je detonirao bombu te U slučaju nesreće (1958) Claudea Autant-Lare, Istina (1960) Henri-Georgesa Clouzota, Privatni život (1962) Louisa Mallea i Prijezir (1963) Jean-Luca Godarda kao značajnija ostvarenja.
„Između tog lica i tog stroja dogodilo se neko čudo. Nešto tajanstveno. Magičan susret“, govori glas pripovjedača u Privatnom životu. Rečeno lice je ono Brigitte Bardot, odnosno glumice Jill koju utjelovljuje, a spomenuti je stroj filmska kamera. Premda ni taj film, u kojemu glumi s Marcellom Mastroiannijem, nije osobito dobar, umjereno je zanimljiv kao sugestija replike zvjezdanog uspona Brigitte Bardot i njezina katkad teškog suočavanja s teretom pretjerane, „predivne i nepodnošljive“ slave.
Djelomično sudska drama U slučaju nesreće privlačno spaja vrckavu Bardot s veteranom Jeanom Gabinom u ulozi odvjetnika koji svjesno dopušta da mu zanosno djevojče zavrti glavom, a sudska drama Istina, film nominiran za nagradu Oscar, donosi joj dotad najozbiljniju i najzahtjevniju ulogu malomještanske djevojke koja je ubila svog ljubavnika. U oba ostvarenja, vitka, obla, putena Brigitte Bardot iznimno umješno sjedinjuje svoj jedinstven, dražestan, (naoko) nedužan seksepilni šarm žene-djevojčice, u tipu nimfete u sustavu zvijezda, s razmjerno ambicioznim potrebama i zamislima cjeline.
Jedini nezaobilazni klasik Godardov je Prijezir, razmišljanje o odnosima u svijetu filmske umjetnosti i industrije upareno s prikazom raspada braka u kojem je jednoga jutra, učini se supružnicima, nestalo ljubavi. Brigitte Bardot glumi suprugu razmjerno neodlučnog francuskog scenarista (Michel Piccoli) kojega ostavlja zbog samouvjerenog američkog producenta (Jack Palance) s kojim u brzom crvenom sportskom automobilu Alfa Romeo 2600 Spider, odjuri u tragičan kraj. Iako se redatelj i glumica nisu naročito slagali tijekom snimanja, rezultatom su oboje bili zadovoljni, a to je bio jedini film francuskoga novog vala u kojem je BB odigrala veću ulogu. Pojavila se, kratko, nepotpisana, još samo u Godardovu Muškom rodu, ženskom rodu (1966), što će reći da su među njima ipak vladale određene
simpatije.
Njezin najglasovitiji film, ostvarenje zvučnog, pamtljivog naslova I Bog stvori ženu, u zamisli Rogera Vadima kojemu je to bio redateljski prvijenac, bio je sračunat na komercijalni uspjeh koji će donijeti čarolija Bardotina prirodno zavodljivoga ponašanja u naglašeno erotiziranom, donekle skandaloznom izdanju. O tomu je Vadim, njezin tadašnji (i prvi) suprug, očito znao više od ostalih. Mada je riječ o osrednjem, pretežno drvenastom slikopisu s pokojim nadahnutijim odsječkom, dvadesetjednogodišnja BB u njemu je neodoljivo iskričavo predstavila najautentičniju glumačku sebe te utisnula polazište svega čime će privlačiti pozornost sljedećih sedamdesetak godina.
